U stogodišnjoj istoriji sporta u Baru, Branka Prelević je najuspješnija takmičarka ponikla iz našeg grada, ali i jedna od najboljih košarkašica u Jugoslaviji svih vremena. Gotovo kompletna porodica Prelević bila je iskreno (i uspješno) posvećena sportu.
Branka je rođena 1931. godine u Beranama, ali je sa nepunih mjesec dana postala Pristanjanka. Otac Zarija i majka Raka imali su, osim nje, sinove Draga, Miška i Aleksandra – Sašu.
Zarija Prelević je bio načelnik Sreza prije Drugog svjetskog rata, ali i aprila 1941, u vrijeme dolaska italijanske vojske, koja je prilikom okupacije Bara preuzela svu zvaničnu opštinsku i policijsku dokumentaciju. U njoj je, međutim, falila jedna važna sveska – ona sa imenima komunista i njihovih simpatizera – koju je Zarija, uz pomoć i na direktni nagovor sina Draga, svojeručno uništio. Nakon rata Zarija je sa porodicom prešao u Beograd, na Crveni krst.
U Baru je Branka završila osnovnu školu i Nižu gimnaziju 1944/45. Sa petnaest godina, otišla je za Beograd i već tada svoj život podredila sportu. Kao mlada atletska nada, osvojila je titulu prvaka u krosu svih srednjih škola Jugoslavije.
Bavila se najprije kratko rukometom i odbojkom, ali je zvjezdane trenutke doživjela u košarci, kao jedna od najboljih igračica Jugoslavije i Evrope.
U prvi tim “Crvene Zvezde” ušla je kao najmlađa, sa 16 godina. Igrajući za ovaj klub, noseći najčešće dres sa brojem 10, osvojila je 15 titula prvaka i pobjednika kupa – od 1947. do odlaska u Italiju 1958. godine, 740 utakmica u prvoj petorci. Bila je i dugogodišnji kapiten tima sa čuvenog stadiona na Malom Kalemegdanu.
Debitovala je na velikim međunarodnim takmičenjima na Šampionatu Evrope u Beogradu, 1954. godine, na beogradskom Tašmajdanu. Njena generacija osvojila je peto mjesto na premijernom šampionatu “plavih”. Dvije godine kasnije, u Pragu, bile su devete, zatim 1958. u poljskom Lođu četvrte, a istu poziciju osvojili su i u Sofiji, 1960.
Oktobra 1959. godine, reprezentativke Jugoslavije igrale su na Prvenstvu svijeta u Moskvi, i osvojile četvrto mjesto. U državnom timu Branka je odigrala 128 utakmica. Proglašavana je “prvim svjetskim krilom“, iako je igrala podjednako uspješno i odbranu i navalu.
Branka je, nastupajući za reprezentaciju Jugoslavije, uvijek imala zadatak da čuva najbolje iz protivničkih selekcija. Poseban utisak na nju je ostavila, i to nikada nije krila, čuvena Liliana Ronchetti, po mnogima najbolja košarkašica svih vremena.
Sticajem okolnosti, 1958. godine postale su saigračice, ali i velike prijateljice, u klubu “Standa Milano”. U Jugoslaviji se još igralo na otvorenim terenima, a u Italiji u dvoranama. Branka je bila jedna od prvih igračica iz Jugoslavije koja je počela veliku međunarodnu karijeru.
“Poslije višegodišnjeg rivalstva Liliana i ja postale smo saigračice. Mojoj sreći nije bilo kraja. U košarkaški ‘neradne’ dane redovno sam išla na jezero Komo, u njihov dom. Francka, njena mlađa sestra, je igrala za Torino, gdje se i udala. Sve je podsjećalo na atmosferu iz filma ‘Veliko iščekivanje’: guste zavese, tamni dobar namještaj, dvije tetke i Lilianina majka. Svaki moj boravak u kući bio je obilježen nekim poklonom od svile: košulja, marama… Godine 1958. osvojile smo sa ‘Standom’ prvenstvo Italije. Kapiten ekipe Liliana i ja dobile smo kao nagradu 20 dana boravka na ostrvu Kapri. Imale smo priliku da se još bolje upoznamo, iako se znamo od 1953… Kakav igrač, a tek kakav čovjek. Lili se ponašala, a i ja uz nju, kao ‘pijana milionerka’. Svjetska elita na odmoru i nas dve. Puno smo govorile o književnosti i filmu. Srele smo se kod ‘Kratkog susreta’ i na ‘Kazablanci’”, zapisala je svojevremeno Branka za reviju “Koš”.
Da joj ni nezvanično sportsko druženje nije strano, Branka je pokazivala i pri učešću u revijalnim mečevima. Za jedan takav, koji se igrao 4. jula 1960, na Malom Kalemegdanu između redakcije lista “Sport” i Košarkaškog saveza Jugoslavije, proslavljeni sportski komentator Dragan Nikitović je napisao da je “prikazana igra učinila da film čuvenog komičara Boba Houpa, koji se prikazivao u susedstvu, ostane bez gledalaca”.
Po završetku vrlo uspješne košarkaške karijere, Branka je bila prvi ženski selektor reprezentacije, i sa Jugoslavijom u Peruu osvojila 1964. šesto mjesto na Prvenstvu svijeta.
Bila je član SOFKE Srbije i Udruženja reprezentativaca i olimpijaca Jugoslavije. Za izuzetno zalaganje i sportske rezultate, odlikovana je Ordenom zasluga za narod sa srebrnim zracima, 1962. godine, skupa sa fudbalerom Rajkom Mitićem, teniserom Srđanom Muškatirovićem, gimnastičarem Miroslavom Cerarom i atletičarom Franjom Mihaličem.
Po završetku karijere pisala je za “Sport i svet”, radila u dnevnim listovima “Borba” i “Sport” kao sportski novinar, a oglašavala se i u reviji “Koš”. Koliki ugled je imala kao novinar, najbolje ilustruje činjenica da danas godišnja nagrada koje Udruženje sportskih novinara Srbije dodjeljuje ženama – sportskim novinarima upravo nosi Brankino ime – žene koja je, pored sportske karijere, završila Filološki fakultet u Beogradu, govorila sedam jezika i bila izuzetno cijenjena u svijetu žurnalizma.
Poznata sportska novinarka Srbije Snežana Pantović, Brankina učenica, već dugi niz godina novinar sportske redakcije Radio Beograda, pamti događaj iz 1990: “Bio je neki sastanak Međunarodnog olimpijskog komiteta u Sava centru, u Beogradu. Stojimo nas dvije odvojeno, i prilazi nam Huan Antonio Samaran, predsjednik MOK-a. Naklonio se blago prema Branki i rekao: ‘Upoznao sam mnogo velikih sportista i uglednih novinara, ali je samo jedna Branka Prelević’”.
U penziju je iz lista “Borba” otišla 1994. godine i preminula januara 1995.
Brankina dva brata, Drago i Miško, imali su izuzetno važne uloge u nastajanju i razvoju barskog sporta, od gimnastike, preko fudbala, do košarke i boksa… Jedan je živio u Baru, drugi u Beogradu, i svakako zaslužuju posebnu priču – ova je rezervisana za najbolju košarkašicu koju smo ikada imali.
(fotografije dobijene ljubaznošću kolege Petra Dende)
