Dijete Stare Topolice, a Starobaranin, kapetan duge plovidbe Vahid Vajo Sinanović, gostovao je u petak u sedmom izdanju emisije “Priče s Baranima” Radio Bara.
Govorio je, pored ostalog, o podzemnom prolazu koji je povezivao kuće Jovovića i Sinanovića u Starom Baru, o ocu Muju, vrsnom krojaču koji je završio u Luci Bar, treniranju fudbala pod Darovim topolama, pa na terenu kod Tri kule, o vremenu kada je nosio nadimak “Berti Vogts” zbog činjenice da je bio drugi najbolji strijelac tima, iako ofanzivni bek, o ulasku u gradski folklor… Bilo je riječi i o vremenu provedenom na “ponosu ‘Prekookeanske plovidbe'” – putničkom brodu „Njegoš“, okeanskim odlascima na “Virpazar”, a poseban segment bio je posvećen pomorskim sankcijama i višemjesečnom preživljavanju u Hong Kongu, gdje on kao zapovjednik i posada “Bijelog Polja” često nisu imali ni za hranu. Cap. Sinanović je otkrio koje su razlike u pomorstvu “prije i poslije interneta”, zašto se kaže da postoje tri vrste ljudi – “živ, mrtav i pomorac”, o sujevjerju koje vlada među mornarima…
Najemotivniji dio priče bio je vezan za Staru Topolicu i život u zgradi koju su zvali “Jedinica”.
“Živio sam tačno iznad prolaza, koji i danas postoji, ali je izgubio funkciju. Danas je samo dio između ulice i zgrada, a tada je bio jedini put do ‘Turista’, slastičare ili korza. Niko nije mogao proći, a da ga ja ne vidim. Ta zgrada je koncipirana tako da na frontalnom dijelu imate zajednički balkon, a na zadnjem svako svoj. Kako sam ja živio na ćošku, mogao sam da prolaznike ‘dočekam’ od ‘Turista’ i da ih sa prozora kuhinje i trpezarije ispratim do ‘Agave’. Prednji dio balkona je odraslima slušio kao šank, mnoge su zore dočekali tu Boško Milošević, Čiča Vukčević, Mišo Krstonošić – čuveni pilot JNA i moj otac, mezilo se, pilo i jelo. Živjeli su svi skoro pa zajedno, jedan komšija je bio dovoljan za čitavi grad ako napraviš nešto što nije po pravilima, nikad roditelji nisu govorili da neko od starijih, koji bi ti nešto naredio ili zabranio, nije u pravu…”, govorio je cap. Sinanović.
Postojala su, rekao je, za njih iz zgrade tri najvažnija mjesta za igru, u vrijeme prije Ulice Vladimira Rolovića: “Prvo igralište su bile šahte ispred zgrade gdje smo se okupljali. Drugo je bio fudbalski teren iza današnje ‘Helene’, mi smo ga zvali ‘iza Zelene zgrade’, na kome je nastala čitava generacija omladinaca ‘Mornara’, Rajko Sjekloća, Emir Prconjić, Stojke… Treći, i možda za naš tadašnji uzrast najvažniji, bio je Dvorac kralja Nikole, tu smo prvi put gledali nepojmljive scene da momak zagli ili poljubi đevojku”.
Po njegovim riječima, pored prve samoposluge “Vračar”, ispred kuće Sjekloća, bio je najbolji teren za klikere na Staroj Topolici, “to svi stariji znaju”. Najvještiji su igrali na glavnom terenu, a slabiji na pomoćnim, pod borovima.
“Teren je bio u maloj udolini između ‘Vračara’ i apoteke. Igrači su se penjali na pješačku stazu, tu je bila preka, i spuštali kliker ka rupi u udolini. Dominirao je od starijih Beris Truš, pa Baćo Ilinčić i Peko Matković, a Krečo Mandić se kao najbolji od mlađih trudio da uđe u stariju ligu. Mi smo ostali gledali odozgo kao sa tribina. Još jedan teren za klikere je bio i kod agencija. Ovo sve važi za gornju stranu Ulice maršala Tita, a na donjoj strani je ispred ‘Ateksa’ bio glavni teren. Kod ‘Vračara’ su, zna se, samo veliki igrači igrali, s obje strane ulice“, sjećao se Vahid Sinanović.
Stritkno su se poštovale granice gornje i donje strane Ulice maršala Tita. Djeca s jedne strane su se rijetko igrala na drugoj. Tako su, kaže “označavali teritoriju, često u raznim bitkama”.
“Imao sam dobru ruku za kamen, nije baš sad za hvaljenje u ovim godinama, ali mogao sam protivnika sa 50 metara pogoditi ‘kršom u glavu’. Neđo Milanović je bio jedan od najvećih vragova, pa Vlatko Orlandić, Željko Šekarić iz Željezničkih zgrada… Oni su imali veće borbe između zgrada, a mi na manjem nivou. Pobijemo se, ali se sjutra opet družimo zajedno, i nikad nije bilo da se roditelji umiješaju u dječije svađe. Mi sa gornje strane, pri moru, pomalo smo bili ljubomorni na novogradnju, na drugu stranu ulice, tek napravljenu, punu novih velikih izloga. Pa, kad je kumara Vanja Milošević prešao da živi iz ‘Jedinice’ u Ulicu Popa Dukljanina, nismo se družili dugo, dugo, iako smo prije svaki dan bili skupa. A to je nekih 50 metara razdaljine. U čemu je još problem bio? Ja nisam smio da idem preko ulice da igram, najdalje gdje su me puštali bilo je da kupim hleb u pekari kod ‘Borova’. Mi smo smjeli da idemo do Dvorca, a oni nisu smjeli. Donja strana je imala ‘Agavu’ i ‘Crkvicu’, tu mi nismo dolazili, osim kad bi bili turniri pa su imali ‘derby’ loptu i zvali nas da igramo i mi. Rena je bila ‘vlasništvo’ donje strane ulice, a kanal gdje je sad ‘Planet’ je bio naš”, detaljno je objašnjavao Sinanović.
Zbog jednog od najupečatljivijih događaja iz djetinjstva je, kaže, “zamalo baš loše prošao”.
“Zlatko Čikić i ja smo se nervirali jer su počeli dizati zid nove zgrade budućeg ‘Jadroagenta’ i Doma penzionera, zahvatajući dio našeg fudbalskog terena. Igrali su tu i Braco Nikitović, Brano Bošković, Špiro Medigović, Dejo Tuzlančić, ali smo nas dvojica bili najviše nervozni radi toga. Uzeo sam od tate barut za lovačke puške, za patrone, pa smo napravili neku vrstu eksplozivne naprave i postavili ispod zida, pokuvajući da ga oburdamo. Čiko Tomić je bio malo gluv stražar, ali su dobro čuli u miliciji kad je grunulo, pa smo se brže bolje sakrili u podrume. Na samom mjestu događaja bez veze, zidu nije bilo baš ništa, samo malo gareži, svako je vidio koliko je to ozbiljna ‘naprava’ bila, danas su ove nove petarde jače. Milicajcima je to bilo smiješno, pa su nas pustili na miru, kobajagi nisu mogli da nas nađu kako bi nas kaznili”, sjećao se u emisiji “Priče s Baranima” cap. Vahid Vajo Sinanović.
