Knjiga “Crnogorsko primorje i Krajina“, etnografa, etnologa i antropogeografa Andrije Jovićevića je 1922. objavljena u Beogradu, u izdanju Srpske kraljevske akademija nauka, odnosno Srpskog etnografskog zbornika i to pod uredništvom prof. dr akademika Jovana Cvijića, u okviru edicije „Naselja i poreklo stanovništva“. U etnografsko-demografskoj studiji „Crnogorsko primorje i Krajina“ iz 1922. godine, Andrija Jovićević piše o strukturi stanovništva Bara i Krajine, i šire, o naseljima, bratstvima, običajima, tradiciji na tome prostoru i njihovoj prošlosti, oslanjajući se primarno na predanja o porijeklu stanovništva i na kazivanja savremenika, ali koristeći i druge izvore saznanja o prošlosti.

U navedenoj knjizi on, između ostaloga, o barskom stanovništvu, na stranicama 74 – 77, piše i sljedeće:.

“Nikezići su najuvaženije pravoslavno brastvo u Baru. Oni su doseljeni iz Veljih Mikulića, u vrijeme, kada im je vjeri zaprijetila opasnost. Pop Đuro i pop Marko, braća Nikezići, bili su ljudi od poštovanja. Turci su ih mnogo cijenili”.

Nastavljajući opis barskog bratstva Nikezići, etnograf Andrija Jovićević veli da su uradili brojne vitalne i korisne stvari za svoje sunarodnike i stanovnike Bara i sprječavali nasilja osmanskih vlasti nad njima, te u tom smislu kazuje da “im Turci, iz obzira prema ovim ljudima, nijesu pravili nasilja. Nikezići su svoje ljude štitili i za njih se zalagali. No u potonje vrijeme Turci su ih gledali s podozrenjem, pa na jednoj gozbi kod barskog bega, na kojoj su bila oba brata, pop Đuro bude otrovan, a pop Marko se spase”, piše A. Jovićević.

I dalje nastavlja:

“Mustafagići i Omerbašići su dva najsilnija muhamedanska brastva u Baru, i sva vlast nad barskim kadilukom bila je u njihovim rukama. Oba su brastva uvijek živjela u neslozi, jer su se otimala o vlast; ko je imao više pristalica tome je i vlast bila u rukama. Oni su bili neograničeni gospodari Bara i okoline, i ljudi su se otimali o njihovo prijateljstvo. Od svih barskih zabita najčuveniji je bio Selim-beg Mustafagić. Njegovi saraji, kakvih nije bilo na daleko, sagrađeni su kulukom. Kad mu je nestalo para da dovrši rad, pozove Šušanjane, pa im naredi, da mu donesu crnogorsku glavu ili 5000 groša. Šušanjani su morali učiniti jedno ili drugo. Jedan Šušanjanin upita seljane: Koliko bi koji dao, da ne pogine od Crnogoraca? Svaki je pretpostavljao da može poginuti, i svi se izjasniše, da bi svaki dao veliku sumu, da ne pogine. I tako Šušanjani skupiše 5000 groša. Beg ih je pohvalio, kako su pametno učinili.

Mustafagići su iz Arbanije, iskraj Drača. Njihovi su se preci doselili ovamo odmah po padu Bara u turske ruke i brzo su se obogatili. Mustaf-aga, od koga su Mustafagići, imao je sina Zejnela. Ovaj je imao titulu kapetana i predvodio je Barane u borbama protivu Paštrovića. U muhamedanskom groblju i danas pokazuju „kapetanske grobove”, gdje je Zejnel sahranjen. Njega hvale kao junaka i Barani ga pjevaju uz gusle. Za zasluge kapetana Zejnela njegovo je potomstvo dobilo begovsku titulu, koju danas nosi. Mustafagići su živjeli u barskom gradu „Lonci“, na najglavnijem mjestu, i zato su ih zvali „begovi od Lonce” (Londža – prim. ur.). Imali su mnogo čitluka.

Od svih Mustafagića Selim-beg je bio najsilniji; bio je hrabar i pametan, ali i svirep. U mladosti je živio na Londži, gdje i njegovi preci. Kad je zagospodario Barom, sagradi dvor izvan grada na mjestu Držal. (Držak – prim. ur.) Tu je držao mnogo gavaza i zaptija, koje je iz svojih prihoda plaćao.

“Alil Ćatović iz Tuđemila, čuven zbog junaštva, bio je starješina njihov; on se i u pjesmama spominje. Selim-beg je bio zapovjednik Bara sve dotle, dokle se nisu njegovi momci posvađali s Baranima. Barani su onda podigli žalbu protivu njega. Selim-beg bude premješten za kajmakama u Ulcinj, a na njegovo mjesto dođe, ‘carski’ kajmakam. Kad su Crnogorci napali Bar 1877. g, Selim-beg dođe u Bar i s vojskom se zatvori u grad. Pred smrt je pošao u Carigrad, radi liječenja, i umro je na Krfu, gdje i sahranjen. Ženio se četiri puta; četvrta mu je žena bila Đurđijanka, i nju je kupio za pare. Nakon sebe je ostavio sina Ali-bega. Ovaj nije ostavio poroda i sa smrću njegovom utrla se čuvena kuća Mustafagića. Selim-begovi dvorovi leže u ruševini.

Povod svađi Selim-begovih zaptija sa Baranima bio je ovaj: Selim-beg je držao 20-30 zaptija iz Mirdite, i ovi jednog pazarnog dana htjedoše da nekom Srbinu (Niku Čapici), opančaru, otmu opanke, i u otimanju zaptije ga nekoliko puta ošamare. Barani, i inače neraspoloženi prema Selim-begu zbog držanja Miridita, koji se osorno ponašahu prema svakome, jako se ozlojede, pa poruče Selim-begu: da u roku od 24 sata otpusti svoje zaptije, inače će se oni svetiti nad njima. Selim-beg je upotrebio lukavstvo i odgovorio: da će ispuniti volju Barana, ali da mu ostave malo više vremena. On je odmah poslao za svoje pristalice u Mrkoviće (Mrkojeviće – nap. N.A), da hitaju k njemu preko Lisinja, poručivši im da Austrija namjerava da napadne Bar; i ovi, potpuno naoružani, odmah dođu. Selim-beg ih zadrži u svome dvoru, a Baranima poruči, da neće otpustiti zaptije. Barani, još više ozlojeđeni prevarom, napadnu njegov dvor i zametne se krvav boj. Puškaranje je trajalo dva dana, dokle nije došao izaslanik skadarskog paše s vojskom i razdvojio ih.

I Omerbašići su isto tako čuveno brastvo u Baru. Njihov predak Omer došao je u Bar od Drača u isto vrijeme, kada i predak Mustafagića. Omer je imao pet sinova i svi su živjeli u gradu. Omer je bio neki starješina u Baru, pa je otuda dobio pridjevak „baša“. Po ovome Omer-baši njegovo je potomstvo dobilo ime. Četiri njegova sina se docnije isele iz grada u varoš, gdje se i danas nalazi ‘mahala Omerbašića’, docnije sagrade i džamiju, koja se po njihovom imenu prozvala. Kuće Omerbašića su 1878. g. popaljene i danas su u ruševinama. Omerbašića ima i danas u Baru; ima ih i iseljenih. Najglasitiji Omerbašić je bio Smailbeg; on je bio savremenik i ozbiljni suparnik Selim-bega Mustafagića. S njim se otimao o vlast nad Barom, pa nekoliko puta i gospodario Barom. I Smail-beg je bio vrlo bogat i imao poviše čitluka. U Baru je imao svoju stranku, koja je gdjekada bila jača od Selim-begove. Kad je gospodario Barom objesio je o maslinu dva Seočanina na mjestu Biskupija, zato što su uhvaćeni u pljački. Bio je ne samo strog, već i svirep; nevaljalce, izdajnike i lupeže kažnjavao je batinama. Da ne bi pri preotimanju o vlast sa Selim-begom dolazilo do većeg krvoprolića, gdjekada su rješavali spor ovako: ispalili bi, ugovorno, top sa barske tvrđave i put čije kuće okrene dim, taj je imao zagospodariti Barom.

Smail-begov bratučed, Ša-beg, poginuo je u Sutormanu u borbi protivu Crnogoraca zajedno sa svojim robom, jednim Arapom, koji ga je svuda pratio. Sin Smajil-begov zvao se Zejnel-beg. Ovaj je za doba turskog gospodarstva bio kajmakam u Turskoj i odlikovao se u mnogim bitkama.

Ni Selim-beg Mustafagić ni Smail-beg Omerbašić nijesu primali nikakve plate od cara; naprotiv, oni su skadarskom valiji; odnosno državnoj kasi, plaćali izvjesnu sumu na ime danka, u znak pokornosti caru. Osim velikih prihoda sa svojih čitluka, oni su uzimali za sebe sve novčane kazne, kojima su teretili i krive i prave, a prisvajali su i imanja uginulih porodica, jer su sva takva imanja prelazila u carsku svojinu.

Od ostalih muhamedanskih porodica u Baru ističu se: Škanovići, Memići, Trcetići, Skejovići, Mustafići, Ćatovići i Suličići. Škanovići su starinom iz Budve; bili su bogati i imali su titulu age. Potonji je Škanović bio Dulo-beg. On se prozvao begom po majci, koja je bila od Mustafagića. Memići su bili barski barjaktari; starina im je iz Krajine. Oni su bili veoma hrabri, otuda im je i moglo dopasti barjaktarstvo. Trcetići su rodom iz Cuca, a Skejovići iz Ćeklića. Mustafići, Ćatovići i Suličići su čuveni sa junaštva”, piše Jovićević.

(Nastavlja se)

The post Mr Novak Adžić: Iz barske baštine (68) first appeared on BARinfo.

1355. Datiran prvi dokument u kom se pominje pleme “Nikšići”; riječ je o dubrovačkom spisu u kom se pominje nekoliko lica među kojima i Vitoje Nikšić iz Onogošta

1826. Rođen Ljubomir Nenadovic, pisac putopisa i autor prve romansirane biografije o NjegoŠu1908. 1912. Nakon stvaranja Balkanskog saveza (Crna Gora, Srbija, Bugarska i Grčka), sa ciljem oslobađanja Balkana od Turaka, kralj Nikola uputio proklamaciju Crnogorcima, kojom ih je pozvao u Prvi balkanski rat

1958. Izvršno vijeće Narodne skupštine Crne Gore donijelo odluku o premještanju Istorijskog instituta Crne Gore sa Cetinja u Titograd.

1981. Tri hrvatska otmičara otela su avion na liniji Titograd – Beograd koji je prevozio 98 putnika i 9 članova posade; među njima su bile poznate ličnosti poput glumaca Žarka Lauševića, Marka Nikolića i Miše Janketića, kao i fudbaleri FK “Budućnost”, ali i narodni heroj Milan Šijan; Otmičari su primorali posadu da mijenja pravac kretanja preko Dubrovnika, Grčke i Kipra, uz prijetnje pištoljima i nožem; drama je okončana na aerodromu u Larnaki na Kipru, gdje su putnici uspjeli da se samoinicijativno evakuišu kroz zadnja vrata i izlaze za opasnost uz pomoć fudbalera Žarka Vukčevića

2006. Međunarodna organizacija za standardizaciju potvrdila da su Crnoj Gori odobreni kodovi ME, MNE i numerički kod 499

1908. GODINE:  

Nadzornik radova na željezničkoj pruzi Bar – Vir, inženjer „Barskog društva“ Alessandro Pasi, telegramom je obavijestio predsjednika Vlade Crne Gore Lazara Tomanovića o dolasku prve lokomotive iz Bara u Virpazar.

Italijani su na Sutormanu i na Viru organizovali malu svečanost uz gošćenje prisutnog naroda. Ministar finansija i građevina Dušan Vukotić je najavio otvaranje redovnog saobraćaja 2. novembra i zainteresovane pozvao da uvoz robe vrše preko Barske luke.

***

1938. GODINE:

U cilju uzajamne pomoći i očuvanja zavičajnog identiteta, u Beogradu je formirano Udruženje Spičana „Nehaj“, registrovano kod Ministarstva unutrašnjih poslova Kraljevine Jugoslavije.

U Upravni odbor su izabrani: predsjednik Petar Brkan, potpredsjednik Mitar Vulić, sekretar Nikola Vukčević, blagajnik Sekula Niklan i članovi dr Ivo Brkojević, Dušan Zec, Mitar Zgradić, Ilija Hrvatin i Anto Lukšić. U Nadzorni odnor su izabrani predjednik Petar Medović, sekretar Vladimir Popović, te članovi Marko Stanišić, Niko Filipović i Petar B. Đedović.

***

1993. GODINE:

U premijernoj sezoni Prve lige Jugoslavije košarkaši „Mornara“ su prvi put igrali u Baru meč sa beogradskim „Partizanom“ i izgubili 63:79.

Igračima je izuzetno smetao klizav parket dvorane OŠ „Jugoslavija“, jer je neposredno pred meč bila provala oblaka, nakon čega se kondenzovala velika količina pare. Iako je trener gostiju Željko Lukajić istakao da uslovi za igru nisu bili normalni, njegov tim je relativno lako došao do pobjede. U redovima „Parizana“ najefikasniji su bili Rebrača sa 22 poena, te Lončar i Stevanović sa po 14, a u timu „Mornara“ je Nebojša Milošević imao dvocifreni učinak od 18 poena.

The post Barski kalendar, 26. septembar first appeared on BARinfo.

1685. Umro vladika Rufim III Boljević; na mitropolitski prijesto stupio 1673; nakon njegove smrti ostala je godinu dana upražnjena crnogorska mitropolitska stolica, pa je skupština crnogorskih plemenskih glavara na Cetinju izabrala Visariona Borilovića

1841. Rođen na Cetinju crnogorski knjaz i kralj Nikola Petrović; za vrijeme njegove gotovo šest decenija duge vladavine, Crna Gora je doživjela veliki uspon, ali i pad; modernizacija države i društva odvijala se kroz donošenje Opšteg imovinskog zakonika i Ustava, formiranje stalne vojske, otvaranje škola, gradnju bolnica, puteva, uspostavljanje željezničkog i saobraćaja vodenim tokovima, telegrafskih i telefonskih komunikacija, kovanje prvog crnogorskog novca – perpera, razvoj turizma, pozorišnog života, književnosti, likovne umjetnosti, izdavanje listova i časopisa i jačanje međunarodne komunikacije Crne Gore sa evropskim zemljama; za kralja se proglasio 1910. godine, izbjegao iz zemlje nakon kapitulacije 1916, umro u Francuskoj 1921.

1870. Donešen je Zakon za učitelje Knjaževine Crne Gore, kojim se zabranjuje tjelesno kažnjavanje učenika

1991. Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija usvojio Rezoluciju 713, kojom je uveden potpuni embargo na izvoz oružja i vojne opreme u SFR Jugoslaviju; ovim potezom međunarodna zajednica je i zvanično reagovala na eskalaciju ratnih sukoba na teritoriji države, pozivajući sve lidere na prekid vatre

1937. GODINE:

Vojin Radovanović, radnik iz sela Dučići pored Podgorice, nastanjen u Zupcima, trkao se s vozom od Bara do vrha Sutormana.

Trka sa vozom je posljedica opklade kapetana Petra Đurišića i Vojina Radovanovića oko toga ko je brži, a kako se oficir nije pojavio na dogovorenom mjestu na barskoj željezničkoj stanici, Vojin je odlučio da svoju brzinu dokaže tako što će se trkati sa vozom. U strahu od sramote, direktor „Barskog društva“ Karlo Kosati je naredio da se iz kompozicije izbaci teretni vagon pun soli, pa su je činili lokomotiva i dva vagona putnika i radoznalaca. Dogovoreno je da Vojin može trčati prečicama, a da se voz ne zaustavlja na stanicama. Vojinova staza bila je zbog prečica dugačka 13 kilometara, a voza 21,5 km. Nakon ogromnih napora, Vojin Radovanović je na sutormansku stanicu stigao za sat i petnaest minuta, dva minuta prije voza. I pao u nesvijest, srećom bez posljedica po zdravlje. Vijest o nesvakidašnjem podvigu objavile su sve crnogorske i većina jugoslovenskih novina, kao i štampa u Italiji, Grčkoj i Francuskoj.

***

1968. GODINE:

Prodavnica tekstila preduzeća „Izbor“ u Žutoj zgradi na magistrali Bar – Ulcinj, današnjoj Ulici Jovana Tomaševića, obijena je peti put za manje od dvije godine.

Kao i svaki put do tada, lopovi su uhvaćeni, a novac i roba vraćeni u prodavnicu. Kuriozitet je da su svih pet puta počinioce uhvatili milicioneri Marinko Rakočević i Velimir Tabaš. Zbog toga ih je kolektiv „Izbora“ nagradio ručnim satovima u znak zahvalnosti za dobro obavljanje dužnosti.

***

2008. GODINE:

Kraljica popa Madonna održala je spektakularni koncert na plaži Jaz kod Budve, pred oko 50.000 posjetilaca. Bio je to rekordni broj publike ikada u Crnoj Gori.

Nekoliko stotina Barana organizovano je autobusima ili samostalno automobilom došlo na plažu Jaz, a računa se da je još toliko ostalo zarobljeno u kilometarskim kolonama. Haos na cesti je bio toliki da je autobus sa fotoreporterima domaćih i inostranih redakcija ostao zaglavljen u gužvi. Publika iz čitavog regiona je dobila 110 minuta vrhunskog ugođaja, pri čemu je svaki detalj bio pažljivo isplaniran i tempiran, a svaka pjesma imala svoj vizuelni pečat.

The post Barski kalendar, 25. septembar first appeared on BARinfo.

RB/BI: Nakon godina provedenih u Beogradu, vraćate se u rodni grad, ali se čini da se profesionalna priča time ne završava. Naprotiv. Kako je došlo do odluke da se vratite u Bar i da li ste tada imali jasnu predstavu o tome kako će izgledati Vaš profesionalni život nakon povratka?

Ivanović: Vratio sam se silom prilika. Nakon što su najavili mogućnost proglašenja epidemije, na nagovor roditelja krenuo sam kući, u svoje Sutomore. Mislio sam da su to neke „prenaduvane“ priče, ali već na samoj granici su nas zaustavili. Policija je vratila sve ljude iz Srbije, a za one iz Crne Gore uslijedio je ljekarski pregled. Dobili smo jednu poveću hartiju, na njoj je pisalo šta smijemo, a šta ne smijemo da radimo, sa prijetnjom zatvora, i slično.  Dobio sam taj prilično jezivi papir i sa njim sam otpremljen pravo u sobu, da se i ne pozdravim sa roditeljima. Zanimljivo je što sam ja tri mjeseca prije korone napisao pjesmu koja se zove „Izolacija“ i zapisao stihove „Fali mi inspiracija, ljubavi demonstracija, dobro bi došla moždana reparacija, fali mi introspekcija i malo starog racija, dobro bi mi došla od planete izolacija“. I šta sam tražio, to sam i dobio. Izolacija je trajala duže od mjesec i to je za mene bilo fenomenalno iskustvo. Znao sam da nema svirki, nema presije, nema telefona i bio sam slobodan. Sjedio sam, razmišljao, čitao knjige, imao sam priliku da se presaberem i vidim gdje sam i šta bih volio dalje. Trebala su mi dva mjeseca da izađem iz tog stanja gdje mislim da nešto zavisi od mene, da nešto moram, da sam stalno alarmiran… Poslije dva mjeseca tog mirnog stanja konačno sam osjetio onog starog sebe i uvidio da bih volio da se vratim što više autorskoj priči, samom sebi, pjesmama koje sam počeo da radim, a vezane su za Crnu Goru. Mojoj supruzi i meni je prirodno došlo da ćemo drugi dio života nastaviti u Crnoj Gori, kao najboljoj mogućoj opciji, iako imamo stan u Beogradu, a ovdje je bilo izvjesno da ćemo živjeti kao podstanari. Krenuli smo ispočetka sa energijom koja nam i sada djeluje kao prava. Nisam sam iskreirao svoju sudbinu, trebao je da se desi taj period samoće i neangažovanja od nekoliko mjeseci. I onda razumijem kada mi neko kaže da želi promjenu, a ne može sebi da je priušti. Mnogo je teško napraviti taj „switch“ u glavi i okrenuti kormilo u drugu stranu. Veliku zahvalnost dugujem Božidaru Gagoviću, jer je od dana kad sam došao u Bar uz mene, mnogo mi je pomogao, upoznao me je sa Nebojšom Đukanovićem, pa sam sada i član Grimm-a. Po mom starom dobrom običaju, da bih bio sa nekim u bendu, moram ga smatrati prijateljem, i taj princip ne izostaje ni kada je u pitanju Grimm. Veliku zahvalnost dugujem i Željku Miloviću.

RB/BI: I kada ste okrenuli kormilo, uslijedile su mnoge lijepe stvari, među kojima je i WOW Montenegro.

Ivanović: Prije tog projekta smo moj brat i ja probali da radimo nešto vezano za YouTube, da se oslobodimo okova, da radimo gdje želimo, a da finansije pristižu sa digitalnih platformi. Prema njegovoj ideji napravili smo platformu koja se zove „Planeta znanja“ i ja u šali znam da kažem da je on završio u stvari primijenjene umjetnosti, a ne vizuelne, i da je uzeo umjetnike i primijenio ih je. U tom projektu je bio i David Husić, slikar iz Bara. To je trebalo da bude program za djecu edukativne prirode. Mi smo krenuli sa tom mini-produkcijom, prvobitno sa pričama, ali to nije moglo da odgovori tržištu. Prešli smo na muziku za djecu i napravili 100 miliona pregleda sa samo sedam pjesama. Tu je počeo da se malo ostvaruje naš san i shvatili smo da umijemo da napravimo nešto što se tržištu sviđa. A shvatili smo i da smo dobar tim. U tom periodu sam kratko bio sa ženom u Nišu, ona je završavala studije, a rodila nam se i ćerka, i u svemu tome zove me brat i kaže mi da ima jednu strašnu ideju, ali da nema para. Ideja je bila da se promoviše Crna Gora na jedan umjetnički pristup, on bi bio zadužen za vizuelni dio, a ja za muziku. I ja sam iste sekunde rekao – „Može“. Uletjeli smo „grlom u jagode“ i počeli da radimo na nečemu što vjerovatno ni na nivou Evrope ne postoji, u smislu da su u televiziji u startu angažovani jedan autor muzike i jedan autor kadrova. Mi smo sada naravno veći, više ljudi radi u montaži, prolazi četvrta godina ove priče. „WOW Montenegro“ je dobio „Veliku zlatnu medalju“ za izuzetan regionalni doprinos i kvalitet na Novosadskom sajmu turizma i danas je jedna od najgledanijih domaćih televizija. Prisutni smo na Instagramu i na YouTube-u, gdje je live-stream besplatan.

RB/BI: Ljeta su za Vas bila plodonosna i u smislu pripreme Vašeg albuma. A zamah inspiraciji davala su putovanja vozom od Beograda do Bara.

Ivanović: Beograd je potpuno druga dimenzija u odnosu na život ovdje. Kada ste mladi, ta energija vas privuče, ali kako vrijeme prolazi i čovjek sazrijeva, grad posmatrate na drugi način. Jednom prilikom sam se vraćao vozom kući, a kada smo prešli granicu i kada sam ugledao to zelenilo prvi put mi se desio taj emotivni naboj koji ljudi nazivaju nostalgijom. Moguće da je to nostalgija, ali ja to opisujem radije kao velika ljubav. I, niotkuda, meni počinju da nadolaze stihovi. Proveo sam nekoliko sedmica kući i u povratku nastaje drugi dio moje prve pjesme „Svijeta vila“, koja će biti dio mog albuma. Nadam se da ću u bliskoj budućnosti i album pustiti u etar. Mislim da je to baš jedna lijepa pjesma o Crnoj Gori kao ženi, kao vili čitavog svijeta.

RB/BI: Jedna ptičica mi je rekla da upravo radite na dvije izuzetno zahtjevne pjesme, i to kao kompozitor i producent. A ptičica mi je rekla i da kasnite.

Ivanović: Radimo sjajne dvije stvari. Željko Milović, ptičica, je smislio da od jedne pjesme sastava VIS BEŽ, „Sloboda“, autori iz Crne Gore sa kojima je sarađivao i kojima je ukazao povjerenje naprave svoje viđenje pjesme. To je nešto vrlo originalno i ja uveliko radim na tome. Ne kasnim, biće sve na vrijeme. Za svaku ozbiljnu stvar je potrebno vrijeme.

RB/BI: Povodom velikog jubileja – 130 godina od osnivanja i 100 godina od obnove rada Muzeja – komponovali ste originalnu muziku, a na projektu sarađujete i sa rediteljem Bojanom Stijovićem. Koliko je odgovorno stvarati muziku za instituciju koja čuva dio identiteta i kulturnog nasljeđa jedne zemlje?

Ivanović: Wow Montenegro je dobio mogućnost da radi kadrove za Narodni muzej Crne Gore, a ja kao dio ekipe sam dobio mogućnost da predložim muziku. Kada sam poslao ideje reditelju Bojanu Stijoviću to je na obostrano zadovoljstvo bilo prihvaćeno. Bojan je perspektivni crnogorski reditelj, dobitnik nagrade „Živko Nikolić“ za specijalan doprinos filmskom izrazu na 39. Filmskom festivalu Herceg Novi, za film „Crna truba“.  Scenario je radio jedan sjajan momak Stefan Bošković, koji je dobio za svoje djelo i nagradu Evropske unije za književnost. Ekipa je bila „mrak“. Kao i mnogo puta do sada bio sam neko iz sijenke koji je svojom srećom i zvijezdom vodiljom došao na mjesto koje je sanjao. Ne znam da li ću u ovom životu dobiti ponovo ovakvu priliku.

RB/BI: Vratimo se tamo gdje ste i počeli – u Bar. Vaša saradnja sa Barskim ljetopisom započela je 2021. godine, neposredno nakon povratka iz Beograda, kada ste sa pijanistkinjom Anom Vukazić izveli „Crnogorsku bajku“. Kako danas gledate na taj projekat i koliko Vam je značio taj prvi veliki susret sa barskom publikom nakon povratka?

Ivanović: Jedno od mojih najznačajnijih djela je multimedijalni koncert za klavir „Crnogorska bajka“, koji izvodi moja divna prijateljica Ana Vukazić. Sve je počelo 2020. godine, kada mi je Ana, potpuno neočekivano, rekla: „Veljaš, bi li mi ti napisao koncert za klavir, da imam nešto originalno da sviram?“ Iako sam uvijek bio prilično samouvjeren, tada sam zastao. Rekao sam joj: „Anči, ja radim aranžmane filmskog tipa, ali koncert za klavir nikada nijesam ni zamišljao da pišem.“ Ona je samo odgovorila: „Ma možeš ti to.“ Već sjutradan sam je pozvao i rekao da imam ideju, ali da to moramo napraviti zajedno. Tako je počela višemjesečna, gotovo svakodnevna saradnja. Ja sam donosio motive, melodije i gitaru, a Ana ih je kroz svoju virtuoznost i senzibilitet prevodila na klavir i davala im pravi klasični karakter. U jednom trenutku djelo je dobilo i drugi sloj. Ana je predložila da između kompozicija nešto govorim, pa sam napisao kratku bajku koja se publici otkriva dio po dio. Tako je koncert prerastao u multimedijalno djelo sa elementima priče, glume i muzike. Posebno pamtim prvo izvođenje na Barskom ljetopisu, na prepunom platou ispred Dvorca kralja Nikole. Ljudi su sjedjeli čak i na improvizovanim mjestima. Bila je to jedna od onih noći koje ostanu u čovjeku. Posebno sam zahvalan organizatorima bARS-a na povjerenju i na tome što su prepoznali djelo i pružili nam priliku da ga predstavimo publici. „Crnogorska bajka“ je priča o usamljenosti, ljubavi i traganju — o Gorskoj vili i velikom bogu mora, čija se arhetipska ljubav prelama kroz život princeze i njenog viteza. Oni se traže kroz tamu života, vjerujući da će im jednom rujna zora svanuti. Zahvaljujući  Ani Vukazić, neke kompozicije iz “Crnogorske bajke” su se čule i u Japanu.

RB/BI: Ove godine publika je imala priliku da Vas čuje u više programa Barskog ljetopisa. Kakve utiske nosite sa festivala?

Ivanović: Željko Milović me je ove godine pozvao da zajedno sa mladom glumačkom nadom Elenom Tomanović oplemenim program bARS-a. Elena je trebala da preuzme višegodišnju štafetu i vodi program umjesto Željka, dok je moj zadatak bio da večeri dodatno obogatim muzikom. I zaista, večeri su bile sjajne. Nijesam ni znao koliko ljudi u Baru stvara, piše i radi zanimljive stvari. Mišo Škuletić me je posebno iznenadio svojim senzibilitetom i knjigom. Bilo bi nezahvalno da sada nabrajam sve ljude koje je barska publika imala priliku da upozna, jer ih je bilo zaista mnogo, a nijesam ni kompetentan da svačiji rad posebno komentarišem. Ipak, izdvojio bih dvostruko CD izdanje „Barski pop-rock talasi“. U vremenu kada nam se često čini da je sve već izmišljeno, Bar je pokazao da se i dalje može biti originalan. Svi barski autori na jednom mjestu, na jednom izdanju — koliko znam, nešto što nijedan drugi grad u Crnoj Gori nema. A za kraj, mini-koncert sa Željkom bio je pravo osvježenje. U nešto slobodnijoj atmosferi pjevali smo pjesme Arsena Dedića i Miladina Šobića, a na Željkov nagovor imao sam čast da prvi put pred publikom izvedem i jednu svoju pjesmu. Ako nastavim da se zahvaljujem kroz ovaj intervju, postaće već neumjesno – Stoga, kraj!

The post Veljko Ivanović o povratku u Bar, novom početku i melodijama koje su stigle do Japana first appeared on BARinfo.

1813. Nakon osvajanja Budve crnogorska vojska, pod komandom vladike Petra Prvog Petrovića, oslobodila tvrđavu Svete Trojice nadomak Kotora i nastavila operacije oslobađanja primorja od francuske vojske

1849. Carskom poveljom dozvoljeno formiranje jednorazredne Javne nautičke škole u Kotoru, koja je kasnije je prerasla u Višu pomorsku školu, danas fakultet

1908. Dan nakon što je Austrougarska, nakon tridesetogodišnjeg protektorata nad Bosnom i Hercegovinom, anektirala to područje, knjaz Nikola uputio proklamaciju Crnogorcima, izrazivši nadu da takvo stanje, koje je proizvelo međunarodne i političke podvojenosti između Crne Gore i Bosne i Hercegovine, neće dugo trajati

1948. Odlukom Vlade NR Crne Gore osnovani Rudnici boksita Nikšić, preduzeće koje se bavi istraživanjem i eksploatacijom rude crvenih i bijelih boksita sa bogatih nalazišta visokokvalitetne rude u okolini grada, kao prva rudarska organizacija na prostoru Crne Gore

1989. GODINE:

U prisustvu nekoliko stotina ljudi, poslije nekoliko vjekova osveštani su ostaci manastira Prečista krajinska u Ostrosu.

Liturgiju su služili sveštenici Mitropolije crnogorsko-primorke, a održan je i pomen palim kosovskim junacima i poginulim na Skadru i Tarabošu u Prvom balkanskom ratu. Prisutne je pozdravio paroh barski Bogić Femić, o samom kompleksu govorio je profesor Bogoslovije u Karlovcu Vaso Ivošević, a stihove su čitali pjesnici Ranko Jovović i Momir Vojvodić.

***

2001. GODINE:

Iz parka Dvorca kralja Nikole izmještene su lokomotive “Lovćen” i “Sutorman”, kao i putnički i službeni vagon voza koji je saobraćao na liniji Bar – Virpazar.

Lokomotive i vagoni su izvučeni dizalicom i prebačeni na specijalne platforme kojima su dopremljeni u Luku. U višečasovnoj operaciji učestvovalo je oko 40 radnika Željeznice i Luke Bar. Konzervaciju i restauraciju izvodili su stručnjaci iz Srbije i Crne Gore, nakon čega su kompozicije postavljene na željezničkim stanicama Bar i Podgorica. Lokomotive i vagoni su, da bi bili sačuvani, sredinom sedamdesetih ubačeni u park Dvorca kralja Nikole, ali se to pokazalo kao katastrofalno rješenje jer su vlaga i neadekvatno okruženje uništili metalne i drvene djelove.

***

2003. GODINE:

MONSTAT je objavio konačan izvještaj o Popisu stanovništva, prema kome je broj stanovnika u Baru uvećan za 5574 u odnosu na 1993. godinu.

Od ukupno 40.037 stanovnika, muškaraca je bilo 19.529, a žena 20.508. U Baru je živjelo 47,25% onih koji su se osjećali kao Crnogorci, 27.68% kao Srbi, 7.61% kao Albanci, 6.43% kao Muslimani, 2.30% kao Bošnjaci, dok su ostale nacionalne grupacije brojale ispod 1%. Od ukupnog broja stanovnika, 23.855 je bilo pravoslavnih, 11.036 islamske vjere, 3.101 katolik, 47 protestanata, trojica sljedbenika proorijentalnih kultova, dvojica judaista, te 140 drugih vjeroispovjesti, uz 1853 stanovnika koji nisu bili vjernici, nisu željeli da se izjašnjavaju ili je njhova religijska pripadnost nepoznata. Popis je pokazao da najviše ljudi živi, očekivano, u gradskom naselju Bar, a da u selima Marstijepovići, Lukići i Veliki Mikulići nije niko stalno nastanjen.

The post Barski kalendar, 24. septembar first appeared on BARinfo.

Ivanović iza sebe ima više od dvije decenije rada u muzici – od autorske i studijske produkcije, preko televizije i filma, do brojnih projekata iz oblasti kulture. Tokom karijere ostvario je više od 1.000 nastupa sa bendom “Aura”, sarađivao sa brojnim umjetnicima i producentima, a jedno vrijeme vodio i sopstveni muzički studio u Beogradu. Kao kompozitor i producent potpisuje i značajne projekte, među kojima je kompletan zvučni identitet televizije “WOWMontenegro”, sa više od 30 originalnih djela, kao i muzika za projekte i filmove posvećene kulturnom nasljeđu Crne Gore. Posebno mjesto u njegovom novijem radu zauzima saradnja sa NarodnimmuzejomCrne Gore, za koji je komponovao originalnu muziku povodom jubileja – 130 godina od osnivanja i 100 godina od obnove rada. A ovog ljeta publika je imala je priliku da ga čuje u okviru više programa bARS-a, segmenta Barskog ljetopisa.  

RB/BI: Veljko, Vi ste gitarista, ali nemate formalno muzičko obrazovanje. Muziku ste učili sami, kroz praksu, istraživanje i iskustvo. Kada ste prvi put uzeli gitaru u ruke i šta Vas je tada privuklo upravo tom instrumentu?

Ivanović: To je jedna čudna i interesantna priča iz perioda kada sam bio u srednjoj školi. Govorimo, dakle, o vremenu dok su još postojali samo fiksni telefoni. Telefon je zazvonio, ja sam se javio, i sa druge strane čuo svog druga Đoleta, koji ne kaže ni „Zdravo“, ni „Ćao“, već samo „Ej, slušaj ovo“. I odsvirao mi je uvodni dio iz pjesme Van Gogha „Neko te ima noćas“. To je tako dobro zvučalo, a meni je prva misao  bila – „Ako može Đole, onda mogu i ja“. Mene je taj zvuk gitare privukao kao neki zov iste sekunde. Prije toga se nisam ni sekunde bavio muzikom. Već sjutra sam u Gimnaziji „Niko Rolović“ maltene za gušu hvatao ljude i tražio ko ima gitaru za prodaju. Morao sam da je nabavim i već poslije nekoliko dana sam imao instrument u rukama. Onda sam ponovo zvao Đoleta i on mi je preko telefona objašnjavao kako se gitara štimuje. Uzeo sam svesku i zapisivao sve Đoletove savjete, između ostalog i taj da, kad podignem slušalicu i čuje se „tu-tu“, to je A žica. To je početak mog obrazovanja i tu je stalo. Sve što sam kasnije naučio, učio sam vođen sluhom, ljubavlju prema muzici i slušajući kompozicije koje sam volio. Slušao sam, „skidao“ pjesme, i ton po ton, u nekom trenutku shvatio da sam već ušao u tu priču.

RB/BI: Tada ste imali 16 godina, a već na pragu punoljetstva bilo je jasno da vas ne interesuje ništa više od muzike, pa čak ni ono što je Vaš otac želio da bude Vaš životni poziv.

Ivanović: Moji ukućani su tada gledali momka koji odjednom po čitav dan svira gitaru, do te mjere da mu prsti krvare. Jagodice sam uvijao selotejpom i flasterima kako bih duže izdržao da sviram. Za moje roditelje sam ja vjerovatno u tom periodu izgledao kao neko šašavo, fanatično dijete, koga će ta ljubav proći za dva mjeseca, tri ili pet, možda čak i godinu, ali mene to nije prolazilo. Posebno mi je drag period sedamnaeste i osamnaeste godine kada sam svirao sa takođe samoukim kumom Draženom Šalajem. Pokazao mi je  akorde za neke od najljepših pjesama jugoslovenskog roka. Moglo bi se reći da mi je on jedini učitelj. Moj otac jeste želio da upišem stomatologiju. Ipak, na kraju je propala priča o stomatologiji i Foči i uspjeli smo da se dogovorimo da upišem smjer „Međunarodna ekonomija“ na Univerzitetu „Megatrend“ u Beogradu.

RB/BI: I u Beogradu, odmah nakon što ste započeli studije, pravite bend.

Ivanović: Da, baš na fakultetu pronalazim kolegu koji obožava da piše, i to na engleskom, i mi počinjemo da sarađujemo „ad hoc“. On je meni rekao da voli da piše, a ja sam ga pitao hoće li da mu ja radim muziku, iako tada nisam imao nijedno djelo iza sebe, samo gitaru u rukama i moj neki prirodni entuzijazam da ja to treba da radim, umijem i mogu. I tu postoji jedna zanimljiva anegdota. Bio sam kod njega kući, dao mi je jedan tekst i zamolio da uradim muziku. Dok je on ručao, muzika je bila gotova. Odsvirao sam, a nakon toga mi je priznao da to nije njegova pjesma. Ja sam ga pitao „Pa, čija je ovo pjesma?“, a odgovor je bio – „Blind Guardian“. „Dao sam ti tuđi tekst, jer sam se bojao da moju pjesmu ne upropastiš“, dodao je. Poslije toga izvukao je svoj tekst i u roku od desetak minuta nastala je muzika i za tu pjesmu. To je bila naša prva pjesma, a u toj euforiji i sa uvjerenjem da mi umijemo da sviramo, već nakon godinu smo izdali naš prvi album. Napravili smo bend Nameless One i svaki član benda imao je to ime. I dan danas, ostala je ta misterija članova i taj jedan album koji je danas dostupan na „BandCamp“-u. Zanimljivo je da su se nama brzo otvorila vrata. Snimak je brzo došao do Olge Kepčije na „202“ i ta naša prva pjesma „Angels Walk The Earth“, koja traje čak 6:17 i u tom smislu nije radijska, je mjesecima bila na hit-listi „Demo 202“, iako mi nismo htjeli da priznamo da smo demo bend. Prvu svirku imali smo u „Filozofu“, a prvi koncert u „Akademiji“ u Knez Mihajlovoj ulici sa prodatih preko 200 ulaznica. Nama je to tada djelovalo kao neuspjeh, ali sa ove vremenske distance jasno mi je da nije.

RB/BI: Svaki početak je težak i to se pokazalo i u slučaju benda „Nameless One“. U jednom trenutku našli ste se na prekretnici.

Ivanović: Bend „Nameless One“, kasnije „The One“, je bio autorski bend, ali u jednom trenutku novca fali, nemate podršku od kuće u smislu finansija i došli smo do raskrsnice gdje treba da odlučimo da li ćemo da nastavimo da se bavimo muzikom. I donosimo odluku da ostanemo u muzici, i iako nismo voljeli „cover“ bendove postajemo jedni od njih. Radili smo to na svoj način, u početku na Banovom brdu, a posle u svim lokalima koji su bili fokusirani na pop i rock zvuk. Najbitnija stvar za nas su bile svirke u „Čorba Caffe“-u, gdje su eksponati i gitare članova „Riblje čorbe“, a gdje smo više od sedam godina nastupali u kontinuitetu.

RB/BI: Kada sumirate godine provedene u Beogradu – šta biste izdvojili kao ono na šta ste posebno ponosni? Za mene je, lično, impozantna cifra od preko 1000 nastupa koje ste imali sa pop-rock bendom “Aura”.

Ivanović: Uvijek najviše ističem autorski rad. Sve što je vezano za autorski rad me hrani i ispunjava. O tome dan kasnije razgovaram sa kolegama na kafi, to nas je punilo nekom energijom koja djeluje kao da nije sa ovoga svijeta. Sve što je vezano za autorski rad su mi najdraže uspomene iz Beograda, posebno počeci sa bendom Nameless One. Naravno, mi smo do dana današnjeg u tom bendu. Imamo još pet ili šest albuma osmišljenih, ali zbog novca potrebnog za realizaciju to nismo izveli. Ali, u našim srcima postojimo, nikad se nismo rastajali, to su i dan danas moji veliki prijatelji. Taj period mog života naučio me je šta znači biti u bendu, a to je imati prijatelje pored sebe sa kojima dijeliš sve. U ekipi od sedam ljudi nekoliko puta smo osnivali bendove – „The One“, „Slaavi“ i „Notes of the Immortal“, ali samo zbog tematika kojima smo se bavili. Isti ljudi, prijatelji i sad već braća i jedna sestra su napravili preko 100 pjesama.

RB/BI: U Beogradu ste jedno vrijeme vodili i sopstveni muzički studio.

Ivanović: Kad neko kaže da vodi studio, na prvu loptu to zvuči kao priča iza koje stoji puno novca. Međutim, to je bio rezultat moje čiste filozofije da ako čovjek koji puši može da izdvoji mjesečno 200 eura za cigare i niko ga u tom naumu ne može zaustaviti, zašto čovjek koji voli muziku ne može da izdvoji 200-300 eura i iznajmi lokal. Onda mi neko kaže „Volio sam muziku, ali sam odustao“. Nisi je dovoljno volio, to nije bila ljubav, već prolazna zaljubljenost. Treba čovjek da osvijesti u sebi da može mnogo više nego što mu se čini i da nekad mora malo više da da, da bi mu se dalo.

RB/BI: A u studio su dolazila i lica poznata široj publici.

Ivanović: Tako je. Taj studio smo napravili za sebe, kao neki luksuz. I u prvo vrijeme držali smo se odluke da ne dolazi niko. Ali, u međuvremenu, upoznajete razne ljude i postaju momenti kad nekoga ne možete da odbijete. Bilo je raznih lica, a najveći utisak je ostavio Nele Karajlić koji je nekoliko godina radio u tom studiju sa bendom „Radijacija“ sa kojim danas nastupa širom svijeta. Zanimljivo je kada dođe, pruži ruku i kaže „Ja sam Nele Karajlić“. Ne znam šta da kažem bez „Znam“.

RB/BI: Muzika je Vaše ime pronijela i malo dalje, preko granica Crne Gore i Srbije. Godine 2011. publika u Francuskoj imala je priliku da čuje Vašu kompoziciju „Montenegro Sunrise“, napisanu namjenski za dokumentarni film o Crnoj Gori, realizovan u produkciji televizije France 24. Kako je došlo do te saradnje i kažite nam nešto više o samoj kompoziciji?

Ivanović: Do te saradnje došlo je tokom jednog od ljeta, a ljeta sam uvijek provodio u Baru. Jednom prilikom razgovarao sam sa bratom, Ivanom Ivanovićem, on meni priča o svom fakultetu, produkciji na Fakultetu vizuelnih umjetnosti, ja njemu o svom, i on mi kaže „Kakav je mag moja profesorica, ona će da dovede u Crnu Goru France 24, da rade emisiju o Crnoj Gori“. A ja ga pitam mogu li da radim muziku za emisiju. Sada kada to pričam, nisam ni ja sebi najjasniji. Nisam znao da li im treba muzika, ali ja sam imao želju, tu muziku sam već vidio i osjećao. Brat, naravno, zbunjen, sugeriše da muziku uradim, pa ćemo vidjeti šta će profesorica reći. I, nakon nekoliko mjeseci, emisija se emituje, dokumentarac počinje i završava se sa mojom muzikom, a dio kompozicije čuo se i u središnjem dijelu. Tako da, čuda se dešavaju.

Nastavak intervjua u četvrtak.

The post Veljko Ivanović: Od telefonskih časova gitare do četvorocifrenog broja svirki first appeared on BARinfo.

1840. Na Mljetičku, u Drobnjacima, poginuo Smail-aga Čengić; ubistvo je bilo osveta za pogibiju devet Petrovića na Grahovu 1836. godine

1866. Potpisan ugovor sa Srbijom u kojem su Mihailo Obrenović i knjaz Nikola dogovorili koordiniranu zajedničku borbu protiv Osmanskog carstva

1963. Završena i opisana arheološka istraživanja turske tvrđave Depedogen iznad ušća Ribnice u Moraču koja su potvrdila da je izgrađena mnogo nakon vlasti Nemanjića, te da je naziv “Nemanjin grad” dio mita

1987. U Beogradu održana osma sjednica Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije, na kojoj je smijenjen Ivan Stambolić, a izabran Slobodan Milošević; zbog političkog značaja, smjene struja i uticaja na cijelu državu, ostala upamćena u jugoslovenskoj istoriografiji kao jedan od presudnih događaja i uvod u krizu i raspad SFRJ

1865. GODINE:

Rođen je u Gluhom Dolu, u Crmnici, Luka Jovović, poznati predratni prosvjetni radnik i sakupljač folklornog blaga.

Nižu gimnaziju je završio na Cetinju, nakon čega je službovao u Andrijevici, Šavniku, Jezerima, Baru, u Crmnici, Mrkojevićima i Zupcima. Učestvovao je u balkanskim ratovima i Prvom svjetskom ratu. Pripovjetke, folklorne i etnografske radove objavljivao je u listovima i časopisima, a autor je dva toma knjiga „Pripovjetke iz crnogorskog života“.

***

1925. GODINE:

Kralj Aleksandar Karađorđević i kraljica Marija, u pratnji svite, predsjednika Narodne skupštine i ministara, posjetili su Virpazar, Bar i Ulcinj, prvi i jedini put.

U Virpazaru ih je ispred podignute svečane kapije pozdravio predsjednik Opštine virske, a kraljevski par je počašćen tradicionalnim proizvodima crmničkog kraja. Priređen je i prigodan program, u kome su mještani prikazali crmničke igre. Na ulasku u Bar, kralja i kraljicu je dočekao predsjednik Opštine barske Špiro Zagarčanin. Barskom kotlinom su se razlijegali topovski pucnji ratne mornarice, a hidroplani su kružili nad gradom. Kralj i kraljica su hodali kroz narod i sa mnogima se pozdravili i razgovarali. Potom se kralj Aleksandar susreo sa nadbiskupom Nikolom Dobrečićem i barskim uglednicima, a nakon toga se odvezao se Pristana, gdje je u luci bila ukotvljena lađa Dubrovačke plovidbe „Karađorđe”. Tokom ručka, narod Bara i okolnih gradova je na portu priredio narodno veselje, uz pjesmu i igru. Brod je sa kraljevskim parom popodne otišao za Ulcinj.

***

1972. GODINE:

U kompleksu Luke Bar otvorena je Slobodna carinska zona.

Događaju je prisustvovalo stotinjak poslovnih partnera Luke i predstavnika društveno-političkih organizacija Opštine Bar i SR Crne Gore. Otvorio je predsjednik SO Bar Ilija Vučković, a na svečanosti je govorio generalni direktor Luke Petar Andrić. Slobodna carinska zona se prostirala na 1150 metara kvadratnih operativne obale, uz zatvoreni i otvoreni skladišni prostor. Osnovna djelatnost Zone je bila obrada i dorada robe, te prepakovanje roba usljed prelaska sa morskog na suvozemni transport. 

The post Barski kalendar, 23. septembar first appeared on BARinfo.

Pismo prvo (1792) nas vodi pred crkvu u crmničkome selu Građani. Ovaj nam zapis pokazuje segment živopisne tradicije lokalne samouprave i klira narodne Mitropolije cetinjske – Crnogorske pravoslavne crkve, za vrijeme mitropolita Petra I Petrovića-Njegoša. Starješine i glavari plemenski nastoje da regulišu ekonomsko-pravni spor između mještana i igumana Filipa Popovića „iz Berčelih, a rečeni iguman manastira vraninskoga svetoga čudotvorca Hristova Nikolaje”. Problem je – „dohodak” za manastir u pšenici (šenici) i kukuruzu (furmetinu) sa imanja u Šišovićima.

Naši pređi ne samo gradili i izgradili tolike hramove, nego i jerarhiju izdržavali. A model je nudio i duhovno-hedonistički kompromis! U zamjenu za žito, manastir se obavezuje da šalje kaluđera da služi liturgiju za seosku slavu, pod uslovom „da ima davati Građanima po dva vijedra vina, kako i ostalomu plemenu od Cermice”.

Pismo drugo (1829) – kako zaustaviti zlo krvne osvete? U Brčelima se sastaje narodni sud crmničkih starješina i glavara „i svi dogovorno Građani”… Povod je stravičan: poginula su dvojica – sin Vuka Lorovića i sin Pera Stankova Aleksića (Алехсића), od Go[j]nića (Гонићахь). A kako je sve počelo?

Izvor tragedije su „nepoštene riječi” Pavića Lazova, koji je kaljao obraz „poštenijema šćerima crnogorskijema”. Da se spirala krvne osvete ne nastavi, donosi se presuda. Primjenjuje se drevno, skoro hirurški precizno običajno pravo Crnogoraca: dvije poginule glave se prebijaju „jedna za drugu” (krv za krv); razrezuju se globe u talijerima i asprama za pretrpljene rane i pobijene koze – i kao garancija naređuje se ritual: 50 Lorovića mora otići na trpezu kod Aleksića, da se obavi bratski cjelov, „i dinar preśekosmo i u vječni mir ostavismo”. U ovome pismu se pominje Šćepčević, ili varijante prezimena u metatezama: uz Lorović, još i Štetić – o njima u našim napomenama na kraju ovoga priloga.

Pisma na izvornome crnogorskom jeziku su ispisana grafemama crkvenoslovenskim, uključujući „Ь”, „Ѣ”, „Я”, „Е” (je), „Ю”, „Ѹ”, „Омега”, Ћ (đerv, slovo koje se u to vrijeme koristilo i za glas „ć” i za glas „đ”)….

Priređivač Novaković, za digraf „Ѹ” piše da je „u originalu svuda”, a što se tiče slova „Омега”, nastavlja: „po negđe dolazi, ali sam ja oboje zamjenjivao”. O „баштинахь” veli: „U ovoj riječi i inače dolazi slovo Щ”. Komentare Novakovića, koji su odštampani na starijem pravopisu hrvatskoga jezika, objavljujem ispod prijepisa dva pisma. Za „Усѣкновение” i „пресѣкосмо”, glasovnu grupu nastalu spajanjem staroga slova „С” i „Ѣ” (jata) – „Ś” naša je logična transkripcija…

* * *

Va ime Hrista, aminj; na 1792. pred svetijem Jovanom 4. aprila u Građani pred cerkvom.

Da jest vedenije, sije pismo tverdo, nepokolebito pred svakijem sudom iliti gospodarom, koje činimo mi starješine i glavari i svi dogovorno Građani.

I da se zna, kako na današnji dan dođe pred nama iguman Filip Popović iz Berčelih, a rečeni iguman manastira vraninskoga svetoga čudotvorca Hristova Nikolaje, i donese pismo čisto i istinito, kako je vazde hodio dohodak ot baštinah iz Šišovićah u više rečene cerkve na godište šenice bagašah 15, a drugu godinu furmetina, redom, kako se koje žito rađe, na isti način, kako je bila pogodba, što su se bili pogodili Šišovići s igumnom Gavrilom Đuraškovićem i Isajom Braićem.

Dakle, mi više rečeni Građani, svi dogovorno ponavlamo i dajemo u naprijeda rečenomu igumanu i po njem koji bude u više rečeni manastir, također mi i naši posljedni za vječni spomen živim i mertvim.

I nama se obećaje iguman, da će šiljati po jednoga kaluđera u cerkve svetoga Nikole u Šišoviće na prenesenije moštej svetoga, da služi leturđiju, a Građani da nose ta danj kerste, a rečeni iguman da ima davati Građanima po dva vijedra vina, kako i ostalomu plemenu od Cermice.

I tako odlučismo i utamismo da dohodi iguman rečenoga manastira, ali kaluđer njegov, na Uśeknovenije svetoga Jovana, da mu dajemo ovi rečeni dohodak od Šišovićah, i ko bude što jakosanj na slavu božu da piše u rečene cerkve svetoga Nikole. I biće podpisata ova karta od popovah Građanskijeh na ime svijeh Građanah, a potverđena od gospodina vladike…

(Komentar S.N. – Među tijem potpisa nema nikakvih. Na zavoju, upravo na spoljnoj strani drugoga lista tabačića, kome je ovo ozgo napisano na prvoj strani prvoga lista, stoji zapis: Книга за Граћене и Шишовиће)

—

Slava Gospodu Bogu. 1829. Genvara 12-og.

Da se zna i da je vjerovato ovo istinito pismo iliti setencija, koja može biti vjerovata pred svakijem sudom i gospodarom, pred kojiem izide.

I kako dođosmo, mi niže upisati kmetovi od cermničke nahije u Berčele, među Lorovićima i Alehsićima iz Gonićah, koji se u pokolj naođahu. I bješe poginuo sin Vuka Lorovića i sin Pera Stankova Gonića s uzroka od početka Pavića Lazova nepoštenijeh riječih, što je zborio za poštenijema šćerima cernogorskijema, i za koje se skupilo pleme Berčeosko, i osudili i globili pleme Pavića Lazova – i mi kmetovi sastavismo obje parte, i nihove davije razumjesmo, pa ime božije prizvasmo, a suditi počesmo.

Pervo, sudimo više rečene dvije glave da pođu jedna za drugu; a nađosmo ranjena Iliju Vuka Lorovića, kojega su ranili Alehsići – sudimo ranu Ilinu šezdeset talijera, makosmo treću, ostaše četerdeset, koje sudimo da ima se od ove četerdeset dati Novaku Ilinu pet talijera za koze, koje su Alehsići pobili, a sudimo, da se dadu Đuru Markovu pet talijera, a trideset Iliji Vukovu za njegovu ranu, koje aspre razpoložismo, da ima dati više rečene četerdeset talijera Pavić Lazovu z braćom deset talijera, a Đuro Perov Štetić deset talijera, a na ostale sve Alehsiće talijera dvadeset i naše karate.

A ostalo sve prebismo jedno za drugo, i rekosmo: što su učinili setencu Berčeljani za Pavića Lazova mi je svi pofalismo da se ispuni; i rekosmo, za višu tverđu, da pođu pedeset Lorovića na terpezu u Alehsića; pa rekosmo, da zovu Lorovići Luku Perova su deset druga, i cjelive učinismo, i dinar preśekosmo i u vječni mir ostavismo, koji se podpisujemo:

serdar Marko i Rado Bogdanov i Markiša Andrije Nikova – Plamenci; pop Milo Klisić i Ilija Stanov, Mićo Perov, Milo Bošković, Niko Đura Ilina, pop Marotić, Savo Stijepov iz Sotonića, knez Marko Barjamović; pop Pero Hajduk, Kersto Markov, Ilija Milov, i pop Stefan – Đonovići; Jovo Iličković i pop Ivan Rajković, i pop Marko Šćepčević; Jovo popa Mila Đonović i Rado Lekić, i ostali do dvadeset i četiri

Pisah ja svešteno Stefan Lazarović dogovorno svega suda, i jesam sudnik.

(Komentar S.N. – Ma da je ovo drugo pismo pisano ne malo četrdeset godina nakon prvoga, pravopis je u njemu potpuno onakav, te sam i ja u prijepisu onake iste promjene učinio)

* * *

NAPOMENE „ANTENE M”

– Prezime Lorović, metateza je za prezime Rolović.

– Đuro Perov Štetić, vjerovatni je lapsus calami u prijepisu s originala: prezime je zapravo Šestić, iz crmničkih Limljana. Poznatiji bratstvenik, Savo Šestić, bio je posljednji gradonačelnik Podgorice tj. kapetan kapetanije Podgoričke u Kraljevini Crnoj Gori, etc.

– Šćepčević – na Njegušima je Šćepčević patronim (očinstvo), a ne trajno prezime: otac rodonačelnika dinastije Njegoš, vladike Danila, zvao se Šćepac (Šćepan) Radulov Petrović. Crmnički Šćepčevići iz plemena su Podgor, iz sela Ovtočići. Starocrnogorski narodni oblik grčkoga imena Stefan (Stephanos/Στέφανος) bio je Šćepan, ili kraće Šćepac, otuda verzija prezimena Šćepčević.

Ali, nama ostaje nejasno zbog čega su crmnički Šćepčevići promijenili prezime, ili su im promijenili tj. administrativno ubilježili novo – Stjepčević. Ova tranzicija dovela je da u Ovtočićima i Crnoj Gori uopšte imamo isključivo formu Stjepčević.

Međutim, da su članovi ovoga bratstva i početkom 1914. godine još nosili svoje staro prezime, pokazuju i nama dostupni izvori. Upravo u to vrijeme, u Podgoru, sahranjen je sin sveštenika Stejpa Šćepčevića – oficir Nikola Popov Šćepčević. On je preminuo i od posljedica teške rane koju je zadobio godinu ranije, predvodeći juriš svoje jedinice na utvrđeni Taraboš kod Skadra. Za junaštva, a borio se kao mladić i u Veljemu ratu, Nikola Šćepčević je odlikovan Danilovim krstom i Medaljom za hrabrost.

The post Crmnica: Dva crnogorska pisma first appeared on BARinfo.

1495. Na Cetinju dovršeno štampanje Psaltira sa posljedovanjem, treće od pet inkunabula izašlih iz Crnojevića štamparije od kojih je sačuvano nekoliko primjeraka

1796. U namjeri da se osveti za poraz na Martinićima, Mahmut-paša pokrenuo vojsku i naredio da se zauzme selo Krusi gdje ga je sačekalo 3000 Crnogoraca na čelu sa vladikom Petrom; u bici je poginuo i sam vođa turske vojske sa 74 osmanska oficira, a zaplijenjeno je i 15 zastava

1943. U Rimu Njemci uhapsili Mafaldu, unuku kralja Nikole, kćerku italijanskog kralja Viktora Emanuela i kraljice Jelene Savojske; kao jedina dostupna osoba italijanske kraljevske porodice, po Hitlerovom nalogu brutalno je ubijena naredne godine u koncentracionom logoru Buhenvald, jer je kapitulaciju Italije Njemačka smatrala izdajom Sila osovine

1993 U jeku jedne od najvećih inflacija zabeleženih u svetu, Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) donijela zakon o denominaciji nacionalne valute, prema kom je od 1. oktobra milion dinara vrijedio jedan dinar

1773. GODINE:

U Brčelima gdje je živio, na spavanju je ubijen lažni car Šćepan Mali, vladar Crne Gore koji se predstavljao kao ruski car Petar III Romanov.

Misteriozni čovjek Šćepan Mali, čije porijeklo još uvijek pouzdano nije utvrđeno, u Crnu Goru je došao kao travar, a potom se sam proglasio za ruskog cara koji je ubijen 1762, i koristeći tradicionalno crnogorsko poštovanje prema Rusiji, bio proglašen za gospodara oktobra 1767. Tokom kratke vladavine, izmirio je zavađena crnogorska plemena, uveo prvi stalni sud, počeo popis stanovništva i imovine i pokrene gradnju puteva. Cijenom žita koju je odredio spriječio je trgovce da izrabljuju narod. Ubistva, krađe, nasilja, krvna osveta strogo su kažnjavani. Pojava samozvanca – vladara u Crnoj Gori zabrinula je Mletačku republiku, Osmansko carstvo i Rusiju. U maju 1768. sultan upućuje kaznenu ekspediciju radi hvatanja Šćepana Malog, ali bezuspješno, a slično prolaze i dva pokušaja uklanjanja koje je naredila ruska carica Katarina Velika. Ubio ga je na spavanju sluga, porijeklom Grk, po nalogu skadarskog paše. Sahranjen je u manastiru Donji Brčeli.

***

1922. GODINE:

Crnogorski komita Savo Raspopović i njegova grupa su, u jednoj od svojih gerilskih akcija na području barske opštine, odronom zaustavili voz na relaciji Bar – Virpazar  i ubili osam jugoslovenskih vojnika i jednog žandarma.

Dijelu putnika je četa oduzela dragocjenosti i oružje, nakon čega su pušteni da slobodno odu, kao i ranjeni žandarm ruskog porijekla. Mašinovođi je naređeno da za Bar vrati voz bez putnika. Državne vlasti su potom organizovale opsežne potjere za grupom Sava Raspopovića, ali bez uspjeha. Uhvaćeni su i ubijeni godinu kasnije.

***

1956. GODINE:

Narodni odbor Opštine Bar donio je Rješenje koje je potpisao predsjednik Đoko Lekić o osnivanju Niže stručne domaćičke škole u Baru.

Zadatak škole bila je izgradnja i obrazovanje stručnih domaćičkih kadrova za praktično osposobljavanje u vođenju domaćinstva, ugostiteljstvu i krojenju. Nastavni plan je propisivao Republički savjet za prosvjetu i kulturu, a škola je trajala tri godine. Mogle su se upisati samo djevojke koje su završile 4 razreda Gimnazije ili osmogodišnju školu, starosti između 14 i 18 godina.

***

1965. GODINE:

Kompanija „Prekookeanska plovidba“ je prodala liberty brod „Cavtat“, kupljen dvije godine ranije za dugu plovidbu.

Bio je dugačak 135, širok 17 metara, a razvijao je brzinu od 9,5 nautičkih milja. Kupljen je od „Atlantske plovidbe Dubrovnik“, a prodat kompaniji „Lebanon Shipping Line“ iz Bejruta.

***

1981. GODINE:

Obilježena je stogodišnjica Gradske biblioteke.

Tim povodom, u Starom Baru je otvoreno područno odjeljenje Biblioteke, sa fondom od 5000 knjiga, u renoviranoj zgradi Stare čitaonice. Na svečanosti je govorio predsjednik Opštinskog komiteta Socijalističkog saveza radnog naroda Borislav Stojović, a učenici OŠ „Srbija“ su izveli prigodan program. Na pročelju zgrade, spomen ploču je otkrio delegat Skupštine CG Vladimir Popović. U Domu kulture, u večernjim satima održana je Svečana sjednica Zbora radnih ljudi Kulturnog centra, potom su književnici Janko Đonović, Milo Kralj i Milenko Ratković čitali radove, a u holu je otvorena izložba koju je priredila Centralna narodna biblioteka „Đurđe Crnojević“ sa Cetinja.

***

2008. GODINE:

Četrnaestogodišnja Milena Drašković, u konkurenciji 11 djevojaka, izborila je titulu najljepše na izboru “Ford supermodel of Montenegro 2008”.

Izbor je održan u hotelu „Crna Gora“ u Podgorici. Milena Drašković je pobjedom dobila priliku da predstavlja Crnu Goru na svjetskom finalu „Ford supermodel of the World“, skupa sa 55 finalistkinja za titulu svjetskog supermodela.

The post Barski kalendar, 22. septembar first appeared on BARinfo.

1874. U selu Biogradu održan je sastanak hercegovačkih narodnih prvaka iz okoline Nevesinja, na kome je odlučeno da, zbog neizdrživih nameta koje su morali izdvajati za Osmanlije, kao i zbog vrlo teške situacije, organizuju ustanak koji je trebalo podići u proljeće naredne godine; organizovanje pobune odvijalo se u saradnji sa crnogorskim knjazom Nikolom

1879. u Nikšiću otvorena prva knjižara, vlasnik Niko Ivanković, učitelj, kulturni poslenik i saradnik listova “Nevesinje” i “Onogošt”.

1911. Na snagu stupila monetarna konvencija Crne Gore i Austrougarske, po kojoj je Austrougarska priznala perper kao zvanično sredstvo plaćanja

1914. Rođen Budo Tomović, jedan od organizatora Trinaestojulskog ustanka u Crnoj Gori i prvi urednik lista “Narodna omladina”; jedan od lidera SKOJ-a Crne Gore, potom član PK KPJ za Crnu Goru, pokretač, novinar i prvi urednik “Omladinskog pokreta”, poginuo marta 1942. u sukobu sa četničkom kolonom na Crkvinama kod Kolašina

1925. Posmrtni ostaci Petra Drugog Petrovića Njegoša koje su, 1916. godine sa Lovćena donesene u Cetinjski manastir, pohranjeni su u novu kapelu na Jezerskom vrhu; svečanosti je prisustvovao i kralj Aleksandar Karađorđević koji je i dao da se podigne nova kapela, zatim poznati književnici, predstavnici akademija i univerziteta, urednici listova, predstavnici crkve, vojske i vlasti

1956. U Beogradu rođen bivši predsjednik Crne Gore Momir Bulatović; izabran 1989. za predsjednika Predsjedništva CK SK Crne Gore, a naredne, 1990. na prvim višestranačkim izborima za predsjednika Crne Gore. Poslije osam godina na čelu Republike i sukoba u Demokratskoj partiji socijalista, Momir Bulatović izgubio na predsjedničkim izborima od Mila Đukanovića, ali mu Slobodan Milošević nudi mjesto saveznog premijera na kome je ostao nepune dvije godine

1941. GODINE:

U Jasenovcu, komandant logora Dinko Šakić ubio je hicima iz pištolja dr Mila Boškovića iz Gornjih Brčela, ljekara i narodnog heroja Jugoslavije.

Dr Milo Bošković je osnovnu školu završio u rodnom mjestu, a Gimnaziju na Cetinju. Medicinu je studirao u Bolonji, gdje je i diplomirao. Kao ljekar se specijalizovao za parazitologiju i zaposlio kao asistent Bakteriološkog instituta Veterinarskog fakulteta u Beogradu. U kući koju je zakupio bila je smeštena ilegalna štamparija CK KPJ. Jula 1942. godine prebacio se po partijskom zadatku u Zagreb, gdje su ga uhapsile ustaše. Nakon mučenja, transportovan je u koncentracioni logor Stara Gradiška, a onda u Jasenovac. Pred samo vješanje, protestovao je zbog načina izvršenja kazne, tvrdeći da se u Crnoj Gori ljudi ubijaju vatrenim opružjem i tražeći da mu se skine povez. Tako je i ubijen. Novembra 1953. godine, proglašen je za narodnog heroja. Ulica u centru grada nosi njegovo ime.

***

1968. GODINE:

Između hladnjače i hotela „Agava“ puštena je u rad zgrada Carine, u prisustvu predstavnika Savezne uprave carina, društveno-političkih organizacija iz Bara, izvođača radova i gostiju.

Radove je obavilo građevinsko preduzeće “Radnik” iz Bijelog Polja, a predračunska vrijednost objekta iznosila je 1,4 miliona dinara. Zgrada Carine je i danas u funkciji.

***

2009. GODINE:

Dvadesetogodišnja Marija, čije prezime nije saopšteno medijima, pripremila je nesvakidašnji poklon mladencima, neviđen u Baru – kupila je 220 tiketa lotoa.

Učinila je to u poslovnici Lutrije Crne Gore u robnoj kući “Izbor”, na iznenađenje radnica Ramize Peročević i Zdravke Orlandić. Bio je to apsolutni rekord u kupljenom broju tiketa ikada u Baru, zabilježile su “Barske novine”.

The post Barski kalendar, 21. septembar first appeared on BARinfo.