Gost u 36. izdanju emisije “Priče s Baranima” Radio Bara bila je jedna od legendi hard-rocka u gradu pod Rumijom, Šušanjanin Čedo Popović, bubnjar grupe “Napokon”, grupe koja je jedan od organizatora prvog skupnog rock koncerta ikada u Crnoj Gori – “Pop parade” u barskom Domu kulture 1977.
Bilo je riječi o Baru sedamdesetih, o “porađanju” muzike u konzervativnoj sredini, o obilasku Crne Gore u pozajmljenom kombiju, o čudnim krikovima ptica u hali Tehničkog fakulteta, o tome kako je postao prvi crnogorski bubnjar koji je ušao u rokenrol pjesmu…
“Rođen sam u Nikšiću, 1956, i tamo sam učio prva tri razreda osnovne škole. Prvi put sam u Bar došao kada je otac kupio plac u Šušanju, iznad magistrale. Bile su tu samo dvije kuče, kamp nije počeo ni da se gradi, samo masline ispod magistrale, a iznad sve obraslo u žuke. Na plaži ogromno kamenje, ne ovo kao što je sad, nego baš ogromno.
Četvrti razred sam učio u Gornjem Šušanju, kod nastavnice Marije Smatljik, koju sam zapamtio po autoritetu, ali i po činjenici da nas je slala da sami beremo prut kojim ćemo dobiti po rukama. Na spratu su bili drugi i četvrti razred, a u prizemlju prvi i treći. Umjesto zvona bio je neki veliki čaktar, bračni par Talić bi zvonio njime umjesto školskim zvonom. Kad bi išli u školu od magistrale nagore, morali smo da se javimo svim starijima, poznavali ih ili ne. Znalo se da nekome neđe uberemo zinzule ili šipak, ali se dobro pazilo na masline, da kod njih ne ulazimo i da ih ne gazimo. Postojala je zabrana i usađeno poštovanje prema tom stablu.
Od petog do osmog razreda učio sam u OŠ ‘Meksiko’, lijepi novi objekat sa odvojenim kabinetima, sa dva terena, ogromnim dvorištem. Negdje 1968/69. razredna mi je bila Desa Vukčević, a svi su nastavnici bili neupitni autoriteti – Ivo Brnjada koji je vukao za zulufe kad ne sluša učenik, tihi Veljko Vujović, Migo Kovačević, Ljaka Mičković sa beskrajnim vježbanjima a la slet… A bio je dobar komad puta pješice od Šušanja do škole, sat vremena hodanja. Otac je radio na željezničkoj stanici, majka bila daktilograf u Luci i na posao su išli biciklima. Samo su jednom došli po mene, biciklom, kad je bio nenormalni sjever… Išli smo u grupi pored magistrale do Žute zgrade, đe je bilo račvanje, jedno prema hotelu ‘Agava’ i Luci Bar, a drugo prema Krstiputeva. Tu je bila i neka radnja za popravljanje televizora. Kad bi došli u školu, ako je bila kiša, sušili smo se u učionici. Vera Kovačević bi nas poređala i jedno po jedno sušila uz peć“, sjećao se školskih dana Čedo Popović.
Jedno od najvažnijih mjesta za mlade šušanjske pubertetlije, ali i za Barane, bio je veliki auto-kamp.
“Kad je počeo kamp da radi punom snagom, bio je ljeti krcat, ali je bilo turista i u proljećnim i jesenjim mjesecima. Sjećam se jednog Kanađanina, koji je do duboko u zimu boravio sa psom u šatoru. Preko puta današnjeg ‘Haliotisa’ bila je Arslanova slastičara đe smo jeli šampite i pili limunadu, a ispod mala pjaca, pored nje smo sami napravili koš, a na betonskim tezgama igrali stoni tenis. Bio je unutar kampa jedan betonirani dio koji je služio za fudbal.
Zimi je kamp bio poligon za vožnju. Znao sam da skinem auspuh sa fiće da ne bi pravio buku, da otac ne bi čuo, pa ga izvozio dolje do kampa i izigravao Fangia. To je trajalo sve dok se nisam sa Bobom Nikočevićem trkao, navukao fiću na jednu maslinu, i zagrebao ispod. Dovezao sam fiću do ispred kuće, čekao da se auspuh ohladi kako bih ga mogao postaviti nazad, parkirao i čekao. Ujutro se majka pitala ko je to udario kola, ali sam je ubijedio da je to ona uradila na putu do posla i nazad. Izvukao se.
Ljeti su se barski rokeri sakupljali u tom kampu, Banjo Srzentić je dolazio s gitarom, Baća Lekavski, Dragan Lekić, a kad bi završili u kampu, ložila se vatra na plaži i sviralo. Išlo se i na parapet, znalo se koji dio grada ima koje mjesto i poštovala su se striktna pravila đe ko sjedi. Niški kamp je takođe bio aktuelan, sa Draganom Lekićem sam upoznao Nešu Galiju koji je bio skoro pa domaći koliko je boravio tu, pa Spomenku – pjevačicu ‘Lutajućih srca’… Znali smo da sviramo svi zajedno, nije se tu gledalo ko je ko, ni u zadnjim mislima se nije vodilo računa o nekoj hijerarhiji, no su svi uživali. Naravno, tu su bile i đevojke, većina nas je zbog njih počinjala da svira. Barani su upijali sve što im je bilo novo i prilagodljivo, a u kampovima je bilo mnogo različitih ljudi iz različitih država, svako sa svojim načinom života i pogledima na svijet”, govorio je Popović.
Drug sa gitarom, Baća Lekavski, i Čedo, skupa upisuju srednju školu u Nikšiću, samo različite smjerove: “U Nikšiću je Baća postao član grupe ‘Kondori’, a znali smo, skupa sa Miladinom Šobićem i nikšićkim lokalnim muzičarima da sviramo pored manastira, oni uz gitare, ja sam svirao bongose… Nikšić je imao tu kulturu slušanja i voljenja muzike, njegovanu kroz ‘Zahumlje’. Baća se, međutim, više bavio muzikom no učenjem, pa se vratio za Bar i polagao vanredno uz pomoć sestara. Ja sam završio srednju i upisao Elektrotehnički fakultet u Sarajevu, očistio godinu, došao na ferije, pa me Baća nagovorio da osnujemo prvu pravu hard rock grupu u Baru. Muzika je bila jača, pa je tako otpao fakultet i nastao ‘Napokon’, 1976. godine“.
Ubrzo su u bend stigli i Sančo Veljić kao vokal, zatim basista Zlatko Todorović iz Kovina koji je imao kuću u Šušanju, “i Baća reče da ima neki mali od 16 godina, živi preko puta Gimnazije, Neven Marković – hoće li mi smetati da on dođe iako je mlađi, dobar je i obećava. Naravno da nisam imao ništa protiv, ne da je bio dobar, no je ispao bolji muzičar i kompozitor od nas”.
Vježbali su kod Baće, na Krstiputeva, u pomoćnoj prostoriji kuće.
“Odmah smo znali da ćemo svirati hard-rock muziku, jer je ona živjela u nama još dok smo bili srednjoškolci, slušali smo ‘Deep Purple’, ‘Uriah Heep’, ‘ZZ Top’… Pa, ja sam dobio u četvrtom razredu srednje škole od roditelja pare za rapidograf koji je bio neophodan za crtanje planova, ali sam umjesto njega za te pare kupio dupli album ‘Made in Japan’. Srećom, za sve oko muzike i načina života, roditelji su mi bili vrlo liberalni, nisu pravili probeleme. Oca sam pitao da mi kupi bubnjeve, bio je zabezeknut, mada je znao da sam još kao mali lupao po šerpama i svemu što je davalo zvuk, pa je odvojio novac za to. Sve instrumente smo kupili u Londonu, preko Zlatka koji je otišao u Englesku, u čuvenoj prodavnici ‘Kod Tome’. Ja sam uzeo bubnjeve, Baća ‘Gipsona’ i ‘Marshalla’, Nevenu je otac već kupio ‘Vermona’ orgulje, basista je imao svoj ‘SG’, pa smo skupili vrlo solidnu opremu za prvi korak.
Na naš izgled – kose, brade, minđuše – Bar nije blagonaklono gledao, nije nas niko dirao, ali se vidjelo da im se ne sviđa. Pero Purlija koji je došao umjesto Zlatka je, mislim, prvi stavio minđušu. Vježbali smo dnevno i do osam sati, od čega Pero i ja kao ritam sekcija sami bar tri. Dolazili smo pješke iz Šušanja, Bjeliša, Topolice do Krstiputeva u prostoriju. Naša vježba je bukom privlačila često djecu iz škole, odatle i ona čuvena priča da je Gula virio kao mali, bradom s prozora, dolazio i slušao, i to vazda, bez sujete priznaje.
Kad su mi bubnjevi došli doma, vježbao sam kad nikoga nema kući. Pustio bih gramofon do daske i skidao u prizemlju u sobi dionice na bubnju. Jednom tako, zanio se ja, napanjio zvuk, sve se trese, dižem glavu, mrda se zavjesa na prozoru. Okrenem se, iza mene stoji otac. Pogledao me, glasno rekao: ‘Ovo konj ne bi izdržao’ i zalupio vrata”, govorio je o pionirskim danima “Napokona” Čedo Popović.
Kako ističe, vladalo je drugarstvo među kolegama muzičarima, pa su u prostoriju Lekavskih dolazili i Darko Arkus, Momica Glomazić, Savo Bojić, jednom i Koki Dimuševski, klavijaturista grupe ‘Leb i sol’, a Garo Tavitijan je Čedu davao smjernice kako da svira nepravilne makedonske ritmove. Počeli su i nastupi.
“Prvi nastup smo imali u hotelu ‘Nikšić’, tezgu da zaradimo pare za zajednički fond za opremu. Recimo, Nevenu je bio neophodan ‘Rolland’ sintisajzer i mi smo pošli u Beograd, kod nekog mladića da ga kupimo. Mladić je samo otvorio vrata i rekao: ‘Važi, ali moram da pitam kevu’. Ona je očigledno dozvolila, pa smo trgovali instrument. Poslije smo tog momka pitali za ime i rekao nam je da se zove Oliver Mandić i da se on isto bavi muzikom. U hotelu ‘Nikšić’ nam se priključio Slobo Vučković, a pjevala je s nama Zorica Vitas, ‘barska Janis Joplin’, kasnije poznata jazz pjevačica”.
Prvi skupni rock koncert ikada u Crnoj Gori je održan u Baru – prvu “Pop Paradu” je februara 1977. organizovala grupa “Napokon”, a gostovali su pojedinci i bendovi iz Bara, Kotora (“Pasoš”, “Aqualong”), Podgorice (“Titogradska rock selekcije”, “Miniori”, “Korak”) i Nikšića (“Mir”).
“Mi smo pustili glas da pravimo koncert, ko se javio – neka nastupi. Naišli smo na podršku društveno-političkih organa, pomagao nam je Tanjo Masoničić za scenografiju i svijetla, Goran Dragović takođe… Davali smo dva koncerta, u 5 popodne za starije, roditelje i one kojima smo dugovali usluge – nisu bili baš oduševljeni ali su morali da izdrže – i u 8 za mlade, tu je bio i igranja i skakanja, krcata dvorana mladim ljudima. Trebalo je svirati nakon Raleta i ‘Titogradske rock selekcije’, oni su bili strašni muzičari, ali mi smo bili uvježbani, puni sebe, samouvjereni… Izvodili smo pjesme grupa ‘Uriah Heep’, ‘Cream’, ‘Bad Company’ – ‘Ready for Love’, ‘All right now’ – ‘Free’, ‘ZZ Top’ – ‘Blue jeans Blues’, pa ‘Proud Mary’ Tine Turner… Ta se pop-parada pamti i po Miju Babalju, pjevaču grupe ‘Korak’, koji je u jednom trenutku skinuo džemper sa sebe, ostao go do pasa, viknuo: ‘Đe ste, Baranke’, i bacio ga u publiku na njih. Iste sekunde dobio je nazad džemper u facu, i još su ga čekali poslije koncerta da ga biju.
Iako se to danas spominje, apsolutno nismo bili svjesni da tim koncertom ispisujemo istoriju rock muzike u Crnoj Gori, mi smo samo htjeli da sviramo, zato i nema fotografija, niti tonskog snimka, sa tih pop-parada”, sjećao se Popović.
Druga pop-parada održana je u Titogradu, treća u Nikšiću (Slobo Vučković je već bio pjevač ‘Napokona’, a kasnio je na koncert, pa nije mogao da uđe u salu zbog gužve, zbog čega su ga ugurali kroz prozor neposredno pred nastup), četvrta opet u Baru, a posljednja, peta, na stadionu Malih sportova u Nikšiću, pod imenom “Rock vašar”.
“Napokon” je bio prvi bend Crne Gore koji je imao profesionalne kolor plakate: “Fotografisao nas je Boško Mijović, divni, mirni čovjek, u studiju, na Ratcu, u gradu… birao je slajdove gdje ćemo najbolje izaći. Plakati su potom rađeni u Francuskoj, platili smo tih nekoliko hiljada komada koliko za jednu gitaru, a onda i debelu carinu”.
Nakon prve Pop-parade krenula je “nomadska turneja” po čitavoj Crnoj Gori: “Svirali smo u mnogim gradovima, a kultni status među ljubiteljima rocka imali u Nikšiću i Podgorici. Na Tehničkom fakultetu u Podgorici smo svirali bar jednom mjesečno, u Ulcinju u školi ‘Maršal Tito’, u Baru u Domu kulture ili u Poljoprivrednoj školi i na platou u Domu učenika… Postoji anegdota sa Tehničkog fakulteta – bila su ugašena svijetla pred nastup, a onda je Neven sa tek kupljenog ‘Rollanda’, jednog od prvih u Crnoj Gori, pustio efekte krikova ptica, pa su se prisutni u publici uznemirili i gledali da ih neka od njih ne napadne. Za te ture bezgranično nam je pomagao režiser Čedo Dragović, dao nam je njegov kombi koji je imao volan na desnoj strani, da ga vozimo dupke punog gdje hoćemo. I to sve kao da se podrazumijeva da nam mora pomoći, iako nikakve rođačke, niti bilo koje druge veze osim eventualno umjetničke nije imao s nama: ‘Ajde đeco moja, samo vi to uzmite’. Ja sam vozio taj kombi, to mu nikada neću zaboraviti.
Na svim tim koncertima po gradovima, vazda mi je smetao Pero Purlija. Stane ispred mene i svira bass, pa me nijedna đevojka ne vidi, niti ja njih. Znao sam da ga gađam palicom da se pomakne, a u jednoj specijalnoj prilici uzeo sam mu bass i ja sam svirao ‘Oye Como Va’, da ja malo budem u prvom planu, a ne da se vazda on gica ispred mene”.
Bili su i nesuđena predgrupa “Azre”, 1981. godine: “‘Azra’ je svirala u barskom Domu kulture, i imala uobičajenu tonsku probu. Ja sam došao na nju, vidio Džonija Štulića ispred i pitao ga da li možemo da budemo predgrupa. On je slegnuo ramenima i odgovorio kako moram to da pitam menadžera da odobri, što sam i uradio. Na žalost, rečeno mi je da ‘Azri’ to nije u praksi, pa smo odbijeni. Ispostavilo se da je to zaista istina i da je koncert bio takav da im nije trebala predgrupa, kako su moćno svirali”.
“Napokon“ je bio jedan od rijetkih hard rock bendova Jugoslavije koji se držao autorskih kompozicija. U sjećanju starijih Barana ostale su upamćene “Crnoj Gori rock”, “Čudne oči”, “Dekolte” i, naročito, “Zemljotres”, za koga je “krivo” Čedovo iskustvo od 15. aprila 1979.
“Tog jutra sam bio kući. Trčao sam bez glave kroz hodnik, nikad mu kraja, a brat iza mene, okrenem se – pada malter, a njega nema. No, najednom je projurio i on. Ispred kuće, jedna žena je noć ranije ložila vatru na livadi, a kad je zadrmalo pala je u garež, pa je, kukajući, sve vukla rukama po licu. Kad sam iskočio, šokiralo me to njeno crno lice i kukanje. Pjesmu ‘Zemljotres’ smo radili zajednički na moju ideju, imala je pasaže koji su se oslanjali na ‘Oj, svijetla majska zoro’, ko hoće da čuje“.
Na žalost, osim dva ostatka nekih kompozicija na traci, nema sačuvanih snimaka grupe “Napokon”, iako ih je, na raznim mjestima snimao Vlasto Bulatović – u Sutomoru kod Baćine tazbine, kod Sloba Vučkovića, u prostoriji na Raskrsnici… Nije sačuvana čak ni “Disko dama”, klasični rokenrol sa stihovima “kad svira moja grupa i Čedo bubnjar lupa…”.
Drugi pjevač benda, Slobodan Vučković, jedna je od najzanimljivijih i najkreativnijih ličnosti Bara sedamdesetih i polovine osamdesetih. Boravio je 1976. po Istoku, od Istanbula do Indije i objavio dvije odlične zbirke psihodelične i putopisne poezije, proučavao budizam, bio na korak od potpisivanja ugovora za ploču sa ljubljanskim “Helidonom”. Nakon “Titogradske rock selekcije” prešao je u “Napokon”, zaposlio se u Luci Bar…
“Nevjerovatan čovjek. Malo je odudarao izgledom, nosio je hipi-maramu i na nastupima. Bio je drugačiji od nas, stariji, staloženiji, uvijek miran… Kad bi se neko svađao u bendu tokom proba, što je i normalno, on je spuštao tenzije, razgovarao i sve bi se smirilo, znao je da napravi nirvanu među nama. Prolazio je kroz Indiju i pričao nam o tome, a muziku je znao u prste, zahvaljujući njemu smo kultivisali zvuk, bili manje sirovi, pratio je svjetske muzičke trendove. On je, sjećam se, odabrao da ‘Soldier of Fortune’ uđe u repertoar… Danas živi negdje u Bokokotorskom zalivu”.
Kraj grupe “Napokon” došao je nakon posljednje od pop-parada u Nikšiću: “Došlo je do zasićenja. Bilo nam je tezgi preko glave, od hotela ‘Sandžak’ u Bijelom Polju do Svetog Stefana, gdje smo dva, tri mjeseca svirali hotelsku, animir muziku. I to nas je ubilo u pojam. Noć uoči pop-parade pošli smo za Nikšić, u nekom skladištu napravili probu, malo ušli u film, pridružio nam se kao ravnopravni član i Novak Brajović kao druga gitara, ali je sve skupa ispao loš nastup. Ne zbog nas, već je to generalno bila najlošija pop-parada, jer je Stadion malih sportova nemoguće ozvučiti bez odlične opreme, a oni je nisu imali”.
Nakon “kačenja palica o klin” i napuštanja aktivnog bavljenja rock muzikom, 1980, Čedo se oženio, dobio dva sina, ali je morao “odužiti dug domovini”. A u 27. godini poći u JNA, nije bilo nimalo lako.
“Pošto sam bio omladinski funkcioner, sekretar omladine Bara, rekao mi je Tanjo Masoničić, koji je radio u vojnom odsjeku, da ima mjesto za mene u Danilovgradu, da budem blizu. Međutim, kad sam pošao da uzmem poziv, dočekao me riječima da su to mjesto dali čovjeku sa troje djece jer je ‘gre’ota’, i da mi je najbliži Split pošto mogu autobusom doći. Bio je težak udarac za mene poći u 27. u vojsku, bio sam mnogo stariji od svih u klasi, i izgledao sam tako, pa me na prijavnici pitao stražar koga sam došao da posjetim.
U JNA me spasio naš sugrađanin, kasnije zubar, Srđan Kalinić. Ja ga nisam poznavao, bio je mlađi od mene, ali čim me vidio, skočio je da mi pomaže oko kreveta, opreme, upoznao me sa Baraninom koji je držao kupatilo. I što je bio vrh svega, prvog dana po mom dolasku u vojsku, odveo me do svoje spavaone i vojničke kasete – otvorio je, kad tamo, na unutrašnjoj strani stajao je zalijepljen poster grupe ‘Napokon’. To je tek bio šok, da dođeš u vojsku, u drugi grad, i u kasarni nađeš sebe na posteru!”, zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Čedo Popović.
