U dvadesetprvom izdanju emisije “Priče s Baranima” Radio Bara, Čedo Ratković (86), bivši predsjednik Opštine Bar i direktor najvećeg trgovačkog giganta južne Crne Gore, preduzeća “Izbor”, filigranski precizno je, kroz priče o poslijeratnim dešavanjima, usponu preduzeća na čijem je čelu bio dvije decenije i izgradnji najvažnijih infrastrukturnih objekata na Topolici, rekonstruisao razvoj Bara od Drugog svjetskog rata do devedesetih godina XX vijeka.
Razgovor je započeo sjećanjem na dva događaja – iz Drugog svjetskog rata i nakon njega.
“Negdje u martu 1943. počela je da se gradi bolnica tik uz naše masline u Starom Baru. Na postavljanje kamena temeljca došao je general Pircio Biroli, guverner italijanske vlasti u Crnoj Gori. Sačekao ga je veliki broj Barana, neki voljom, neki što se moralo, bacalo se i cvijeće na put. I sad se sjećam njegovog lika i držanja. Ja sam doveden iz škole sa ostalom djecom, vikali smo: ‘Viva Duće’, isto kao što smo poslije nekoliko godina klicali: ‘Živio Tito’. Znam tačno i gdje je bio kamen temeljac. Italijani su tu imali i gradilište i vojsku i baraku sa ženama za uživanje. Barani su radili na podizanju Bolnice, dobijali pare za to, ona je konstruktivno bila napravljena do vrha, ali je počela da radi tek 1949. jer nova vlast nije ubrzala završetak. I ta, i zgrada Gimnazije, bez potrebe su srušene osamdesetih, samo zato što je nekome palo na pamet da to uradi.
Inače, u našoj kući u Rapu je Deseta crnogorska brigada smjestila štab, pa su kod nas došli i piloti iz američkog aviona koji se srušio 31. januara 1945. godine. Ostao je bez goriva nakon što je išao da bombarduje naftna postrojenja u Austriji. Kad se vraćao za Bari, ostao je bez goriva, pa smo vidjeli da od Lisinja i Rumije nisko ide i da iskaču padobranci. Avion ‘B24 Liberator’ je negdje iznad Polja skrenuo desno i udario u brdo iznad crkve Svete Petke u Šušanju, iznad Velje mogile, bez goriva težak 15 tona. Naši Barani su ga čitavog ‘reciklirali’. Jedan je pilot, sjećam se, pao kod Šantonovog mosta, a drugi se u Čelugi kod Mašanovića zakačio na topolu. Bilo ih je devet i svi su piloti zdravi došli kod nas. Nisu oni u početku ni znali da je Bar oslobođena teritorija. Dali su nam žvakaće gume, a mi smo ih kao bombone progutali, pa čokoladu… Ostalo mi je u sjećanju da su ponuđeni kašom kukuruznom, ali su to samo pogledali, pušili i bacali pepeo preko jela, što je bilo neprimjereno”.
Novi život Bara počeo je, kazao je, 23. novembra 1944, sat prije ponoći, odstupanjem Njemaca i rušenjem Veljeg mosta na Rikavcu.
“Već dan kasnije, partizani su sišli iz Mikulića, a odlazak okupatora izazvao je oduševljenje kod naroda… Počeli su na Pristanu da se organizuju mitinzi, mi smo išli sa školom noseći transparente, uzvikivale su se parole, nizali su se govornici na Trgu Peka Dapčevića, bilo je mnogo slavlja. Prava senzacija bila je sadržina UNRI-nih paketića sa hranom, No1 i No2, koji su davani kao pomoć stanovništu. Nikad nismo okusili tako nešto: goveđe meso sa suvim grožđem, ananas, tvrde čokolade nevjerovatnog ukusa, ubrzo su stigla i jaja u prahu, tzv. Trumanova jaja. Velika greška nove partizanske vlasti bila je što nisu željeli da upotrijebe stare sposobne ljude, već su govorili: ‘Nećemo staro, hoćemo novo’. Mnogi učeni i društvu korisni ljudi, neokaljani u ratu, bili su odbačeni. Poslije rata su komunisti imali svoj kadar, ali je Baru nametnut iz Paštrovića – Panto i Božo Mitrović, pa Milo Medigović, bio je tu i naš učitelj Ilija Marović. Nakon Rezolucije IB-a, Paštroviće su zamijenili Crmničani, koji su do danas tu, na čelnim pozicijama”, sjećao se Ratković.
Po njemu, prva važna stvar bila je obnova električne centrale, “jer su je Njemci onesposobili kad su pošli, ali ne baš drastično, a glavni za to bili su Milić Dragović i Vjeko Vanino“.
Jasno mu je u glavi slika, rekao je, prvog putujućeg bioskopa: “Kamionom, 1945, po Crnoj Gori su prikazivani sovjetski filmovi. U Starom Baru razapelo bi se bijelo veliko platno, projektor je bio u kamionu, a mi na klupama pod vedrim nebom. Prvi film je bila Ejzenštajnova ‘Krstarica Potemkin’, pa ‘Kameni cvijet’, pa uzbekistanski ‘Tahir i Zuhra'”.
Nova vlast je imala specifične metode rada. Uslijedila je eksproprijacija i oduzimanje radnje Ratkovićima, stana na spratu i maslina, a u kuću u Rapu useljena je još jedna porodica.
“Kod nove vlasti nije bilo popusta, pa ni kod nas, iako su Ratkovići dali jedan život i jednog oficira za državu. U to vrijeme, svakome ko je imao viška stambenog ili poslovnog prostora, uzet je. Mitru Iličkoviću praktično sve, Marićima isto, oni su ostali i bez kuće pa su živjeli u kući Hakije Eminagića, šerijatskog sudije. Nama su uzeli radnju, postala je državna, Fazlija je poslije tu imao gvožđaru, pa su našu trgovinu vazda zvali ‘Fazlijina gvožđara’. Kasnije smo dobili neko obeštećenje za nju, ali zaista zanemarljivo malo, ni deseti dio prave vrijednosti”, govorio je Ratković.
Govorio je potom o šahovskom klubu u kafani kod Mare Crne, “u kojoj je bio veliki kamen usred prostorije” i bratu Milenku Ratkoviću, čuvenom dječjem piscu, “koji je miran čovjek i ne možeš mu riječi izvaditi, ali kad bi igrao šah – nije prestajao, kad bi on i Ivan Živković bili za tablom posebno”, ali i kako je Polje bilo “prvo selo u SFRJ koje je dobilo struju, kako su pisale novine”, potom o nastanku trafostanice na Topolici, “1960. godine, ‘Svjetlost Split’ radilo montažu, ‘GP Titograd’ zgradu, a okolo nijedna kuća na vidiku osim jedna Željeznička, samo fazani koje je Gavro Spahić kao predsjednik Lovačkog društva pustio u zabran i čempresi posađeni još tridesetih da bi ublažili udari sjevernog vjetra kroz Polje”.
Čedo Ratković je postao zamjenik direktora “Izbora” 1962, ubrzo i direktor, nakon čega kreće uzlet ovog preduzeća.
“‘Izbor’ je nastao unijom ‘Trgovačkog preduzeća’ i ‘Jadranke’ i poslije ove fuzije imao je svega 42 zapošljena. Kad sam došao, nije imao ništa od imovine osim skladišta kod Ambulante, preostalog još od Italijana. Dao sam sebi i svima zadatak da radnje koje su bile privatne i male, budu naše, objedinjene. Otvarali smo prodavnice na Viru, u Starom Baru, Sutomoru, Ostrosu, Šušanju, Bjelišima, a na Topolici prva naša samoposluga je postojala od kraja 1964. u Ulici maršala TIta, u prostoru današnje CKB banke, pored nekadašnje apoteke. Bar je jedan od prvih u Crnoj Gori imao samoposluživanje.
‘Vračar’ je prije nas otvorio veliku samoposlugu i time nam izuzetno pomogao jer smo vidjeli kako to izgleda, iako je starim trgovcima jako teško padalo to što ne postoji banak između kupca i njih. Kad smo ojačali, 1968, počeo sam da razmišljam kako da napravimo veliku samoposlugu kod Crkvice. Angažovao sam ‘Građevinsko predezeće Nikšić’ da rade za tržište gornji sprat, a mi donji da dobijemo po bagatalnoj cijeni. Odrađen je tu prvi projekat enterijera u Baru – ‘Lesnina’ iz Ljubljane i firme iz Sarajeva su osmislili i napravili kompletan enterijer za samoposlugu, za ‘Krašovu’ prodavnicu slatkiša, restoran ‘BB’, zlataru i tekstilne prodavnice u prolazu. Stotinu ljudi je tog marta 1971. iz Jugoslavije došlo na otvaranje, ostali iz Bara, u hotelu ‘Agava’ je bilo preko 500 ljudi na svečanom ručku. Sestra moje pomoćnice Marije Stanišić, Olga, u Zagrebu je poznavala direktora ‘Kraša’, pa su otvorili prvu prodavnicu slatkiša u nekom malom mjestu. Međutim, bila je neisplativa, pa su prostor ustupili prodavnici ‘Sport’. Bio je ispred i prvi parking za bicikla i jedan lijepi badem”, sjećao se legendarne “Izborove jedinice” Ratković.
Poseban segment priče bio je vezan za najveću robnu kuću Jugoslavije, koja i danas dominira Topolicom.
“Mi smo dobili dozvolu za lokaciju preko puta današnje Robne kuće, ali nismo imali para da gradimo, pa je opština dala mjesto ‘Agrokombinatu 13. jul’, koji je tu podigao moderan kompleks, što je za nas bio veliki udarac. Zato sam 1978. dogovorio da nam se radi projekat za Robnu kuću od 4000 m2, i odredio za projektanta našeg Baća Mijovića. Kad sam pogledao idejno rješenje, bio sam zatečen i neprijatno iznenađen. Neobičan oblik, težak za gradnju, bez zidova, fasade i krova, kupast, uz to projektovan na čak 9000 m2 i to od prenapregnutog betona. Vjerovao sam Baću i stao iza projekta, ali je onda uslijedio problem sa lokacijom. Opština je bila kategorična kako treba se gradi na ledini iza današnje Poljoprivredne škole, po DUP-u. Rekao sam da to ne dolazi u obzir, već mora da se podigne tačno tu gdje je sada. Na tom mjestu, i mjestu Trga Vladimira i Kosare, DUP je predviđao blokove zgrada, Spuških zgrada, onih žutih, koji se nastavljaju jedni za drugim. Nakon puno ubjeđivanja, dobio sam na upotrebu cio današnji trg i 15000 m2 sa one strane Ulice Vladimira Rolovića. Gradnja je počela u avgustu 1980, a na konkurs se javio i ‘Trudbenik’ koji je jedini imao iskustvo rada sa prenapregnutim betonom. To znači da Robna kuća ne može da padne, bilo kakav zemljotres da bude. U to je vrijeme stiglo puno para za obnovu nakon 15. aprila 1979, ali preduzeća nisu imala projekte za tako nešto, pa je veliki dio novca ‘ležao’. Mi jesmo imali projekat, pa smo dobili novac za gradnju, 12,5 miliona dolara. I napravili najveću Robnu kuću u SFRJ, koja je postala simbol Bara. Kad sam otišao iz ‘Izbora’, imali smo 720 zapošljenih, Robnu kuću od 9000 kvadrata, 32 samoposluge i 50 prodavnica. Uz to, kad sam postao predsjednik Opštine, dao sam da se naprave one velike mermerne kocke ne trgu gdje sada sjede ljudi, jer su te kocke baš tačno na mjestu gdje je trebala da počne druga zgrada, u tim istim gabaritima su napravljene. To Barani ne znaju, a kocke su uspomene na nekadašnji DUP Bara”, detaljan je Ratković, uz to navodi i jednu anegdotu.
“Jedan fin čovjek, Aleksandar Orlandić, 1967. je doveden iz Beograda da bude predsjednik Opštine Bar. Tamo je radio u Sindikatu. Na prvoj sjednici, bio sam prisutan kao odbornik, narodni heroj Petar Vojvodić ustaje i kaže: ‘Slušaj me Aco Orlandiću, ne bilo nas, ako ovdje nema 20, 30, koji bi bili bolji predsjednici Opštine od tebe’. Aco ustane i nasmije se: ‘Petre, jeste, ima vas, ali sam sada ja predsjednik!’. I muk u sali. Nakon toga smo mi, direktori firmi, po automatizmu išli kod njega, a on mi je na sastanku mrtav ozbiljan rekao: ‘Čedo, ti treba da imaš u Baru najveću robnu kuću u Jugoslaviji’. Zamalo nisam prsnuo u smijeh. Kad ono… ispade da je bio vidovit, kad smo je napravili, sjetio sam se toga”.
Ratković je ostao upamćen i po tome što je sredstva za reprezentaciju “Izbora”, umjesto u hotelima, potrošio na izradu najkompleksnije monografije o Baru.
“Već 1976. sam dao Institutu za suptropske kulture da se napravi knjiga ‘Voćnjaci pod Rumijom’ od strane najboljih agrostručnjaka crnogorskih. To ‘pod Rumijom’ ja sam prvi upotrijebio, a kasnije sam htio da pokrenem čitavu ediciju, te je tako nastala i knjiga ‘Bar, grad pod Rumijom’. Imao sam sreću da je moj brat Boro bio glavni redaktor Vojne enciklopedije SFRJ, a još i više od njega je znao Nikola Damjanović, Baranin, direktor BIGZa, moj brat od tetke. Nikola je i prvu i drugu knjigu organizovao, s tim što je za drugu kontaktirao vodeće istoričare Bogumila Hrabaka, Simu Ćirkovića... Platili smo Bogumilu Hrabaku da živi više od mjesec dana u Zadru i da u tamošnjem arhivu istraži sve što ima o Baru. Za sve u životu što sam radio, znam sam koliko i što ne znam, a srećom sam znao i one što znaju više od mene i pričao s njima”.
Direktno je “umiješan” i u nabavku foto-albuma koju su promijenili vizuelno shvatanje istorije Bara.
“Bio sam predsjednik Opštine te 1985, kad je kod mene došao Mišo Vlahović, predsjednik predsjedništva Crne Gore. Rekao je kako je kolekcionar, i da je u Rimu u antikvarnici vidio dva albuma ‘Barskog društva’ s početka XX vijeka. Koštali su oko 700.000 lira, a nije imao toliko novca pri sebi. Dao mi je adresu antikvarnice, pa sam zvao direktora ‘Prekookeanske plovidbe’ Dragoljuba Kneževića koji je obezbijedio pare, a Ćaki Lekić je znao dobro italijanski, pa sam ga zamolio da pođe po njih. Kasnije mi je pričao da je bio toliko ushićen albumima da se plašio da antikvar ne podigne cijenu. Kad su došli u Bar, bila je to senzacija. Naravno, proslijeđeni su Muzeju”.
Veliki broj starijih Mrkojevića zna da su zalaganjem Čeda Ratkovića sačuvani izvori u ovom kraju.
“Kajnak je rađen 1971, Zaljevo šezdesetih… Kad je uzeta voda iz Zaljeva i sprovedena do Luke i Pristana, to naselje je propadalo bez dovoljne količine vode, voćke po kojima je bilo poznato osušene su. Kada sam došao za predsjednika Opštine, 1984, vode je bilo sve manje zbog velikog priliva stanovništa. Prethodna opštinska vlast je namjeravala da uzme vodu iz Mrkojevića i Dobre Vode i sprovede je ka Topolici, pa su išli da ih ubjeđuju kako će voda cijevima ići samo zimi, a ljeti neće da bi imali da tope, na šta im je jedan stari Mrkojević rekao: ‘Ne znam da se ko digao kad je ukopan, a vi ‘oćete da ukopate tu našu vodu’. Za Mrkojeviće je to bilo ‘biti ili ne biti’, ali vidjevši što je od Zaljeva ostalo, nisam dao da se to uradi. Pozvao sam Jova Pavićevića i Miloša Šuštera i predložio da nađemo vodu u Orahovo polje. Imali smo sreću da direktor željeznice bude Drago Vučinić, koji je dozvolio da prođemo cijevima kroz tunel Sozinu. Najveći teret je ponio Miloš Šušter, izuzetno sposoban čovjek”.
Tri objekta po kojima se Bar poznaje: Robna kuća, Marina i Sportski centar (stadion) po DUP-u nisu trebali biti tu gdje su sada. Sticajem okolnosti, planove je izmijenio upravo Čedo Ratković.
“Robna kuća je po planu trebala biti iza Poljoprivredne, Sportski centar ka Zupcima, a Marina na ušću rijeke Željeznice. Bio je jak lobi koji je zagovarao izgradnju hotela i zgrada na livadama Madžarice, gdje je sad stadion. Poslije zemljotresa, tu je bilo mnogo građevinskog otpada, zemlje, kamenja… Jednom je Marko Orlandić (tada predsjednik IK CK SK Crne Gore – prim. aut.) došao sa predsjednikom predsjedništa Crne Gore Veselinom Đuranovićem u hotel ‘Agava’, pa sam ih zamolio da se popnemo na krov. Tamo neke cijevi od grijanja, jedva prođosmo, a odozgo imali su što vidjeti – ruglo pored mora. Ja im kažem da mi samo tražimo da to sredimo i podignemo mali stadion dok ne dođe vrijeme da se gradi hotel. Oni pristanu, i kako tad – tako i sad.
Marina je planirana da se gradi na ušću Željeznice, od kamena sa Volujice koji je bio otpad pri gradnji gatova. Sveto Vuletić je bio direktor Luke koja nije htjela da ogroman materijal vozi daleko, do rijeke, ali je pristao da ga istovare bliže, tako je i lokacija pomjerena ka gradu… Dao sam da ‘Obala Split’ napravi projekat ogromne marine od 100.000 kvadrata, pola komunalni vezovi – pola državni, sve je plaćeno iz Sredstava solidarnosti, deset godina su odvajali za nas od svake plate, to danas malo ko pominje”.
Ratković se na kraju razgovora prisjetio kako je od deset godina krao motocikl ocu, “a od 1958, kada sam položio za motor i automobil, imao sam ‘horexa'”, kako se u Baru lignja nije cijenila do osamdesetih godina, “prvi je počeo Boro Moštrokol da ih lovi, a Barani su voljeli što se može dinamitom uloviti – gofa, skakavicu, salpu, i preko Bijele skale donešene krapa i ukljevu”, kako je sa Janom Godom ulovio za dan na seki 16 pagrova preko 100 kg težine, te kako i danas radi oko kuće, na imanju, čita i piše, ali i igra sudoku, jer je to “percepcija, anticipacija i logika, vježba da se mozak sačuva”. Prebolio je koronu gotovo na nogama, vakcinisao se i revakcinisao.
I što je posebno zanimljivo, iako predsjednik Opštine i više od 20 godina direktor najbogatijeg preduzeća u Baru, kroz čije ruke je prošlo na desetine miliona dolara, od države nije uzeo ništa, čak ni stan.
“Naše porodično vaspitanje nije bilo kao danas, no smo se pitali što mi možemo uraditi za grad i državu, a ne ona za nas. Vesko Leković mi je govorio da bi mi odmah dali stan u Beogradu ili bilo gdje, samo da sam tražio, jer su preko mene išli milioni, jedan potpis bi bio dovoljan, šalio sam se da se ‘nisu stekli uslovi’… Ja nisam uzeo ni stan od države, ni ja, ni niko moj, kućicu sam sagradio u Šušanju od moje i ženine plate. Nisam vjernik, iako sam bio u Odboru za gradnju hrama i odlično znam i ko sam i što sam i koje vjere, naime, ja sam sujevjernik. Sto odsto naroda je na neki način sujevjerno. Za mene, tuđe nešto uzeti, to nije normalno. Majka je vazda govorila da je haram uzeti, i sve je bila u pravu. Toga sam se držao vazda, toga se i držim. Ako ne možeš nositi svilene haljine, možeš biti pošten”, zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Čedo Ratković.
