Gost u jubilarnom, dvadesetom izdanju emisije “Priče s Baranima” Radio Bara bio je Čedo Ratković (86), bivši predsjednik Opštine Bar i direktor najvećeg trgovačkog giganta južne Crne Gore, preduzeća “Izbor”. Ratković je bio prvi gost u ovom serijalu, prije gotovo godinu i po dana, ali tadašnji intervju nije zabilježen zbog nestanka električne energije. Zbog toga je odlučeno da se, kad se za to steknu uslovi, ponovi njegovo gostovanje. Razgovor će biti objavljen u dva dijela, ove i naredne nedjelje. U ovom je Čedo Ratković evocirao uspomene na predratno i vrijeme Drugog svjetskog rata.
Pričao je, pored ostalog, o genezi bratstva Ratkovića koji su od Prekornice, preko Dračevice i Crnog krša, došli do Sustaša, Rapa i Pristana, o povelji na zečjijoj koži koju im je zbog gostoprimstva darivao pećki partrijarh Vikentije, o prađedu Mitru Vasiljevu koga su smatrali vidovitim, đedu Jovu koji je imetak sticao u američkim rudokopima i koji je preživio veliki požar u San Francisku, ocu Iliji koji je bio konobar u hotelu “Marina” i stolar, ali i o srednjoj školi u Nišu, radu kao montera u hidroelektrani Perućica, pa na pogonima “Primorke” i trafostanicama.. sve do dolaska u trgovinsko preduzeće “Izbor”…
Prvo sjećanje mu je, kaže, na veliki požar u Uljari Marića: “Mi smo živjeli nekih 400 metara daleko od Uljare, kod Veljeg mosta. To je bilo u julu 1939, zapalila se fabrika, nama nisu dali da priđemo tamo, no samo do kuće Krajina. Sve zgrade su bile zauljave, pa se lako zapalilo i izgorilo vrlo brzo. No, taj pamtim i zbog toga što su nam rekli da se komšiji Filipu Marđokiću rodila kćer, Ana. Ona je kasnije postala žena mog brata Stanka“.
Iz Rapa, gdje su živjeli, Čedov otac je svakoga dana išao na posao u trgovačku radnju, koju su on i brat otvorili na Pristanu.
“Otac je imao biciklo sa kojim je išao na posao iz Rapa i nekad me vozio do Pristana. Negdje 1939/40. kupio je motocikl Adler Sachs, pa smo išli motorom do malog portića, gdje smo imali svoju kabinu za presvlačenje. Očevu i stričevu radnju pamtim i po tome što sam prvi put vidio i čuo radio, marke ‘Telefunken’, bio je na spratu, gdje je spavao stric. Mi u Rapu nismo imali struje, ali radnja na Pristanu jeste, bila je nedaleko od električne centrale”, sjećao se Ratković.
Početkom Drugog svjetskog rata, nakon okupacije od strane Italije, radnja je zatvorena.
“Kad je nastupila okupacija, otac i stric su mislili da nije lijepo raditi kad je tu neprijatelj. Drugi trgovci su nastavili da rade, moji to nisu htjeli i povukli su se u Rap. Kako su održavali mnogobrojnu familiju, samo oni znaju. Bez konkretnih prihoda, a u kući petnaest duša – nas sedmoro djece, baba, đed, majka, otac, stric, ali i ujak, tetka i druga baba protjerani iz Skadra. Pod Italijanima je na početku bilo lagodno, dobijali su mnogi iz Bara namirnice… Pored nas je bio kmet Bravo Krajina, zadužen za naš kraj da podijeli ko nema. Ali, sve to samo do 13. jula 1941. i ustanka. Italijani su bili prilično nedisplinovani kao vojska, nije im bilo baš do ratovanja, a Njemci suroviji, disciplinovani… Nisu se okretali za đevojkama, za razliku od Italijana. Dobro se sjećam velike italijanske firme ‘Tudini e Talenti’ i njihovih velikih kamiona ‘trentakvatro’ u logističkoj bazi na Mirovici. Jedan engleski avion je došao da napadne tu bazu, letio je na nekih 50 m od kuće naše, vidio sam pilota u avionu. Mitraljirao je objekte i prošao, a poslije to ponovio u Zupcima”, govorio je Ratković.
Čedov najstariji brat Boro ostao je upamćen po odlasku u partizane, ali i po ljubavi sa, po mišljenju mnogih Barana, najljepšom djevojkom tog doba, Perlom.
“Boro je bio 1926. godište, najstariji, pripreman da naslijedi radnju, završio je Trgovačku akademiju u Podgorici. Tamo je zaradio trbušni tifus i jedva ostao živ. Bio je veoma zgodan momak, a za vrijeme rata na Pristanu je živio dr Elias Ovadije, ljekar Jevrej, koji je imao divnu kćer Perlu, imala je 16 godina. Kažu da se s Borom gledala. Živjeli su blizu uljare u kući Novakovića. Dr Ovadije je osjetio da će ga Njemci likvidirati, pa su on i Perla morali da bježe preko Mikulića. Neke stvari su ostavili kod nas, neke u drugim kućama. Uspjeli su da se probiju, Perla je ostala živa, kasnije je živjela u Sarajevu. Neko je Njemcima rekao da su stvari u našoj kući, jednog dana su vojnici došli, otac i stric su se plašili da ih ne likvidiraju na licu mjesta zbog toga, ali se sve dobro završilo… Boro je bio u SKOJ-u, i jednog dana nas je sve iznenadio kad je pošao u partizane, prvo u Mikuliće, pa u Šestu crnogorsku proletersku brigadu, postao je jedini Ratković sa Ordenom za hrabrost, poslije rata završio Filozofski fakultet, bio urednik Vojne enciklopedije SFRJ…. Interesantno je da su iz Bara, iz grada, u partizane pošla samo dva momka: Anto – Mitra Iličkovića sin i Boro – Ilije Ratkovića sin, obojica trgovačka đeca, što je bilo netipično za partizane u koje su išli uglavnom siromašniji”, istakao je Čedo Ratković.
A onda se 6. jula 1944. godine, život porodice Ratković izmijenio iz korijena. Deset mladića i djevojaka je strijeljano na Belvederu. Među njima i Čedov brat Vojo. Imao je samo 16 godina. Taj je događaj danas poznat kao „Crvene košulje“
“Njemci su uvijek držali nekoliko talaca da bi spriječili nepromišljenosti navodnih partizana koji su znali da ubiju i nenaoružanog vojnika. Ako bi njemački vojnik stradao u borbi – nisu pravili odmazde, ali ako je stradao nenaoružan, znalo se – deset za jednoga. Bila su dva takva slučaja. U prvom, jedan Njemac je pošao biciklom u šetnju i ubili su ga, znamo i ko, ali su Njemci zauzvrat strijeljali omladince iz Starog Bara, momke i djevojke muslimane, pravoslavce i katolike, i po tome je ta smrt jedinstvena. Tri-četiri dana prije strijeljanja sam došao da posjetim Voja. Imao je 16 godina, bio simpatizer partizana i antifašista, nisam siguran da je bio SKOJ-evac, skoro dijete. Tada mi je rekao da će biti brzo pušten… Otac i stric su pokušali da ga izvuku preko nekih ljudi, na žalost nisu uspjeli. Njemci su mogli još gore da naprave, da nam uzmu i sestru Senku, kao što su uradili kod Kovačevića i Đurovića, uzeli su sestru i brata, tako su mogli i kod nas… Ali, najveća tragedija je bila to što su te barske omladince i omladinke naši Barani sprovodili… No, rat je bio, i nikad više ne bilo tako nešto“, rekao je Čedo Ratković, dodajući da je Vojova smrt ostavilla na život Ratkovića velike posljedice.
“Naša majka je to najteže podnijela, nikad se istinski nije oporavila od toga… Boro je osjećao grižu savjesti što je pošao u partizane, misleći da su zato odabrali Voja, a mi smo mu govorili da su i druge uzeli, iako njihovi nisu bili u partizanima. Jednostavno, uzimali su taoce iz uglednih porodica“, sjećao se Čedo Ratković i naglasio da su, kad je drugi vojnik ubijen bez oružja, Njemci popalili sve kuće Ratkovića, “osim naše, za nas su rekli da smo dosta kažnjeni”.
Ratković je naveo kako se sjeća kontakata njegove porodice s partizanima, kad se za to glava gubila.
“Tokom rata, dolazili su kod nas kući. Otac i stric su jednom organizovali večeru za partizane iz Mikulića, među njima i Tomo Jovetić, Marko Sekulić, i Saveta, Markova kćer. Bila je lijepa partizanka, sve joj lijepo stajalo, još je živa, poslije je radila sa mnom u ‘Izboru’. Stražu je držao Boško Jablan da ne bi Njemci došli. Bio je to veliki rizik za familiju, jer bi sve pobili da su nas otkrili, ali, iako su pored nas živjele porodice druge vjere i drugačijih razmišljanja – niko nije prošpijao, nije bilo ‘provale’, poštovali smo se i pazili”.
Posljednji segment priče bio je vazan za kraj rata, jer je kuća Ratkovića nedaleko od posljednje barske kote uništene u Drugom svjetskom ratu – Veljeg mosta na Rikavcu.
“Njemci su napravili u ‘nogama’ Veljeg mosta rupe za eksploziv, znalo se da će da ga sruše. Morali su 23. novembra 1944. da odstupe iz Budve, Petrovca i Bara na ovu stranu, prema Skadru, pa na Podgoricu i dalje, ka Bosni… Moj otac je vidio što se sprema i čitavu porodicu prebacio visoko iza kuće, kod Marka Čarapića, nekih kilometar i po daleko u brdo. Tamo smo bili i gledali kolonu koja se kretala noću. Vidjeli smo posljednji kamion koji je prošao i jedan što je ostavljen nasred mosta jer je bio pokvaren. Poslije izvjesnog vremena čula se velika eksplozija, čitav Bar je bio osvijetljen. Tako je Bar oslobođen, jer su ga ‘oslobodili’ Njemci svojim odlaskom“, zaključio je prvi dio razgovora u emisiji “Priče s Baranima” Radio Bara Čedo Ratković.
