Gost na talasima Radio Bara u “Promenadi četvrtkom”, koju uređuje i vodi Milan Vujović, bio je Čedomir Čedo Ratković, bivši predsjednik Opštine Bar i direktor nekada uspješnog trgovinskog preduzeća “Izbor”.
“Kod mene se, praktično, ništa nije promijenilo što se tiče korone. Navike koje sam imao i sad imam. Čitam, igram šah, rješavam sudoku, radim, pomalo, u bašti… Jedino nedostaju posjete članova uže i šire porodice, kao i povremeni odlazak na kafu s prijateljima. Supruzi i meni nije teško pala ova izolacija”, kazao je na početku razgovora Ratković.
Upoređujući sadašnje vrijeme sa onim iz 1972. kada su se u Jugoslaviji pojavile velike boginje, on kaže:
“Te godine bio sam direktor ‘Izbora’. Jedan naš trgovački putnik iz Gornjeg Milanovca bio je zaražen i njegova kasnija priča na mene je ostavila dubok utisak. Sjećam se i akademika dr Koste Todorovića, koji je, na neki način, prvi prepoznao tu bolest, koja se od 1930. godine nije pojavljivala u Evropi. Prvi zaraženi bio je sa Kosova. Prethodno je bio na nekom vjerskom putovanju. Njega su u Beogradu liječili na kožnoj klinici i tamo je zarazio druge. Sreća je bila što je već vremešni akademik Todorović prepoznao o čemu se radi, pa su spaseni mnogi životi. Umrlo je, ako se ne varram, pedesetakk ljudi, iako je smrtnost od variole vere 30 ili 40 odsto zaraženih, za razliku od korone kod koje je smrtnost mnogo manja.
To je onda bilo jako stresno, ali imali smo moćnu državu Jugoslaviju koja je vrlo brzo uspostavila kontrolu. U Crnoj Gori je bilo malo zaraženih, na sjeveru republike. Naši ljudi uvijek su stradali od variole vere, takođe virusne bolesti kao što je korona, za razliku od kuge, kolere ili tifusa. Juče u ‘Feralu’ čitam jednu lijepu priču iz Carigrada, Ivana Jovovića, u kojoj, pored ostalog, stoji da je naš Spičanin, Tomo Nikov Usanović, 7. marta 1780. umro od krasta, znači od velikih boginja koje su nekada zaista bile velika pošast”.
A od svih tragičnih događaja iz prošlosti Bara, Ratković najbolje pamti zemljotres iz 1979. godine, jer je u Drugom svjetskom ratu bio dijete.
“U ‘Izboru’ čiji sam bio direktor, 80 objekata bilo je srušeno ili oštećeno. Sreća je bila što je u to vrijeme predsjednik naše države, maršal Tito, bio u Igalu pa je inicirao zakon o solidarnoj pomoći. Deset godina su ljudi izdvajali sredstva, tako da je Crna Gora dobila oko dvije i po milijarde onih dolara. Danas, kad bi se sve to isključilo, Bar i Crna Gora ne bi ličili ni na šta. Ne bi bilo ni velikog dijela luke, ni marine, ni Sportskog centra, ni Vodovoda, Robne kuće, Rumijetransa, ni hiljade stanova i desetine hiljada obnovljenih kuća. Mi nikad ne bismo trebali da zaboravimo solidarnost jugoslovenskih naroda. Međutim, to se, nažalost, vrlo brzo zaboravlja i veoma rijetko se o tome piše. Bar je, recimo, dobio sredstva da se napravi jedna velika robna kuća od 9.200 kvadrata koja je u to vrijeme bila najveća robna kuća u Jugoslaviji. Ne bi trebalo da se zaboravi ni entuzijazam i samopregor Barana koji u to vrijeme nisu vodili računa ni o radnom vremenu ni o opasnostima. Dobijao sam upozorenja iz policije da ću biti odgovoran ako neko strada u našim ruiniranim objektima, ali mi smo i dalje nastavljali da radimo, da služimo narodu. U to vrijeme ljudi su gledali šta će da daju, da pomognu zajednici, a ne šta će od nje da uzmu. Nažalost, to danas nije tako.”
Čedo Ratković je napisao porodičnu monografiju “Rodoslov Ratkovića iz Bara – Sustaša”, ali nije želio da je promoviše jer, iako je pisana, u stvari, o Baru povodom Ratkovića, ipak je to, prevashodno, porodična priča.
“Tu knjigu sam davno počeo da radim kao porodično stablo, ali sam shvatio da potomcima treba da ostavim i nešto o tome šta sam radio, kako sam živio i kakav je bio Bar u prošlosti, tako da sam sve to sročio u 180 strana i ilustrovao sa 250 fotografija. Monografija je praktično porodični album. Izuzetne ličnosti iz Bara i van Bara dale su pozitivne kritike o njoj, što mi godi, ali nisam je pisao iz književnih pretenzija, niti ih imam. U knjizi ništa nije napisano što nije istinito jer nisam književnik da imam imaginaciju i da izmišljam, nego sam hroničar, držao sam se činjenica.”
Svojim sugrađanima Ratković je poručio da i dalje budu odgovorni, “jer su naši ljudi po pravilu disciplinovani” i nije im teško da se naviknu na novonastale okolnosti. A na pitanje šta im savjetuje, odgovorio je:
“Savjet se daje onima koji ga zatraže, a danas niko ni za šta ne traži savjet. Ruku na srce, stariji ljudi i ne trebaju da daju savjete mlađima koji su mnogo bolje digitalno pismeni i potkovani drugim stvarima. Naša mjerila i naši standardi su anahroni i danas ništa ne znači mladima”, zaključio je Čedomir Ratković.
