Gosti Radio Bara bili su Tihomir Čelanović i Aleksa Gajić, crtači stripa, ilustratori, multimedijalni umjetnici, koji su nam otkrili fantastičan svijet stripa i kreativnosti. Razgovarali smo o značenju i budućnosti stripa kao umjetnosti, o neizdržljivosti postojanja u današnje vrijeme, i u tom kontekstu, o umjetnicima i opstanku umjetnosti uopšte.

U Baru su bili kao učesnici Festivala stripa i ilustacije, koji je organizovao Kulturni centar i Gradska biblioteka. Publika je bila u prilici da prisustvuje promociji stripa “Bugs – svitanjem počinje zvuk”,  autora i ilustratora brojnih dječjih knjiga Tihomira Čelanovića, iz Kotora, koji živi i radi u Beogradu i izložbi radova strip autora, ilustratora i reditelja, Alekse Gajića iz Beograda.

Čelanović objavljuje u Srbiji, Francuskoj i Italiji. Njegovi najpoznatiji stripovi su “Eudora” i “Le Diurne”. Na francuskom tržištu radi pod pseudonimom “Tiho”. Ilustrovao je na desetine knjiga, uključujući serijal slikovnica o Mišku za kuću “Kreativni centar” iz Beograda. Bavi se animiranim filmom i muzikom, a sa suprugom Martom Vlahović svira u akustičnom bendu “Alhambra”. Njegovi stripovi objavljeni su u brojnim časopisima, a dobitnik je niza priznanja za rad.

Aleksa Gajić posebno je poznat po stripu “Tehnotajz”, po kojem je, u saradnji sa scenaristom Darkom Grkinićem, napravio animirani film “Tehnotajz: Edit i ja”. Ilustrator je časopisa “Politikin zabavnik”. Njegov stripski serijal u šest djelova “Le Fleau des Dieux” (u srpskom izdanju “Bič Božji”) doštampavan je više puta u Francuskoj, a prevođen je u SAD i Srbiji.

RB/BI: Učestvovali ste u Baru na Festivalu stripa, predstavili svoje radove, crtali i razgovarali sa djecom… Kakvi su utisci?

Čelanović: Meni su impresije divne, jer nam mnogo znači da se sretnemo uživo sa publikom, na taj način i sebe preispitamo što radimo, za koga, kakve su reakcije, što nam pomaže da možda drugačije konceptualno nešto uradimo i što bolje ga prezentujemo. Crtali smo sa djecom i malo starijima, prikazivali radove na projektoru, malo se šalili. Upoznao sam posjetioce sa stripom “Bugs”, koji je, u stvari, moj diplomski rad, objavljen 2002. godine. Ovo je novo, dopunjeno izdanje, jer sam se pitao da li mene i dalje interesuje taj svijet i shvatio da me zaista još zanima. Tu su dva glavna lika – muva Pedro i buva Morcina. Muva je nesigurna i stalno kuka, iako ima veliki potencijal, a buva je kočoperna, temperamentna, koja mu pomaže da izađe iz te samonesigurnosti.

RB/BI : Interesantno je da se bavite bubama i tim životinjskim mikrosvijetom, koji nije baš popularan. Kako je došlo do te neobične fascinacije insektima?

Čelanović: Ima jedan tekst, čiji je naslov “A, što baš bube”, koji sve objašnjava. Jedan od razloga je taj što sam često, igrajući se u bakinom dvorištu, dok sam bio dijete, posmatrao biljke, ali i razne bubice, koje ljudi ne vole, a meni su one, sa druge strane, poput nekih vilinskih bića, blesavih, i potpuno mi je nestvarno da su stvarni koliko su čudni. To su neki paralelni svjetovi i mogu reći da su mnogo sličnija sva ta mala bića nama, nego što to želimo da priznamo. I oni imaju svoju svakodnevicu, bore se za opstanak, tako da je to jedna basna kroz koju ja objašnjavam sebi i drugima kako da se borimo u životu. To je čitav jedan svijet, fascinira me to da, kada prođemo pored jednog žbuna, često nismo ni svjesni da se tu nalazi čitavo kraljevstvo, koje može da bude zanimljivo za posmatranje.

RB/BI: Kako djeca reaguju?

Čelanović: Kod djece je samo važno da se čačne u nešto, iskrice, koje su značajne da bi im se pokrenula mašta. U razgovoru sa njima pokušao sam, na primjer, da ih natjeram da se sjete kada su oni poslednji put bili nesigurni, pa se poslije toga povežemo sa likovima i dođemo do zaključka kako se oni postavljaju i nose sa određenim situacijama. Kada se rasplamsa njihova mašta, onda tome nema kraja.

RB/BI: Koliko je važno da se kod djece zapali iskrica mašte i otvori neki drugačiji svijet, čućemo od Vas, a sada bih nešto pitala Aleksu, koji je u Baru predstavio svoj najpoznatiji strip “Tehnotajz”, po kome je napravljen i film. I za Vas pitanje o impresijama o Baru i, naravno, ko su glavni likovi i lokaliteti u ovom stripu, pretpostavljam da to nisu bube?

Gajić: Dijelim Tihomirovo mišljenje, bilo nam je značajno da se ispričamo sa publikom i osvijetlimo nešto o čemu, možda, ne pričamo uopšte, uđemo u neka preispitivanja. Ispričao sam priču koja je stala u 45 minuta, i to je neko kratko viđenje mog života, tako da na promociji osluškujem i samog sebe, što imam da kažem. Kao i kod Tihomira, taj strip je moj diplomski rad i odskočna daska za moju dalju karijeru. Strip je prepun nekih mojih mladalačkih interesovanja i svega onog što vole mladi – akcije, seksa, ali i toga kako bi Beograd izgledao u nekoj dalekoj budućnosti. Pričamo o kraju devedesetih, kada je bila u usponu tehno muzika, i kada sam se ja našao u epicentru te tehno scene. To je sve uticalo na mene, bio sam, valjda zbog mladosti, okrenut budućnosti i zbog toga je prisutna ta složenica “Tehnotajz” i Beograd budućnosti, za razliku od sadašnjeg vremena, trideset godina kasnije, kada se pretežno okrećem klasici.

RB/BI: Taj strip, odnosno film, odlično je prihvaćen, učestvovao je na dvadesetak festivala, višestruko nagrađivan, najpoznatiji glumci su posudili svoje glasove. Kako je nastala filmska naracija?

Gajić: Da, sve se to čini sada kao neki prošli život. Film je imao premijeru 2009. godine, bio je originalno zamišljen kao strip, namijenjen francuskom tržištu. Cijela ta priča se izjalovila, i tako smo odlučili da napravimo animirani film. Bilo je mnogo problema sa finansiranjem i budžetom. Projekat je trajao tri godine, dvije smo samo crtali, a godinu su trajale razne dorade, snimanje glumaca, muzike, šumova i svega što je potrebno za film. Ja uvijek kažem da su mi to bile tri najteže i najljepše godine, veoma intenzivne, što za nas crtače nije neobično, jer uglavnom vrijeme provodimo sami, u svojim sobama iscrtavajući na hiljade slika. Kada nas neko baci u društvo, onda se ne snalazimo najbolje, i ja sam imao taj problem da iz svoje šestogodišnje samoće izađem i radim, iako sa malim timom od dvadesetak ljudi, za mene je, ipak bilo isrcupljujuće. Kao što ste rekli, bilo je tu poznatih glumaca, muzičara, producenata, sponzora. Glumcima je to bilo veoma interesantno, bio je to dugometražni film, pa su svoje glasove posudili Seka Sablić, Petar Kralj, Žika Todorović, Nikola Đuričko, Marija Karan i brojni drugi, a prije svega, Sanda Balaban Knežević, za glavnu junakinju.

RB/BI: Vratićemo se još kratko, jer bilo je puno angažmana, na to što su bili neki od vaših prethodnih projekata, a zatim se osvrnuti i na trenutne stvaralačke preokupacije. Tihomire, Vi ste se daleke 2013. posvetili jednom projektu koji nosi indikativan naslov – “Moderna mitologija rađa svakakva čudovišta”, što ste htjeli time da poručite?

Čelanović: Tim naslovom sam želio da uobličim neku moju ličnu mitologiju, a na kraju se ispostavilo da su, u stvari, one kod naroda slične. Mitologije su izraz našeg unutrašnjeg stanja – strahova, nadanja, napravio sam likove i svjetove koji imaju neke svoje prepoznatljive, zajedničke karakteristike, ali sam ih objedinio pod jednim nazivom. “Svakakva čudovišta” naziv je kratke priče u kojoj su ta čudovišta otimala djecu da bi im ona smišljala maštovite zgrade, jer njihova je ideja bila da iskoriste ljudsku maštu da stvaraju zanimljive zgrade, jer kada su otimali odrasle, oni su pravili samo kockaste objekte. To je jedna čudna ideja koja se razvila.

RB/BI: Da, ali veoma zanimljiva. Aleksa, Vi ste uradili dosta filmova, očigledno Vam je taj način kreativnog izražavanja bio privlačan, je li tako?

Gajić: Da, ja uvijek kažem da za razliku od stripa, koji ima svoju širinu i visinu, film ima i zvuk, šumove, pokret i dubinu. Mnogo je zahtjevniji medij, ali nisam se odrekao ni prethodnih preokupacija, shvatio sam da treba da se bavim svim medijima i načinima izražavanja, tako da malo radim filmove, malo stripove, knjige i ono što je meni sada najinteresantnije, a što ja zovem “stripovjetke”. To je moj hobi, to me zanima. Takođe, radim stripove u bočicama, na raznim blokčićima, kamenčićima i raznim drugim stvarima koje mogu da se opipaju. Volio bih da zaokružim tu priču i da bude štampano jedno izdanje koje bi to reprezentovalo, jer kada to izađe, kao da se oslobodi jedna energija i napravi mjesto za nešto novo.

RB/BI: Doživjeli ste uspjeh i sa još jednim filmom – “Kraj ničega”, koji je nastao skoro, prošle godine, nagrađen je priznanjem “Koskar” na Festivalu srpskog filma fantastike. To je psihodelična fantazmagorija, ocijenili su kritičari, a kako je prihvaćen kod odraslih, ovoga puta to je bila priča za njih?

Gajić: Zapravo, to je plod moje saradnje sa beogradskim avangardnim umjetnikom Nenadom Džonijem Rackovićem i ko god ga je čuo i vidio shvatiće o kakvom je djelu riječ. To je, u stvari, dramatizacija njegovog romana, koji je opet, dramatizacija njegovog života i njegovih psiholoških osjećanja. Tema filma je pokušati ilustrovati, izanimirati i ozvučiti nečije psihološko stanje, odnosno ovdje autorovo, i to se pokazalo kao veoma teška materija – pokazati jedno stanje neizdržljivosti postojanja u današnje vrijeme iz vizure jednog avangardnog imjetnika, koji bez kompromisa ide putem autodestrukcije, ne mareći za bilo što drugo. To je njegova sudbina i obaveza da dovede to do kraja, bez obzira po koju cijenu. Moj zadatak je bio da pokušam kroz kratki segment da to ilustrujem u sedamnaestominutnom filmu – kako izgleda biti Džoni.

RB/BI: To je izuzetno važna i aktuelna tematika danas, ali nije teško samo umjetnicima opstati, već svima u današnje vrijeme, u tom psihološkom smislu, slažete li se?

Gajić: Običan čovjek ide na posao, motivisan je tim nekim sredstvima koje dobija, za razliku od umjetnika koji ima potrebu da nešto ispriča. Onda se pojavljuje pitanje da li će to nekome da se dopadne, odakle to u našim glavama i hiljadu drugih zapitanosti koje izviru, pa i ta da li to treba uopšte, da radimo i da se bavimo time. Ne samo da radimo, već moramo tri puta više da uložomo truda da bi to dobilo neki kvalitet, jer danas ljudi veoma cijene kvalitet, kada vide da se neko baš potrudio oko nečega, onda mu vjeruju. Jer, ako vide da je to nešto zbrzano, onda neće da mu vjeruju, imajući u vidu da živimo u vremenu raznih fejkova. Jedino što vam potvrđuje autentičnost nečega jesu mjeseci rada, mnogo uložene krvi, suza i znoja, onda to ljudi prepoznaju i cijene.

RB/BI: Možda su umjetnici i senzibilniji, pa im je zbog toga još teže?

Gajić: O, da, naravno. Jer, sjedimo u četiri zida i osluškujemo unutrašnje glasove, a oni umiju da prevare i zavedu, nekada razočaraju. Probudim se jednoga dana i pomislim kako pravim najgori film ikada, pitam se što mi je to sve trebalo. Onda sljedećeg dana mislim da imam genijalno djelo, za Oskara. Mislim da smo stigli do pola, film je zaista ispao dobro, ali smatram da nije za svakoga. Za mali krug ljudi kojima je namijenjen, mislim da je odličan, a kada smo ga završili shvatio sam koliko je zapravo lokalnog karaktera i koliko je Džoni Beograđanin. Zato oni koji su iz centra grada mnogo bolje kapiraju tu priču, što, možda nije dobra osobina, ali moraju i takvi filmovi da postoje. Što je veća gungula i frekventnost u velikom gradu,veća je i usamljenost umjetnika.

RB/BI: Ima li ta priča dodirnih tačaka sa jednom od Vaših prethodnih “Uspon i pad umjetnosti”?

Gajić: Sigurno ima, ali to je opet jedan moj potpuno drugačiji stav o umjetnosti . Umjetnost je za mene svakako jedna veoma inspirativna tema, ona je jedna vrsta alhemije, fiziološki proces koji se dešava u nama i koji je veoma intrigantna stvar. Šta je to što nas tjera da stvaramo nešto iz ničega, a da pritom nismo ničim motivisani, često i bez para, samo eto da pustimo to nešto iz sebe, a Bog zna otkud to uopšte u nama, kako to nosimo i zašto želimo da izađe.

RB/ BI: Pretpostavljam da, ipak, ta stvaralačka energija donosi zadovoljstvo, kao satisfakciju i kada nastane djelo?

Gajić: Da, to jedan zatvoreni krug i kako se kaže “djelo krijepi čovjeka”, jer kada se krene u stvaranje , neophodno je završiti djelo, jer mora ta energija da se oslobodi. Besmisleno je ne privesti ga kraju. Bilo je u glavi, bilo je ideja, mučenja, ali se sve to materijalizovalo i taj trenutak porađanja, iz glave, je fantastičan.

RB/BI: Tihomire, kakve su Vaše dileme kada je u pitanju umjetnost i ove teškoće o kojima je govorio Aleksa?

Čelanović: Sada me kolega zaintrigirao. To uopšte nije loš naziv – “Neizdrživost postojanja u današnje vrijeme”. Ja ću kolegu javno da zamolim da mi ustupi autorska prava za naslov .

RB/BI: Da, upravo je tako, jer to je problem današnjice, koji korespondira sa kompletnim stanjem u društvu i sa svim ljudima, nekima manje, nekima više, ali je definitivno izražen, zar ne, kod svih?

Čelanović : U suštini se slažem sa tim, ali bih rekao da umjetnicima egzistencijalno može da bude teško, ali mislim da im je psihološki, nervno lakše, jer oni imaju način da to izraze i pretumbaju u sebi. Meni umjetnost mnogo znači i u tom smislu. Imam muzički bend “Alhambra” sa suprugom Martom. Mi se okrijepimo čim sjednemo i zasviramo nekoliko pjesama zajedno, ili kad nacrtam, ne neki veliki projekat strip, već nekoliko ilustracija, to mi je mentalno vrlo korisno. U tom smislu je umjetnicima lakše, jer ne znam što bih radio da nemam taj ventil. Znači nam kada imamo potrebu da nešto izrazimo, i onda to učinimo, a nakon toga imamo potrebu da komuniciramo. Desi se jedna lijepa, intimnija vrsta komunikacije sa publikom, i to je bilo lijepo i ovdje u Baru. Vidjeli smo kako ljudi iz nekog drugog ugla sagledavaju ono što radimo, pitaju, zanima ih, tumače, to je vrijedna saradnja i komunikacija, koja, ponavljam, mnogo znači.

RB/BI: Čemu ste Vi posebno posvećeni poslednjih godina?

Čelanović: Uglavnom ilustrujem dječje knjige, to mi uopšte nije dosadilo. U poslednje vrijeme vratio sam se ručnom crtanju i slikanju. Trenutno promovišem ovaj strip i album grupe “Alhambra” koji se zove “Cvet”. Radi se o rok muzici, bend ima i električnu gitaru.

RB/BI: Da se vratimo stripu, koji je prvenstveno namijenjen mladima. Starije generacije su odrastale uz strip, nekada je bio veoma popularan, dovoljno je pomenuti “Politikin zabavnik”, pasionirano sakupljanje i ljubav prema stripovima. Kako je danas, da li se taj medij, koji sve češće nazivaju “devetom umjetnošću”, gubi i koliko je važan za zdravo odrastanje djece, razvijanje mašte, formiranje karaktera?

Čelanović: Ja imam jedno novo, lijepo iskustvo sa svoje dvije kćerkice i sa njima, kada čitam strip, sjetim se koliko sam ja mnogo učio o svijetu kroz strip. U današnje vrijeme imamo sreću što su nam dostupni razni mediji. Možemo kod kuće da snimimo animirani film, album, muziku, što je nekada bilo nezamislivo. Međutim, desila se ta kakofonija jednog opšteg zasićenja. Mislim da je važno da imamo jednu vrstu smislene discipline, važan je taj lični trenutak samoće i mira. U tom smislu je strip koristan, jer on za mene predstavlja knjigu, mislim da doživljava renesansu.

RB/BI: Mlađe generacije su se otuđile i od knjige, zar ne?

Čelanović: Slažem se, ali koliko je čovjeku potrebna dinamika, treba nam i mir. Trebalo bi svi da zastanemo i pogledamo redosljed statičnih slika, iako nam je potreban i brzi, dinamičan film i glasna muzika. Trebamo, u stvari, i jedno i drugo.

RB/BI: Jesu li Vaša djeca zainteresovana za ono što radite?

Čelanović: Jesu, veoma. Moje kćerke i mene upute na neke crtaće, pa i ja nešto novo naučim, ispratim aktuelnu scenu u animaciji.

RB/ BI: Aleksa, što Vi mislite, da li strip živi i dalje kao nekad i šalje li one važne poruke djeci?

Gajić: Plašio sam se da ćete to da me pitate, jer ja imam mnogo gore razmišljanje na tu temu nego kolega Čelanović, koji je pretjerano fin čovjek. Ja mislim da se, nažalost, sve raspada. Vlada, kao što je rekao Tihomir, kakofonija svega, Internet je spalio strip, a socijalne mreže su mu zaigrale na grobu, tiraži su desetkovani, nove publike nema, živimo od omatorjelih fanova koji kupuju po automatizmu. Naravno, u masi svega toga ima i ljudi koji zaista cijene taj medij i prate ga, ali sve je to efekat entuzijazma. Sve su to ljudi koji žive od nečeg drugog, a izdavaštvo im dođe kao hobi. Oni imaju svoje festivale, druže se, razmišljaju što i kako dalje, i tako na neki način održavaju tu priču. Možda to i nije tako loše, slično se dešava i sa drugim medijima. Na primjer, radio su slušali milioni i milioni ljudi, danas nije tako, ali on i dalje postoji, postoje i radio drame koje imaju svoju publiku i prostor.

Čelanović: Ja moram reći da meni izuzetno prija što smo danas u Radio Baru, u prostoriji koja nema ekran, niti mobilne telefone. Razmišljam koliko bi dobro bilo da ovdje budu knjiga, strip, da ljudi kada uđu usmjere smislenu pažnju upravo na to. Neki muzičari su počeli da uvode to pravilo – da kada se dođe na svirku svi odlože svoje mobilne uređaje. Dakle, upravo sada mi pade na pamet kako bi bilo dobro da uđemo u takvu prostoriju u kojem nema ništa osim knjiga i stripova.

RB/BI: Aleksa, čuli smo, Vi ste prilično pesimistični kada je riječ o tome da se vratimo nekim vrijednostima, je li tako?

Gajić: Kada govorimo na tu temu, moramo imati u vidu, odnosno razlučiti da umjetnost ima svoju primjenjenu i čistu formu. Kolega Čelanović i ja smo diplomirali na Fakultetu primjenjene umjetnosti, i naša vještina koju smo stekli, kao što mu i ime govori, služi da se primjeni za nešto. Ta primjena je neminovna. Treba da bude novih knjiga za neku novu djecu, nekih novih crtaća, ali kada govorimo o pokretačkoj energiji, ničim izazvanoj, umjetnost koja pomjera granicu, tu smo već na polju koje je mnogo stresnije. Ovdje smo u Baru, na festivalu i u druženju sa djecom i drugom publikom, pomenuli vještačku inteligenciju, jer to je danas tema koja ne može da se zaobiđe. To je još jedan izazov, i definitivno, ona odnosi mnogo prilika za nas umjetnike, kreativce, jer ono što mi radimo , sada pravi mašina mnogo brže, jeftinije, bolje.

RB/BI: Znači, vještačka inteligencija je još jedan činilac koji prijeti i umjetnosti, kreativnosti, stvaralaštvu. Kakva je situacija u drugim evropskim državama, jer obojica radite dosta u inostranstvu, prvenstveno Francuskoj ?

Gajić: Ne mnogo bolja. Evo, upravo imam informaciju iz prve ruke. Prije dvije nedjelje sam se vratio iz Brisela, gdje smo, između ostalog, obišli dvije knjižare. Izgledalo je kao da smo došli u Japan, sve je bilo prekriveno mangama. Kada sam ja počeo devedestih godina da radim, postojala je panika, jer su 20 posto tržišta osvojili Japanci, a sada je to šezdeset procenata. “Pojedoše” nas, klasičan francuski strip očigledno više nije interesantan, sada se pojavljuju neke nove tendencije koje Azijati bolje kapiraju nego mi , ali da ne budem skroz pesimista – to su, ipak, procesi koji se nužno dešavaju i moramo, valjda da prođemo kroz to. Nešto je tonulo, a nešto se uzdizalo. Na nama je da posmatramo  i nađemo svoje mjesto, izlaz, uhlebljenje.

Čelanović: U poslednje vrijeme, ja uglavnom radim sa domaćim izdavačima, ali moram, nažalost , ovdje da se složim sa Aleksom da jeste takva situacija. Kada je riječ o vještačkoj inteligenciji, to je toliko nova stvar da se ne bih usudio da prognoziram, ali se nadam da će paralelno da postoje i ona, vajarstvo, muzika, ručno sviranje, na primjer, gitare, jer postoje i roboti koji to čine.

RB/BI: Kakvi su planovi, da li radite na nekim novim projektima?

Gajić: Upravo sam razgovarao sa Tihomirom na tu temu, da bi se nešto pojavilo na horizontu, potrebno je da se desi neko proviđenje. To je mnogo ljepše, nego kada krećem od nule, pa guram, radim i dođem do kraja. Kada se dogodi neka neočekivana okolnost, “prst sa neba” nas uputi na nešto, onda ja još malo poguram, i izađe prava stvar. Čekam taj prst da se pojavi.

Čelanović: Inspiracije ne fali. Radim na zbirci kratkih stripova koja će se zvati “Lična mitologija”. U njoj je jedan zmaj, koji je jedna vrsta šamana, terapeuta. Međutim, sviđa mi se Aleksin stav – otvoren si i kada dođe ta ideja i realizuje se, onda je i najbolja.

Gajić: To je pravilo “otvorene šake” – kada je spremna i otvorena, onda novac stiže. Sada sam se  sjetio na čemu radim – trećem nastavku autorskog serijala, ničim izazvanog koji se zove “Koordinantna trilogija”, koja je interesantna po tome jer svaka knjiga je različita. Prva je dupli album – lijeva i desna knjiga, onda je prije nekoliko mjeseci izašla gornja i donja, a sada radim na prednjoj i zadnjoj. Dakle, lijevo, desno, malo gore, dole, biće to nešto veoma zanimljivo.