Ime grada Bara dolazi od slovenske riječi bar(a) – močvara, što današnjim stanovnicima ne izgleda prilično logički, ali onima starijim od 50 godina itekako ima smisla.
Sve do unazad nekoliko decenija, površina današnje Topolice s one strane Ulice Jovana Tomaševića, Makedonsko naselje, lokacije na mjestu Zelene pijace, bile su prekriveni vodom, trskom, rogozom, a nerijetko i jatima ptica na putu ka toplijim krajevima. Posebnu nevolju predstavljala je rijeka Rikavac koja je plavila skoro svake godine, donoseći bujice što su mijenjale lice grada, sve dok nije tunelom kroz Polje sprovedena u more. Da bi se Rikavac koliko-toliko umirio, kopani su kanali kroz opštinu, takođe uvijek puni vode. Upravo ta količina vode i vlage bila je jedan od najvažnijih razloga zašto je stari grad Bar bio podignut visoko, u planinskom sedlu.
Močvarni uslovi vjekovima su pogodovali za nastanak smrtonosne bolesti – malarije. Ona je bila glavni medicinski problem ovih krajeva, najčešći uzrok visoke smrtnosti stanovništva. Više od kuge i španske groznice.

U dugoj borbi sa malarijom, zdravstveni radnici su u XIX i XX vijeku koristili mnogobrojna sredstva, uz pomoć kojih su pokušavali uništiti prenosnika bolesti – komarca iz roda Anopheles.
Močvare su tretirane na razne načine – krečom, vađenjem vodenog bilja koje je štitilo komarce i njihove larve, polivanjem baruština i lokvi petrolejom, pošumljavanjem terena plantažama eukaliptusa (otuda toliko eukaliptusa po Baru), ali nijedan pokušaj nije dao željene rezultate.
Sve dok na mjesto upravnika Antimalarične ambulante u Starom Baru nije došao dr Georgij Abramov.
***
Rođen je 1876. godine u Astrahanu, Rusija, diplomirao je na Medicinskom fakultetu Jurjevskog univerziteta u Dorpatu 1902. godine. Govorio je francuski i njemački jezik. Radio je kao ljekar u Rusiji, a nakon Oktobarske revolucije, 1920, sa 47 godina, emigrirao u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Radio je najprije u Kraljevu, pa je rješenjem Ministarstva narodnog zdravlja postavljen za ljekara u Ulcinju. Brzo je preimenovan na radno mjesto šefa Antimalarične ambulante, pa za direktora tamošnjeg Doma narodnog zdravlja. Sele ga zatim u Nikšić, a onda u Stari Bar, gdje je u Zdravstvenoj stanici bio upravnik. U sklopu Zdravstvene stanice radila je i Antimalarična ambulanta koju je vodio.
Još dok je radio u Ulcinju, obilazio je Bar, i tokom pregleda imanja braće Marić na Držaku, nedaleko od današnje bolnice, prilikom obilaska ribnjaka otkrio larve malaričnih komaraca. Detaljnim pregledom, nalazio ih je na raznim lokacijama: u Bokli-potoku, kanalu Rene, kroz čitavo barsko Polje, sve do mora i Pristana. Naravno, u ogromnoj količini i u Buljarici i Ulcinju.

Kako nijedan od dotadašnjih načina suzbijanja komarca Anophelesa nije donio rezultate, iskusnom dr Georgiju Abramovu je pala na pamet metoda s kojom su već imali iskustva ljekari u Istri i na ostrvu Korčula u Hrvatskoj.
Odlučio je da za suzbijanje malarije iskoristi svojstva neobične ribice – gambuzije. Potiče iz rijeke Misisipi, a njeno osnovno svojstvo je da se brzo razmnožava i hrani larvama komarca.
Mala je riba, oko 3 do 6 cm, i liči na gupice koje se drže po akvarijumima. Poslije oplodnje, uglavnom u proljećnim i ljetnjim mjesecima, ženka već nakon 30 dana donese na svijet (živorotka je) od 20 do 80 malih ribica, koje odmah aktivno plivaju, a i same se brzo razmnožavaju.

Ribice su donešene na molbu dr Abramova negdje sa Korčule. Prevezli su ih u bačvama ulcinjski pomorci, a doktor je prvu turu podijelio na dva dijela – veći dio je odmah pustio u Zoganjsko blato, kod Ulcinja, izuzetno krizni malarični kraj, a za drugi je dao da se napravi okrugli bazen u blizini Antimalarične ambulante.
On je u tom malom bazenu gajio i razmnožavao gambuziju. Asanatori na terenu bi ribe uzimali kantama i puštali u močvare i velike lokve širom Bara. Gambuzija je vrlo adaptilna ribica, može opstati u vodama od 4 do 38 C, pa čak i u slanim vodama. Brzo se adaptirala na barsku klimu, pa je potez dr Abramova postigao iznenađujuće dobre rezultate. I to relativno brzo.

Redovne akcije na sanaciji brojnih malarijskih crnih tačaka stavile su bolest pod kontrolu. Ovo mu je donijelo opšte priznanje crnogorskih stručnih krugova, zdravstvenih i državnih vlasti, ali naročito stanovnika Bara, Ulcinja i Petrovca.
Komisija za ocjenjivanje državnih službenika pri Kraljevskoj upravi Zetske banovine uvijek mu je davala ocjenu “odličan”.
Od 1928. desna ruka dr Abramova u Antimalaričnoj ambulanti bila je medicinska sestra Darinka Dara Vukčević, koja je radila na mikrobiološkoj dijagnostici malarije i za stručni rad dobijala najviše ocjene.

“Ruske romanse sam naučio da sviram od nekadašnjeg upravnika Antimalarične stanice, koji je prebjegao iz carske Rusije – dr Georgija Abramova. Na mjestu današnje Bolnice je imao ribnjak, bijele miševe, mali naučni centar… Moja majka mu je bila najbliži saradnik, pomagala mu je ‘na terenu’. Kad su prije neki dan na TV govorili o ribi gambuziji kao novitetu u borbi protiv malarije, ja kažem ženi kako je to Abramov držao još prije rata. Skuva jaja, izreže im, gambuzije rastu – kad dovoljno porastu, dođu ljudi, pokupe ih u kante i bace u potoke. Nevjerovatno se brzo razmnožavala i uništavala komarce”, sjećao se “dobri duh grada”, prof. Milo Vukčević svojevremeno u intervjuu za “Nove barske novine”.
Dr Georgije Abramov je obolio od teške maligne bolesti, ne dočekavši penziju. Umro je septembra 1938. godine. Sahranjen je na groblju Gvozden brijeg u Baru.
Ne postoji čak ni ulica sa njegovim imenom, iako je od sigurne smrti spasio čitave generacije Barana. Ni valjane fotografije čuvenog doktora nema, u to su se uvjerili svi koji su pisali monografije u kojima se spominje.
Doktorov bazen za gambuzije i dalje odolijeva vremenu – i danas se nalazi ispred ostataka objekta stare bolnice, nedaleko od glavnog ulaza u novu. Pun je smeća.

A gambuzija? Pokazala se kao invazivna vrsta, koja lako zagospodari lokalnom biocenozom, pa u nekim djelovima Hrvatske i danas muku muče kako da je iskorijene. U Baru, valjda srećom, većinu naših vodenih površina smo nasuli zemljom, pijeskom ili betonom, pa je tako i gambuzija nestala.
(Dijelom korišteni i podaci iz knjiga dr Anta Martinovića “Pregled zdravstvene djelatnosti u Baru”, Matica crnogorska, Bar, 2017, te Novice Vujoševića “Od stalne bakteriološke stanice Cetinje i Higijenskog zavoda Cetinje do Instituta za javno zdravlje Podgorica”, Podgorica, 2014)