U Baru, odmah poslije Drugog svjetskog rata, malo je stambenih objekata posjedovalo instalacije za snabdijevanje pitkom vodom, naročito u prigradskim naseljima. Na mjestima sa većim grupacijama stanovnika urađene su javne česme sa pitkom vodom. Obično je to bilo na većim raskrsnicama puteva u jezgru naselja.
U širem okruženju moje porodične kuće, bilo ih je četiri. Jedna na Krstiputeva, mjesto gdje se ukrštaju ulice od Popovića prema nekadašnjem Pristanu i od Topolice prema željezničkoj stanici. Druga, u Popovićima, na raskrsnici puteva za Maroviće i Stari Bar. Sledeća, na Topolici, naspram bivše kuće Batrića Mijovića. Četvrta je bila u sredini naselja Bjeliši, takozvana “Česma Đinovića” kod kuće, tada, Đura Đinovića. Sve su česme bile jednake i umjetnički oblikovane. Na uzdignutom postolju – slavina, a dolje – ovalno korito za prihvat i odvod vode. Okolo, slobodan prostor, gdje su se svakodnevno okupljala djeca i stariji. Neko zbog potreba za vodom, a mlađi zbog ćaskanja i druženja.
U okruženju česme u Popovićima, u tom periodu, živjeli su (potomci i sada žive): Slavko Popović – bankarski službenik, vrsni muzičar – gitarista, poznati fudbaler, a malo niže: Blažo Marićev Popović – omiljeni poslužitelj u barskoj Gimnaziji, otac Stevana Bata Popovića, vragolastog djeteta, kasnije doktora nauka, ministra u vladi Crne Gore, emeritusa u penziji; tu je i njegov rođak, Boro Nika Mićova Popović; zatim, Milo Iva Radova Popović i Ilija Mila Iva Radova Popović, poznati ugostiteljski stručnjak. Sa druge strane džade: Čedo Rolović; Boro Jovanović; Milo Uskoković – vozač putničkog autobusa; Krsto Vučićević, otac Deja – poznatog lovca na divljač i narodnog poslanika; Stevo Stanišić – direktor “Montenegroturista” i njegova supruga Marija – poznati privrednik Bara. Nikola Karanikić – poznati harmonikaš, Pavle Crnčević – građevinski majstor. Tu su živjeli i naši uvaženi i poštovani profesori: Andrija Miranović, Pavle Vujović i Veliša Đonović, i mnogi drugi. Većina od spomenutih, nažalost, više nije među nama, ali su ostali nezaboravni u mojim sjećanjima.
***
Kao osnovac i srednjoškolac često sam boravio u Popovićima kod moje tetke Mare, majke brata Bata. Tu, pozadi njihove kuće, takoreći, svakog lijepog dana, skupljalo se društvo mlađih i starijih dječaka, da se u debeloj ‘ladovini, ispod stogodišnjih dubova Vasa Andrina, druže i igraju lopte. Kažem lopte, jer je tada fudbal bio misaona imenica. Loptu smo zvali krpenjača, pravljenu od ”maminih” čarapa napunjenih kojekakvim krpama.
Društvo se mijenjalo, a tada su ga činili: Bato Popović, Boško Vujović, kasnije profesor; Đuro Miranović, kasnije poznati agronom; Milo Karanikić, kasnije profesor; Slobo Radović, kasnije vrsni ljekar. Ponekad bi došao i Slavko Popović da nam pokaže svoje žonglerske vještine sa loptom, a koje je prenio na svog sina Sava, kasnije izvrsnog fudbalera barskog Mornara. I tako, mnoge generacije, prije naše i poslije naše, koristeći svoje slobodno vrijeme, uživale su na livadama ispod dubova Vasa Andrina.
***
Uz džadu (makadam) od Krstiputeva prema Topolici, u divnoj dvoetažnoj kući sa balkonom, opkoljena uzornim voćnjakom pomorandži, šljiva i murava, živjela je naša voljena i uvažena komšinica Marica Zonjić sa sinom Mišom (Miloradom) poznatim ekonomistom, opštinskim funkcionerom i uspješnim turističkim poslenikom. U ranoj mladosti, kao mornar, sa sedamnaest godina, poslije završene pomorske škole u Kotoru, Mišo se ukrcao na prekookeanski brod “Kosmaj”, vlasništvo tadašnje “Jugoslovenske slobodne plovidbe” iz Rijeke. Poslije dvogodišnje plovidbe po mnogim svjetskim lukama, brod “Kosmaj”, 1950. godine, doživi strašnu havariju. Na putu iz Rosaria za Roterdam, na brodu bukne veliki požar i poslije uzaludnih napora da se vatra ugasi, brod potone. Posada uspije da pomoću čamaca za spasavanje, doplovi do jednog nenaseljenog ostrva i poslije velikih iskušenja bude spašena. Tako Mišo, mjesec dana poslije brodoloma, preko Londona dođe kući u svoj Bar. Tu ga majka Marica, poslije mnogo neprespavanih noći, sa mnogim komšijama, sa radošću dočeka.
Posebnu naklonost, Mišo je imao prema meni, jer sam u godinama njegovog odsustvovanja iz Bara, bio od pomoći njegovoj majci za bilo kakve kućne potrebštine. On se, poslije toliko iskušenja koje je preživio, sjetio mene i iz Londona mi donio poklon. Poljubio me kao da sam mlađi brat i rekao: “Cvele, ovo je za tebe.” Dosta zbunjen, prihvatih veliki omot, ne sluteći šta je u njemu. Kad otvorih, vidim – velika gumena lopta kafene boje, izbrazdana kao da je fudbal. Malo se zagrcnuh, ponovo pogledah Miša, i mojoj sreći nije bilo kraja!
Nije prošlo mnogo vremena, svega dva dana, kada sam sa nestrpljenjem poželio da moj poklon pokažem družini na livadi ispod dubova Vasa Andrina. Svi su bili oduševljeni kako lopta sjajno izgleda i kako pri svakom udaru divno odzvanja. Nažalost, nije nam se dalo da dugo uživamo. Jednim snažnim udarcem Slavka Popovića, lopta se zabode u jedan bodljikavi grm. Potrčah, a ona poče da izdušuje, cmili – kao da plače. Sve nas je ožalostila, posebno Slavka. A mene… Bilo mi je jedanaest godina.
***
Marinko Pavićević stoji drugi slijeva, Jovan Pavićević treći zdesna
Malo niže od kuće Zonjića prema Topolici, u mojem komšiluku, nalazila se kuća Blaža Pavićevića, uglednog domaćina i omiljenog komšije. Imao je dva sina Marinka i Jovana. Obojica uvaženi članovi orkestra barske bleh muzike. Jovan je radio kao kondukter na uskotračnoj željeznici Bar – Virpazar i njega se više sjećam. Bio je strastveni navijač splitskog Hajduka. Kad bi se vraćao sa posla, odjeven u tamnoplavu željezničku uniformu, sa kožnom službenom torbom preko ramena, prolazio je pored moje porodične kuće i uvijek nas pozdravljao riječima: “Zdravo Vidoševiću”, po poznatom Hajdukovom fudbaleru. Međutim, on je više od toga, ostao u sjećanju čitavog naselja Bjeliši kao izvanredan muzičar – svirao je trubu. Takoreći svakodnevno u predvečerje, na balkonu svoje dvoetažne kuće, satima je vježbao, tako da su zvuci njegove trube odjekivali čitavim naseljem. Njegove vježbe bile su divne predstave za uživanje. Ono što je bio Slavko Popović sa gitarom za Popoviće, to je Jovan Pavićević sa trubom bio za Bjeliše.
Jovanova dva sina, Mihailo i Đoko, nekada poznati košarkaši, po završetku profesionalnog igranja košarkom, vratili su se u svoj Bar. Njihovim dolaskom nastaje renesansa košarkaškog sporta kod nas. Obnavlja se košarkaški klub Mornar, angažuju se mladi talenti, prvi put u istoriji našeg grada svjetska košarka dolazi u Bar, koji postaje sve više prepoznatljiv u Evropi, pa i u čitavom svijetu.
