Supružnici Vasiljka i Vuko Đurišić obilježili su jedan veoma važan period u razvoju obrazovanja u barskoj opštini.
Početkom šezdesetih godina doselili su se u naš grad, Vasiljka kao nastavnik srpskog i francuskog jezika, a Vuko geografije i istorije. Školstvo kao i sam grad, tada su još bili daleko od urbanog lika. Vasiljka i Vuko Đurišić su, međutim, od prvog dana rada, u obrazovanje barske djece unijeli duh moderne škole. Da su o razvoju obrazovanja odlučivali takvi ljudi, danas ne bi bila nužna temeljna reforma (ko zna koja po redu!). U središtu njihove pažnje uvijek je bilo dijete. Ne norme, ne pravilnici i programi, niti afirmacija institucije.
Vuko Đurišić je porijeklom iz Lješanske nahije. Završio je Učiteljsku školu, službovao po Bosni, zatim završio Pedagošku školu u Sarajevu. Bio je direktor škole na Barutani, kod Podgorice, a u Bar je došao 1958. godine. U učionici je upamćen kao tih i miran čovjek, predavač bez povišenog tona i nervoznog gesta. Sasvim netipično za nastavnika, učenike je stišavao odlučnošću i blagošću. Na njegovim časovima, uvijek je vladala vedrina, a predavanja bi započinjao anegdotom. Međutim, ni najnestašniji đaci nijesu dolazili u iskušenje da takvo raspoloženje iskoriste i naprave nered.
“Uvijek mi se više sviđao Vukov stil rada sa djecom, nego moj vlastiti”, sa smiješkom kaže nastavnica Vasiljka.
Valjda su te karakterne osobine – da se stručnošću nametne kao autoritet i duhovnošću pridobije povjerenje – uticale da ubrzo napusti učionicu i posveti se rukovođenju školom. Bio je direktor Druge osnovne škole, početkom sedamdesetih, kada se školstvo u Baru naglo razvija. U nemogućim uslovima, u barakama nekadašnje italijanske koljušnice, uspješno je vodio školu iz koje će nastati nova škola, na Topolici. Vuko Đurišić će ostati upamćen kao čovjek koji je utemeljio prvu gradsku osnovnu školu, školu “Blažo Jokov Orlandić”. Vodio je od 1973. do 1978. godine, a ova škola je i danas među najboljim u Crnoj Gori.
Vasiljka Đurišić je gotovo četiri decenije provela u učionici. Sada je već treću godinu u penziji, ali je još uvijek odana školi “Blažo Jokov Orlandić”, u kojoj je, kako kaže, provela najljepše dane radnog vijeka.
“Čini mi se da nikada nijesam bolje obradila pjesmu, nego nedavno, kada su me pozvali da zamijenim mladu koleginicu”, kaže sjetno nastavnica Vasiljka. Iskustvo se nagomilalo i još mnogo toga bi imala da kaže mladima. Ipak, predavač mora znati kada je vrijeme da se povuče. Kad glas zadrhti, a pokreti postanu nesigurni, đaci to ne vole. Tada treba napustiti učionicu.
Vasiljka Đurišić potiče iz građanske porodice sa Cetinja. U rodnoj kući je stekla strogo, patrijarhalno vaspitanje, ali i ljubav prema knjizi. Otac joj je bio vojno lice i djecu usmjeravao na temeljitost i rad. Imali su veliku, lijepu biblioteku i tu je počelo obrazovanje buduće nastavnice. Na rodnom Cetinju, završila je osnovnu školu, gimnaziju i pedagošku školu. Tu je dobila i prvo zaposlenje. Živo se sjeća početka u Osnovnoj školi “Njegoš“, čiji je i sama bila đak. Sa strahom je ušla među svoje nastavnike, da im postane koleginica. Prvi direktor joj je bio otac Žarka Lauševića.
Ljubav prema Cetinju nastavnica Vasiljka je kasnije prenijela i na svoje đake, u Baru. Prvu službu dobila je u Poljoprivrednoj školi, gdje je predavala francuski jezik. Počela je da radi u OŠ “Meksiko”, 1962. godine, zatim u Drugoj osnovnoj, kasnije “Blažo Jokov Orlandić”.
Đaci je pamte po velikom strpljenju, upornosti i predanosti. Mnogo je energije ulagala da objasni novo gradivo, ali ništa manje da pripremi pozorišnu predstavu, recital, da sa literarnom sekcijom radi interesantnu knjigu koja nije u programu. Otkrivala je učenicima čitave nove svjetove u literaturi. Da nije bilo Vasiljke Đurišić, barska djeca s početka sedamdesetih, sigurno ne bi otkrila šta je pozorište. Mala dramska sekcija Druge osnovne škole, predvođena nastavnicom Vasiljkom, pripremala je svoje komade i išla na gostovanja na Cetinje. Recitatorska sekcija je svoje recitale izvodila na Lovćenu, a jednom, čak, i na dubrovačkom Stradunu.
“Cijelu Jugoslaviju sam prošla na ekskurzijama. Toliko sam energije ulagala u ta putovanja, da sam kasnije, po nekoliko dana, bolovala od umora”, sjeća se.
Prenosila je svoju čudesnu energiju na djecu, a ona su to znala da cijene i sačuvaju.
”Danas mi je najsrećniji dan u životu, vrijeme kada moram da se sjetim onih koji su mi pokazali put, a Vi ste među njima…”
To je svojoj nastavnici napisala učenica, na dan kada je diplomirala. Od jednog odjeljenja dobila je neobičan spomenar: uz fotografije i potpise, djeca su nalijepila i po pramen kose. Jednom joj je na pijaci prišao prodavac sa kesom mandarina. Nije ga prepoznala.
“Nije važno da li me poznajete, znajte da ste mi u duši”, kazao je. Kasnije je saznala da je to njen bivši đak, kojem škola baš nije išla. Vasiljku Đurišić su svi đaci po dobru upamtili.
“Svaki susret sa školom je radost. Radost je gledati svoje učenike kako napreduju. Mnogi su postali profesori, ljekari, umjetnici… Jedan od njih je i sadašnji direktor OŠ “Blažo Jokov Orlandić”, Rajko Ćalasan. Bila sam mu zamjenik pred penziju. Na njega sam veoma ponosna, jer je divan čovjek, koji ima puno širine i tolerancije za đake. Takođe, izvanredno sarađuje sa starijijm kolegama, jer umije da cijeni i primijeni iskustvo…”
Naš razgovor prekidaju troje razdragane djece.
Vasiljka i Vuko Đurišić sada imaju najveću radost koju čovjek u poznijim godinama može steći, unuke Sašu i Stašu i unuka Feđu.
(april 2000)
