Dedići – mjesto gdje sam provela veliki dio ranog djetinjstva.

Kad pričam o ovoj kući i danima provedenim tamo, svi se čude kako sam mogla zapamtiti toliko detalja kad sam imala svega tri–četiri godine. Ratno vrijeme, a mi ispred kuće sjedimo bezbrižni (barem je meni tada tako izgledalo), brojimo zvijezde i slušamo Čolićevu “Čija je ono zvijezda” na tranzistoru koji je tata nekako spojio na akumulator. Mislim da sam od tada počela da slušam i volim tog čovjeka.

Tamo sam prvi put vidjela magare i, po nekoj TV emisiji, dala mu ime Risto. Umjesto mačke i psa, on mi je bio ljubimac. Poseban doživljaj bio je odlazak na bunare, gdje smo metalnim kanticama vezanim konopom zahvatali vodu i sipali je u bidone obložene stiroporom. Nije bilo ljepše vode za popiti!

Kako sam bila najmlađa, svi su gledali da me zabave, a posebno su mi u sjećanju ostali Đeljo i njegova sestra Mara. Tada nisam ni znala da postoje osobe sa posebnim potrebama – oni mi nisu tako djelovali. Iako puno stariji, činilo se da se jednako dobro igramo. Od Đelja sam naučila da “pucam” listom (palcem i prstima se napravi krug, u njega se stavi list, pa se drugom rukom, blago zaobljenom, udari preko njega… kako je to pucalo).

Na ulazu u kuću bilo je ognjište, sa crnim loncem po sredini i tronošcima. Desno kuhinja, sa niskim stolom i drvenim, polukružnim stolicama, đe nas je majka redovno okupljala – a đe drugo no za sofrom. Na sprat se dolazilo širokim drvenim stepenicama – gore se nalazio crveni ormar i dva – tri metalna kreveta. Pored mog je bio prozor kroz koji sam gledala zvijezde, a majka nam je prije spavanja, uz plavu petrolejku, čitala i pričala priče. Sve je to u mojoj glavi ostalo kao nešto veliko, divno… sveto!

***

Prije nekoliko dana sanjala sam da sam opet bila gore. Od tada me držala želja da stvarno odem. I danas sam to i uradila – jedva sam uspjela da nađem kuću. Porušena, obrasla dračama… pod od sobe i krov samo što se ne uruše. Sve polomljeno. Kažu, lovci su ulazili, nasilno očigledno. Stvari nema…

Samo sam uspjela da nađem jedan plavi tronožac (samo sa jednom nogarom) i fenjer. Ništa nije isto kao što je ostalo u mom sjećanju.

Ni kuće, ni čovjeka. Čak se i murva koja se nalazila iznad, i po kojoj bih znala da smo stigli, osušila. Pred tim prizorom bilo je teško ne zaplakati.

Zamolila sam AI da mi restaurira kuću, pa sad zamišljam da ponovo boravim tamo.