Gošća 76. izdanja serijala “Priče s Baranima” Radio Bara bila je Draginja Daška Radonjić (1971), kustoskinja barskog Muzeja, pristansko dijete koje je odraslo u Lamelama.
Govorila je, pored ostalog, da je niko ne zove pravim imenom (“Kad bi me majka zvala: ‘Draginja’, to je značilo da sam nešto opasno zgriješila, a još gore je kad bi me zvala ‘Draginjo'”), o Pristanu i Darovim topolama (“Živjela sam na Pristanu nekih 4-5 godina, i toga se ne sjećam, sve što znam je iz priča”), o prvim školskim danima (“Imala sam taj peh da su mi se stalno mijenjale učiteljice, u prvom Olga Pavićević, pa druga učiteljica, treća, stalno su naše odjeljenje cijepali i miješali sa ostalima, do osmoga”), ritmičkoj sekciji u školi (“Pripremali smo plesnu tačku na pjesmu ‘Billie Jean’ Michael Jacksona”), folkloru KUD “Luka Bar” (“Igrala sam foklor pred kraj osnovne škole i u prvom srednje i za to kratko vrijeme uspjela da otputujem u Nirnberg na jedan ogroman sajam, i u Italiju u gradić Arkadija na smotru folklora”)…
Polazna tačka bio je Pristan, tačnije obod ovog gradića.
“Kuća je bila pod Darovim topolama, što je mjesto koje je svim Baranima poznato kao prvi fudbalski stadion ‘Mornara’. Te Darove topole su upravo po mom đedu Daru Divanoviću i dobile ime, ali kako i zašto ne znam, on ih sigurno nije zasadio, prije bi to mogao biti prađed Savo“.
Prađed Savo je bio porijeklom iz Kamenova, iz Paštrovića. Kao mali je napustio taj kraj i sa 13 godina krenuo put Amerike, preko Istanbula i Londona. Posla je bilo u Meksiku i Argentini, pa je tamo i pošao. U Meksiku se oženio, tako da je moja prababa, Meksikanka Manuela Duran, došla s njim na Pristan tridesetih. Kupio je taj plac na obodu Pristana, nosio bijelo odijelo, šešir, štap, družio se najviše sa Jovanom Mašanovićem.
Đed Daro je bio moler, ali boem, volio je sa društvom da popije, dobrovoljni vatrogasac… Ostao je rano bez žene Draginje, ja nosim njeno ime, moj tata Petar i tetka Zagorka su iz tog braka. Onda se oženio ženom iz Paštrovića – Evom, koja je bila moja ‘regularna’ baba, i iz tog braka ima sina Iva Siča Divanovića, taksistu, i moju tetku Nadu.
Moj otac Petar je bio mornar, a majku, Mariju Ilijevu Janakijevu, upoznao je na sidru u luci Burgas. Zavoljeli su se, pa je majka spucala, u pratnji svog oca, na Pristan autobusom, da ostane, imala je negdje 22 godine. Drugačiji je bio njen mentalitet, pa je uticao na naše vaspitanje, tako su majka i prababa razbile koncepciju patrijarhata. Tata je ubrzo pošao na brod, majka nije znala jezik, ali se nekako prilagođavala. Naučila ga je jako dobro, samo nije nikad našu čistu ijekavicu. Uz to, imala je problem jer Bugari nemaju slovo ‘J’ već ‘Я’, pa bi recimo riječ ‘jelen’ izgovara ‘elen’… U to vrijeme su supruge mogle ići sa mornarima na brod, tako da sam ja rođena septembra 1971, kao najstarija, ali sam začeta negdje na okeanu”.
Prelazak u Lamele, sredinom sedamdesetih, sa Pristana, iz dvorišnih kuća u zgradu, značio je veliku promjenu.
“Lamele nove, potpuno bijele. Nama djeci je taj novi stan izgledao ogroman, iako nije bio, imao je samo 47 kvadrata. U dnevnoj sobi tatine sestre iz Slovenije su došle prije useljenja i donijele ajkulu-šlauf na naduvavanje, pa su mene i moju sestru vrtjeli po sobi kao da ‘lete ajkule’, ta slika mi je jasno u glavi.
Ispred zgrade je bila ulica, ali samo do posljednje lamele, da bi nakon toga počinjao šljunak ka budućim Kongrapovim zgradama. Živjela sam u Devetnaestici, tada najvisočijoj zgradi sa 10 spratova. Dva lifta, plus liftovi za smeće. Kese sa smećem bacale se u tu malu prostoriju, kao špajz, a onda bi liftom išle dolje do kontejnera, fantastično. Međutim, pošto stanari nisu bili baš spremni za tu vrstu modernizacije, dešavalo se da, osim kesa, sa smećom unutra često završi i nešto što bi začepilo lift. Zbog toga je zatvoren, pa su te prostorijice između dva stana postale neka vrsta manje ostave”.
U to vrijeme, Lamele su bile izolovane. Nema okolnih zgrada, samo močvare, čempresi, imanja u daljini…
“Močvare i livade lijevo i ispred, a desno se grade Kongrapove. Ispred Lamela su bila posađena stabla, leje sa cvijećem i tu sam provela čitavo djetinjstvo. Za mene do kraja osnovne škole nije postojala Ulica maršala Tita i slično preko magistrale, za mene su postojale samo Lamele. U ledinama koje su se pretvarale u močvare kad padne velika kiša, moja baba Eva je brala žuku da bi savijala domaće makarule. Pored Lamela bio je put od paralelno sađenih čempresa koji je vodio pored današnje Pjace ka Bjelišima”.
Mjesta za igranje oko Lamela je bilo napretek.
“Igrali smo oko i unutar zgrade najviše lastike, ali napolju i fudbal i klikera i ‘Daj care vojske’, jednom sam baš nezgodno pala u probijanju onog živog zida. Družili smo se u više ekipa, po bližim ulazima. Kod nas ulazi 18, 19 i 20 – Nina i Vanja Vujović, Tanja Perović, Željko i Minka Labović, Slađana Leković, sestre i ja… Ta je družina provodila cio dan ispred zgrade, osim u vremenu od dva do pet, kad bi nas naši samo pogledali s balkona, a mi smo ulazili u stanove. Tokom raspusta su dolazili ljudi iz Beograda, Valjeva, jedna Zvjezdana iz Sarajeva, odsvuda… Svakodnevno se išlo na more od 9 do 2, malo se odmori, pa u 5 ispred zgrade. Tako svaki dan.
Kad je počinjao da se radi bulevar neđe 1982, to je trajalo i trajalo, pa su dugo ispred Lamela bile napravljene dvije trake, ali u šljunku, i odmah su uzdgili kameno brdo na kome smo mnogo vremena provodili, igrali se, pravili piknike sa hranom uzetom iz kuće, ložili vatre, kasnije su dolazili i momci da sviraju gitaru.
Ja sam bila plašljiva pa nisam puno zalazila u okolne močvare, a još od prije zemljotresa, kad su počele Spuške da se grade, između Lamela i tih zgrada su bile velike rupe koje su se od kiše napunile vode. Mi smo, pametnice, Bilja Milić i ja, prelazile preko greda s jedne na drugu stranu rupe. Dok su se renovirale Lamele poslije zemljotresa dugo su stajale skele, pa smo i tu izvodili vratolomije, sreća pa nas naši nisu vidjeli.
I stalno se čuo kreket žaba, a nama su posebno bili zanimljivi punoglavci, bilo ih je strašno mnogo tamo đe je sada pijaca, a i u okolnim barama. Jednom je moja sestra upala u rupu punu punoglavaca, izmislili smo majci da su je ‘neki gurnuli’, pa se spasila”.
Bila je u prvim generacijama đaka koji su učili u “glajnc novoj” školi “Blažo Jokov Orlandić”.
“Krećem u školu, prvo razočarenje je što nisam u odjeljenju sa Biljanom Stajović, mojom najboljom drugaricom. Škola je bila potpuno nova, fantastična, nosili smo kecelje i papuče, a u holu sve u milimetar složeno i čisto. Samo su me prva dva-tri dana vodili u školu, ostalo sam išla sama, pravinom pored Tri kule i Lamarina. Jedan od najupečatljivijih sjećanja bila je kupovina zinzula u fišeke kod Kikija. On je živio u vagonu preko puta Lamela, na livadi kod današnje Pjace, i bilo nam je fascinantno da ga vidimo i u školi i tu, čovjek koji je bio dio našeg djetinjstva”.
Život sa dvije sestre, majkom i često odsutnim ocem imao je svojih specifičnosti.
“Tata je bio pomorac, pa smo stalno bile usmjerene na majku Nela, Nina i ja. Očekivalo se jedino, kada tata dođe, da mu se posveti pažnja da ne bude zapostavljen. Njega nema po sedam mjeseci i mi smo po navici pri izlasku govorili ‘Majko, idem’ ili ‘Majko, smijem li’, a onda bi se on možda osjećao tako, recimo odbačen, da se ništa ne pita. Kad bi bio doma, morali smo da ispoštujemo taj ‘brodski teror’ ručanja u 12 sati, supa i sve da bude po programu… Imali smo dobre porodične odnose – mi nismo izazivale, a oni nisu branili”.
Pošto joj je majka bila Bugarka, svakog ljeta bi sa sestrama išla za Bugarsku.
“Nas tri baš nismo bile oduševljene time, jer je to značilo prekid ljetnjih druženja, no, tata je tempirao vijađ da bi bio slobodan ljeti. Babino i đedovo selo je bilo na samoj obali Crnog mora, pa smo i tamo išli na kupanje, i sve gnjavili da je naše more ljepše. Uvijek smo dočekivane sjajno, ali smo se isticali jer je naš standard tada bio znatno veći od njihovog, istočno-komunističkog. Obučene u farmerice, strane jakne i majice, bile smo glavne u svakom društvu. Nosili smo porodično kafu jer se tamo pila divka, onda smoki, čokolade, ali najveće oduševljenje su bile cigaret-žvake. Vraćale smo se poslije mjesec i po dana u Bar sa jakim bugarskim akcentom. Crno more pamtim po zelenkastoj boji vode, pješčanim plažama i vodi punoj meduza”.
Doček Štafete mladosti bio je spektakl za čitavu Topolicu – Daška ih, međutim, ne pamti po lijepom…
“Cijelog života imam problem u vožnji i stalno povraćam, ni sada nigdje ne idem bez tableta. Tada ih nije bilo, što je otežalo moje djetinjstvo, sve ekskurzije i putovanja.
Čekali smo jednom doček štafete i moj stric Sičo nas je vozio neđe u Pečurice jer je tamo bila primopredaja. Put katastrofa, svuda krivine i ja nesretnica, poslije kilometar, moram da povraćam. Da ne bih to uradila usred strikovog taksija, a nemam kesu nikakvu, grabim prvo što mogu i to je bila sestrina pionirska kapa, ona bijela sa zvijezdom. Nikad mi to nije oprostila, prigovarajući zašto nisam uzela svoju nego njenu.
I još jednom sam za štafetu imala da nastradam. Dolazila je na ljetnju pozornicu, i u onaj lijevak ispred ulaza se odjednom slila ogromna masa ljudi, napravio se haos i počeli su da me gnječe i guše. Već nisam mogla da dišem, kad se sa vrha zida pružila ruka jedne djevojka koja me izdigla uvis i izvukla iz mase, i tako mi spasila život. Ni danas ne znam ko je to bio”.
Srednjoškolsko doba značilo je otkrivanje novog Bara, ali i novih ličnosti, i nove sebe.
“Gimnazija… Vojničke torbe ispisane imenima grupa ‘Duran Duran’, ‘Wham’, dobiješ poriv da si najpametniji, da znaš sve, a ne znaš ništa, da su tvoji roditelji staromodni i da su za sve krivi, grabiš… ali ja nikad nisam imala buntovničke ispade. U srednjoj školi sam upoznala Bar van kvarta lamelaškog. Bilo je strašno puno učenja, u prva dva razreda po 14 predmeta, a onda sam upisala biološki smjer, sa ne znam koliko podvrsti biologija. Molekularna biologija kod prof. Mire Gojnić je bila trauma za sve nas, pa biohemija, ali mi je čitav tokom školovanja najveću muku pričinjavala matematika. Imala sam petice iz svih tih biologija, a poklonjeno tri iz matematike kod prof. Radmile Suđić. Mnogo sam voljela i engleski radi prof. Milanke Čelebić, prave moderne profesorke.
Tokom školovanja okupljali smo se na ovom prvom krugu. Sjeđelo se i gledalo ko prolazi, vrebao se onaj ko ti se sviđa ili kome se ti sviđaš. A na korzu petkom i subotom beskonačne šetnje, niko nikome ne prilazi, nego samo preko ‘advokata’ čuješ da je ovaj pitao za tebe i rekao ovome za tebe ovo. Uvijek smo išle po 2-3 druagrice skupa, pod ruku, gorde, nedodirljive, slobodno mogu reći odbojne, i ne čudim se da tad momci baš i nisu prilazili. U njihovim očima bilo je strašno ako dobiješ ‘korpu’, a mi se nismo ni usuđivale da prve pokrenemo neki korak”.
Obavezno pitanje za sve starije od 40 godina u emisiji – 15. april 1979.
“Tata je na brodu, nas tri same na šestom spratu. Kad je udario onaj prvi zemljotres, 7. aprila, oko tri ujutro, sve smo spavale u dnevnoj sobi. Napustile smo zgradu, i prešli na nagovor babe i prađeda, kod njih na prvi sprat, da se ne bojimo. Tamo smo spavale tri noći i vratile se, kao sve se smirilo. Kad ono…
Imala sam skoro 8 godina, dan škole BJO, neđelja, katolički Uskrs. To jutro smo sestra Nela i ja ustale još u 7, lijep sunčan dan je osvanuo, obukle smo se potpuno, sjećam se – nosila sam crveni džemper i farmerice. Doručkovale smo i pile sok u kuhinji, majka je lješkarila u dnevnoj sobi. Nela mi kaže: ‘Daška, prestani više da ljuljaš sto’. Ja odgovaram: ‘Ali, ne ljuljam ja’. A onda je zaista počelo strašno da bude. Od kuhinje do majke smo stigle puzeći, nismo mogle da hodamo, sjele smo na prag od spavaće sobe tih petnaestak sekundi, najdužih u životu. Ljuljanje i užasna škripa i pucketanje, očekuješ da će sve da se sruši.
Naša lamela je izdržala, i naš stan, a padalo je, kažu, na neparnim spratovima, trećem, petom, sedmom… Kad je sve stalo, majka je ponijela Nelu, a mene komšinica Vesna sa sedmog sprata, pa smo nas četiri sjurile niz stepenice. Ispred Lamela su nas dočekali baba i stric. Baba je za milimetar izbjegla kumin koji je pao sa zgrade pored nje. Jedino čega se kasnije sjećam je sjeđenje na livadi i drmanje zemlje svaki čas. Otac je bio na brodu u Sjevernom moru i dobio strašnu informaciju da Bar ne postoji, da je potonula crnogorska obala.
Onog 24. maja popodne, nakon 40 dana, bila sam napolju kad je počelo da trese. Igrali smo se nedaleko od Lamela, onda smo bezglavo preskakali kanal između ulice i livade đe su bili šatori i ulećeli kod majke Anice Vuletić, prestrašene. I naravno, strah me nikad nije prestao. Sva je prilika, nikad neće ni prestati i to shvataju samo oni što su preživjeli 15. april”, zaključila je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Radio Bara Draginja Daška Radonjić.
