Gost Milana Vujovića u „Promenadi četvrtkom“ na programu Radio Bara bio je Dino Beharović, mladi, talentovani barski muzičar, čija će pjesma „Da ne čuje zlo“ biti promovisana u nedjelju veče u hotelu „Sea Fort“.
Beharović: Za pjesmu koju sam snimio krajem decembra, „Da ne čuje zlo“, tekst i muziku radio je Bane Opačić, aranžman Mario Pajić, spot su radili Dejan Senić i Igor Perčobić i momci iz „Bubulj“ produkcije. Za vrijeme novogodišnjih praznika, zbog raznih obaveza, privatnih svirki i posla kojim se bavimo, nismo uspjeli da održimo promociju ranije. Nakon nešto više od mjesec, pjesma koja ima preko pola miliona pregleda, biće promovisana u nedjelju u hotelu „Sea fort“.
RB/BI: Znači, pjesma je na Youtube-u, pola miliona je dobra cifra. Šta ste još planirali na promociji u nedjelju, osim prikazivanja spota?
Beharović: Planirao sam da naziv programa bude „Tišina se ipak čuje“. Za promociju moje pjesme „Da ne čuje zlo“, organizovao sam program sa kolegom Harisom Babajićem, koji će svirati klavir, ja ću biti u ulozi harmonikaša u par kompozicija koje ću svirati sa njim. Otpjevaću nekoliko pjesama za ljude koji budu tu, naravno pjevaću i piano verziju moje nove pjesme.
RB/BI: Koliko sam upoznat, ta pjesma je pop verzija, balada. Znači, nije samo folk tvoja orijentacija?
Beharović: Da, bazirao sam se na nešto između popa i folka, ali u suštini, to je neki moj stil pjevanja. Gledao sam da snimim pjesmu koja se meni sviđa. To je neki nesvakidašnji stil. Nekako, iako svi grabimo da budemo u trendu, da se svidimo ljudima, ja sam u ovom slučaju snimio nešto po svom meraku, ali kad na nastupima izvodim tu kompoziciju svi pjevaju sa mnom. To mi je pokazatelj da sam uradio dobru stvar.
RB/BI: Hoćeš li pustiti tatu da pjeva s tobom?
Beharović: Naravno, uvijek, bez njega ne idem nigdje, to se zna.
RB/BI: Mislim da nema poznatijeg muzičkog dvojca u ovom gradu od Džaje i Omera. Evo, Zoran koji je preko puta nas, za miks pultom, kaže kako su njih dvojica svirali kad je odlazio u vojsku, ali i kad se ženio. Čuo sam podatak da su svirali kad se čovjek rodio, kad je odlazio u vojsku, kad se ženio i sad ste, Džaja i ti, svirali na prvi rođendan njegovog djeteta.
Beharović: Jeste, živa istina.
RB/BI: Sad si ti uskočio u, može se reći, prazan prostor jer oni već jedno vrijeme ne sviraju zajedno. I logično je, poslije izvjesnog vremena, svako krene svojim putem. Dino, ti si završio Muzičku akademiju na Cetinju, prije toga si bio u srednjoj školi „Andrej Navara“ u Podgorici. To je privatna škola. Jesi li boravio u Podgorici ili si putovao? Pretpostavljam da si na Cetinju morao da boraviš.
Beharović: Bio sam u nižoj i srednjoj školi kod profesora Aleksandra Basaraba, po mom mišljenju jednog od najboljih profesora, što se tiče klasične muzike u svijetu, mogu slobodno tako da kažem. Sa njim sam osvajao razna takmičenja, državna i međunarodna, bilo je nekih svjetskih takmičenja na kojima sam postizao zavidne rezultate. Mnogo puta sam bio prvak države, osvajao prvo mjesto na Balkanskom prvenstvu u Puli, Sarajevu, da ne nabrajam. Dok sam učio u Podgorici, u školi „Andrej Navara“ putovao sam svaki dan vozom. Poslije toga sam prešao na Cetinje kod profesora Predraga Jankovića, kod koga sam završio specijalističke studije. Za to vrijeme sam stanovao na Cetinju.
RB/BI: Tvoj osnovni instrument je harmonika. Ti si instrumetalista-harmonikaš, a klavijatura si se prihvatio „po nuždi“, tu te Omer gurnuo.
Beharović: Kad sam počeo da sviram, nisam ni imao svoje klavijature. Miško Bulatović mi je pozajmio svoje, Omer me učio jedno vrijeme, dok sam svirao sa njima u orkestru. Učio me da sviram kola, pored klasične muzike koju sam svirao u Muzičkoj školi, a pomalo me i Miško učio da sviram program koji oni rade. Tako sam se i priključio orkestru: svirao sam frule, flaute, buzuki, stringsove, sve što klavijature mogu da proizvedu, tako da su mi oni nametnuli da naučim da sviram taj instrument.
RB/BI: Dino, da li ti još uvijek govore „Džajin mali“ ili si već stekao sopstvenu reputaciju?
Beharović: Meni je čast, prvo, kad mi kažu Džajin mali. Drugo, nekako se ljudi navikavaju na Dino i Džaja, kao što je bilo Omer i Džaja, tako da se i taj brend izgrađuje.
RB/BI: Ali Džaja i njegova lijepa supruga nemaju samo tebe, nego i Dinu, tvoju sestru, učiteljicu koja radi u OŠ „Srbija“ u Starom Baru. Rekao si mi da imate neke zajedničke kombinacije. To je i logično, s obzirom da nisi stalno zaposlen, odnosno ne predaješ kao mnogi kad završe Akademiju, u srednjoj školi.
Beharović: Razmišljali smo da otvorimo neku našu školicu. Nadam se da ćemo te planove uskoro ostvariti i tako ispuniti neke želje koje smo imali. Uskoro ćemo vidjeti šta će biti od tih naših želja i planova.
RB/BI: Kako ti protiče dan, pretpostavljam da dosta vježbaš?
Beharović: Da, dosta radim na sebi. Uvijek nešto fali, uvijek nešto smeta, nešto novo mora da se nauči. Sad, kako mnogo radim, trudim se da se naspavam, najiskrenije da kažem, jer noćne smo ptice, kući smo u dva-tri ujutro i trudimo se da za sljedeći dan budemo odmorni i da imamo energije za to što nam predstoji. Ponekad šetam, stavim slušalice u uši i slušam staru, dobru narodnu muziku, koju volim.
RB/BI: Da li ima pravih nasljednika Tozovca, Šabana, Zorana Kalezića ili ovih živih, Miroslava Ilića, Halida Bešlića i te folk elite?
Beharović: Mislim da ljudi ne prihvataju baš tu neku staru muziku. Ima pjevača koji to pjevaju, vokala i ženskih i muških, koji stvarno to dobro rade. Jedan od njih je Rajo Simonović, s kojim sam privatno dobar drug, koji stvarno može da pjeva Tozovca, Cuneta, taj stil koji oni pjevaju. Ali, ljudi ne prihvataju više taj stil i taj pravac muzike…
RB/BI: Tako je, danas neko da napiše pjesmu „Jesen u mom sokaku“, rekli bi – zaludnjak.
Beharović: Upravo kao što sam rekao. Davno, stvarno, nisam čuo da je neko pisao taj stil, tipa „Jesen u mom sokaku“, „Božanstvena ženo“, „Zapevajte pesme stare“, „Nije život jedna žena“… Mislim, to su pjesme koje će da ostanu, svaka generacija, bukvalno svaka, zna tu pjesmu. Opet, neko da je snimi u ovom vremenu i ovom, da kažem, ludilu, ne bi bila toliko popularna i ne bi prošla kao u onom vremenu.
RB/BI: Reci mi, Dino, imaš li ti dovoljan broj kompozicija za jedan solo album? Pretpostavljam da ti je to želja?
Beharović: Pa, jeste. Ja se inače bavim i autorskim radom. Uradio sam dvije svoje kompozicije, jednu festivalsku kompoziciju koja se zove „Brat i sestra“. Tu sam pjesmu pisao za svoju sestru, bukvalno je „izašla“ iz mene. Sjedio sam za klavirom i sve je teklo, baš sam ponosan što sam uradio tu pjesmu, jedna je od prvih ozbiljnih pjesama koje sam odradio sam i kojom sam baš zadovoljan. Davno sam odradio jednu baladu, ali pošto sam sad snimio baladu, nekako mi ne ide da ponovo izbacim baladu, a ovo je nekako malo brža pjesma, ostavio sam je za neki festival, jer mi zvuči tako. I brat i sestra, nesvakidašnja je tema i pjesma.
RB/BI: Imaš li stalni angažman, imaš li nešto dugoročno, nastupaš li stalno u nekom lokalu ili s vremena na vrijeme?
Beharović: Mi se uvijek „šetamo“. Prošlog vikenda bili smo u Kolašinu, pa u Nikšiću, pa u Baru. U konobi „Makina Vučinića“ u kojoj smo dugo radili, u prethodne skoro tri godine, bili smo gotovo svake subote. Sviramo i u „Minhen-Turistu“, Ulcinju, Podgorici – restoranu „Elit“, „Sto manira“. Nemamo nešto stalno, ali smo uvijek bazirani na Crnu Goru.
RB/BI: Znam da je tvoj otac mogao da živi od muzike. Pretpostavljam da ćeš i ti moći da živiš od nje, da se profesionalno baviš muzikom?
Beharović: Pravo da kažem, neke ciljeve i želje koje sam imao od malena sam ispunio, hvala Bogu. Idemo dalje, u nove pobjede. Imam još nekih želja i planova koje bih volio da ispunim. Naravno, među svim tim planovima, volio bih da uspije i ta škola, koju je sestra planirala. U suštini, može da se živi od ovog rada, ko se ozbiljno posveti muzici. Mi radimo i vježbamo iz čiste ljubavi. Imam privilegiju da radim sa ocem, što mislim da rijetko ko ima, tu pare ne igraju ulogu, to su neka osjećanja potpuno drugačija, i prema muzici i prema radu i prema životu.
RB/BI: Pretpostavljam da nisi u trendu svojih vršnjaka, pa da prvu jutarnju kafu piješ u kafićima i kafanama, jer ti je kafane preko glave?
Beharović: Porodično provodimo jutro: majka, tata, sestra. Tako je svako jutro. Popodne, i ako izađem u kafanu, ponovo sam tamo s tatom.
RB/BI: Dino, želim da ti se ostvare svi planovi i svi snovi i da u nedjelju sve prođe kako si zamislio. Ima li pozivnica?
Beharović: Hvala. Ima, naravno, pozivnica. Pozvao sam sve ljude koji su mi bili podrška. Odabrana je ta mala ekipa. Nadam se da će biti lijep provod, osmislio sam, čini mi se, dobar program.
