U dnevnom listu “Dan” objavljuje se feljton baziran na knjizi “Crna Gora i Dalmacija”, čiji je autor Kurt Flerike, izdanje CID-a iz Podgorice, priredio Miladin Veljković. Dio koji objavljujemo tiče se barske opštine i dolaska putopisca 1911. godine u naš kraj.
“U martu 1911. godine bio sam u toj mjeri premoren, da mi je bio neophodan potpuni duševni odmor. Htio sam da odem bilo gdje, gdje bih se odmorio od poštara, nestrpljivih izdavača i zvuka pisaćih mašina (…)
Pošto sam Dalmaciju već od ranije poznavao prilično dobro, ovaj put sam imao namjeru da posjetim krajnju tačku zemlje, oblast južno od Kotora, pošto ću ovdje biti pošteđen od suvišne korespondencije, pa ću tako moći da obiđem prostore koji su malo poznati turistima. Dok sam sjedio na palubi “Lojdovog” broda i gledao predivnu obalu, pored koje smo prolazili, posegnuo sam za promjenu, za knjigom koju sam kupio usput i udubio sam se u njen sadržaj. Bilo je to “Putovanje po Dalmaciji” Hermana Bara. Zabavljao sam se dogodovštinama velikog pisca, koji je imao neprijatnosti zbog nepovjerenja austrijskih vlasti, jer se usudio da sa broda fotografiše galeba. Nisam ni slutio da ću se naći u skoro istoj situaciji. Avanture koje sam doživio su u tolikoj mjeri značajne za dalmatinske prilike, da se moram ovdje zadržati. Već plakati na kojima su bila upozorenja, a koji su bili svuda na brodu, u kojim se prijeti velikom kaznom u slučaju fotografisanja obale, ostavljali su čudan utisak za zemlju koja je očekivala bolju budućnost zahvaljujući protoku stranaca.
Pošto je Bar bio jedino mjesto u Crnoj Gori koje još nisam poznavao, bio sam jedini putnik koji je ovdje sišao sa broda i prvo što sam primijetio je, da je u u ovoj zemlji crnih planina, koja je preko noći postala kraljevina, učinjeno sve da se uništi kulturni život.
Ranije sam uvijek prelazio crnogorsku granicu bez bilo kakvih formalnosti, ovaj put je detaljno pregledao moj prtljag i pasoš jedan visoki oficir u ruskoj kaki uniformi, koji je sve to zagledao ratnički i nadmeno, što je svojstveno južnoslovenskoj rasi.
Konačno su me pustili i krenuo sam u Novi Bar, u hotel koji je još bio u izgradnji. Po njegovoj začuđujućoj velični bilo je jasno kakve se nade polažu u razvoj ovog lučnog grada. Za sada grad se sastoji samo od gomile kućica i isto toliko šupa, zgrade carine, željezničke stanice (odavde vodi uska pruga do Skadarskog jezera) i knjaževske vile u pozadini zaliva. Ovaj zaliv predstavlja zaista predivnu prirodnu luku, iako ona kao i postavljeni mol za crnogorske prilike, mora da izgledaju veličanstveno. Iznenada dolazite na pomisao da je ova luka u Baru bitnija Italiji nego Crnoj Gori, čija kraljica njeguje izuzetno dobre veze sa svojim starim zavičajem.
Moj prvi izlet je bio posjeta ruševinama u starom Baru, koji su Crnogorci zauzeli 1878. u jurišima i strašno razorili. Put vodi kroz predivne maslinjake, dok se odjednom na jednoj iznenadnoj krivini na putu pokazuje panorama, koja je po ljepoti nadmašila sve dosadašnje koje sam vidio u životu. Ne možete zamisliti ništa slikovitije i romantičnije od ovoga grada u ruševinama, koji stoji kao zalijepljen na strmim uzvišenjima sa porušenim krovovima, zidovima i kulama, između kojih ponegdje proviruju stabla maslina ili smokava, dok su ostali dijelovi obrasli u bajkovite trnovite ruže.
Ispod ovih ruševina nastao je novi crnogorski grad sa mnogim dućanima, u kome nema ništa zanimljivo osim šarolikog naroda, među kojim se nalaze Albanci, turski bjegunci, izbjeglice i strani avanturisti. U jednoj tihoj krčmi čuo sam za nemire koji su izbili u Albaniji, i pošto sam imao mogućnost da dobijem dobre i pouzdane albanske vodiče, nisam htio da propustim tu priliku da obiđem i jedan dio Albanije, čijim sam ogromnim krševitim planinama mogao da se divim samo iz daljine, sa crnogorske teritorije.
Kada sam nakon dva dana u pratnji dva vodiča, Albanca i jednog prevodioca, Crnogorca, užasno strmim i krševitim stazama opet stigao do obale, odlučio sam se da se ne vraćam opet u Bar, jer je vrijeme prolazilo, nego da idemo poprijeko kroz brda preko Spiča, koji se tek od 1878. nalazi u sastavu Austrije i da odatle krenemo kopnenim putem ka Kotoru. Nisam se u suštini kajao zbog ovog plana, jer sam zahvaljujući tome putu vidio neobično romantične ruševine utvrđenja i predivan dio zemlje, koji je do sada bio potpuno nepoznat turistima. A kakvo sam šikaniranje doživio u ovom uglu, za koji vam se čini da je izvan svakog prometa.
Kad me je na crnogorskoj teritoriji odjednom presrela grupa crnogorskih žandarma, smatrao sam to razumljivim zbog ratnih prilika u pograničnoj oblasti na teritoriji Albanije, kao i to što su me ispitivali i tražili pasoš, pošto je i Crna Gora prisvojila ovu tekovinu kulture. Ništa od svega, bilo je dovoljno nekoliko rečenica sa mojim prevodiocem i dat mi je pasoš. Viteški pozdrav i stvar je bila završena, iako su me ova gospoda zbog moje plave brade mogli smatrati austrijskim špijunom. Stvari su tekle potpuno drugačijim tokom kada sam stupio na tlo Austrije, gdje sam mislio da vlada civilizacija. Toga i sljedećeg dana moj prtljag je kontrolisan ne manje od deset puta, i pročitano je svako pismo koje se nalazilo u mojoj fascikli. To je počelo u Spiču, gdje sam se odmarao popodne, a ja sam mislio da se radi samo o uobičajenim carinskim formalnostima na granici. Ali uskoro mi je postalo jasno.
U ovom naoružanom dijelu Dalmacije, gdje stičete utisak da postoje samo žandarmi i vojnici, uhođenje špijuna je dostiglo tako bolestan nivo da se običnom turisti ogadi posjeta ovoj zemlji. Spič nije zapravo mjesto, nego predstavlja promenadu od Bara do Lastve, dok se mala tračica smještena u unutrašnjosti zaliva sa dobrim sidrištem naziva Sutomore. Bio je to izuzetno lijep, ali i vrlo naporan marš, koji sam proveo sa mojim čestitim Albancima, koji su neumorno nosili prtljag. Bili smo zbog toga radosni od sveg srca, kada smo konačno u kasno popodne ugledali kuće Lastve, gdje smo se na jednom mjestu okrijepili vinom, pošto smo do večeri htjeli da stignemo u Budvu. Ali napravio sam račun bez krčmara, ili bolje reći, bez austrijskih uhoda koje proganjaju špijune.
Tek što smo se smjestili u jednoj kantini pojavio se žandarm, koji me je puni sat vremena ispitivao odakle sam i kuda namjeravam da idem i tražio je na uvid moj pasoš. Uostalom, za četvoronedjeljni boravak u Austriji nije potreban pasoš, makar je tako navedeno u svim vodičima za Dalmaciju.
Pasoš je, navodno, potreban samo za podizanje preporučene pošte. Ja sam imao stari pasoš čije je važenje isteklo, sa kojim sam bio i u azijskom dijelu Rusije i u Maroku, tako da je u njemu bilo mnogo ruskih i španskih viza. Izgleda da su ćirilična ruska slova izazvala kod mog inkvizitora veliko nepovjerenje i uporno je tvrdio da nisam Njemac nego Rus, koji u Crnoj Gori u ovim kritičnim vremenima ne može boraviti bez određene namjere. Ništa nije pomagalo ni to što sam stalno ukazivao na njemački grb sa orlom, koji se nalazio na pasošu.
On je u pasošu vidio samo ruskog orla. Ja sam do tada bio naivnog mišljenja da će jedan austrijski stražar prepoznati grb savezničkog njemačkog carstva. I moji ljudi su podvrgnuti dugom saslušavanju. Gospodinu žandarmu nikako nije išlo u glavu da jedan turista, umjesto da putuje parabrodom duž obale i razgleda lučke gradove, silazi niz crnogorsko-albanske planine, dok bi svaki normalan čovjek, koji uz to ima i novac, iznajmio konja. Predstavljalo mi je zadovoljstvo da posmatram neodlučnost i unutrašnju borbu, koja se odigravala na njegovom otvorenom hrvatskom licu. Moj sigurni nastup mu je očigledno imponovao, i kao da ga je potresla moja prijetnja da ću se žaliti namjesništvu, ali sve to nije bilo dovoljno da bi on promijenio unaprijed stečeno mišljenje.
Morao sam ponovo da pišem svoje ime, koje je on upoređivao sa potpisom na pasošu, i morao sam stotinu puta da mu ponovim da ne razumijem uopšte slovenski jezik. Titula doktora, koja je pisala u mom pasošu, prilično mu je imponovala. Na kraju je tražio od mene da ga pratim do žandarmerijske kasarne, što sam morao da učinim, da bih izbjegao dalje neprijatnosti. Tako su me uz oružanu pratnju sproveli do žandarmerijske kasarne u pratnji gomile naroda, koja se odmah okupila kličući iz sveg glasa. A ja tako dobro poznajem sve ove zgrade, sagrađene po istom šablonu, jer sam tamo često bio gost kod žandarma. Ovaj put sam ušao u kasarnu pod potpuno drugim okolnostima.
Opet je počelo ispitivanje, opet sam morao da pokušam da obrazložim da su sve sumnje i prigovori neopravdani, ali mi to niko nije vjerovao. Posebno ih je interesovalo, da li lično poznajem vladara Crne Gore, što sam morao da priznam, uz obrazloženje da ovo poznanstvo traje već godinama. Opet su isprevrtali moj prtljag i pregledali svaki list papira, a da pri tome nisu našli ama baš ništa sumnjivo.
Bila je čista sreća da nisam imao fotografski aparat, inače se ne bih lako iščupao iz svega toga. Kasnije sam saznao da je jedan putnik, koji je posjedovao fotografije, bio osuđen na tri mjeseca zatvora koja je proveo u tvrđavi Lastva. Slučajno sam pomenuo da je brat moje žene austrijski oficir, i to je preokrenulo stvar nabolje. Vjerovatno su preko noći telegrafski provjerili tu činjenicu i od sljedećeg jutra nisu me više maltretirali, dok sam se sve do tog trenutka osjećao vrlo neprijatno, pošto su me nadgledali na svakom koraku. Situacija je, dakle, postala prijatnija i na kraju sam dobio važeću dozvolu da idem, ali sam prethodno ovoj gospodi održao pridiku o protoku stranaca kroz Dalmaciju i ponašanju prema nedužnim turistima.
U međuvremenu se smračilo i više se nije moglo ni pomisliti da se ide dalje prema Budvi, do koje su vodili putevi po kojima se mogao slomiti vrat, a koja je bila udaljena još četiri sata hoda. Tako da sam bio primoran da u jednoj jedinoj pećinici potražim prenoćište. Ali još dok smo u kantini jeli oskudnu hranu i u strahu ispijali po čašu vina, opet je počelo šikaniranje i opet je neka druga patrola pretresla moj prtljag. Moji Albanci i Crnogorac su se osvjedočili kakve su prilike u Austriji, kako su mi sami rekli. Na kraju sam se i sam smijao neobičnim smicalicama, koje koristi žandarmerija Austrougarske monarhije, da bi dokazala da sam špijun i da bi me uhvatili u nekoj laži.
Zatim su se opet otvorila vrata i kao iz topa na mene je krenuo jedan podoficir i upitao me je na slovenskom koliko je sati. Srećom, ja ovo pitanje nisam razumio i obratio sam se na italijanskom jeziku mome prevodiocu, da bih saznao šta ovaj čovjek želi od mene. Da sam dozvolio da me iznenadi, i da sam u svojoj zbunjenosti izvukao sat, bio bih sproveden i ne bih skoro izašao iz zatvora iz Lastve, jer bi tada imali dokaz da ja razumijem crnogorski, bez obzira što sam tvrdio suprotno. Ali i ovo neprijatno veče je prošlo i sledećeg jutra krenuo sam iz sve snage prema Budvi i odatle prema Kotoru”.
