Nedavno su manastir Ostrog posjetili profesor Ivan Hiti sa suprugom Anicom, kao i dr. sc. don Dejan Turza, rimokatolički sveštenik na službi u Sutomoru. Goste je srdačno primio ostroški iguman arhimandrit Sergije. Sve njih, zajedno sa ocem Sergijem, veže isto porijeklo, naime svi su iz Slavonije. U nastavku vam prenosimo utiske sa ovog susreta, koji su objavljeni na sajtu manastira Ostrog.
U Donjem manastiru Ostrogu, održao se pomalo nesvakidašnji susret Slavonaca. Naime, arhimandrit i iguman manastira Ostrog o. Sergije (Rekić), ugostio je prof. Ivana Hitija i suprugu Anicu, u pratnji dr. sc. don Dejana Turze, rimokatoličkog sveštenika na službi u Sutomoru. Svi oni su rođeni i odrasli u Slavoniji.
Ivan Hiti (70), profesor iz Varaždina, prvi put je u posjeti Ostrogu. Izrazio je oduševljenje duhovnim okruženjem, lijepim prijemom i svime doživljenim. Zahvalio je igumanu na gostoprimstvu. Profesor Hiti je jedini Hrvat sa ordenom Srpske pravoslavne crkve. Naime, njega je 19. februara 2013. godine Patrijarh Irinej odlikovao Ordenom Svetog cara Konstantina zbog herojskog djela, kada je tokom rata u Hrvatskoj, umjesto da po naredbi uništi vrijedno crkveno i kulturno blago, odlučio da spase knjige, slike i ikone neprocjenjive vrijednosti. O tom svom iskustvu profesor govori ovako: ‘Tokom rata 1992. kao vojnik hrvatske vojske, odbio sam naredbu da u Pakracu zapalim Vladičanski dvor SPC u kojem je bilo vrijedno crkveno blago… Ali ne samo crkveno! Kao intelektualac uvidio sam da je to i kulturna i opštecivilizacijska vrijednost. Od tada sam u Hrvatskoj izdajnik, izgubio sam posao, svi su mi okrenuli leđa. Savjest mi je mirna da sam učinio dobro djelo.’
Don Turza izrazio je zahvalnost što je 2017. godine, blagoslovom blagopočivajućeg Mitropolita Amfilohija mogao boraviti sa svojim rođakom tri dana u manastiru Ostrog, istražujući za svoj naučni rad dokumente u manastirskom arhivu.
U razgovoru iguman je podijelio neke stavke svog životnog iskustva sa gostima. Na pitanje kako je došao do Ostroga, iguman pripovjeda: „Bukvalno Božjim promislom. Počeo sam da radim na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu 1995. godine i onda, okružen profesorima i studentima, nije bilo druge riječi osim o Bogu i spasenju duše. I tako, promišljajući, spoznao sam Božji priziv i odlučio sam da bi išao u manastir. Bio je to neki unutrašnji glas kome se nisam mogao oduprijeti. Nije to išlo preko noći, neko vrijeme sam se provjeravao kroz duhovno sabiranje i ispovjest kod mudrih staraca. Ispovijedao sam se kod oca Tadeja, kod oca Joila, a onda s Mitropolitom Amfilohijem dugo razgovarao o monaštvu. Nije mi bilo lako jer sam bio mlad i imao druge planove u životu. Kada mi je Amfilohije naveo riječi oca Justina Ćelijskog: ‘Sagledaj sebe iz perspektive vječnosti!’, danima sam bio u dubokoj duhovnoj borbi sa svojim unutrašnjim ja.”
Čitajući Sveto pismo i pouke drevnih monaha, konačno se opredijelio za monaški život i evo već 25 godina nosi crnu rizu. „I zaista poći ovim putem kojim idemo služeći Bogu i svom ličnom usavršavanju i uzrastanju u pobožnosti, zapravo i jeste sagledanje sebe iz perspektive vječnosti. Gledajući me ovde u Ostrogu kako sa radošću nosim teret monaškog podviga, jedan me student pitao kako je došlo do toga da postanem monah. Kažem ja njemu onu pouku koju je meni rekao Amfilohije, a njemu otac Justin. Očigledno je na dobro tlo pala, jer poslije dvije godine i on se zamonašio, pred kraj studija teologije. Sada je vladika. Prvi put kad sam ga vidio u monaškom činu, pitao sam ga kako se opredijelio za monaštvo? A on mi reče: ‘Sjećaš li se onog našeg razgovora pred ćivotom Sv. Vasilija!? One poučne riječi da sagledam sebe iz perspektive vječnosti! Eto, opredjelio sam se tom putu, daj Bože snage da istrajem!’ Perspektiva vječnosti je uvijek dobra motivacija kad je dobro sagledamo, da mnoga iskušenja prevaziđemo. Po odredbi duhovnih starješina određen sam na službu u Ostrog. Ja sam želio da živim u prirodi, u miru i tišini, u molitvenom tihom ambijentu. Međutim, ovako je bio Božji promisao“, pripovjeda iguman te nastavlja:
„Tako sam ja dospio do manastira Ostroga, boreći se sa sobom, jer sam želio jedno, a dobio nešto sasvim drugo. Onda su se tako i šalili neki Slavonci koji su nas upoznali – Vas, don Dejane, i mene, kako smo mi Slavonci došli da u Crnoj Gori budemo voditelji crkvenih službi, za razliku od drugih Crnogoraca koji su svuda na rukovodećim mjestima. Eto tako da se i to desilo i nije slučajno što je još jedan od naših Slavonaca danas ovdje. Prije svega istina i pravda su iznad svih drugih kategorija, a Slavonija je plemenita i vrijedni ljudi su tamo, a ljudi koji su vrijedni najčešće su i pošteni i čestiti. Tako mi je i drago što su gospodin Ivan Hiti i gospođa Ana danas ovdje sa nama. Važno je da se i pod ovim svetim krovom sjetimo jednog od dobrih djela koje je učinio gospodin Hiti, spasavši pakračku episkopsku biblioteku i ikone. Zapravo time je on pokazao kao da je spasavao duše. A duše svih onih koji su darovali te knjige i ikone raduju se sa neba i blagosiljaju ga i to je najveća i beskrajna vrijednost! I potomci, unuci i praunuci gospodina Hitija osjećati će blagoslov sa neba! Dobro čini – dobru se nadaj!”, završio je svoju riječ otac iguman Sergije, starješina manastira Ostroga.
Don Dejan je podsjetio prisutne da je blaženopočivšiPatrijarh Pavle takođe rođen u Slavoniji (Kućanci), te je podijelio jednu anegdotu i primijenio na igumanu: „Kada sam došao iz ravne Slavonije u Boku kotorsku na Muo, kod neraspadnutog tijela Bl. Gracije, mnogi su me pitali: kako, zašto, do kada… a samo jedna osoba je rekla: ’Vidiš, nikad ne znaš kojem si svecu miljenik!’ Ne znam jesam li ja miljenik Bl. Graciji, na čiju 500. godišnjicu rođenja za nebo u crkvi na Muo sam ređen za đakona, ali po tvome služenju Gospodu, Svecu i ljudima, plodovima, ustrajnosti, djelovanju koje uviđam svih ovih godina, te otvorenosti za sve ljude, Svetac – Sv. Vasilije je preobrazio tvoje srce dragi i poštovani brate igumane Sergije u srce bez granica, srce koje nadilazi razlike u porijeklu, nacionalnosti, boji kože i religiji – te je svetište Sv. Vasilija uvijek otvoreno za sve ljude, kao što je i uvek bilo, kao što sam u svome istraživanju nebrojeno puta uočio, te sam mogao u manastirskim spomenicama pronaći zahvale i molitve rimokatoličkih vjernika, časnih sestara, profesora teologije te posebno je zanimljivo molitva na ćirilici barskog nadbiskupa Aleksandra Tokića, zapisana 28. avgusta 1956. godine., a Gospod po moćnom zagovoru Sv. Vasilija izliva obilne milosti na sve u potrebi na ovom svetom mjestu.”
Poslije odmora, razmijenjeni su darovi, od Hitija umjetnička slika, a od igumana takođe slika manastira Ostroga za njegovu kuću i spomen ovog lijepog i prijatnog susreta Slavonaca i razgovora koji je ogrijao duše sagovornika.
