Sa dr Anastazijom Miranović povodom Crnogorskopg praznika kulture – 13. novembra, Njegoševog dana, razgovarali smo o tome koliko je veliki pjesnik, mislilac i vladar prisutan u savremenoj umjetnosti, da li je njegova zaostavština adekvatno vrednovana, gdje je mjesto žene u Njegoševom djelu, koje počiva na tradiciji i patrijarhalnom principu.
Dr Anastazija Miranović je istoričarka umjetnosti, likovna kritičarka i modna dizajnerka. Od 2008. godine aktivan je sudionik crnogorske modne scene. Njene kolekcije su tematski vezane za kulturu i istoriju Crne Gore, ali i za šire istraživačko i kreativno polje istorije umjetnosti. Jedan od njenih najupečatljivijih modno – umjetničkih događaja je upravo revija “Pod kapom Njegoševom“ (posvećena 200-godišnjici Njegoševog rođenja) na Dan državnosti Crne Gore 2012. godine predstavljala je našu državu u Italiji na Meditt Summer Fashion-u: „Crnogorke – vile gorske i primorske“, autorska kolekcija s kojom se premijerno pojavila na jubilarnoj Internacionalnoj smotri mode u Kotoru, 2015. godine, uz jednog od najpoznatijih predstavnika svjetske modne scene Jean Paul Gaultiera. Povodom obilježavanja hiljadugodišnje crnogorske državotvornosti i desetogodišnjice obnove crnogorske nezavisnosti, realizovala je kolekciju posvećenu Vladimiru i Kosari u okviru autorskog multimedijalnog projekta „Milenijumom do vječnosti“, kojim je otvoren kulturno-umjetnički festival XXIX Barski ljetopis, kao i festival „Otvoreni dani nauke“, Ministrastva nauke Crne Gore. Veoma zapaženi bili su i njeni modno – umjetnički performansi “Noć u slavu vijeka”, posvećen stogodišnjici obnove crnogorske kraljevine, kao i “Jelena Savojska”. Uz ove, dr Anastazija Miranović uradila je i brojne druge kolekcije, u kojima je markirala najznačajnije tačke naše bogate kulturno – istorijske baštine.
RB/BI: Vaš stvaralački rad se u velikoj mjeri oslanja na crnogorsku kulturnu baštinu, istoriju, umjetnost i tradiciju. Koliko je Njegoš, kao pjesnik, vladar i simbol crnogorskog identiteta, prisutan u Vašem umjetničkom promišljanju? Može li on i danas biti neiscrpan izvor inspiracije za savremenu umjetnost?
Dr Miranović: Njegoš za mene nije pasivna istorijska figura, niti „zatvoreno poglavlje“ u udžbenicima. On je formativno čvorište crnogorskog kulturnog i nacionalnog identiteta. Kada se u svom radu oslanjam na baštinu, Njegoš je prisutan kao estetski i filozofski „korektiv“ – on je onaj unutrašnji glas koji nas podsjeća na vertikalu duha koju moramo zadržati, bez obzira na to koliko radikalno mijenjali umjetnički medij ili izraz. Savremena umjetnost, ne samo da može, već mora da traži inspiraciju u Njegošu, jer je njegovo djelo po svojoj suštini asocijativno i višeslojno. Njegoš je u deseterac i arhaični jezik utkao kosmičke dileme koje su apsolutno moderne. Kada sa Njegoševih riječi skinemo „naslage“ istorijskog patosa ostaje čista esencija – sukob svjetlosti i tame, čovjekovo mjesto u univerzumu i etičko-estetska snaga riječi. To su univerzalne teme koje savremeni umjetnik može dekonstruisati kroz konceptualnu umjetnost, performans, savremeni dizajn i/ili digitalne medije. Njegoš je neiscrpan upravo zato što odbija da bude lokalizovan i temporalno determinisan/ograničen.
RB/BI: Lovćen i Njegošev mauzolej za Vas nisu samo mjesta posebne ljepote, već simboli duhovnosti, identiteta i pripadnosti. Što je to što Vas toliko snažno vezuje za taj prostor i koliko je Njegoš svojim djelom uspio da Crnu Gori predstavi svijetu?
Dr Miranović: Lovćen za mene predstavlja materijalizaciju crnogorske metafizike. To je prostor u koje se geografija direktno uliva u duhovnost, pa možemo govoriti o „mentalnoj geografiji“ neprikosnoveno jedinstvenog, crnogorskog „kulturnog pejzaža“. Mjesto gdje kamen prestaje da bude isključivo geološka činjenica i postaje svjedočanstvo opstanka i trajajnja. Moja veza sa Lovćenom i mauzolejom je duboko intuitivna i emotivna – to je osjećaj pripadnosti krovu sopstvenog bića. Lovćen je naš ‘axis mundi’, vertikala koja spaja prostranstva slobode o kojima je veliki državnik, filozof i pjesnik pisao. Njegoš je bio prvi istinski kulturni diplomata Crne Gore. Svojim monjumentalnim književnim opusom, ali I svojom markantnom pojavom, obrazovanjem i svjetskim manirima, on je malu, ratničku, plemensku zajednicu uveo u elitne krugove evropskog romantizma. Kroz’ Gorski vijenac’ i ‘Luču’, Crna Gora prestaje da bude samo bezimena teritorija vječnog sukoba na granici imperija i postaje filozofski pojam – simbol autentične, iskonske slobode, koja je fascinirala evropske intelektulace toga doba. Njegoš je crnogorski krš učinio filozofki supstancijalnim, vidljivim i smislenim u svjetskim razmjerama.
RB/BI: Koliko danas razumijemo Njegoša? Njegov jezik, misao i djelo često se tumače kroz različite ideološke i društvene perspektive. Da li se ponekad više bavimo predmetom rasprava, nego njegovom književnom i filozofskom veličinom?
Dr Miranović: Svjedoci smo paradoksa da se Njegošem i njegovim djelom danas prečesto manipuliše na površnom, dnevno-političkom nivou, dok se njegova suštinska misao zapostavlja. Djelo koje je po svojoj prirodi univerzalno, nerijetko se nasilno sabija u tijesne okvire lokalnih ideoloških i nacionalnih rovova. Mi se danas, nažalost, mnogo više bavimo prisvajanjem ili osporavanjem Njegoša kao simbola moći, nego što istisnki čitamo i razumijemo njegovu književnu i filozofsku dubinu i zaostavštinu.
RB/BI: Kroz svoje kolekcije oživljavate različite istorijske ličnosti i epohe. Između ostalih, realizovali ste i namjensku kolekciju posvećenu dvjestogodišnjici Njegoševog rođenja 2013. godine, u Nacionalnoj biblioteci “Đurđe Crnojević” na Cetinju. Sam izbor mjesta predstavljanja kolekcije, kao i umjetnici/učesnici, među kojima i mnogi Barani, ostavili su vrlo autentičnu, emotivnu posvetu Njegošu. Koliko nam materijalna i kulturna zaostavština naših vladara govori o vremenu u kojem su živjeli, a koliko o nama danas? Čuvamo li dovoljno ono što su nam ostavili?
Dr Miranović: Upravo, kako ste primjetili – kroz svoje kolekcije oživljavam različite istorijske ličnosti i epohe, a posebnu pažnju poklanjam predstavnicima slavnih crnogorskih dinastija. Tako su nastale kolekcije: Vladimir i Kosara – milenijumom do vječnositi ( povodom obilježavanja hiljadugodišnje crnogorske državotvornosti i desetogodišnjice obnove nezavisnosti, 1016/2016) , Noć u slavu vijeka (povodom stogodišnjice obnove crnogrske kraljevine, 1910/2010), Pod kapom Njegoševom, Jelena Savojska, neke su od njih. Kroz svoje kolekcije željela sam da prikažem da moda, odjevanje i materijalna kultura nisu banalni ukrasi istorije, već njeni najsuptilniji i najrječitiji „dokumenti“. Artefakti, odjeća, arhitektura i predmeti koje su naši vladari ostavili iza sebe, svjedoče o tome da je Crna Gora, uprkos stalnim ratnim razaranjima i siromaštvu, imala duboku svijest o stilu, dostojanstvu i evropskom kontekstu. Upravo ti predmeti nam govore o vremenu koje je imalo izgrađen, osvješćen odnos prema trajnosti i estetici javnog i privatnog života. S druge strane, naš odnos prema toj zaostavštini danas šalje prilično zabrinjavajuću poruku o nama samima. Često se ponašamo kao nemarni nasljednici bogatog imanja. Iako postoje institucionalni napori, opšti društveni odnos prema kulturnoj baštini – i materijalnoj i nematerijalnoj, nerijetko je površan i kampanjski. Čuvanje nasljeđa nije samo konzervacija predmeta u muzejskim vitrinama – to je proces aktivnog življenja s njim, njegovo prevođenje u savremni kontekst i vaspitavanje novih generacija da u tom nasljeđu vide sopstveni korijen. Zato u javnim ekspozicijama svojih kolekcija radim svojevrsne performanse i multimedijalne kontekstualizacije. Prilikom predstavljanja kolekcije “Pod kapom Njegoševom” u Nacionalnoj biblioteci Đurđe Crnojević , osim amblematičnog mjesta – hrama duhovne zaostavštine pisane riječi, željela sam da uvezivanjem horskog i solo pjevanja sa različtim muzičkim instrumentima – od gusala, preko flaute, klavira, violončela do električne violine, kroz polifono muziciranje, izvođački demonstriram da smo oduvijek bili dio Evrope, svijeta, kojem kroz naše identitetske, kulturološke posebnosti dajemo doprinos. Na tom događaju učestovovali su barski mješoviti hor ‘Anivari musica’ sa dirigentom mr Mirom Kruščićem ( koji je namjenski za tu priliku komponovao muziku za vokalno i instrumentalno izvođenje, po tekstu iz Luče mikokozma ), sopranistkinja Aleksandra Vojvodić – Jovović, violinistkinja Dina Kukalj, flautistkinja Marijana Kankaraš, pijanistkinja Ana Katiševa, guslar Rajko Radović, Danica Crnogorčević… Takođe, ovo je bio prvi javni događaj na kojem su se koristile gusle kao tradicionalni instrument u savremenom kontekstu. Manekenke su na glavama nosile kamilavke, što je, takođe, imalo posebnu simboliku.
RB/BI: Često govorimo o Njegošu kao simbolu crnogorskog duha i snage, ali što je sa crnogorskom ženom kroz istoriju? Kako biste povezali Njegoševu misao, snagu crnogorskog krša i žene, koje su često izvan istorijskih narativa, oblikovale kulturni i društveni identitet Crne Gore?
Dr Miranović: Istoriju Crne Gore predugo smo pisali isključivo u muškom ključu – kao istoriju muškaraca, bitaka i oružja, ostavljajući crnogorsku ženu u dubokoj sjenci, na marginama istorijskih narativa. Međutim, ako pažljivo čitamo Njegoša, vidjećemo da on, iako piše u izrazito patrijarhalnom duhu, duboko osjeća i uvažava tragiku i snagu ženskog principa (sjetimo se potresne, arhetipske tužbalice sestre Batrićeve, ili suptilnih tonova u pjesmi “Noć skuplja vijeka”). Crnogorska žena je onaj stvarni, često neimenovani temelj na kojem počiva crnogrski dom. Dok su muškarci branili granice i stvarali istoriju, žene su u tišini oblikovale i čuvale život, kulturu, jezik i identitet. Crnogorke su bile „unutrašnja arhitektura“ crnogorske kuće-doma, društva. Povezujući Njegoševu misao o neprestanoj borbi, dolazimo do spoznaje da je borba žena bila tiha, svakodnevna i samoprijegorna. Ona je svojom snagom, mudrošću i estetikom življenja uspjevala da sačuva dom i duhovno biće Crne Gore. Moja umjetnička i kulturološka misija je da tu ženu izvučem iz istorijske sjenke i postavim je tamo gdje joj je oduvijek bilo mejsto – na tron autentične kreatorke našeg, crnogorskog identiteta, a Njegoša, posebno u ovom neizvjesnom i izazovnom vremenu, moramo što više čitati kako bi dozvali i osvjestili suštinu sopstvenog bića.
