Gošća emisije „Sunčanom stranom ulice“ bila je doktorka Emina Šabović, koja je proglašena za najboljeg pedijatra u Crnoj Gori.
RB/BI: Direktan povod za učešće u programu Radio Bara je što ste prije mjesec, na kraju 2024. godine, dobili zaista vrijedan poklon za Novu godinu – priznanje da ste najbolji pedijatar u Crnoj Gori. Priznanje ste Vi i još dvoje Vaših kolega zavrijedili za, kako se navodi u obrazloženju „stručan i posvećen rad s najmlađim pacijentima i veliki doprinos zdravlju dječje populacije“. Prvo – iskrene čestitke, a potom ću Vas zamoliti za pojašnjenje ko je inicirao ovu divnu priču i bio organizator glasanja, kao i kako se taj proces odvijao?
Dr Šabović: Glasanje za najboljeg pedijatra je organizovano u sklopu inicijative koju su prije nekoliko godina pokrenule kompanije „Nelt“ i „Sebamed“. U pitanju je online glasanje za najboljeg pedijatra u Crnoj Gori, putem Instagram platforme. Većinom su to glasovi pacijenata, kolega, poznanika. Glasanje je trajalo tokom decembra, da bih jedne nedjelje dobila poziv od kolege iz „Sebameda“, koji mi je saopštio da sam i ja zavrijedila nagradu. To je za mene bilo veliko iznenađenje, zato što smo prethodnih godina svi pratili, bilo nam je jako interesantno. Emotivno i lično nam dosta znači, jer je priznanje od strane pacijenata. Pravo da Vam kažem, s obzirom da spadam u ekipu mladih pedijatara koji su završili prije tri godine, važno mi je što sam za kratko vrijeme zavrijedila poštovanje i povjerenje. Posebno me raduje što sam jednaka među najboljima – sa dr Ninom Mandić, u Crnoj Gori poznata kao veliki pobornik očuvanja zdravlja djece i prevencije bolesti u toj populaciji, koja radi u PPU „Doktorica Mica“ u Podgorici i dr Đurom Latkovićem, načelnikom Pedijatrije u Opštoj bolnici „Danilo I“ na Cetinju, svestranom ličnošću. Biti sa njima rame uz rame, velika je čast.
RB/BI: Vratićemo se nešto kasnije na priču o priznanju, a sada bi bilo lijepo da kažete nekoliko riječi o sebi.
Dr Šabović: Na svijet sam došla sam u barskoj bolnici, u dobi kada nije bilo izbora – rađali smo se u Baru ili na Cetinju. Sada je to malo drugačije. Rođena sam 11. novembra 1983. godine, kao prvo dijete mojih roditelja. Osnovnu školu sam završila u Dobroj Vodi, u područnoj jedinici OŠ „Mrkojevići“ do četvrtog razreda, a potom u matičnoj školi u Pečuricama. Gimnazija „Niko Rolović“ je tada bila izbor đaka koji su planirali da nastave obrazovanje poslije srednje škole. Poslije gimnazije upisala sam Medicinski fakultet u Podgorici, a nakon završenih studija, odradila sam pripravnički staž u Domu zdravlja Bar. Moj radni angažman, kao ljekara opšte prakse, počinje 2011. godine. U tom periodu radila sam kao zamjenski ljekar za dva poznata barska ljekara, sada pokojnog dr Rajka Šupića i dr Ibrahima Hamzu, koji je tada bio na bolovanju, a sada je među nama zdrav, čio, raspoložen za pošalice, humor i, uvijek, savjete. Ova dva ljekara su u to vrijeme imala impozantan broj pacijenata, što je bio veliki izazov za mladog ljekara, posebno jer sam radila u svom gradu. Znamo da nijedan posao nije lako raditi, ali je biti ljekar u mjestu iz kojeg potičete, zaista izazov. Pacijente poznajete, nerijetko im znate i rodbinu, srijećete ih na ulici, nekako ne može, a da ne budete subjektivni.
RB/BI: Od kada datira ljubav prema medicini, koji je to trenutak tokom Vašeg školovanja bio onaj u kome Vam je „kliknulo“ da želite da budete ljekar?
Dr Šabović: Razmišljala sam, Vjera, da ćete mi ovakvo pitanje postaviti. Kada se zapitam i retrogradno pokušam da sagledam, ne mogu reći kada sam se na to odlučila. Ipak, nekako sam duboko u sebi, prećutno, uvijek znala da ću biti ljekar. Tada je bilo uobičajeno, nekako se podrazumijevalo da, ako si u gimzaniziji lučonoša, svaki predmet moraš dobro da savladaš, ovladaš znanjem i materijom. Razmišljala sam da mogu biti profesorica matematike ili biologije, voljela sam hemiju (išla sam na takmičenje). Generacija sam sa Markom Mitrovićem i Sanjom Radoman, udatom Borozan. Nas troje smo odlučili da ćemo poslije srednje škole upisati medicinu. Tako je počela priprema za prijemni ispit i eto nas, na prvoj godini Medicinskog fakulteta u Podgorici.
RB/BI: Da li je pedijatrija od početka bila Vaša ljubav ili su još neke specijalizacije bile „u igri“?
Dr Šabović: Za izbor pedijatrije najviše je zaslužan moj otac. On me je „vidio“ kao pedijatra. Inače, svaki ljekar na stažu, izuzimajući one koji od počeka znaju šta će da budu, zazire od pedijatrije. Kada završite Medicinski fakultet i počnete da radite na Opštoj medicini sa odraslim pacijentima, nije vam baš prijatno kada pregledate djecu. To je specifičan pregled, to je drugačiji pregled, to su često pacijenti koji ne znaju da vam kažu šta ih boli, pa su zato potrebne drugačije vještine. Neću reći veće, ali vještine koje se uče. Nakon mog drugog porođaja, raspisan je konkurs za specijalizaciju. U ponudi su bile ginekologija i pedijatrija. Koleginica Bojana Vuković je krenula putem da postane ginekolog, a meni je pripala pedijatrija. Postojala je ljubav prema pedijatriji, a hranio ju je i moj otac govoreći „sine, ti ćeš biti dobar pedijatar, umiješ da slušaš i one koji ne pričaju“.
RB/BI: Nema bolje i iskrenije preporuke od roditeljske… Čuli smo kako je tekao Vaš obrazovni, pa potom karijerni put i, kasnije, razvoj kao specijaliste pedijatrije. Ko Vam je, osim oca, bio podrška i bodrio Vas, ko je najviše vjerovao u Vas?
Dr Šabović: Najveću radost što sam odlučila da postanem ljekar i upisala Medicinski fakultet je osjećala moja rahmetli baba po ocu. Bila je jako ponosna na moj izbor. To je bila žena koja se bavila poljoprivredom, koja je školovala dva sina i mnogo joj je značilo da budu fakultetski obrazovani ljudi. Baba je, u ono vrijeme, bila osoba sa idejom, sa vizijom o prosperitetu i lakšem životu od onog koji je sama vodila. Znala je reći: ili doktor, ili inženjer. Treću profesiju nije priznavala. Naravno, tu je veoma važna osoba bila i moja majka, jer student medicine je tinejdžer sa odloženim djelovanjem, u nastavcima. Negdje smo mi, zbog dugogodišnjeg školovanja, osjetljiviji, trebamo pomoć jer se mnogo vremena provodi nad knjigom. To je, zaista, težak put. Ne mogu reći da smo mazohistički nastrojeni, više je to altruizam. Specifičan je način studiranja medicine. Mora postojati jaka ljubav i svjesnost o tome za šta se spremaš.
RB/BI: Specijalizaciju ste završili u dobi kada ste bili ostvareni i kao majka. Kako su Vaše djevojčice i suprug uspijevali da funkcionišu u periodu kada ste dane, mjesece i godine provodili učeći, vjerovatno bili nervozni, preopterećeni, rastrzani, umorni, borili se sa nedostajanjem najvoljenijih…?
Dr Šabović: „Vratili“ ste me u vrijeme srednje škole, studiranja. Od fakulteta sam u emotivnoj, a kasnije i u bračnoj vezi sa mojim suprugom, ocem moje djece i mogu reći da je kruna podrške koju sam dobijala i kruna tog „zadnjeg talasa“ da uspijem i budem to što jesam, upravo što smo on i ja jedno pored drugog. U trenutku kada sam dobila specijalizaciju moja mlađa kćerka je bila jako mala. Sljedovalo me je godinu porodiljskog odsustva, što sam planirala da iskoristim. I, bio je dogovor: ako želim da idem na specijalizaciju pedijatrije, to podrazumijeva da moramo odseliti u Beograd. Bila je to velika i teška odluka. Sa njom se mnoge moje kolege susreću prilikom dobijanja specijalizacije, jer to nije samo „hej, za četiri godine ja ću biti specijalista“. To je četiri puta 365 svakodnevnog preživljavanja, pa ni samcu, a kamoli porodičnom čovjeku u drugoj državi, nije lako. Pedijatrija je tada podrazumijevala više od dvije godine boravka u Srbiji, jer sam specijalizaciju upisala na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, a vršila sam je u čuvenoj Dječjoj klinici u Tiršovoj. Miloj. Muž je odlučio, s obzirom da fleksibilnost njegovog posla dozvoljava da ne bude prostorno vezan za Bar, da na ovaj put krenemo zajedno. Tako sam sa dvoje djece i suprugom odselila u Beograd. Starija kćerkica je već bila počela u prvi razred osnovne škole, međutim, napravili smo transfer, tako da je produžila predškolsko u Beogradu, a mlađa je krenula u obdanište i rasla poput sve ostale djece u Srbiji. Iako sam bila privilegovana što sam imala porodicu uz sebe, ni to nije lako jer svakog radnog dana od sedam ujutro, a nekada i ranije, imate obaveze karakteristične za tercijarne ustanove tog tipa. Vi ste tamo radnik koji mora da završi sve obaveze, pripremi sastanke za profesore te krovne institucije, koja pokriva čitav region. Imali smo pacijente iz Crne Gore, unutrašnjosti Srbije, Kosova, Makedonije. Bilo je to zaista neprocjenjivo iskustvo. Lana, starija kćerka, je prve dvije godine škole završila u OŠ „Svetozar Marković“ na Vračaru, a Elsa je pohađala vrtić „Srećkolino“. Jako sam zahvalna svim ljudima koje sam u Beogradu upoznala, bili smo prihvaćeni kao da nismo došljaci, već da tu i jesmo. A, zaista i jesmo bili – imali smo divnu saradnju sa ljudima iz škole, vrtića… Mogu reći da je zbog svega toga, najljepši dio mog života bio onaj koji sam provela u Beogradu.
RB/BI: Olakšavajuća okolnost je što je porodica bila na okupu.
Dr Šabović: Jeste, bili smo jedno drugom „na oku“. Bilo je i lijepih i teških trenutaka. Ja sam, tokom specijalizacije, imala nesreću da ostanem bez oca. To je na mene ostavilo veliki trag. Ali, nakon povratka u Beograd, jer sam jedan period nakon tatine smrti provela u Baru, sjećam se empatije profesora i kolega. Upravo mi je rad i pristup ljudi koji su bili oko mene, pomogao da taj prirodan, iako za mog oca ran prerano, lakše doživim, saživim se sa njim i preživim.
RB/BI: Vjerujem da ni sada, kada ste okončali taj oficijelni obrazovni ciklus, mada odgovorni, posvećeni ljekari nikada ne prestaju sa edukacijom, nije lako, niti jednostavno pomiriti sve obaveze. Dešava se da i Vaša djeca izostanu iz škole zbog bolesti, a za naše podneblje je karakteristično da te niko ne može oporaviti i osokoliti kao majka… I kada je zdravlje u pitanju, a bogami, i ostale teškoće i izazovi… Ima li porodica i dalje razumijevanja, da li ste i sada dobri u usklađivanju obaveza?
Dr Šabović: Moja porodica ima i više nego dovoljno razumijevanja. Ljekari su poput vojnika – naš život je sa dosta odricanja, mora postojati rad, red i disciplina. Do sada nikada nisam izostala sa posla zbog toga što su moja djeca bolesna. Dešavalo se da su dolazili na terapiju u Dom zdravlja, dok sam ja u svojoj ordinaciji radila sa drugom djecom. Ponosna sam na to, jer smatram da svako svoju profesionalnu ulogu mora obavljati racionalno i revnosno. Ja jesam majka, ali sam i doktor. Da li djeca trpe? Da. Da li žale? Da. Da li im je krivo? Da. Ali, na kraju dana shvataju. Dokaz tome je što moja starija kćerka kaže da bi voljela da bude ljekar, ali nije sigurna da li bi, jednog dana, to porodica trpjela. Moj suprug je čovjek pun razumijevanja i do sada nisam doživjela suprotno. Telefon mi zazvoni i noću, jer ljudima morate biti na usluzi. Nikada u njegovim očima nisam primijetila da mu to smeta, ali da je on žrtva i da cijela porodica podnosi žrtvu – podnosi.
RB/BI: Kazali ste da u Domu zdravlja radite od 2011. godine. Šta se od tada promijenilo? Jeste li zadovoljni napretkom, uspijevaju li, prema Vašoj procjeni, zdravstvene ustanove primarnog tipa u Crnoj Gori da hvataju korak sa regionom?
Dr Šabović: Osim što su se od tada do danas promijenila tri-četiri direktora, promijenilo se dosta. Dom zdravlja Bar je moja matična ustanova. Vaspitana sam tako da izuzetno volim kuću iz koje hleb donosim mojoj porodici. Dom zdravlja funkcioniše vrlo ozbiljno i profesionalno, tako da su moje kolege ljekari, medicinske sestre, pomoćno osoblje u misiji da pomognemo građanima koliko smo u prilici. Kolege i ja redovno pohađamo edukacije u zemlji i inostranstvu, taj put konstantnog učenja i napredovanja je nešto o čemu ustanova veoma vodi računa. Govoreći o promjenama koje su se dogodile od mojih prvih dana angažmana u Domu zdravlja, moram istaći da je veliki broj ljekara otišao u penziju. Dolaze novi naraštaji, stalno se novi ljudi zapošljavaju, ali je interesantan podatak da već dvije godine raspisujemo specijalizaciju za pedijatriju, a da se niko nije javio.
RB/BI: Koliko je pedijatara trenutno u barskom Domu zdravlja i je li to dovoljno?
Dr Šabović: Ima nas četvoro – naša načelnica dr Hadija Mujević Kurgaš, dr Sezana Dervišević, dr Rajko Zdravković i ja. Nakon penzionisanja, a zbog potrebe službe, ponovo je angažovana dr Radmila Bošković. Koleginica dr Jelena Stevanović Galić je na specijalizaciji pedijatrije na Univerzitetu u Kragujevcu. Takođe, pod okriljem Doma zdravlja Bar radi i Centar za djecu sa posebnim potrebama, gdje ordinira dr Vesna Kostić, a veliki doprinos daju i fizioterapeut, logoped i psiholog.
RB/BI: Doktorima bi bilo nemoguće da svoj posao obavljaju bez tima koji im daje stručnu, kolegijalnu, pa i drugarsku podršku. Raspolaže li Dom zdravlja Bar zadovoljavajućim brojem ostalog medicinskog osoblja i koje su najveće teškoće sa kojima se na dnevnom nivou susreće pedijatrijski tim?
Dr Šabović: Na dnevnom nivou to bi bio nedostatak pedijatrijskih sestara. U Timu pedijatra postoji izabrana sestra tog pedijatra. Kod mene je to sestra Safeta Duraković, vrlo iskusna i posvećena. Imamo i dvije sestre koje rade pola radnog vremena, a sve zbog specifičnosti koje diktiraju vakcinacije i preventivni pregledi. Pedijatrijske sestre su najkvalifikovanije za taj posao. Nažalost, taj smjer je ukinut. Ipak, imamo razumijevanje od strane direktorice, jer je i ona koleginica, da primimo sestre koje će proći vrlo specifičnu obuku. Imaju od koga da nauče, imajući u vidu da su naše sestre izuzetno iskusne. Kompletno osoblje je takvo. Ne želim da zaboravim naše vozače. Oni su uvijek tu kada su u pitanju hitni slučajevi. Ono što je hitno za odrasle – naravno da je hitno, ali ono što je hitno za dijete – to je itekako hitno! Podrazumijeva se da je to u opisu njihovog posla, ali, način i energija sa kojom oni pristupaju problemu sa djetetom je zaista za svaku pohvalu. Takođe želim da pohvalim i naše higijeničarke koje održavaju prostor na Pedijatriji, koji mora biti besprekoran, jer se tu rade preventivni pregledi od 15. dana života, a nerijetko nam roditelji donesu i bebu staru tek deset dana. Mislim da smo dobar tim i da uspješno odolijevamo izazovima i zadacima.
RB/BI: Koliko imate pacijenata i da li je taj broj veći od preporučenog da bi pedijatri posao obavljali valjano i savjesno?
Dr Šabović: Ja sam mlad pedijatar, što bi se reklo „pile“ među njima. Imam veliki broj pacijenata jer je gro novorođenčadi registrovano kod mene. Starije koleginice imaju djecu ranije rođenu, pa su njihovi kapaciteti u trenutku kada sam ja okončala specijalizaciju, već bili popunjeni. Zadobila sam povjerenje građana. Impozantan broj beba je registrovan kod mene, lijepo sarađujemo, to su mahom mladi roditelji, roditelji po prvi put, tako da zajedno sazrijevamo i učimo…
RB/BI: Kako se zakazuje pregled kod pedijatra?
Dr Šabović: S obzirom da je koncept Izabrani pedijatar osmišljen tako da Izabrana sestra zakazuje pregled kod svog ljekara i organizuje preglede kod njega, dva sata su određena za preventivne preglede i preglede, nakon kojih slijedi vakcinacija. Ostali dio vremena, sem polučasovne pauze, je posvećen radu sa bolesnom djecom. Napominjem da se pregled ne može zakazati istog dana. Naravno, svako ko bolestan dođe, bude primljen. Zakazivanje se pretežno obavlja telefonskim putem. Želim da naglasim da je bilo problema sa telefonskom linijom, pa smo imali zaista neprijatnih situacija. I to kao roditelj razumijem, ali Dom zdravlja nije daleko, pa mogu dovesti dijete. Nije u pitanju to da sestra neće da se javi, jer nekada previja, nekada daje injekciju, a nerijetko se i mi, ljekari javimo na telefon. Imali smo tehničkih problema i nadamo se da će se to uspješno završiti. Dešavalo se da aparat onome koji poziva daje signal da zvoni, a da mi to na šalteru ne čujemo.
RB/BI: Vratimo se, kako sam na početku razgovora obećala da hoćemo, na priznanje za najboljeg pedijatra. Na društvenim mrežama ste tih dana, odgovarajući i zahvaljajujući se na čestitkama, objavili da smatrate da ćete biti najbolji kada procenat vakcinacije Vaših malih pacijenata bude makar 95 posto, a preventivnih pregleda bude tri puta više od kurativnih. Iako smo ovo gostovanje još tada počele da dogovaramo, ipak je ovo idealan trenutak, jer Vas sada mogu pitati jeste li zadovoljni kako je u Domu zdravlja Bar protekla Evropska nedjelja borbe protiv raka grlića materice koja se obilježava od 20. do 26. januara i vanredna imunizacija MMR vakcinom za djecu?
Dr Šabović: Tada sam to rekla i stojim iza toga. Najljepši je osjećaj kada u preventivi pregledate zdravu djecu. Dakle, ako u preventivi pregledate veći broj zdrave nego bolesne djece, znači da dobro radite svoj posao. To ukazuje da su roditelji pripremljeni da kada primijete malo narušavanje dječjeg zdravlja, odmah reaguju, kako bi preduprijedili veće razmjere bolesti. Nisam zadovoljna učinkom Evropske nedjelje borbe protiv raka grlića materice. U našem dispanzeru za žene je bio organizovan skrining za karcinom grlića materice. Nisam zadovoljna odazivom ni na vakcinisanje MMR vakcinom. Veoma je teško opovrgnuti loš imidž, a MMR vakcina je poput prelijepe djevojke koja je jednom u životu pogriješila. Ta greška je otjerala sve njene prosce. Ova vakcina se davala u ondašnjoj Jugoslaviji od ranih 80-ih. Male boginje su bile bolest koja je bila iskorijenjena. Od 2012. godine i malo kasnije, taj procenat strmoglavo pada. Obolijevanje se ne dešava u razmjerama kojih se ljekari plaše. Nikada ne znate kada će se to promijeniti, jer procenti su procenti – procenti vakcinacije, procenti obolijevanja, procenti hospitalizacije. Ali, onaj kome se desi, njegov procenat gubitka je sto posto. To niko ne sagledava. Nismo ni mi doktori nedodirljivi i nepogrešivi. Stariju kćerku sam rodila 2012. godine. Trebalo je da do 2014. dobije MMR vakcinu. U tom periodu je propaganda protiv ove vakcine bila najveća. Vjerujte mi da sam danima sa njom dolazila do Doma zdravlja i vraćala se. Tada sam bila ljekar, završila fakultet i staž, položila državni ispit. Nisam bila ni u planu za pedijatra. Teško sam odlučila, iako sam se plašila a ni sama nisam znala čega se plašim, jer je sve bilo na nivou propagande i opšteg straha i panike. Kada je dobila vakcinu, ništa se loše nije desilo. Za drugu kćerku, rođenu četiri godine poslije Lane, nisam imala nikakvu bojazan. I jedna i druga vakcinacija su prošle bez problema. Strah je jači od ljudi. Ali, isto tako, vjera u nauku, vjera u to da radite nešto ispravno, zakonom propisano, medicinski dokazano je bolje od preuzimanja na sebe tolike odgovornosti da se dijete razboli od tako ozbiljne bolesti i da te posljedice trpi ne samo njegov život, nego i vi čitav život. Moja poruka je snažno, snažno za vakcinaciju i da preveniramo sve što možemo.
RB/BI: Da rezimiramo – odgovorni roditelji treba dosljedno da se pridržavaju kalendara vakcinacije.
Dr Šabović: Tako je. Kalendara vakcinacije se treba pridržavati. Naravno, postoje i indikacije kada vakcinacije treba odgoditi – kada su u pitanju prijevremeno rođena djeca, mališani koji su suspektni na neke bolesti. Kalendar je na ovakav način uređen jer je imunizacija, odnosno „bustovanje“ organizma, upoznavanje organizma sa imunogenima i izazivačima ozbiljnih bolesti, najbolje u tom periodu, kako bismo prevenirali oboljenje. Odgovorno ćemo procijeniti da li dijete u tom trenutku treba da primi vakcinu, a tvrdim da niko od kolega neće bolesnom djetetu dati vakcinu.
RB/BI: Koje su zdravstvene tegobe kod djece obilježile ovu zimu?
Dr Šabović: Ova zima nije bila jaka. Rano smo imali gro nekih virusnih infekcija. Bilo je dosta streptokoknih infekcija grla i ostalih, sporadično bakterijskih infekcija. Nakon odmora kojeg sam koristila u januaru, dočekao me je početak gripa, infekcije gornjih respiratornih puteva. Ima i tegoba gastrointestinalnog trakta, povećanog broja proliva, ali uspješno odgovaramo izazovima i potrebama.
RB/BI: Počelo je drugo polugodište u osnovnim i srednjim školama. Koje su preporuke struke – kako kod djece izgraditi imunitet, kako se zaštititi od, u ovo doba najučestalijih, respiratornih infekcija?
Dr Šabović: Da postoji recept za to, mi ovih dana ne bi imali posla. Mislim da je recept boravak na svježem vazduhu. Da bi sačuvali respiratorni sistem, morate ga njegovati dobrim vazduhom, a to je vazduh iz spoljašnje sredine. Hvala Bogu, mi još uvijek živimo u ne previše zagađenom prostoru, imamo more i planine. Važno je provjetravanje prostorija, konzumiranje raznovrsne hrane, korišćenje što više voća, i, naravno, vode. Vode, nikada dovoljno. Ako dijete ima temperaturu, ako ga dobro pojite, efekat je kao da prima infuziju. U slučaju tegoba treba biti savjestan i odgovoran i izolovati se, sačekati da virusna infekcija, koja traje pet do sedam dana, prođe.
RB/BI: Čim izađemo iz sezone gripa, počinje sezona alergija. Koju starosnu grupu, kada su Vaši pacijenti u pitanju, alergije najviše pogađaju i kako se najdjelotvornije zaštititi?
Dr Šabović: Moji pacijenti su uglavnom novorođenčad, odojčad i djeca u drugoj godini života. Izuzetno je povećan broj djece sa alergijom na proteine kravljeg mlijeka. Kod te djece se javljaju kožne manifestacije te alergije, ekcemi, što iziskuje korištenje posebnih formula, a kod majki dojilja isključivanje mlijeka i mliječnih proizvoda iz upotrebe. Apelujem na žene koje su majke i one koje planiraju da budu, da razmišljaju u pravcu da je ono najbolje što mogu djeci da daju, njihovo mlijeko. Nije važno kakva kolica imaju, kakvu garderobu nose, da li su imali jelku i da li će negdje otići na odmor, djetetu je najvažnije da dobije majčino mlijeko. Mali je procenat žena koje ne mogu da doje. Naravno, potrebna je velika volja, istrajnost, boravak sa svojim djetetom 24 časa. Žene danas nemaju pomoć baka u mjeri kako je to bilo ranije, ne usvajaju savjete, a i sumnjaju u sebe. Do momenta kada dijete navrši 15 dana i prvi put ga donesu kod pedijatra, potrebno je da budu uporne. Patronažne sestre redovno obilaze porodilje, a uvijek se mogu obratiti i ljekarima i sestrama od kojih će dobiti podršku da to dojenje uspije. Osvrnuću se na proljećne alergije. Rinitis se kao alergijska manifestacija ne javlja kod djece do četvrte godine. Alergije budu manifestovane konjuktivitisima, kijavicama, bronho-opstrukcijama koje su u Baru česte. Tada kažu dijete je „prosviralo“, dijete „hripa“, što je posebno izraženo kod ljudi koji su doselili, a ne prija im klima. Kod djece sa alergijama se ponekada dokaže da je to potkovano alergijskom komponentom.
RB/BI: Iscrpile smo dosta medicinskih tema, a ono što ja nikako nisam željela da zaboravim i da ne pomenemu ovom razgovoru je da Vi pišete pjesme. Veliki sam ljubitelj pisane riječi koji, da budem iskrena, više preferira prozu, ali ipak, ne postoji niti jedna koju ste objavili na društvenim mrežama, a da je sa velikim uživanjem nisam pročitala. Vaše pjesme su tako tople, iskrene, mudre, a poruke koje šalju divne, svaka je ogrnuta ljubavlju. Od kada pišete poeziju i možemo li očekivati da će se Vaše pjesme naći između dvije korice?
Dr Šabović: Da krenem od kraja. Nadam se da će se jednog dana naći. Možda nisam dovoljno motivisana, jer poeziju pišem uglavnom u teškim emotivnim momentima. Sjećam se da je tematika prve pjesme koju sam napisala, bio rat. Bilo je to nakon ’92. godine. Čekali smo kod kuće Novu godinu i znam da sam je tada napisala. Pjesme sam pisala i kroz srednju školu, ali su one bile za mene, nisam ih čitala. Najveći motiv za ponovno pisanje je bila smrt mog oca. To je za mene bio veliki gubitak sa kojim nisam znala kako da se nosim. Bila sam ljuta na sve i, jednostavno, nisam mogla da kanališem emocije. Počela sam da pišem i poslije svake pjesme sam se osjećala kao da sam se dugo isplakala, moje srce je bilo čisto, mogla sam da idem dalje. Uslijedili su momenti pisanja o djeci, o svakodnevnim životnim situacijama… Znate ono kad vas nešto takne, kada nećete da kažete, nećete da odgovorite, ne zato što ste mudriji, nego pokušavate da budete racionalni. E, ja to pretočim u stihove pa, ko zna-zna, ko razumije-razumjeće. Moja baka je znala jako lijepo satkati stihove onako, iz čista mira. Mislim da sam to od nje naslijedila. Volim poeziju, volim prozu. Često djeci pominjem Andrićevu pripovjetku „Aska i vuk“, jer mislim da je umjetnost jedino što nas može izvući bilo iz socijalne, emotivne, lične, zdravstvene krize, da svako od nas može pronaći ono lijepo i da mu jedino to može pomoći.
RB/BI: Mislim da nema ljepše poruke za kraj razgovora od ove koju ste uputili. Zadovoljstvo je što je za Radio Bar i Bar Info govorila svestrana Emina Šabović, najbolja pedijatrica, posvećena majka, talentovana poetesa.
Dr Šabović: Vjera, od srca Vam hvala. Znate da sam zbog ličnih obaveza, a i zbog toga što nisam neko ko se eksponira, možda malo odugovlačila gostovanje, ali mi je bilo izuzetno prijatno. Zahvaljujem Vam se na pozivu i na prepoznavanju potrebe da se čuje i naša strana. Često su gosti u Vašoj emisiji ljekari i to je lijepo, posebno kada iskažete interesovanje da se čuje i kakav je naš privatni, a ne isključivo poslovni, segment života. Voljela bih da poručim i da sam na dosadašnjim rezultatima zahvalna učiteljima, profesorima, kolegama i porodici – bratu, snahi, djeci, mužu, svekru, svekrvi i majci. Majci do neba. Na mom putu pomoć svih njih je bila dobrodošla i zaista sam im dužnik.
