Sjećanja na jedno davno prošlo vrijeme, koje se ne može ponoviti, kao što se ne može ni opisati njegova ljepota. Ako je ljepota u oku posmatrača, a nije, već je to floskula koju su mnogi naučili da ponavljaju, mnogi će reći: “i ne ponovilo se”. Ljepota je ono što osjećate srcem, svojom dušom, što doživljavate prijatnim, čini vas srećnim, nostalgičnim. A to su te lijepe uspomene kojih se sa sjetom sjećate.
Kako je moj otac bio inspektor za prosvjetu, raspoređen na službu u Pomoravlju, jer poslije Velikog rata nisi se pitao gdje ćeš da radiš, već gdje te rasporede, tako se i ja rodih u Prokuplju, a mlađi brat u Nišu. Još nisam izlapio, niti omatufio, ali prvo moje sjećanje vezano je za sjedenje u dječjim kolicima u mom petom ili šestom mjesecu života. Prišla mi je neka krmača sa namjerom da mi odgrize prste na nogama. Da li je taj strah i stres, spoznaja opasnosti, ostavila neizbrisiv trag događaja u memoriji, kao da je skoro bio? Moja vriska privukla je majku koja je otjerala zvijer i privila me na grudi. Kada sam joj mnogo kasnije ispričao da se ovoga sjećam, nije mogla da vjeruje jer mi to nikada nije ispričala, pogotovo detalja vezanih za događaj. A onda nastaje mrak u mojoj memoriji sve do 3-4 godine. Često mi je padalo na pamet do koliko duboko u naše sjećanje možemo da se vrnemo? Valjalo bi da probate.
Otac nas 1958. dovodi u kuću svoga djeda, mog pradjeda Đura Ivovića, nekadašnjeg načelnika Barskog sreza, advokata, suosnivača Barskog monopola i predstavnika italijanskog kralja na dvoru kralja Nikole. Pradjed Đuro imao je dva sina. Jovan, po kome nosim ime, bijaše direktor Beranske i Danilovgradske gimnazije, a Maksim direktor Pošte na Cetinju. Imao je i dvije kćerke, Dašu i Olgu. Daša se udala za Meštrovića iz Kotora, a Olga ostala neudata i do u duboku starost je uvlačila konac u iglu, praveći poznate crnogorske nošnje. Do odlaska na studije, živjeli smo u porodičnoj kući kod Stare ambulante, što bješe “barsko Dedinje”. Odatle do centra Pristana bilo je par stotina metara. Tada se taj dio nazivao Novi Bar. Nažalost, njega više nema, za razliku od Starog Bara koji je tamo gdje je odvajkad i bio.
U Starom Baru bila je Gimnazija (koju mnogi ne mogu prežaliti), što je srušiše nepismeni ljudi poslije zemljotresa 1968. godine. Kažu da je bila “zdrava ka lira”, a vjerujem u to jer oni koji odlučivahu o njenom rušenju nisu škole ni imali.
U neposrednoj blizini naše kuće, takoreći prekoputa, bila je i prva osnovna škola poslije rata, u kući Jovovića, koja im je poslije vraćena. A odmah tu bijaše i dječji vrtić, zvani dječje zabavište. E, tu upoznah mog prijatelja Dragana Nenadića sa kojim sam dijelio klupu od zabavišta do kraja Gimnazije. U zabavištu je bilo raznih rekvizita, kakvi se i dan danas nalaze po prostorima namijenjenim igranju djece, bez ikakvih inovacija i maštovitosti. Ako se prisjetite tih rekvizita, kao da ih isti um još uvijek pravi?
Odmah do zabavišta bijaše “Rumijatrans”, silna autoprevozna firma sa čuvenim Fiatovim i FAP-ovim kamionima. A malo ispod nje ložiona u kojoj se punila voda za čuvenog “Ćira”, voz koji je vozio preko Sutormana. Na Pristanu bijaše divna mala željeznička stanica kao iz nekoga filma. A malo niže trafika sa jednim betonskim krugom na vrhu, i trg ispred parka. Tu bijaše neki centar Bara sa hotelom “Obala”, oko kojeg su bile zgradice u kojima su se mnogi Barani podigli. Park je bio poseban jer je na kraju bila poslastičarnica i pristanski dok sa barkama. A tamo gdje se danas ruši brdo, bila je barska plaža sve do lukobrana.
Pristan je imao i par ulica ali samo jedna je bila asfaltirana, ona koja je iz Starog Bara vodila do trga ispod hotela “Obala”. Pri samom kraju Volujice, posljednja kuća bila je ona iz koje je Markoni poslao prve radiotalase. Istorija koje više nema. Na Pristanu je bila i zelena pijaca u vidu jedne zgrade sa krovom bez zidova. Na jednom kraju je bila mesara, a na drugom radnja mješovite robe. Na Pristanu je bila i prva Muzička škola i Škola učenika u privredi, takozvana “Šupa” koja je mnogima dala zanate i uslove za život. Pristan imaše i svoju bleh muziku koja je pratila mnoge sugrađane posmrtnim marševima do rake. Od rake svirala se tada popularna muzika.
U to vrijeme u Baru je radio i kino “Pobjeda”, čuveni bioskop, u kome se skoro svakog dana prikazivao drugi film. Dnevno je bilo i više predstava. A neke predstave su organizovane za đake, pogotovo naši domaći ratni filmovi. Najprikazivaniji je bio vestern žanr. Koliko je bioskop bio značajna institucija, govori i činjenica da su redovni gledaoci bili i glavne političke ličnosti grada. Preko ljeta predstave su prikazivane u ljetnjoj bašti, koja se nalazila u neposrednoj blizini hotela “Rumija”, a uz radničke spavaonice luke u izgradnji. Hotel “Rumija” je danas upravna zgrada “Luke Bar”, a bijaše divan hotel sa baštom, palmama, citrusima, kandelabrima. U bašti je bila uveče muzika, i često nije bilo mjesta. Ispred hotela bila je i plaža sa malim vještačkim ostrvom, nasipom, do kojeg smo rado plivali.
Moj otac Dejan bio je direktor bioskopa od početka 60-ih godina. Mnogo je energije utrošio da se u Baru formira Kulturni centar, i uspio je da u vremenu u kojem se nije pridavala važnost kulturi, a koje i dalje traje, obezbijedi sredstva za izgradnju Doma kulture. Otvaranje Doma kulture bilo je zakazano za 29. novembar, Dan republike, 1975. godine. Nažalost, umro je 22. novembra 1975. što je odložilo otvaranje za nekoliko mjeseci.
Poslije zemljotresa, 1968, u Baru je počela intenzivnija gradnja.
Počeo je razvoj Topolice i život se polako selio prema današnjem centru. Ulica maršala Tita je bila glavno stjecište i starih i mladih. Stari u bistrou “Vračar”, a mladi na korzou – promenadi pored apoteke, prodavnice bijele tehnike, a danas banke “Adiko” i “CKB”. Do “Vračara” brijačnica Frana Prelevića, staklorezačka radnja Perkovića. Prekoputa, u zgradi “Prekookeanske” bijahu prodavnice “Borovo” i “Varteks”, a postojaše i krojačka radnja Mašanovića. Svi oni su se preselili sa bajkovitog Pristana.
A kakav je bio taj Pristan? U njega se ulazilo preko mosta na rijeci Rikavac koja je tuda prolazila i ulivala se u lučki akvatorijum. Plahovita rijeka koja je plavila cijelo Barsko polje. Desno od mosta bijaše vatrogasna stanica u kojoj je radio naš komšija Đuro Marović. Prekoputa je bila zgrada milicije i gradski zatvor koji je nekima služio kao sklonište od kiše i “trezniona”. Često su tu sklanjali Jova i Steva, koji su bili nezbrinuti socijalni slučajevi. Iza zgrade milicije vodio je put ka podnožju Volujice, gdje se nalazilo naselje u kojem su živjeli mnogi poznati Barani toga vremena.
Niz ulicu se nailazilo na lijepu ogradu i najljepšu zgradu Barskog monopola ili Duvanskog kako su ga zvali. I danas je očuvana, i u dobrom stanju broji ove tužne godine. To je bila jedina asfaltirana ulica koja se protezala do trga ispod hotela “Obala”. Od ove ulice se ispod vatrogasne stanice odvajala neasfaltirana makadamska ulica prema pijaci. Između ove dvije ulice bile su stambene jedinice, a oko njih uličice. Šezdesetih godina otvorena je Muzička skola. Sjećam se da je jedan od prvih predavača bio i moj omiljeni nastavnik muzičkog Vito Ujes.
Vraćam se bioskopu koji je bio negdje u centru Pristana – kino “Pobjeda”. Ma kakav “Metropoliten”, ako nisi bio u barskom bioskopu kao da nisi nigdje bio. Tu su prikazivani svjetski hitovi prvi put u Crnoj Gori. Direktor titogradskog bioskopa Cico Popović stalno je zavidio na repertoaru barskog bioskopa. Nisu se tu prikazivali samo filmovi, gostovale su i zvijezde YU estrade: Esma Redžepova, Lepa Lukić, pa i čuveni hipnotizer i mađioničar Ainul Kebir koji je izazivao veliku pažnju i publike i službe bezbjednosti. Popularnost bioskopa je bila tolika da su se oni bez karte penjali na tavan, tako da bi, nerijetko, nečija noga propala kroz natrule daske, što je izazivalo vrišteći smijeh. Pojedine scene filmova izazivale su grobnu tišinu koju bi neki veseljak prekinuo dosjetkom koja bi izazvala gromoglasan smijeh. A često bi neko užasno vrisnuo da zaledi krv u žilama dok se ne shvati da nije radnja filma, a onda bi cijela sala razdragano odahnula. Uzbuđenjima nikad kraja.
Pogotovo kada je bio vestern sa Đulijanom Đemom, odnosno “Džulianom Džemom”. Tada bi se ljubitelji filma iz Starog Bara i okoline masovno spustili da gledaju omiljenog glumca. Tražila se karta više, pa smo se upoznavali sa “tapkarenjem”. Nezadovoljnici, koji nisu uspjeli da uđu, iskaljivali su svoje nezadovoljstvo kamenovanjem limenog krova sa obližnjeg obronka Volujice. Neprijatan osjećaj kao da ste ispod zvona, prekidao se samo udovoljavanjem da se svi nekako naguraju unutar bioskopa.
Ne treba zaboraviti jedan značajan dio Bara, naselja: Stara ambulanta, Sokolana, Dom armije, Zgrade Prvoborca, Stara raskrsnica, Željeznicka stanica… Bila je tu Gimnazija i osnovna škola. Prvo se odvojila i preselila osnovna škola, poslije zemljotresa 1968. u novoizgrađenu školu “Meksiko”, donaciju vlade Meksika. Jedna šarolika građevina koju su napravili vrlo maštovito, ali neprilagođena vremenskim prilikama, kao da smo u Meksiku. Gimnazija se preselila 1972. godine na Topolicu, u novu zgradu koja je i danas u istoj funkciji.
Godine 1975. počelo je raseljavanje i rušenje Pristana. Došla je pruga, “Plavi voz”, naseljavanje Bara ljudima koji su se zapošljavali u luci.
Te 1975. godine upisao sam medicinu u Prištini. Dva mjeseca kasnije, nakon očeve smrti, u novembru, zamalo se nisam vratio u Bar, uglavnom zbog finansijskih razloga. Ali, izdržao sam i završio 1981. godine. Bilo je to neko ružno vrijeme. Počele su, 1980, demonstracije koje su mnoge ljudi nagnale na napuštanje Kosova. Jedva sam čekao da se vratim u moj Bar, koji je u to vrijeme imao pet puta više stanovnika nego kada sam otišao na studije. Ljudi koji su se doselili donijeli su sa sobom svoje navike, običaje, ljubavi i mržnje. I Bar je tada počeo da mijenja svoj i fizički i duhovni izgled. Taj period između 1981. i 1991. godine bio je jako dinamičan za moju generaciju. Zapošljavanja, udvaranja, ženidbe, udaje, razvoj turizma, raspad komunizma, prvi znakovi raspada Jugoslavije…
Završio sam specijalizaciju urologije 1987. godine i bio prvi urolog stalno zaposlen u Opštoj bolnici Bar, gdje i danas radim, poslije 42 godine staža. Godine 1991. učestvujem u radu XIV kongresa KPJ, u Beogradu, u “Interkontinentalu”. Moj nastup na plenarnoj sjednici, gdje istupam u odbranu Barskog komiteta, ostaje mi u lijepom sjećanju. A tražio sam da ljudi koji žive i rade u Baru ili u bilo kojem drugom gradu, trebaju da rukovode gradom jer oni najbolje znaju prilike. Tada je cijela sala pozelenila od 4.000 zelenih kartona koji su bili znak odobravanja. Nakon toga je u jednom momentu Slobodan Milošević spustio svoj zeleni i podigao crveni karton. Pola sale je odmah pocrvenilo. Šta ćete, griješiti je ljudski. Ali, to nas ne opravdava, ni pred sobom, niti pred bilo kime, ako znamo i svjesno griješimo. Zato treba da se čuvamo svojih, ali i tuđih grešaka.
Mislim da smo u onom davnom vremenu, koje čuvamo od zaborava u svojim sjećanjima, mnogo manje griješili nego danas. Jer da smo toliko griješili, izvukli bismo iz grešaka pouke koje bi nas možda uputile na neke druge puteve od ovih kojima se danas krećemo.
