Doktorka Valentina Kalinić, internista i endokrinolog, prepoznatljiva je u javnosti kao predsjednica NVO “Plavi krug” i osnivač prvog Edukativnog kampa za osobe sa dijabetesom, koji se u Baru organizuje u kontinuitetu već trinaest godina. Zahvaljujući tome, mnoge stvari u dijabetologiji su napredovale, nabavljena je nova oprema, a što je najvažnije, posebno kada je riječ o ovoj, ne bolesti (kako dr Kalinić često ističe), već stanju, podignuta je svijest kod građana o značaju preventivnog djelovanja, ali i discipline i odgovornosti prema sebi. Sve to rezultiralo je time da osobe sa dijabetesom žive kvalitetno i sretno, bez zdravstvenih komplikacija koje prekomjerni šećer u krvi može izazvati, ugroziti vitalne organe i dovesti do invaliditeta ili smrti.
Dr Kalinić i dalje je posvećena dijabetesu, a trenutno je u njenom fokusu zdravstvena problematika koju izaziva prelazni period kod žena, ili menopauza. Ona upozorava da se sa posebnom pažnjom treba odnositi prema tegobama koje žene imaju u tom procesu, a koje, takođe, mogu izazvati organske ili pogubne psihološke komplikacije. Ukazala je i na potrebu nabavljanja aparata za mjerenje gustine kostiju u barskoj bolnici, jer osteoporoza, koja je posebno izražena kod žena u klimaksu, predstavlja jednu od pratećih zdravstvenih tegoba sa ozbiljnim posljedicama.
RB/BI: Vaša preokupacija u poslednje vrijeme jeste klimaks, odnosno tzv. prelazni period kod žena. Zbog čega?
Dr Kalinić: Zato što je to dio života žene kada se u njenom tijelu dešavaju značajne promjene, ali i u psihi, na kraju, u kvalitetu života, uopšte. Definicije zdravlja često nam govore da ono nije samo odsustvo bolesti i nesposobnosti, već je zdravlje psihofizičko i socijalno blagostanje, što posebno dolazi do izražaja u menopauzi kod žene. To je vrijeme i svođenja životnih računa. Žena sa 50 godina, ili se ostvarila, ili nije, profesionalno i privatno. To je period i kada djeca odlaze od kuće pa imamo fenomen praznog gnijezda. One žene koje se nisu ostvarile kao supruge i majke konačno se suočavaju sa time da to više i nije moguće, jer jajnici prestaju da luče hormone koji nas čine zdravim, jakim i reproduktivnim. Žene u menopauzi doživljavaju važnu transformaciju, i taj period utiče i ostavlja traga na različite načine. Dešava se da i u porodicama u kojima su žene moćne, snažne, jake, gdje su majke i glavni oslonac doma, kada dožive taj period, imaju raznorazne tegobe i nailaze na neshvatanje i nerazumijevanje od tih istih članova porodice, ali i društva i okoline. Radeći ovaj posao, shvatila sam sa kakvim bolnim situacijama se suočavaju moje pacijentkinje, a sa druge strane, i ja prolazim kroz isto i osjećam težinu svega što donosi to doba. Pomislila sam – ako mene, sa velikom energijom, profesionalnim obavezama, posvećenosti medicini i znanju koje na kraju imam, menopauza veoma teško pogađa, kako je ostalim ženama koje, možda, nažalost, nisu ni profesionalno ostvarene, materijalno su ugrožene i imaju brojne druge probleme. To je ono što me je ponukalo da se više posvetim ovoj problematici. Kao endokrinolog, bavim se hormonima, a svakodnevni susret sa pacijentkinjama i njihovim tegobama pokazao mi je pravac u kojem treba da djelujem.
RB/BI: Zašto žene različito preživljavaju taj period?
Dr Kalinić: Tačno je da se tegobe u menopauzi različito manifestuju. Sigurno na to utiču i faktori spoljne sredine, osim ličnih stvari, ali moram reći da osamdeset posto žena osjeti promjene i neke vrste tegoba u menopauzi. To je slično pubertetu. Nismo svi u tinejdžerskim danima imali raznorazne ispade, promjene boje kose, sukobe sa roditeljima… Neki su puberteti bili blaži, ali svako je prošao kroz taj period, na ovaj ili onaj način. Tako je i u klimaksu. Neko ima valunge, noćna buđenja, gubitak energije, osjećaj umora i težine. Još nešto, ulazak u menopauzu jeste znak da imamo i značajne godine, na što su žene osjetljive, jer mnoge ne žele da im se vide godine, niti da priznaju da se nalaze u tom periodu kada za mnoge stvari više nema vremena i mogućnosti. U ovom periodu, naravno, imamo i nove izazove i teške situacije koje nam nameće život. Kada se klimaks preklopi sa dodatnim stresnim situacijama, npr. problemi na poslu ili u porodici, onda je to okidač za pogoršanje zdravstvenog stanja.
RB/BI: Jesu li upravo stresne situacije razlog što pojedine žene vrlo rano uđu u period menopauze, sa čak 30 i nešto godina, dakle prije četrdesete, a uobičajeno je sa 50 do 52 godine?
Dr Kalinić: Nažalost, sve češće se dešava rani klimaks, kao i razne autoimune bolesti. Pušenje, stresan, dinamičan život, ubrzava dolazak menopauze, takođe gojaznost, razne operacije jajovoda, pojava karcinoma koji je u velikom porastu, čak i kod veoma mladih žena. Odstranjivanje jajnika, materice ili dojke uvod je u ranu menopauzu. Stres. Ta rana menopauza nekada se dešava i sa 22, 23 ili 25 godina, što je veoma važno prepoznati kroz redovan ciklus kod žena. Naglašavam, faktori spoljašnje sredine, kao i nasljeđe, takođe, bitno utiču kada i na koji način će se manifestovati menopauza.
RB/BI: Koji su to najčešći problemi s kojima su žene suočene u menopauzi, kada je riječ o fizičkom i psihičkom zdravlju?
Dr Kalinić: Postoji period pred menopauzu, koji se zove perimenopauza, i javlja se 4–6 godina uoči poslednje menstruacije. Nakon poslednjeg ciklusa, godinu nakon njega, žena je u menopauzi, a zatim slijedi i period postmenopauze, koji traje do kraja života. U perimenopauzi, žena još ima cikluse, ali oni mogu biti neredovni, skraćeni, mogu se pojaviti obilna krvarenja, promjene na tijelu žene, gubitak snage, umor, gubitak volje, promjene raspoloženja, noćna buđenja, valunzi, tjeskoba… Fizički se žene mijenjaju, dobijaju bore. Estrogeni su hormoni koji su “anđeli” kod žena, kao i progesteron, a opadaju sa godinama života. Oni donose raspoloženje i snagu; kada ih žene gube, različito reaguju, zavisno od onoga što ih muči i čemu su izložene. Ako nemaju veliku dinamiku ili ako imaju preveliku, možda neće registrovati neke simptome. Ako su u kriznom životnom periodu, itekako će osjetiti njihov nedostatak. Žene često u ovom periodu imaju infekcije urogenitalnog trakta, bolne seksualne odnose ili izostanak želje. Sve to provocira bračnu zajednicu; žene su razdražljive i neshvaćene. Depresija je česta u periodu menopauze. Prošle godine sa univerziteta Harvard ili Oxford izašla je studija koja potvrđuje da su česti i bipolarni poremećaji kod osoba u menopauzi: čak 20–30 % žena oboli od ove vrste psihičkog poremećaja. Ako to ne bude prepoznato blagovremeno, može biti pogubno. Takođe, pojavljuju se organske smetnje, lupanje srca, skok pritiska, kostobolja, bolovi u leđima. Menopauza kod 20–30 % žena donosi i gubitak koštane gustine. Možete da zamislite koliko se to usložnjava ako se u menopauzu uđe rano, a prirodni tok je oko pedesete godine. Ono što se, takođe dešava kod žena koje rano dožive menopauzu, ali i u regularnim rokovima, jeste sklonost ka kardiovaskularnim bolestima. Estrogen štiti ženu i pušače. Onog trenutka kada prestanu da postoje ženski hormoni u potrebnoj mjeri, dešavaju se kardiovaskularni rizici – srčani ili moždani udar.
RB/BI: I, kako da se žena izbori sa svim tim? Što su vaše preporuke?
Dr Kalinić: Nažalost, kada sam ja završila fakultet, specijalizaciju i subspecijalizaciju, vladajuće stanovište je bilo da ženama ne treba prepisivati hormonsku terapiju u ovakvim slučajevima, a u istraživanjima su tretirali žene u dobi od 59 do 63 godine. Da li treba nadoknaditi hormone? Ja sada zastupam i smatram da treba, ali u kom trenutku početi i koliki je period u kojem žena treba da ih koristi, to je pitanje. Svakako do 5 godina, jer je nauka pokazala da nadoknada hormona, onih koji fale ženi, jeste neophodna; to je kao što treba nadoknaditi insulin kod osoba kojima to treba.
RB/BI: Dakle, žena prvo treba da utvrdi da li je u hormonskoj ravnoteži ili postoji deficit?
Dr Kalinić: Ako žena rano stupi u klimaks, već, na primjer, sa 42 godine, nema ljekara, endokrinologa, kao ni ginekologa, koji može da kaže da je to prirodni tok i da joj to neće nauditi. On je dužan da, uz sve mjere opreza i uzimanje u obzir svih eventualnih nuspojava koje nosi nadoknada pravih hormona, objasni pacijentkinji šta je dobitak, a šta gubitak, i da li treba da se podvrgne dopunskoj hormonalnoj terapiji. U periodu perimenopauze, hormoni se nadoknađuju oralnim kontraceptivima, koji na našim prostorima postoje. U menopauzalnom periodu, godinu nakon poslednje menstruacije, najbolje je nadoknađivati prave hormone u prvih 5 godina. Osilacije u krvnom pritisku kod žena u perimenopauzi i menopauzi ne mogu se riješiti uobičajenom terapijom za pritisak, jer dešava se da se prije podne kod nekih žena pojavljuje pritisak 160/110, a poslijepodne 120/80. Kako naći terapiju koja će u prijepodnevnim satima držati pritisak pod kontrolom, a da ista terapija ne uvede pacijentkinju popodne u pad pritiska? Nažalost, te žene nisu prepoznate ni od ljekara ni od društva, u smislu da im je potrebna pomoć, i to adekvatna, pa se sa fasciklom i dokumentacijom šetaju od ljekara do ljekara.
RB/BI: A, u stvari, kome treba da se obrate i kako im pomoći?
Dr Kalinić: Treba da se obrate ginekologu i endokrinologu, jer se pritisak ne može nivelisati uobičajenom terapijom za hipertenziju. Do sada je postojalo nepisano pravilo: „ne davati ženama hormonsku terapiju, izdržite, proći će, to je prirodni ciklus“, što je pogrešno, jer to može da dovede do infarkta, moždanog udara, da naruši kvalitet života, a preporuka „strpi se, proći će“ pada u vodu, jer u velikom broju slučajeva ne prođe do kraja života. Mijenjaju se pravila u medicini i uobičajena praksa, pa je tako na skupu u Pragu 2016. godine predsjednik Menopauzanog udruženja ginekologa, Rodney Baber iz Australije, upozorio da su ljekari dužni da pacijentkinji u perimenopauzi i menopauzi ponude hormonsku substituciju, odnosno nadoknadu, i objasne o čemu se radi. Ukoliko to ne učine, kao ljekari snose odgovornost.
RB/BI: Znači, združeno, ženu sa tegobama treba da prate ginekolog, endokrinolog i psihijatar, zar ne?
Dr Kalinić: Tako je. Zato je sada menopauza ponovo u fokusu, kako na našem, tako i na prostorima u okruženju. Ja sam se pridružila stručnim udruženjima, pratim novine i preporuke u ovoj oblasti. Moram reći da sam i sama bila zagovornica da ženi ne treba davati hormonsku terapiju, dok se nisam našla u situaciji da imam sve te tegobe i krenula u istraživanje, konsultacije sa domaćim i međunarodnim stručnjacima i strukovnim udruženjima. Neka žena ima snagu da sama prevaziđe probleme, ali ne svaka. Neka ne može da se izbori ni sa najbenignijim. Psihijatar je obavezan, naravno, ako utvrdi da je ženi to potrebno, i da prepiše odgovarajuću terapiju. To su najčešće antidepresivi – paroksetin 7,5 mg, venlafaksin 75–159 mg, gabapentin 300/900 mg dnevno, klonidin i vitamin E. Paroksetin 7,5 mg je jedini nehormonski lijek koji je američka administracija odobrila za liječenje ovakvih stanja o kojima smo govorili.
RB/BI: Da li menopauza pojačava rizik od kancera?
Dr Kalinić: Naravno, nedostatak ovih važnih hormona, kao i životna dob, povećavaju rizik od kancera. Još u XIX veku, 1886. godine, prepoznata je potreba za nadoknadom hormona, pa su pravljeni razni ekstrakti koji su preporučivani i ženama i muškarcima, jer i muškarcima se u tom periodu mijenja hormonski status. Treba sagledati i da li je u porodici bilo žena koje su obolijevale od karcinoma dojke, zatim žene koje su imale kancer dojke ili jajnika, infarkt miokarda, trombozu. One ne mogu primati hormonsku, sintetsku terapiju, jer u tom slučaju ona može podstaći pojavu ovih kancera, trombozu i druge bolesti. Zato se mora voditi računa šta, kome i kada davati.
RB/BI: Kakav je hormonalni status kod žene, to se lako utvrđuje, je li tako? Malo je komplikovanije provjeriti gustinu kostiju, što je takođe veliki problem u menopauzi.
Dr Kalinić: Da, to se radi kroz analizu tri hormona, a kada je riječ o gustini kostiju i problemima koje izaziva osteoporoza, takođe se mora obratiti pojačana pažnja. Ja svjedočim čestim prelomima pršljena kod žena, nedostatku vitamina D, iako živimo na moru, gotovo svaki drugi pacijent nema dovoljno tog vitamina, što se i u kovid pandemiji pokazalo kao pogubno. Osteoporoza je „tihi ubica“, metabolička bolest kostiju, koja pogađa i muškarce i žene. Veliki broj fraktura kuka odnese život žene, ništa manje nego karcinom. Da bi mogli prevenirati osteoporozu, moramo imati moćnu terapiju koja može da zaustavi uništavanje kostiju. Lijek je u boravku napolju, na suncu. Kod žena koje su rano zašle u menopauzu, moramo nadoknađivati hormone, provjeravati gustinu kostiju, jer nije dobro – a to se najčešće, nažalost, dešava – da prepoznamo osteoporozu kada dođe do preloma kostiju, najčešće pršljena. Država je u takvim slučajevima obezbijedila besplatnu rehabilitaciju u Igalu. To su invalidi. Juče sam imala priliku da se sretnem sa ženom u četrdesetim godinama koja redovno vježba i odlično izgleda, ali nije dovoljno ići u teretanu, to čak može biti opasno ako ne sagledamo elementarne stvari. Međutim, iako je pitala doktora da joj posle 40-e godine prepiše hormone, on to nije učinio, jer je rekla da više nema namjeru da rađa. Doktor je zato smatrao da joj ne trebaju. Pacijentkinja se pojavila sa velikim stepenom osteoporoze (koja ne boli, ali izaziva lomljenje kostiju), kod ortopeda. Ovo je razlog zbog kojeg je važno da imamo aparat za mjerenje gustine kostiju. Mnogi gradovi su ga dobili, mi još uvijek nismo, zato apelujem da svi zajedno nešto učinimo da dođemo do njega. Obratila sam se ministru, našem direktoru bolnice, ali se nabavka nove opreme mora blagovremeno planirati. Važno je da imamo taj aparat, jer bez njega ne možemo započeti sa liječenjem, a za provjeru u Kliničkom centru pacijentkinje čekaju mjesecima. Vrlo često njihov aparat je pokvaren i van funkcije. Bilo bi dobro, ako možemo do njega da dođemo i putem donacija, košta oko 80.000 eura. Adekvatno liječenje doprinijelo bi zdravlju žena, manjem broju preloma i fraktura, koji su često opasni po život.
RB/BI: Koliko je terapija efikasna i što, u stvari, sadrži?
Dr Kalinić: Postoji biološka terapija, anabolička i antiresorptivna koja je kod nas dozvoljena svim pacijentima, a troškove pokriva Fond. Mi podržavamo tu terapiju, ali ne možemo da sprovedemo snimanje. Kako sam informisana, sada će KC i bolnica u Nikšiću dobiti nove aparate, a veoma bih voljela da mi budemo sljedeći. To je prijeko potrebno, to nije hir, jer svaka žena poslije 45 godina bi trebalo, shodno faktorima rizika, da se kontroliše. Pacijentkinja o kojoj sam pričala imala je izuzetno prisutan rizik nasljednog faktora, jer je njena majka imala više lomova kostiju, to je prvi signal, drugi je da je rano ušla u menopauzu, treći da je pušač, a četvrti da je njena konstitucija gracilna.
RB/BI: Dakle, da rezimiramo, koje su Vaše poruke ženama u menopauzi? Nismo pomenuli kognitivne funkcije koje slabe u tom periodu.
Dr Kalinić: Da osluškuju sebe, da se informišu, da reaguju kada primijete promjene, a promjene su i kada zaboravljamo, gubimo tok misli, počinjemo da ‘ludimo’, provjeravamo hormonski status, razmislimo o uzimanju dopunske hormonske terapije, vodimo računa o nasljednim faktorima i rizicima, provjeravamo stanje kostiju, psihičko zdravlje. Doktori , takođe, moraju pažljivo osluškivati svaku pacijentkinju, razgovarati, otkrivati i povezivati stvari, da bi došli do prave dijagnoze, a onda i adekvatne terapije. Posebno skrećem pažnju izabranim ljekarima, jer oni rukovode pacijentom. I, kako kaže, moja koleginica prof. dr Dragana Bogdanović Stojanović, veoma poznata, specijalista za dojku: ‘Ja se nisam susrela u menopauzi sa tolikim brojem slučajeva sa karcinomom dojke, koliko sam ih dijagnostikovala prije menopauze’. To znači, da hormoni, odnosno hormonska terapija, i nije toliko toksična , već da je neophodna da bi se sačuvale kognitivne funkcije. Demencija je u porastu, najviše su pogođene intelektualke, Alchajmer-takođe. Postoje preparati koji mogu da zaštite kognitivne funkcije žene i trebalo bi ih koristiti, jer u protivnom, rizikujemo da postanemo nezdrave i neupotrebljive. Kako kažu naši stari, žargonski ‘neke žene u menopauzi i postmenopauzi skrenu’, i ne vrate se. Zato se ja više ne slažem da te raznorazne tegobe treba tretirati kao prolazne, jer je klimaks prelazno doba. Ne, nije, on traje do kraja života, i njegove posljedice. Dakle, u takvim slučajevima, trebalo je nadoknađivati hormone, porazgovarati sa stručnim licem, psihijatrom. Veoma je važna i bitna podrška porodice i partnera, emocionalna, posebno u ovom periodu. Jedna od mojih profesorica-Vujović, koja je veoma posvećena ovoj problematici na svjetskom nivou, zalaže se za hormonsku terapiju, uprkos postojanju rizika i nus pojava, kao kod svake druge terapije i medikamenata. Mnoge žene se pitaju da li će možda dobiti karcinom za deset godina zbog te terapije, ali bez nje će tih deset godina provesti potpuno neupotrebljive, kao teret samima sebi i svima oko sebe. Treba sve sagledati i izmjeriti.
RB/BI: Iako su i muškarci, kao što ste kazali, izloženi klimaksu, čini se da ga žene teže podnose. Je li to tako ?
Dr Kalinić: Jeste, zato što žene na našim prostorima moraju da budu ‘hobotnice’. Smatram da emancipacijom nismo mnogo dobile, jer se nismo pomakle od primarne potrebe da budemo majke, supruge, sestre, kćerke, odnosno prihvatile smo gomilu obaveza koje ove lijepe ‘titule’ nose . Treba odgovoriti svim tim obavezama i zahtjevima koji nam se postavljaju od rođenja. Dakle, pozicija žena u Crnoj Gori se nije mnogo promijenila. Možda smo dobile više mjesta u Skupštini, u rukovođenju, ali i na njima smo izložene mnogo čemu što nije primjereno. Žena mora da se pripremi i iznese trudnoću, porođaj, sve su to situacije koje zahtijevaju veliku podršku od porodice i društva. Period menopauze najlakše se podnosi uz emotivnu podršku, to moramo imati na umu.
RB/BI: Hvala Vam na dragocjenim savjetima, nadam se da će žene koje slušaju ili čitaju ovaj intervju, usvojiti važne preporuke.
Dr Kalinić: Hvala i vama što ste dali prostora za razgovor na ovu veoma važnu temu, jer mediji edukuju građane, moram priznati, i mene, pomažu da postignemo rezultate, a kada je zdravlje u pitanju, efikasnost u tom smislu i jeste najvažnija.
