U popodnevnom programu Radio Bara gost je bio Baranin koji radi u Podgorici, psiholog i član Psihološke asocijacije Crne Gore, Miloš Bulatović.
Imate li posla sada, ili je stala i privatna praksa, kada je ova tematika u pitanju u Crnoj Gori?
Kao i ostale kolege, mi smo nekako reorganizovali u ovim izazovnim vremenima. Uspjeli smo, da tako kažem, da tu svoju privatnu praksu prebacimo malo na „on line“ opciju, koja je u ovom trenutku jedina moguća.
Kako ova situacija, a evo praktično smo u trećoj nedjelji u nekoj vrsti izolacije ili karantina, nešto na šta mnogi nijesu navikli, utiče na ljude? Da li si u kontaktu sa njima, šta obično kažu?
Generalno, dešava se nekoliko stvari. Prva stvar, došlo je do ograničavanja naše biološke datosti, tj. potrebe da se kreće, naša tijela su tako i dizajnirana da su stalno u pokretu i onda na neki način, ta biološka datost je u jednom trenutku ograničena. S druge strane, ta naša društvena potreba, da budemo u neposrednom kontaktu sa drugima, opet je, na neki način, ograničena. Treći momenat je da se javila obaveza da odgovorimo na zahtjeve, da budemo odgovorni prema sebi i drugima. Meni se čini da ovdje, u ovoj situaciji, u osnovi svega ovoga leži strah od svega što nam se dešava. Ono što je meni važno i bitno da li pričamo o strahu ili neizvjesnosti koje ova situacija proizvodi, ili možda o strahu od gubitka s jedne strane, a možemo govoriti i o strahu od bolesti. Strah u ovoj situaciji pokazuje nam svoje dvije strane medalje. Na jednoj strani postoji taj realan strah, koji nas u osnovi navodi da budemo oprezni, jer realno, možemo biti zdravstveno ugroženi. On na neki način mobiliše sve naše snage da ih usmjerimo na brže promjene u ponašanju. A šta to znači – da se fizički distanciramo, moramo biti na neki način svjesni da je potrebna fizička udaljenost. Takođe, pranje ruku, a i ostanak kod kuće i izlazak onda kada je to potrebno. Imamo i drugu stranu medalje, koja je u ovom trenutku možda bitnija da govorimo o njoj – nerealan, odnosno iracionalan strah. To su one situacije, koje u nama proizvodi osjećaj neizvjesnosti-šta će biti, što će se desiti, koje mi možemo potencijalno da doživimo kao visoko prijeteće i koje ne možemo da prevaziđemo. Upravo taj iracionalni strah produbljuje već postojeću napetost, da ne kažem i anksioznost. Kasniji proizvodi svega ovoga mogu biti različita anksiozna stanja i poremećaji. U tom nekom kontekstu bih rekao da u osnovi svega se nalazi strah i njegove dvije strane medalje.
Strah je uslovna reakcija. Mnogi kažu da je nekada strah i dobar, da nas opomene na nešto. Koliko je dobar ovaj strah i koliko je zasnovan na nekim realnim činjenicama?
To ste dobro primijetili. Postoje prirodni, urođeni strahovi-strah od iznenadnih jakih zvukova, strah od naglog gubitka tla pod nogama i strah od iznenadnog jakog bola. Danas, u ovoj situaciji, imamo priču o tome da, bilo to neizvjesnost ili strah od gubitka, podiže naše kapacitete da budemo oprezniji. To je dobra strana. To nas čuva. Strah, u osnovi, treba da nas čuva. Ali ako on prevaziđe naše kapacitete i krene u nešto iracionalno, onda se bojim da mi već nemamo kontrolu nad situacijom i tada možemo doći u neki vid oblika anksioznih poremećaja ili stanja paničnog reagovanja.
Situacija je takva da mnogi sada više vremena provode u svojim kućama, u svojim domovima sa porodicom. Mnogi od njih imaju malu djecu koja su navikla na svoje svakodnevne aktivnosti. Kako djetetu objasniti kakva je situacija, ukoliko ono, s obzirom na godine, ne razumije?
Zavisi od uzrasta djeteta, ako pričamo o manjoj djeci, ona još uvijek, pošto smo mi svi opterećeni i u stalnoj smo potrazi za informacijama, ne znaju što se dešava. Ima jedan način kako mi možemo da ih sačuvamo djecu i da objasnimo zbog čega su ona sada, za razliku od sada već pola mjeseca, ne mogu da izađu. Oni, htjeli mi to sebi da priznamo ili ne, polako u sebi reflektuju taj osjećaj straha, ali naravno, još uvijek im to nije dovoljno jasno. Važno je da im objasnimo da su oni kod kuće, pričamo o mlađoj djeci, da to okrenemo na pozitivno, da oni imaju neku vrstu posebne moći, magije, da sačuvaju dom od virusa korona. Siguran sam da su sva djeca do sada imala priliku da se sretnu sa tom riječju. To je za djecu važno da bi mogla da prevaziđu strah. Treba ih ubijediti da pošto nema nikoga vani da taj virus nikome neće moći ništa da uradi i on će otići, a mi ćemo ga pobijediti na način što ćemo ostati ovdje kod kuće i tako se sačuvati. Ono što bih ja takođe volio jeste da pošaljemo poruku roditeljima da je i u ovim trenucima, bez obzira na sve okolnosti, potrebna rutina, u svakom smislu te riječi – da su obroci u isto vrijeme kao što je bilo prije početka ove situacije, odlazak u krevet i buđenje u isto vrijeme, da bude kao što je i do sada bilo. Moguće je i sasvim je u redu da se to pomjeri nekih pola sata, ali ne više od toga. Djeci je potreban kontinuitet, ta vrsta sigurnosti i onaj redosljed sa kojim su živjeli, prije nego što su se našli u ovoj situaciji. Važno je da sa djecom pričamo, da postavljamo otvoreno pitanja; da ih ne pitamo jesi li ti sada uplašen, jer to u startu znači da je on uplašen. Treba da ih pitamo kako su, kako se osjećaju, šta misle, šta se dešava… Ta pitanja daju šansu da uronimo u dječiji svijet i vidimo kako se oni suočavaju sa situacijom koja je svakako izazovna i za nas odrasle, a naravno i za djecu. Ako pričamo o djeci osnovnoškolskog ili srednješkolskog uzrasta, da nemamo tu vrstu očekivanja, da malo popustimo sada, kada su svi pod nekim pritiskom, da naša očekivanja popuste u tom dijelu. Ono što je važno sada jeste šansa i mogućnost, što mogu da kažem i iz prakse, jeste činjenica da su sada djeca mirnija i zadovoljnija, jer htjeli to ili ne, roditelji su tu, fizički, uz njih. Svo ono vrijeme dok nijesu bili tu zbog objektivnih okolnosti – radnog angažmana, sada su tu i treba da iskoriste to zajedničko vrijeme, da budu sa njima. U tim trenucima, ne tokom čitavog dana, da odrede nekih pola sata, sat i da kažu djetetu: „U redu, ja sam ovdje sad u potpunosti za tebe, sada ćemo da se igramo onoga čega ti želiš“. Veoma je važno da u tom vremenu djetetu ne namećete ništa, da ga pratite u igri koju ono inicira. Na taj način mi učimo dijete da sjutra, kada mi nešto budemo tražili od njega, da nas posluša, jer smo mi sada njega slušali.
Jedan savjet za nas odrasle – svjedoci smo da imamo ova moderna sredstva komunikacije, mreže, da vijesti, bilo da su prave ili fake news, stižu iz minuta u minut. Koliko preporučujete ljudima da odgledaju vijesti ili najnovijih informacija u toku dana? Da li da se mi odrasli baziramo na neke druge stvari, da ne piljimo samo u televizore, mobilne telefone, tablete i tako dalje?
Ono što hoću da pohvalim medije je to da radite veoma savjesno i dobro, vi ste dio ovoga svega. Prije svega, generalne preporuke ako pričamo o izlaganju vijestima, veoma važno je da se ograničimo, ne da se izolujemo. Veoma je važno da budemo selektivni prema sebi, da kažemo da ćemo u toku dana jednom, eventualno dvaput, da pođemo na internet, neki portal, upalimo TV, pogledamo vijesti. Jednom, eventualno dvaput. Druga stvar je da selektivno gledamo vijesti, tj. informacije koje nam se pružaju, da budu od provjerenih, stručnih izvora, da izbjegavamo lažne vijesti, širenje panike. Bitno je da u kasnim popodnevnim i večernjim časovima izbjegavamo izlaganje vijestima. To je važno što tada ostane u nama taj sadržaj, krenu naše misli i mi gubimo rutinu, koja je i nama neophodna. A te dodatne informacije prekidaju rutinu, ritam spavanja, ostajemo više budni i kasnije to može izazvati veće probleme-budemo nervozniji, sa manje sna, poremeti se čitav ritam, a onda ta nervoza može da se reflektuje i na okolinu, to može da eskalira u neku netrpeljivost, da ne kažem nasilje…
Mnogi kažu da virus može da ubije, ali da isto može i globalna depresija. Kakav psihološki profil očekujete kod ljudi kada sve ovo prođe, u zavisnosti od toga koliko će trajati, kako možemo da utičemo, da se zaštitimo u ovim psihološki teškim vremenima?
Ovo sada što možemo pričati jeste na nivou pretpostavke. Naše generacije se nijesu susretale sa ovom vrstom izazovnih vremena u kojima se sada nalazimo. Možemo da pretpostavimo i da crpimo one informacije sa kojima su se susretale ranije generacije, kada su bile neke pandemije, čega su oni bili svjedoci. Svakako će uticati, pogotovo na one osobe koje su već do sada imale smanjene kapacitete da izađu na kraj sa anksioznim stanjima, ovo će dodatno da ih pojača i sigurno će se u nekom smislu manifestovati. To govorim o onima koji su već ranjivi. Ako pričamo o onima koji su generalno u redu i kod njih će se to reflektovati, ali ono na šta bih se ja osvrnuo, jeste da imamo taj umjereni optimizam. On je veoma bitan. Ovo je situacija u kojoj smo se našli, mi imamo vjeru da će to proći i to hoću da pošaljem kao poruku svim vašim slušaocima. Ovo će svakako proći. Kada? Mi ne možemo da znamo, ali zavisi dosta od nas i od našeg odnosa prema svemu ovome. Do tada možemo da se držimo tih dnevnih rutina, pogotovu ljudi koji rade od kuće, bitno je da svoje obaveze završe u okviru radnog vremena, da bi kasnije ostavili vrijeme za sebe i svoju porodicu. Važan je kvalitetan san, umjerena fizička aktivnost. Izbjegavati psihostimulanse kao što je kafa u poslijepodnevnim i večernjim satima, da se ne bi narušio san. Konzumaciju alkohola treba svesti na minimum, kao i prekomjernu zloupotrebu psihoaktivnih supstanci i ljekova za smirenje. Ako smo fizički udaljeni, ne znači da ne možemo da održavamo kontakt sa nama bliskim ljudima, sa kojima dijelimo sličan sistem uvjerenja. To možemo vrlo lako iskoristiti kroz razgovor, on line kafu ili čaj. To je lijep način da održimo kontakt i obodrimo sebe i druge, da pružimo podršku i tako se rasteretimo. Postoje neke brze tehnike, za situacije koje stvaraju napetost. To se zove 4-7-8. Dok brojite od jedan do četiri udišete vazduh kroz nos. Zadržavate vazduh od jedan do sedam, da bi polako izdisali vazduh na usta, brojeći od jedan do osam. Udah traje četiri, zadržavanje sedam, izdah osam sekundi. To ponovite u četiri ciklusa, vaše tijelo i vaše srce će reagovati na to, smirićete se i stabilizovati. Druga tehnika-udah četiri sekunde na nos i zamislite boju koja vam prija. Četiri sekunde zadržite vazduh, i dalje misleći na tu boju, a onda četiri sekudne izdišite, misleći na neku boju koja vam je odvratna. I ova vježba se ponavlja četiri puta. To su kratke, brze intervencije gdje možete da se smirite i na neki način malo skrenete misli.
