Kada mi je Milan predložio da napišem tekst za ovaj serijal, pomislio sam: zar je već došlo vrijeme da pišem sjećanja? Zar tako brzo mine pola vijeka i još jedna godina preko? Iz mračnog i nemirnog mora neurona i glije, iz engrama davno stvorenih pa zaboravljenih, javljaju se sjećanja, a „samo sjećanja mogu imati oči sokolove“.
Franko
Vrelo je ljeto, kamigor. Deda Stevo, partizan odlikovan medaljom za hrabrost i ja, njegov unuk, sjedimo na stepenicama naše stare kuće u Podgradu. Deda puši „Zetu“ i čita „Politiku“, koja javlja da je španski diktator, fašista, Fransisko Franko na samrtnoj postelji. Deda odmah pravi plan: „Nas dvojica ćemo se Frankovoj hacijendi približiti džipom, ja ostajem u kolima, ti preskačeš ogradu, prikradaš se i kroz otvoren prozor u Frankovu sobu, kao Boško Buha, bacaš bombu!“ Ali ja imam drugačiji predlog: „A, deda, bolje da ja vozim džip, a ti da baciš bombu!“ Tako je zbog mog kukavičluka Frankova agonija nastavljena još nekoliko mjeseci, umro je tek 20. novembra 1975. godine.
Tito
Igrajući se ispred zgrade povrijedio sam desnu šaku. Rana mala i beznačajna ali moja brižna sestra Olivera pohađa kurs prve pomoći. Odlučuje da mi ranu previje i ruku imobiliše stavljanjem zavoja oko vrata. Tako imobilisane ruke sjutradan odlazim u zabavište. Kopija sam slike druga Tita kada je ranjen na Sutjesci. Moji drugovi iz grupe počinju da mi skandiraju: Tito, Tito! Niko srećniji od mene. Ni tada. Ni sada.
Zemljotres
Pravoslavni je vaskrs i katolički uskrs, nedelja, 15. april 1979. godine. U hodniku našeg stana, u Jovana Tomaševića 5, nalazimo se moja sestra i ja. Počinje zemljotres, silovit, strašan, predubok, preužasan… Sestra me drži oko pojasa ali ne uspijeva da me zadrži, sve vrijeme zemljotresa udaram glavom u zid. Sledećih ću dana na čelu nositi veliku, što bi se po barski reklo, čomigu. A mnoga će cura beogradska (i jedna mostarska), kasnije, kad bih joj ispričao ovu priču, ne bez žaljenja zaključiti da su posljedice tog udaranja glavom u zid ostale trajne.
Torta
Prošlo je mjesec i po dana od velikog zemljotresa. I dalje se, svakog dana, tresemo po nekoliko puta, jako ili jače. Struje nema satima, živimo i spavamo pod šatorima, na Topolici nema žive duše. Ali ako pogledate bolje, vidjećete jednu priliku na trećem spratu naše zgrade. To je moja majka Irena koja sprema tortu za moj osmi rođendan, svemu uprkos. Ukus te torte koju smo pojeli pod vedrim nebom pamtim i danas. To je bio naš mali čin inata i prkosa, ljubavi i nade. Naša mala pobjeda u slavu života. Kao u onoj pjesmi: „Smrtosan je život, al smrti odoleva…“
Tito (2)
Umro je drug Tito. Velika zemlja tuguje za svojim najvećim sinom. Dani su žalosti i svi sportski događaji su odloženi. Ali nas trojica, Igor (znameniti srpski književnik, osvajač Pekićeve nagrade), Jadran (poznati barski doktor stomatologije) i ja, hoćemo da igramo fudbal na „Crkvice“, na tom našem mitskom igralištu većem od svakog Nou Kampa i San Sira, igralištu na kojem smo osvajali i gubili svjetska prvenstva igrajući uvijek napadački, za gol više. I nalazimo rješenje: od izolir trake pravimo tri crna flora, a pred početak utakmice držimo pun minut ćutanja, što Igor precizno kontroliše na svojoj štoperici. Utakmica može da počne.
Ambasador
Danas je važan dan za Bar. U posjetu nam dolazi američki ambasador u Jugoslaviji, njegova ekscelencija, Lorens Iglberger (on će kasnije postati državni sekretar SAD) koji će otvoriti novoizgrađenu Zdravstvenu stanicu u Sutomoru, poklon vlade SAD. Svečani ručak se održava u hotelu „Inex-Zlatna obala“. Kršeći sve diplomatske norme i protokole moj otac Ljubo me vodi na ručak. Gospodin ambasador u moru drugova primjećuje moju pionirsku glavu. Neposredan, nasmijan, duhovit započinje razgovor. Kaže da ima dva sina, jedan je prosječan, normalan. A drugi ima samo dvije opcije: ili će biti šef mafije ili Predsjednik Amerike! Uskoro, američki i domaći zvaničnici prisustvuju sledećoj sceni: nas dvojica, ambasador i plavokosi deran, na terasi hotela „Inex“ odigravamo prizor iz američkog vesterna. Okrenuti smo leđima jedan drugom, odbrojavamo po deset koraka, okrećemo se i pucamo iz zamišljenih koltova: Bang! Bang! Obojica, pogođeni, padamo.
Šah
Od moga oca naslijedio sam veliku ljubav prema šahu ali od njegovog ogromnog talenta i dubokog razumijevanja za ovu magičnu igru nisam naslijedio mnogo, nisam naslijedio ništa. Zato me nemojte pitati kako sam se, kojim čudom, kojim hirom boginje Kaise, plasirao na seniorsko prvenstvo Bara u šahu 1987. godine. Prvenstvo uveliko traje, već sam nanizao nekoliko „krompira“ (uključujući i onaj od Milana) ali danas imam posebnu tremu, igram crnim figurama protiv mog direktora, profesora Lutovca, čika Maksima. On mi pruža ruku, gleda me strogo i mrko i povlači razarajuć, dobitnički potez, 1. g4!! Nakon ovog poteza partija gubi teorijski značaj. Partiju gubim u petnaestak poteza.
Sloga
Formiran je fudbalski klub „Sloga“ Stari Bar. Počinje da radi i njegova omladinska škola. Svi Starobarani su pozvani da se pridruže. Taj poziv, naravno, važi i za mene. Na prvoj trening utakmici dajem gol, nada mnom je napravljen i penal. Na kraju pucamo slobodne udarce, ispostavlja se da sam dobar šuter. Ulazim u prvi tim omladinaca, zadužujem dres sa brojem 10. Prva utakmica, na novom pomoćnom terenu stadiona na Madžarici, protivnik „Tara“ Cetinje. Negdje u 70. minutu primam jednu loptu u šesnaestercu, umirujem je lijevim ramenom, a onda pucam volej, lijevom nogom, kao Van Basten, kao Miloš Bursać, centarfor Hajduka. Lopta ulazi pod rašlje. Evrogol. Presrećan sam, presrećni smo. A onda, usred naše beskrajne radosti i slavlja, shvatamo da je sudija poništio gol zbog igranja rukom? Sledeće kolo, gradski derbi, „Luka Bar“ – „Sloga“. Igramo na igralištu kod Pivnice, po blatu do koljena. Igramo dobro. Igramo pametno. Dajem dva gola, sudija oba poništava zbog ofsajda? Dvije utakmice, tri gola, sva tri poništena. To je moja profesionalna fudbalska karijera.
Kadice
Plaža Kadice je za mene arkadijski vrt, rajska bašta, sunčani Eldorado, obećani Montenegro, kako to kaže Kiš. Na Kadicama uživamo, moja generacija i ja, skoro četrdeset godina. Sinoć je padala kiša, talasi su veliki, na Kadicama smo samo moj brat od strica Kiko i ja. Prilikom izlaska iz vode, stajem na staklo i dobijam veliku posjekotinu na palcu desne noge. Dok čekamo da krvarenje stane, pričamo o mnogo čemu. Jednoglasno zaključujemo kako iz sveg srca mrzimo Rijeku, jer je odbrambeni igrač tog kluba, Mladen Mladenović, u prvom kolu fudbalskog prvenstva polomio nogu najvećem pojačanju Hajduka, Nenadu Cicu Gračanu od koga smo očekivali da vrati titulu tamo gdje joj je i mjesto: na Poljud! Kako krvarenje ne staje, Kiko me nosi „na krkače“, uzbrdo, cijelom onom kozjom stazom do ceste. Stopiramo. Od svih ljudi i od svih kola na ovom svijetu, prva se zaustavlja Zastava 101 riječkih registracija na čijem retrovizoru ponosno vijori zastavica NK Rijeka! Dobri čovjek iz Rijeke me prevozi do Doma zdravlja i pozdravlja uz riječi utjehe i podrške. Dobri čovjek iz Rijeke me uči za cio život da biti čovjek, a ne Riječanin, ili Beograđanin, ili Baranin, znači biti!
Mašala
Imao sam 17 godina kada sam doživio prosvjetljenje, epifaniju. Shvatio sam da su naši stari Barani i Starobarani za malu djecu imali dva komplimenta. Ako je dijete bilo lijepo, rekli bi: Mašala, što je lijepo! Ako je dijete bilo, smije li se reći, grdno, da se ne bi lagalo, a da bi se kompliment ipak dao, govorili su: Mašala, što je poraslo! Sa mojim ocem išao sam u stotine njegovih ljekarskih kućnih posjeta. I baš svaki put, bez izuzetka, rekli bi mi: Mašala, što je porastao!
Imagine
Profesor Ranko Opančina nam je predavao engleski jezik u trećem i četvrtom razredu Gimnazije. Njegovi su časovi bili drugačiji, puni pravog života, puni ritma i šarma, puni engleskog jezika koji se zaista govori, puni najboljeg rock and roll-a. Danas na času čitamo domaće zadatke, naše prevode pjesme „Imagine“ Džona Lenona. Od profesora učimo da engleska fraza „I wonder“ ne znači začuđen sam, nego pitam se. A onda nam kaže: „Za ovaj prevod svi ste danas zaslužili čistu peticu i ocjenu više na kraju godine. Kad budem zaključivao ocjene, podsjetite me na to.“ Podsjećanje nije bilo potrebno, dobri profesor je svoje obećanje ispunio:
„Imagine no possessions
I wonder if you can
No need for greed or hunger
A brotherhood of man.“
JNA
Večeras cijela moja generacija odlazi na služenje vojnog roka. Svi smo u ovom noćnom vozu za Beograd. Kako smo mladi i lijepi. Uplašeni. Uzbuđeni. Hrabri. Uskoro ćemo i zapjevati jer se s pjesmom ide u vojnike. Ali, u ovom trenutku dok voz kreće, svi ćutimo. Kao da se još jednom u mislima pozdravljamo sa roditeljima, sestrama i braćom, prijateljima, divnim Barankama (i Petrovčankama) u koje smo zaljubjeni. Ali, jedna misao tek se rađa u mojoj glavi: od danas, 16. septembra 1989. godine, u svom rodnom gradu, u svom Baru, više neću biti domaćin. Biću samo gost.
