„Postoji tajni grad, u njemu nikoga ne mori glad / Tajni grad, u njem si čitav život zdrav i mlad / Tajni grad, po njemu mirno teku ulice / Tajni grad, ajde poljubi me i zbuni se…“ (Darko Rundek)
Reno 8
Moj stric Ivan Živković, striko Ivo, najbolji je matematičar na svijetu. Kad mi u matematici baš ništa nije jasno, tu je striko da mi sve začas objasni, uz primjere i smijeh, i povremene, konstruktivne komentare: „Budalo!“ i „Odlično!“ Nakon što smo u očevoj kancelariji vježbali zadatke iz „Veneove“ zbirke, striko me vraća na Topolicu. Vozi svoj banana žuti Reno 8 sa kojim je prošao cijelu Evropu i stigao čak i do Pariza. Dok vozi, što bi se danas reklo u sportskom mode-u, ne dozvoljavajući da nas pretekne jedna Škoda 105, otkriva mi veliku životnu istinu: „Nikad, sine, ne dozvoli da te prestignu prosječni i oni ispod prosjeka. To je aksiom. I zato tvoj striko nikad u životu nije dozvolio da ga pretekne Fića ili, taman posla, bilo koja Škoda!“
Maradona
U toku je Svjetsko prvenstvo u fudbalu u Meksiku. Nedelja je, 22. jun 1986. godine, četvrtfinale, Argentina – Engleska. Na večeri imamo goste iz Makedonije, iz Skopja. Među njima je i Iva koja je moje godište. Iva je crnka, vitka i preplanula, bisernog osmijeha, miriše na neke orijentalne začine, na gorobilje sa Šar-planine, na t’gu za jug. Da je bilo koji drugi dan, da je bilo koja druga noć, gledao bih samo u nju. Ali ne i večeras. Jer, na televiziji se upravo odigrava čudo koje se viđa jednom u sto godina. Jedna ruka grešnog čovjeka postaje ruka pravde i pobjede, ruka potlačenih i poniženih, božja ruka. Jedan mali čovjek, El Pibe de Oro, dribla šestoricu Engleza i cijelu britansku imperiju i postiže najljepši, najpoetskiji i najgenijalniji gol dvadesetog vijeka. Oprosti, ubava Iva, večeras gledam samo Maradonu i nije me stid da to priznam.
Pirane
Sa Kikom idem u bioskop, u obnovljenu i modernizovanu ljetnju baštu Doma kulture, da gledamo novi holivudski hit: „Pirane 2“. Mirna je ljetnja noć, bašta je puna i uskoro svi bez daha pratimo priču o skroz naivnim američkim roniocima i zlim, ljudskog mesa nezasitim, piranama. Mukla je tišina. I u trenutku dok jato pirana kidiše, a ekran biva crven od prolivene krvi, Kiko, na sav glas, citira Mladena Delića: „Joj, joj, jooooj, sudac, pa to je faul!“ U bioskopu tajac, a zatim gromoglasan smijeh, koji se, mislim, čuo do Sutomora. Od ozbiljnog gledanja filma više nije bilo ništa, pa smo uz smijeh ispratili kraj i pobjedu naših američkih prijatelja nad mrskim piranama. A ja sam mnogo godina kasnije, u onim mračnim devedesetim, ne ponovile se nikad, pročitao riječi italijanskog oskarovca Roberta Benjinija: „Smijeh spašava od užasa.“
Slovenijales
Kad je ljeto, zna se, spavamo sa svim vratima i prozorima širom otvorenim. Problem nisu, kao što biste mogli pomisliti, bube, skakavci i slijepi miševi koji dolijeću u spavaću sobu, nego muzika iz „Agave“ koja se u našem stanu čuje, taman kao da smo usred restorana. Zato se trudimo da na spavanje idemo u kasnu uru, kad muzika, konačno, hvala svevišnjem, prestane. Večeras sam umoran, jutros sam bio na moru, pred veče smo igrali fudbal. Oči mi se sklapaju, noćas neću gledati „Program plus“, odlazim u krevet rano, prije vremena. Ali! Umjesto da zaspim, san mi razbija mega-hit koji vokalni solista iz „Agave“ pjeva sa osjećajem, dajući cijelog sebe, duševno: „Imam šupu, a u šupi rupa, kroz nju gledam komšinicu Micu kako se kupa! Slovenijales, Slovenijales, biće urnebes!“
Sinhronicitet
Kad sam završio fakultet i počeo da se bavim psihijatrijom naučio sam da se ta pojava zove sinhronicitet, da je opisao Karl Gustav Jung, i da predstavlja „načelo neuzročnog povezivanja“, odnosno „psihički uslovljenu relativnost prostora i vremena“. Otac igra Prvenstvo Crne Gore u šahu u Ulcinju 1986. godine. Rezultate saznajem ujutro na sportskoj stranici „Pobjede“. Te noći imam moru: sanjam oca kako igra protiv majstorskog kandidata Dragana Ljesara sa Cetinja, kako u cajtnotu previđa topa i gubi partiju. Očev pogled, pun nevjerice, bola i očaja budi me iz tog košmarnog sna, iz te noćne more. Ujutro žurim na trafiku da kupim „Pobjedu“. Tu srećem očevog školskog i šahovskog druga i ispisnika, Vlada Lukšića koji mi govori: „Kakva šteta, Nebojša, bio sam sinoć u Ulcinju, izgubi Ljubo dobijenu partiju protiv Ljesara, previđe topa u cajtnotu!“
Reket
Kada su, sredinom osamdesetih, na Madžarici, pored hotela „Topolica“, napravljeni prvi betonski tereni za tenis, mi smo, bez oklijevanja, povadili stare drvene rekete koje su naši roditelji ko zna kad i ko zna zbog čega kupili. Igrali smo tenis od zraka do mraka, uvijek kad nam njemački turisti ne bi zauzeli termin. Bili smo samouki, samonikli, naturšpileri, udarali smo lopticu po osjećaju i bez osjećaja i tješili se kako bi igrali puno bolje, skoro savršeno, kad bi imali one nove grafitne rekete koje smo vidjeli samo na televiziji. A onda se jednog junskog dana 1987. godine, na početku raspusta, sa broda „Ivangrad“ Prekookeanske plovidbe iskrcao moj brat Marko. Iz svog kofera izvadio je poklon za mene. Bilo je to čudo neviđeno, čudo nad čudima: crni grafitni reket „Head“ sa zlatnim i tamno zelenim prugama sa strane. Bio sam „glavni“ sa tim reketom, isti Bruno Orešar, govorile su cure tih vrelih dana. A ja želim da Marku, kapetanu duge plovidbe, sada kada je zauvijek otplovio na neke nebeske okeane, kažem hvala za taj reket, za tu radost, za to srećno ljeto. Za sve…
Odbrana Kadica i poslednji dani
Već danima na Kadice dolaze dvije porodice sa gomilom male djece, što je stvar koja se ne radi i ne toleriše. Zakazujemo hitan sastanak, vanredno zasijeda CKK (Centralni Komitet Kadica). Donosimo odluku da se mora djelovati urgentno i ofanzivno, bez oklijevanja. Šaro i Veselin plivaju iz pravca Crvene plaže, izlaze iz vode, „iscrpljeni“ padaju ispred peškira jedne od inkriminisanih porodica i, boreći se za dah, pitaju uglas: „Gospođo, je li ovo ovđe Dubrovnik?!“ Jadran zatim prezentira elemente sinhronog plivanja na iznenađujuće profesionalan način što je ispraćeno aplauzom i gromoglasnim ovacijama. Onda započinjemo (potpuno izmišljenu) priču o onoj porodici što ih je prošle godine udario grom baš ovdje na Kadicama, jedva su, kukavci, pretekli! Olgica, Nela, Ivona i Ćuta brišu suze jer su se podsjetile potresnih scena dok smo spašavali tu čeljad. Vlado dodaje kako je taj događaj zanimljiv i sa medicinske strane ali i kao „sociološki fenomen“… Članovi dvije porodice se preneraženo zagledaju, skupljaju peškire, sklapaju suncobrane i odlaze da se više nikad ne vrate. Pobjeda je potpuna, Kadice su odbranjene!
Nova godina
Doček je nove 1989. godine. Žurka je kod Pritke u Sutomoru. Njegova je kuća još u izgradnji, ali su grubi radovi završeni. Nama više od toga ne treba. Glavni organizator je Pop, a njegova organizacija je besprijekorna, nema joj mane ni zamjerke, od pozivnica do dressing-coda. Na dočeku slušamo Bajagu, Haustor, EKV, Psihomodo pop, Partibrejkerse, Azru, Električni orgazam… Priznajem, ne bez kajanja, slušamo i Bijelo dugme. Slušamo U2, INXS, Depeche mode, Ganse, „D Kleš, D Kjur i D Kalt“, takvo je vrijeme, takvi su običaji, tako smo vaspitani, na našem dočeku nećete čuti narodnjake. I dok se sati stare i nove godine smjenjuju kao na filmu, igramo, plešemo, pjevamo, pijemo (umjereno), patimo, volimo i zaljubljujemo se (neumjereno). Imamo šesnaest, sedamnaest, osamnaest godina. I još smo djeca, kako i treba da bude, kako bi trebalo da bude. Užasni, crni cunami devedesetih još ne slutimo. I da nam neko sada kaže da imamo još samo par godina za nas, ne bi mu povjerovali. Sve je lako kad si mlad, sve je dobro, bolje ne može biti. A ona i ja, u zoru prvog januara, dok čekamo prevoz za Bar, igramo školice.
Protekcija
Profesorka Nada Jovanović nam je predavala jednu od mnogih biologija koje smo imali u četvrtom razredu gimnazije. Profesorka nas je učila lako i otmeno, sa taktom i stilom, uvijek sa osmjehom, imala je puno sluha i strpljenja za sve nas. Ali pred samo polugodište, iznenada, „ni od kud iz dubine gledan“ profesorka nam je zadala kontrolni zadatak. Nastao je pakao, pandemonijum. Niko od nas nije bio spreman, na kontrolnom su i najbolji, odlikaši, dobili jedinice i dvojke. Pošto profesorka moje škrabotine nije mogla da odgonetne, zamolila me je da na velikom odmoru dođem u njen kabinet i pročitam joj šta sam napisao. Kad sam završio čitanje svog žalosnog kontrolnog zadatka, profesorka me pita:
„I koju ocjenu sad da ti dam?“ Sve crveneći, rekao sam: „Mislim, profesorka, da je ovo za neku jadnu trojku, pa pošto već imam jednu peticu, zaključite mi četvorku. A ja ću se potruditi da u drugom polugodištu ponovo zaslužim peticu!“
„I ja mislim da je tako najbolje“, kaže profesorka. A onda me pita za roditelje, sestru i braću, kako su, šta rade, daje mi zadatak da ih sve obavezno pozdravim. Zvonilo je za početak trećeg časa, i dok hvatam kvaku od vrata kabineta, čujem kako mi profesorka govori: „A, Nebojša, ne smijem ti ja od Ljuba dati trojku! Evo ti četvorka i zaključujem ti pet!“
Kompliment
„Žile, napiši mi domaći na temu: ’Moje viđenje romana ‘Na Drini ćuprija’“, moli me školski drug Predrag. Njegovu molbu prihvatam rado, jer sam snagom i ljepotom ove knjige, jer sam stilom i erudicijom našeg jedinog nobelovca, potpuno opčinjen. Domaći pišem brzo i lako i, ne krijem, zadovoljan sam kako sam ga napisao. Međutim, u ponedjeljak, poslije škole, Predrag mi prilazi i kaže: „Žile, umjesto da mi pomogneš, ti me nagrdi, profesorka me je isprozivala i rekla, Predraže, ja sam jasno naglasila da se ne prepisuju književne kritike!“ Tako mi je profesorka srpskohrvatskog jezika, Anđelija Marojević, naša draga komšinica teta Anđa, ne znajući, dala veliki kompliment: od mog domaćeg zadatka, napisanog iz moje glave, u jednom dahu, bez prepisivanja i sufliranja, pomislila je da je tekst nekog književnog kritičara. Književnog kritičara sa zrnom talenta, neskromno se nadam ja.
Brigada
Tada nisam znao da je Vrhovni komandant Četvrtoj crnogorskoj proleterskoj brigadi dao najveći kompliment koji se jednoj ratnoj jedinici može dati: „Četvrta brigada, to su četiri brigade!“ Imao sam sedamnaest godina i znao da u ulici Četvrte crnogorske proleterske brigade živi ona, sestra moje najbolje drugarice. Kasni je mart i kiša pljušti satima. Ali mene, u crvenom džemperu, bez kišobrana, bez kape, bez jakne, ništa ne može zaustaviti. Idem pored mora ka Žukotrlici, donjom džadom, pokisao do gole kože. Onako mokar, dok se voda još sliva sa mene, pritiskam zvono na njenim vratima. Bez uzemljenja i bez izolacije, uspostavljam strujno kolo. Struja me pošteno trese. Vidim sve zvijezde! I dok mi ona nasmijana otvara vrata, dok se oporavljam od strujnog udara, izmijenjenog stanja svijesti, počinjem da pjevam (što ne bih trebao da činim ni pod kakvim okolnostima):
„E-dur mi izlazi iz svih ćelija
Doboš me udara samo na dva
Ja ne znam koliko imam napona
U voltima…“
Fotografija
Ima ta jedna fotografija slikana pred samu našu maturu. U kabinetu smo biologije. Svjetlost ulazi sa desne strane gdje su oni veliki prozori koji se na fotografiji ne vide. Na zidu su dva postera: veliki, na kome je anatomski prikaz ljudskog tijela i mali, na kome je prikazana anatomija oka. Sa desne strane, u samom uglu, neko sjedi na stolu. Vidi se dio košulje i farmerica. To bi mogao biti Jadran ili Pero ili čak i ja. Iza neko stoji. Vidi se samo bijela majica (takve su sada vrlo moderne) i utrenirani triceps. To je, nesumnjivo, Šaro. Iza te dvije prilike na stolici stoji Violeta. Svjetlo joj pada na desnu polovinu lica, lijeva polovina je u polusjeni. Violeta je u sivoj haljini koja joj dopire tačno do koljena. Kosa joj je crna, a frizura kao da je sada stigla iz Holivuda ili iz nekog MTV spota. Okrenuta je polulijevo, gleda u objektiv sa nagovještajem osmijeha. Sa lica joj sija mladost, radost i strast mladih godina. U rukama joj je gitara koju je, pretpostavljam, donio Pop. Gitara je obična, ali vi vidite, ne čujete ali slutite, da se ta gitara u Violetinim rukama, magijom njenih, magijom naših godina, pretvara u rock gitaru, u bas gitaru, u gitaru Suzane Hofs, prvog glasa grupe The Bangles. Violeta pjeva, nema sumnje, novi hit grupe The Queen „I want it all“. Ili je to pjesma „Krug“ od EKV?! I vi osjećate da je tu, na toj fotografiji, sve mlado, sve čisto i novo, neiskvareno i moderno, zagledano u budućnost. Mi znamo šta se dešava u svijetu, pratimo njegov ritam, njegove otkucaje, dišemo sa njim, mi smo njegov dio, mi smo svijet sam. Ta fotografija, to je sve što treba da znate o našoj generaciji.
Milicija trenira strogoću
Julska je noć. Upravo sam ispratio djevojku i vraćam se kući. Na sebi imam bermude, majicu kratkih rukava, džins jaknu i patike Ellesse. Ne zaboravimo, i dugu, plavu kosu. Na dvadeset metara od zgrade milicije srećem moje drugove Čeu i Vikija koji čekaju prevoz za Veliki pijesak. Dugo se nismo vidjeli, pa ostajem sa njima da se ispričamo. Nakon pet minuta pored nas se zaustavlja milicijski Golf, a milicajac sa mjesta suvozača upire prstom u mene i naređuje: „Polazi!“ Na ulazu u zgradu milicije, unosi mi se u lice, viče i prijeti: „Govori, bitango, đe su stvari koje si ukrao u Maksimarket da te ne vodim sad u podrum, da me zapamtiš!“ Šokiran, prestravljen, ne uspijevam da kažem ništa. Srećom, nailazi dežurni inspektor koji me odvodi u svoju kancelariju. Dajem mu ličnu kartu, saznaje ko sam i čiji sam i shvata da nisam onaj koga traže. Ljubazno me pozdravlja i pušta da idem. Na izlazu iz zgrade srećem milicajca koji me je priveo. On me pokroviteljski grli oko ramena, i dok mu se milicijski brk šeretski smiješi, kaže mi: „Bratski, što da ti rečem, moga si da nastradaš zbog izgleda noćas!“
Suze
Ovo ljeto 1989. godine polako se približava kraju. A svakim danom koji prođe, svakim danom ovog vrelog septembra, bliži se moj odlazak u vojsku. Ne mogu da zamislim, ne mogu da pretpostavim šta me tamo čeka. Godina dana u vojsci, to je čitava vječnost, čitava mladost, život čitav. Trudim se da ne pokazujem šta zaista osjećam, kakve mi se teške misli roje u glavi. Ali znam da ću se, ako majka zaplače kad krenem u vojsku, raspasti u milion komada. To joj i kažem, a ona obećava da na rastanku neće plakati. Vrijeme je da krenem, onaj crni voz iz Balaševićeve pjesme već čeka na stanici. Dok se pozdravljamo, majka mi govori: „Vidjećeš, proći će brzo, začas, godina dana, to je dok udariš dlanom o dlan”. Gledam je u oči, ona, majka hrabrost, ne plače. Znam da je plakala poslije.
Sandra
Preturam po starim stvarima. Na pod pada sveska iz zoologije iz četvrtog razreda Gimnazije. Na njoj posveta. Stihovi grupe INXS. Od Sandre. Školske drugarice. Doktorke nauka. Profesorke na medicinskom fakultetu u Kelnu. Poznate naučnice koja otkriva tajne starenja, tajne vječne mladosti. Sandre, koja je ponos naše generacije. Posveta kao moto, kao geslo, kao poruka što se kao crvena nit proteže kroz cio život:
I told you
That we could fly
Cause we all have wings
But some of us
Don’t know why…
Osmjehujem se. Sjećam se. Gasim svjetlo u sobi. I zvuk kiše dopire do mene. I svud je tama.
