Talenat, rad, zalaganje i sati uloženi na učenje i usavršavanje jesu osnova na kojoj počiva svaka uspješna karijera. Ali, čini se da nekad uspjeh izostane ako se, i pored svega navedenog, u priču ne umiješaju sreća i sudbina. Prerušene u zvuke violine Petri Bubanji sreća i sudbina donijele su neočekivanu prečicu do američkih univerziteta. Ljiljana i Vesko Bubanja, Petrini roditelji, barski prosvjetni radnici, prije dvadesetak godina su, prisustvujući otvaranju jedne od izložbi u Galeriji „Velimir A. Leković“, na spratu galerije čuli zvuke violine. Popeli su se i upoznali violinistu Andreja Kurtija, koji je tada predavao u Luizijani. „I naša ćerka svira violinu, i to vrlo uspješno“, pohvalili su se. I tako je možda nikad naglas izgovoren san postao ispružena ruka za put u Ameriku. Uplašena djevojka, tek zakoračila u punoljetstvo, otisnula se u „bijeli svijet“. Ali, zahvaljujući prijateljstvu sa profesorom Kurtijem, velikom radu, ulaganju u sebe i svoje obrazovanje, strah je vrlo brzo postao samo uspomena. Dr Petra Bubanja, rođena Baranka, već skoro dvije decenije gradi uspješnu muzičku karijeru u Americi. I dok o životu na drugom kontinentu priča sa ponosom, posebne emocije osjete se u glasu kada govori o svom rodnom gradu, porodici i prijateljima koji je svakog ljeta ovdje dočekuju.

„Iako sam išla u srednju muzičku školu u Podgorici i putovala svakog dana, ovo je bio drugačiji, dalek put, odlazak u nepoznato, u drugu kulturu na drugom jeziku. Iako sam bila dobar đak i imala širok vokabular, konverzacioni engleski mi jeste u početku bio malo problematičan. Bilo me je strah i taj strah je tokom samog putovanja bio očigledan, jer su me čak i službenici na aerodromima kontrolisali na svakom presjedanju, misleći da nešto krijem. Nisam imala laptop i sa roditeljima sam komunicirala telefonom, kupovala minute… Početak je bio dosta nelagodan, ali sam se relativno brzo uhodala, upoznala vršnjake i shvatila kako sistem funkcioniše. Samim tim što mi je profesor iz Srbije mogla sam sa njim da razgovaram i da ga pitam sve što mi je bilo nejasno“, ispričala je Bubanja gostujući u programu Radio Bara.

Nakon završenih osnovnih studija u Luizijani, na Northwestern State University, u klasi profesora dr Andreja Kurtija, uslijedile su magistarske studije u Ilinoisu, na Southern Illinois University kod profesora Michaela Barta, a potom i doktoriranje na državnom univerzitetu u Floridi, Florida State University, u klasi dr Ben Sunga. Na osnovnim studijama, kako ističe, upoznala je i supruga sa kojim trenutno svira u sedam orkestara. Tokom bogate karijere, Bubanja je imala priliku da svira za neke od najvećih imena u svijetu violine, poput Gil Shahama ili Dejvida Kima i predaje klasi od trinaest studenata, od kojih su neki bili i na doktorskim studijama na univerzitetu u Floridi. No, ipak, na pitanje koje bi nastupe izdvojila kao najznačajnije u svojoj dosadašnjoj karijeri, bez trenutka razmišljanja, kaže – koncert u sklopu Barskog ljetopisa 2019. godine.

„Jedan od najdražih događaja je koncert na Barskom ljetopisu 2019. godine, kada sam nastupila sa suprugom i Vanjom Simićem, mojim profesorom violine, što mi je bila izuzetna čast. Jako su mi lijepa sjećanja na taj koncert – puna dvorana Dvorca kralja Nikole, ljudi su stajali, svirala sam vrlo izazovan i dug program, i reakcija publike i njihovo strpljenje su mi mnogo značili. Voljela bih da ponovo budem dio Barskog ljetopisa. Ipak, čini mi se da moram da uložim dosta napora da bih nastupila u Crnoj Gori, a u posljednje vrijeme nisam sigurna ni kome bih trebala da se obratim. Ovim povodom bih voljela da kažem da sam definitivno zainteresovana. Čekam poziv i koncerta će definitivno biti“, kazala je Bubanja.

Vrijedni su prisjećanja i neki od brojnih solo nastupa.

„Prošle jeseni sam svirala „Proljeće“ sa orkestrom iz Pensakole, a ovog ljeta „Violinistu na krovu“ sa SI Fest-om. Tu su i nastupi gdje sam svirala solističke dionice: u „Šeherezadi“ na magistarskim studijama i „Životu heroja“ od Riharda Štrausa, na doktoratu. Mislim da sam uspjela da ubodem nit duša tih ženskih junakinja“, ispričala je Bubanja.

Kao i većina djevojčica, i ona je na početku muzičkog obrazovanja maštala o tome da postane pijanistkinja. I dok su roditelji „navijali“ za gitaru, profesori su Bubanje ubjeđivali da je upravo violina Petrina budućnost. I nisu pogriješili, a kako Petra ističe, iz ove perspektive je zahvalna što profesori nisu odustajali od svoje preporuke.

„U srednjoj školi i na osnovnim studijama jesam svirala klavir, to je bio jedan od predmeta, i zbog te neke dječije želje da ga sviram baš sam uživala u tome i provodila možda i previše vremena na uštrb vježbanja violine. Tako sam u nekom trenutku morala da se posvetim instrumentu koji mi je zaista prioritet“, prisjeća se naša sagovornica.

I dok su njeni vršnjaci nakon završenog prvog razreda srednje škole uglavnom bezbrižno provodili raspust, Bubanja je vanredno polagala Gimnaziju „Niko Rolović“, prethodno položivši sve predmete u Srednjoj muzičkoj školi „Andre Navara“ u Podgorici. I baš tog ljeta postaje svjesna da je violina ono čemu u najvećoj mogućoj mjeri želi da se posveti.

„Bila sam Lučonoša u školi i svog prvog pravog profesora violine dobila sam sa devet godina. Do tada sam imala nekoliko profesora koji su se smjenjivali. Osnove mog sviranja nisu bile najbolje postavljene, a profesor Vanja Simić imao je strpljenja da iskorijeni moje loše navike. Pod njegovim instrukcijama vrlo brzo sam napredovala, krenula na republička takmičenja i osvajala „Zlatne lire“ godinu za godinom. Tako su i nastavnici počeli da govore o tome da bih trebala da razmišljam o muzici kao o svom pozivu. Odluku sam morala da donesem po završetku osnovne škole i odlučila da pođem u Srednju muzičku školu „Andre Navara“ u Podgorici i naravno vanredno položila prvi razred Gimnazije. Mislim da sam se poslije tog polaganja zapitala zašto sebi kradem ljeto i učim latinski kada ja zaista samo želim da sviram violinu jer me to istinski ispunjava. Ta neodlučnost dijelom je postojala zbog generalnog mišljenja o muzici i klasičnim muzičarima“, priča Bubanja.

Saglasna je da u Crnoj Gori i dalje postoje predrasude da je klasična muzika dosadna, ali to djelimično pripisuje strahu od nepoznatog.

„Onima koji kažu da im je klasična muzika dosadna, uvijek postavim pitanje – koliko ste klasičnih kompozicija odslušali i na koliko ste koncerata klasične muzike bili? U svakom žanru muzike postoji muzika koja će nam biti dosadna. Treba otvoriti um, uši i dušu i jednostavno naći ono što nam odgovara. Postoji klasična muzika koja je i meni dosadna, ali ja mogu da posmatram djela iz ugla teorije muzike i tragam za određenim pojedinostima“, navodi Petra.

Smatra i da se u Americi generalno više cijene muzika i klasični muzičari i prepoznaju uloženi trud i rad.

„Takođe, mislim da su bolji u promovisanju svojih uspješnih ljudi i reklamiranju kulturnih događaja i njihovom sponzorisanju. Zanima me, kada bi se sprovela anketa u Crnoj Gori, koliko bi ljudi znalo ko je Roman Simović. Prijeko je, vjerujem, potrebno da se promijeni odnos roditelja prema muzičkim školama. U Americi postoji Suzuki program, gdje roditelji moraju da budu prisutni na časovima violine i grupnim časovima. Oni zapisuju šta im je nastavnik rekao i kada djeca vježbaju, daju im se sugestije i savjete. S druge strane, kod nas se na muzičko obrazovanje gleda na neki neformalan način – neka se djeca zabave, neka djeca nisu kući, neka izgube vrijeme… to je velika šteta ako je dijete talentovano i pokazuje potencijal. Nemamo, nažalost, u Crnoj Gori mnogo festivala i kurseva gdje bi djeca mogla da se na neposredan način upoznaju sa klasičnom muzikom i jedni sa drugima. A konkretno u Baru imamo odlično muzičko obrazovanje, odlične svirače i pedagoge. Muzika je izuzetno značajna za djecu, ona ne samo što smiruje i pomaže nekom blagostanju već i utiče na koncentraciju. Znamo da djeca koja slušaju klasičnu muziku imaju mnogo bolji fokus, a takođe sviranje instrumenta aktivira i lijevu i desnu hemisferu mozga. Tu ima puno nekih stvari koje moraju zajedno da funkcionišu kako bi se ostvario željeni efekat. Čak i ako to ne bude njihov poziv, oplemeniće njihov život“, navela je Bubanja.

Razlike primjećuje i u načinu studiranja između Amerike i Crne Gore.

„Muzička akademija u Crnoj Gori, na smjeru za violinu, ne nudi doktorat, koliko je meni poznato. Oduševilo me je koliko su u Americi praktični po pitanju obrazovanja. Sve što nauče se primijeni u praksi, nema nekog sirovog učenja, što je nama poznato. Taj odnos prema muzici je, takođe, mnogo pozitivniji nego ovdje. Svi smo obrazovani u Crnoj Gori kao da ćemo biti solisti. A to čini jako mali procenat muzičara. Postoji jedan toksičan odnos i stav da te orkestar čini lošim. Mislim da to nije tačno, ja sam bolji muzičar zbog svojih angažmana u orkestarima. Bolje slušam, znam kada moja dionica nije jedina koja je bitna. Jedna simfonija je na violini dvadeset ili dvadeset pet strana, a trombonu, recimo, na jednoj strani. Sviramo brzo, visoko, pa puno violinista samo sebe sluša. Orkestar nudi toliko melodija, pratećih dionica, motiva…“, kazala je Bubanja.

Sredinom septembra naša sagovornica vratiće se u Ameriku, nakon još jednog ljeta provedenog u rodnom gradu.

„Uskoro se vraćam na Floridu, nedugo nakon povratka nas očekuju nastupi. Svake sedmice drugi grad, novi orkestar, novi kolektiv, drugi dirigent, što umije da bude zabavno. Živim u Talahasiju, glavnom gradu Floride, i sviram u sedam – osam orkestara koji su, srećom, relativno blizu. Najudaljeniji nam je Florida orkestar, koji je udaljen nekih četiri sata vožnje, što za Ameriku nije velika udaljenost. Imam ugovore sa sedam orkestara, asistent sam u Pensakoli, često gostujem kao koncert majstor Dotan Kamerate. Takođe sam zamjena u Luizijana Filharmoniji. Radni dani su od srijede do nedjelje. „Radni dan obuhvata dvije probe, po dva i po do tri sata, ili probu i koncert, ponekad i dva koncerta. Vikendom, odnosno ponedjeljkom i utorkom, vježbamo i pripremamo program za radnu sedmicu, tako da i tada sviramo po četiri sata i više. Može da se živi, pitanje je kako. Muž i ja honorarno radimo sa ovim ansamblima i uspijevamo da podesimo ugovore da nam je ispunjen raspored. Nemamo puno slobodnih dana. Ali, ja još imam ambiciju da dobijem poziciju na univerzitetu kao predavač ili da sviram u nekom orkestru za stalno. Prošle godine sam bila u finalu za jedan vrlo dobar univerzitet, ali je poziciju dobio jedan stariji gospodin, kompetentan i sa više iskustava.“, prisjeća se Bubanja.

Ljudi u velikoj mjeri imaju romantizovanu sliku o životu violinistkinje – lijepe haljine, velike pozornice, aplauzi publike… Stvarnost je, smatra Bubanja, drugačija.

„Ljudi odmah misle na soliste, pozornicu, muzičare pod reflektorima i oduševljenje publike, a zapravo se u muzici mora napraviti mnogo odricanja da bi se dosegao neki nivo. Kao mala, bila sam jako dobar đak, išla sam u muzičku školu i nisam imala puno slobodnog vremena. Kada sada razmišljam o tom periodu, mislim da u početku nisam vježbala dovoljno. I nije bilo previše vremena za druženja. Tokom ljeta, i sada kada ne radimo, moramo ostati u kondiciji i vježbati minimalno tri sata dnevno. Kao i recimo Novak Đoković, on ne bi osvajao trofeje da ne vježba svakodnevno. Odmah bi osjetio promjenu. Jedan poznati violinista (Heifetz) kaže – Ako ne vježbam jedan dan, to znam ja. Ako ne vježbam dva dana, zna onaj pored mene. Ako ne vježbam tri dana, znaju svi. To jeste činjenica i mi u suštini jesmo atlete i ta kondicija mora da se održava. Uz to, naročito ako ste perfekcionista – što ste bolji u nečemu, to ste svjesniji svojih nedostataka. Napredujemo, a rađaju se i neke frustracije, nezadovoljstva. Teško je ponekad boriti se sa tim, ali onda nađemo opet nešto što nas čini srećnim i pričinjava nam zadovoljstvo izvan tih nekih frustracija“, kaže Bubanja.

Na kraju, kaže da ima veliku želju da se vrati rodnom gradu i da se nada da se će se stvoriti i uslovi za to.

„Želja da se vratim je velika, porodica mi mnogo nedostaje. Iako dolazim na nekoliko mjeseci, to nije dovoljno. Vidim da je pozicija klasične muzike sada bolja nego ikada, postoje pojedinci koji ulažu puno napora da se podigne svijest o klasičnoj muzici. Voljela bih da je to neki malo više timski rad, znam da je teško biti u ovoj sredini i imati motivaciju i inspiraciju da se nešto promijeni. Takođe, možda i zbog toga što treba da uložim mnogo napora da bih omogućila neke nastupe, nisam sigurna koliko bi se ovdje cijenio taj trud, makar za sada, koji sam uložila i diplome koje sam stekla. Bolja komunikacija ili uspostavljanje i jačanje starih veza bi me možda privukli da se vratim“, zaključila je dr Petra Bubanja.