Znamenje koje govori o Giovanniju Cicogni, na spomeniku Oslobodiocima Bara, podignutom u aprilu 1881. godine, odavno je izazivalo pažnju publicistike i naučne javnosti. Na njega u Glasu Crnogorca upućuje već Šako Petrović, u svojem opisu Spomenika od 3. juna 1881., pišući o „spomenu“ tome „barskom građaninu“ i natpisu „ispod istoga“. Sadržaj natpisa je zatim transkribovan i prevođen, a tumačen shodno dometu istoriografskih saznanja. Ipak, u svemu tome ponajmanje je bilo riječi o samoj ličnosti na koju epigraf upućuje i o njegovom heraldičkom obilježju. Upravo smještaj fragmenata uzidanih u spomenik Oslobodiocima Bara ukazuje da je prilikom njegove gradnje postojala svijest o tome da se skulptoralna dekoracija koju je pamćenje vezivalo za gradsku vijećnicu, odnosno ložu, treba naći na istom mjestu i na tek sazdanom monumentu. Tako su izrazito oštećeno heraldičko i u potpunosti očuvano epigrafsko znamenje Giovannija Cicogne, barskog načelnika upravo jednog relativno mirnog razdoblja u vremenu renesanse, nastavila da svjedoče o turbulentnoj istoriji ovog grada.
Venecijanac Giovanni Cicogna je rođen u prvoj ili drugoj deceniji XVI vijeka, od oca Gabrielea i majke Marine Manolesso, pripadnice jedne od najstarijih mletačkih patricijskih porodica, koji su sklopili brak 1504. g. Rod Cicogna je, istakavši se u Chioggianskom ratu protiv Genove, 1381. godine ušao u venecijansko Veliko vijeće, ubrajajući se među Casade Novissime. Već je djed barskog načelnika (potestata) Francesco obavljao važne funkcije za Stato da Mar, stekavši imanje na Kritu, a stric Girolamo (1489-1569.) je 1560. g. po prvi put ušao u venecijansko Malo vijeće. Giovannijevi roditelji su dobili dvije kćerke i četvoricu sinova, od kojih su neki ostvarili izuzetne društvene karijere, etabliravši se u senatorskoj oligarhiji. Giovannijev brat Pasquale, rođen 1509. g., obavljao je, između ostalih, dužnosti kaštelana na Hvaru, rektora Retima, vojvode Kandije (Krita) i načelnika Padove.
Giovanni Cicogna (Ser Joanes Ciconia quondam ser Gabrielis) je zakletvu pred stupanje na dužnost barskog (grado)načelnika položio 3. februara 1561. Tom je prilikom, s obzirom da mu je otac bio preminuo, za njega garantovao gospar Fantino Pizzamano. U vezi sa službom načelnika u Baru, zakletve su istovremeno sa Giovannijem položili njegov izabrani kancelar Pietro Decio pok. Biagia, kao i vitez koji se starao o obezbjeđenju, Pietro de Mestre. U Bar su vjerovatno stigli otprilike mjesec dana nakon izbora i imenovanja.
Zahvalnost Barana za primjerenu upravu na sačuvanom epigrafu
O pohvalnim aktivnosti Giovannija Cicogne u Baru govori sačuvano epigrafsko svjedočanstvo. Grad je nakon unutarstaleških, plemićkih sukoba sredinom XVI vijeka, doživio razdoblje mira i vladavinu pravde. Oskudnost raspoloživih podataka sugeriše da se Cicogna posvetio i snabdijevanju grada koji je praktično jedan vijek živio pod opsadom. Poznato je da je iz Bara već u aprilu 1561. poslat u Veneciju izvještaj o nabavci žitarica, u kojem su isticane odlične pozicije Dubrovčana pri kupovini tih artikala. Sigurno je načelnik Giovanni dao poseban doprinos opskrbi Bara životnim namirnicama. U gradu je postojao fontik (komunalna ustanova za čuvanje i podjelu žita), kojim je upravljao fontegar (nadzornik), koji je račun polagao nadležnom vijeću. Žitarice su se čuvale i u crkvenim ustanovama, kakva je bila ženski samostan Sv. Andrije. U vremenu kriza i ratova, uskladištenim namirnicama se racionisalo. Takva se služba u Italiji obično nazivala Ufficio d’annona. U Napulju je npr. 1550. g. postojala municipalna služba prefekta Annone. O važnosti ove gradske komponente, kao i o ukupnom doprinosu potestata Cicogne pravičnom i mirnom životu civiteta, koji je sa svojim načelnicima imao i drugačija, nimalo prijatna iskustva, svjedoči natpis, nastao sasvim izvjesno na kraju njegove službe, 1564. g.:
IOANNI CIGONIÆ IVSTITIÆ PACIS
ANNONÆ SERVANTISSIMO CIVITAS
ANTIBARENSIS MEMORIAM POSVIT –
GRAD BAR POSTAVIO JE ZA SJEĆANJE NA GIOVANNIJA CICOGNU,
KOJI JE NAJPRILJEŽNIJE OBEZBJEĐIVAO PRAVDU, MIR I SNABDIJEVANJE.
Služba Giovannija Cicogne okončana je svakako prije 11. oktobra 1564., kada je na njegovo mjesto imenovan Ser Tommaso Pasqualigo. On je takođe „ovjekovječen“ zahvalnom memorijalnom pločom, koju su mu postavili plemići Bara: ANTIBĀRI PROCERES POSVE(RVN)T – o čemu takođe sačuvano mramorje svjedoči (MĀRMORĀ TESTANTVR).
Grb barskog načelnika Giovannija Cicogne
Ovalni štit načelnika Giovannija Cicogne, koji je službovao u Baru između 1561. i 1564. godine, vjerovatno je bio istaknut na gradskoj vijećnici, odnosno loži (otuda Londža), i možda je oštećen u eksploziji koja je uništila najvažnije građevine istorijskog jezgra Bara 1881. godine. Ipak, zbog sadržaja koji je prikazivao, nikako se ne može isključiti da grb nije bio otklesan u vremenu osmanske vladavine. Grb je prikazivao rodu, koja je simbol cijelog roda Cicogna. Heraldički je najčešće ta srebrna roda, crvenog grla, prikazivana na plavoj pozadini. Međutim, taj osnovni heraldički motiv imao je i varijacije pa se o gornjem dijelu grba u Baru može samo pretpostavljati.
Roda simbolizuje pijetet (sažaljenje) izvrsnog građanina, kao i zahvalnost. Grci su je posvetili Junoni, a Rimljani su je voljeli kao znamenje sinovskog pijeteta. Bilo je rašireno shvatanje da roda pokazuje pažnju starima, pa je zakon koji su Rimljani donijeli po kojem su djeca bila dužna da pomažu starim roditeljima nazvan lex ciconiaria. Mnoge rimske medalje s njenim prikazom simbolišu pomoć. Roda, žestoki uništavač zmija, simbol je i visoke moralnosti, koja je u zmijama vidjela poroke ljudskog roda te je označavala i prezir prema zemaljskim užicima. Roda je i simbol vojnog umijeća, straže, ali i medicine.
Na sačuvanom donjem dijelu grba na spomeniku Oslobodiocima Bara razaznaje se donji dio rode, pa se upućuje na cjelovite grbove pripadnika porodice Cicogna iz istog vremena.
Pored crteža dužda Pasqualea Cicogne, tu je i njegov grb iz Trevisa, gdje je 1564/65. bio potestat i kapetan, gotovo savremen sa grbom njegovog brata (Catalogo generale dei Beni Culturali).
Takođe, na gornjem ukrasnom dijelu nad barskim grbom Cicogna sačuvan je reljef vlasi glave, koja je, zbog njenog lika, otklesana. Indikativni za uporediti su grbovi Cicogna s duždevskim znamenjem iz crkve S. Maria Assunta u Veneciji (Catalogo generale dei Beni Culturali) i venecijanski grb s motom „i dalje se nadam“ (Ancora spero), uklesanim na svitku.
Uklesani moto, do kojeg se u vladarskoj porodici svakako vrlo držalo, nalazi se na grbu Balšića, postavljenom na drugoj strani spomenika Oslobodiocima Bara.
Konačno, i Đurđe Bošković, osvrćući se na ovaj grb Cicogne, posebno na njegov vanjski, ukrasni segment, ističe da poneki barski skulpturalno obrađeni elementi „čak nose na sebi i pečat novijih shvatanja koje je donelo sa sobom doba preporoda“.
O daljim aktivnostima bivšeg barskog gradonačelnika Giovannija Cicogne zna se malo. Na osnovu nekih izvora, smatralo se da je poginuo u Lepantskoj bici 1571. g., u kojoj se njegov brat Marco (1519-1585.), briljatne pomorsko-vojne karijere, proslavio kao heroj. Međutim, shodno podacima koje sadrži Segretario alle Voci, proizlazi da je Giovanni zapovijedao jednom galijom 1572. godine.
Giovannijev brat Pasquale Cicogna, mletački dužd
Giovannijev brat Pasquale je 1583. g. postao prokurator Sv. Marka, a avgusta 1585. izabran je za mletačkog dužda. Ističući se pobožnošću, posvetio se svjetovnim i crkvenim gradnjama, arhitektonskom uljepšavanju Venecije, kao i sistematizovanju mletačkih pravnih materijala. Njegovu vladavinu je obilježilo razdoblje mira; umro je 1595. g. Zaslužan je za preuređenje Duždeve palate, u kojoj je prikazan na slikama u sali Umoljenih, za gradnju mosta Rialto (1588/91.), za Palladijev rad u crkvi del Redentore, kao i za izgradnju tvrđave u Palmanovi. Njegov sin Pasquale bio je biskup Raba. Venecijanska toponomastika porodicu potvrđuje s calle Cicogna, smještenom blizu crkve San Moisè.
Služenje građanstvu
U Baru su u razdoblju 1561/67. g., kada su javno isticani i na prominetnim mjestima hvaljeni doprinosi barskih potestata, implicirane razvojne tendencije društva i grada kakve su se mogle očekivati narednih decenija. Dobri primjeri uprave Komunom, za razliku od onih koji su bili uzrok svakovrsnih meteža, isticani su kao idejni smjerokaz budućim upravljačima, način služenja domicilnom stanovništvu i preduslov njegove obedijencije. U vremenu zatišja pred buru, ta je egzemplarnost bila dvosmjerna.
