Bernardo Petrov Borisi (Bar, oko 1565 – Kopar, 1624/25), diplomata, konzul, dvorski savjetnik, vojni zapovjednik, posjednik Funtane u Istri.
U obogaćivanju saznanja o procesima koji su ostavili traga na naše nasljeđe, kao i o komponentama političke i diplomatske istorije Crne Gore, poseban segment predstavlja rasvjetljavanje životnog puta Bernarda Borisija, koji je rođen oko 1565. u Baru, a umro 1624/25. godine u Kopru. Bernardo Borisi je jedan od najznačajnijih pripadnika barskog nobiliteta. Padom Bara pod Osmanlije, Borisi su izgubili prostrana i plodna imanja, gospoštine i drevne prerogative. Danas neobilježeni barski lokalitet Boriš(ovo) u Donjem Zaljevu čuva sjećanje na njih.
Jedan ogranak Borisija se iz Bara krajem XVI vijeka preselio u Istru. Radi se o porodici pok. Petra (Pietro) i Giacome rođene Bruti, kćeri Antonia i Marije Bruni, plemića Ulcinja. Franceschina, sestra Marina, Bernarda, Frana i Marc’Antonia, udala se za jednog od koparskih markiza Gravisi. Rašporski kapetan dodjeljuje 1593. g. plemiću Bernardu Borisiju na trajno korištenje zemljišta kod Poreča. Ova investitura uslijedila je kao posljedica transferisanog društvenog kapitala i prestiža koji su Borisi uživali kod vlasti Mletačke Republike od sredine XV v. Prema mletačkom hroničaru Stefanu Magnu, Barani su se Stefanu Vukčiću predali u septembru 1441. On je upravu nad gradom i tvrđavom povjerio baštinskim gospodarima – Marku Borisu i njegovom sinu Mirku. Odredio im je navodno, uz ostale “počasti” koje su imali mletački upravnici, godišnju platu od 400 dukata i dozvolio da zatraže mletačku zaštitu ako ne bi mogli da odbrane grad. Preseljenjem iz Bara u Istru krajem XVI v, kapetanu Bernardu je povjeren nadzor nad mletačkim posjedima, što je otvorilo put migracijama s barskog područja u zapadnu Istru. U Funtani kraj Poreča, na feudu i njegovoj okolini, naći će prebivalište ljudi iz Mrkojevića i drugih djelova Crne Gore. Njihovim sadejstvom to će naselje oživjeti, a spomeničkom baštinom sačuvati memorije na ishodište svojih žitelja.
Istaknuta društvena pozicija i veze s diplomatskim predstavnicima omogućili su Bernardu Borisiju da se upušta u značajne trgovačke poduhvate između Venecije, Carigrada i prostora koji su im gravitirali, uključiv Vlašku, Transilvaniju i Poljsku. Učestvujući u vanjskoj trgovini rumunskih vojvodstava, upućivao je mletačke trgovce na područje Donjeg Dunava. Ubrzo će mu biti dodijeljene i druge uloge. Nakon obavljanja funkcije tumača moldavskog vojvode Petrua Hromog, postao je komornik vlaškog vojvode Radu Mihnee, jedan od najznačajnijih ljudi u njegovom vijeću i diplomatski predstavnik. Moldavski vojvoda Gašpar Graziani postavio ga je 1619. za svojeg velikog hetmana – zapovjednika vojnih snaga. Tu dužnost je vršio do 1620. g. Borisi je obavljao i diplomatske poslove za Mletačku Republiku i druge zapadne zemlje, postavši 1613. g. konzul u osmanskom Galipolju. Pred kraj života vratio se u Kopar, u kojem je ostavio značajne tragove o svojem djelovanju koje je uticalo na istorijske procese, i još od vremena kada se na njega skreće pažnja na putovanju engleskog političara Cavendisha, utisnulo osoben pečat na kulturnu i političku mapu Evrope.
Kapetanu Bernardu Borisiju i nasljednicima je neobrađene zemlje u Istri, u blizini Poreča, u kontradama Fontane, uključiv školj Riviera, potvrdio mletački Senat oktobra 1595. Borisi su 1595. g. otkupili i torre di Boraso, danas poznatu kao Turnina, odbrambenu kulu sjeveroistočno od Rovinja, koja je prethodno bila u fortifikacijskom sistemu mletačkog izvangradskog područja.
Bernardo Borisi 1596. g. kupuje i Castello Neboise i obnavlja ga do 1610. g. (Castel Borisi). Borisijevi su i dalje sticali zasluge u službi Republike Sv. Marka: Bernardov brat Marc’Antonio je bio tumač jezika u Carigradu i prvi od mletačkih građana nosio naslov Dragomano grande na Porti.
Reinvestiturom uz titulu Conte 1648. g. feud Funtane je potvrđen je Borisijevima, a 1725. upisani su u Registar istarskog plemstva s nasljednom titulom grofova. Tokom francuske vladavine jurisdikcija nad Funtanom sjedinjena je s porečkim distriktom, ali su realne prestacije nastavljene. Austrija je prije 1826. g. priznala stare društvene razlike i titulu grofova Borisijevima. Feud Fontane grofova Borisi bilježi se 1848. g, da bi likvidacija tog posjedovnog prava uslijedila 1869. g, kad su u Austriji konačno takva prava ukinuta.
Naseljavanje Funtane i susjednih krajeva Istre iz Crnogorskog primorja
Kapetan Bernardo Borisi je utrošio znatna sredstva za podizanje Funtane i melioraciju zemljišta na koje je naselio, osim svojih nekadašnjih podložnika, i kolone različitog etničkog porijekla. Pored starosjedilaca, na njenim kontradama su se našli doseljenici iz Crne Gore (dalla Zeta), Dalmacije, Bosne, Furlanije. Funtana je bila privatna gospoštija, pa su vlasnici opterećivali podanike polufeudalnim i fiskalnim nametima, zadržavši u rukama institute koji su u ostalim djelovima Istre spadali u djelokrug seoske samouprave.
Pogoršavanje društvenih prilika na području Bara uticalo je da bijeg prema sigurnijim sredinama postaje jedini uslov opstanka. Bernardo Borisi je na ovo područje doveo 1595. g. 47 osoba „iz Zete“. Oktobra 1610. mletački Senat je razmatrao pitanje naseljavanja Istre; dobivši odobrenje, 6 porodica sa 35 članova iz Bara smjestilo u Bečićima, čekajući prijevoz u Istru. Uskoro je, decembra 1610, za njima u Paštroviće pristigao veliki broj Barana bez znanja i odobrenja kotorskog providura. Sredinom januara 1611. krenula je prva grupa Barana od 18 porodica i 87 članova. Rašporski kapetan Pietro Bondumier izvještava 4. februara 1611. o porodicama koje su doplovile brodom u Červar; u Buzet su došli „loše obučeni, bez ikakve stvari za život, bez stoke, lišeni poljoprivrednog inventara i u potrebi za svime“. Neki od lokaliteta odakle su iseljenici koji se u izvorima pominju su: Sosina, Spiza, Susan(i), Taggiomil, Antivari, Marcovich, Montenegro.
Poslije ove grupe u Poreč je u aprilu 1611. uplovila fregata sa 10 porodica iz Spiča, sa 48 lica, a nekoliko dana zatim stiglo je još 40 doseljenika. U septembru 1611. došla je u Poreč i treća grupa iseljenika iz Mrkojevića. Kapetan je smatrao da se niko ne bi mogao bolje pobrinuti za njih i pobožnim djelom obradovati dužda od Bernarda Borisija. Naveo je da je on doveo u dobro stanje Funtanu i preselio 19 familija iz zavičaja, te da bi mogao pripremiti terene i uz državnu pomoć obezbijediti stoku za navedene pridošlice, budući da drži dobra i u Kopru, a njegova kuća prima godišnju penziju od 100 dukata preko blagajne Hvara. Kapetan ističe: Ne želim izostaviti da Vam kažem – s obzirom da se našao na iskrcaju ovih ljudi – kako je i on rođen u Baru, prepoznao je neke od ovih staraca koji su bili njegovi radnici dok se taj grad nalazio pod vlašću Prejasne Republike: te sam vidio da ovaj narod pokazuje izuzetnu utjehu računajući na njega.
Naseljavanje se nastavilo, pa se značajan dio žitelja Crnogorskog primorja i drugih krajeva Crne Gore preselio u Istru. Mnogi od doseljenika stupili su u službu na mletačke naoružane barke, dok su neki zbog teških uslova za život prešli u austrijske zemlje. Vjerski momenat bio je ipak relevantan u kasnijim poduhvatima Borisijevih. Deset crnogorskih porodica koje su zbog turske opasnosti napustile svoj kraj, doveli su oko 1680. g. veleposjednici Borisi u Funtanu; međutim, pošto im je uskra¬ćeno da dobiju pravoslavnog sveštenika, vratili su se kućama. Troškovi smještaja kolonista i njihov bijeg osiromašili su i Borisije, koji su 1686. g. tražili izuzeće od poreza koji se ubirao za vođenje Morejskog rata, pri čemu su se pozivali na mnoge zasluge naše Kuće, a posebno one koje je djed ostvario službom velikog dragomana u Carigradu, gdje je varvarskom smrću u holokaustu za ovu Prevedru Republiku žrtvovao svoj život.
Izgrađivanje Funtane i posjedi Borisijevih u Kopru, Furlaniji i Venetu
Južno od Poreča i milju od Vrsara nalazi se uvala Funtana, koju graditeljski od 1595. g. obnavlja barski plemić, kapetan Bernardo Borisi, naseljavajući je kolonistima iz Bara i okoline. Uz postojanje kasnosrednjovjekovne arhitekture na prostoru gdje je podignuta palata, naselje se razvilo na uzvišenju uz nju i župnu crkvu koje je on podigao. Bernardo je sa suprugom Laurom Doralice rođ. Barbo iz čuvene porodice iz Motovuna imao sina Frana, preko kojega će se Borisi opet rodbinski povezati s rodom Gravisi. Borisi iz Kopra započeli su povremeni, a od 1610. g. i dovršenja palate koju Funtanjani nazivaju Kasteja – stalni boravak u tom kraju. Funtanski Kaštel podigao je gospodar Funtane Bernardo, svjedoči prevedeni latinski tekst na nadvratniku građevine: „U TEBE SAM SE GOSPODINE UZDAO. 1610. SAGRADIO PLEMIĆ BERNARDO BORISI IZ ZNAMENITE DUKLJANSKE I BARSKE PORODICE BORISI“
To je kaštel-utvrđenje renesansne simetrije i proporcija. Prostrana dvospratnica (danas u privatnom vlasništvu) gleda prema glavnom trgu Funtane, na kojem se nalazi crkva Sv. Bernarda. Na drugom spratu je barokni balkon, a na zapadnom ulazu, nad grbovima Borisija na dovratnicima, nalazi se natpis, obraćanje patricija graditelja: “KAKO BI PUTNIK DOBRO VIDIO GRAĐEVINU KOJU JE ZA SVOJ VLASTITI I UGOĐAJ PRIJATELJA BERNARDO BORISI, IZDANAK I NAJVELIKODUŠNIJI PLEMIĆ BARSKI VREDNOĆOM I MARLJIVOŠĆU UZ BOŽJU POMOĆ NAPRAVIO”.
Župnu crkvu Sv. Bernarda opata, patrona i zaštitnika mjesta, Bernardo Borisi je podigao oko 1621. g. Oktagonalni zvonik u sklopu crkve visok je 34 metra. U molbi za gradnju crkve Bernardo navodi da je u Funtanu doveo tridesetak porodica, osiguravajući im potrepštine za život i obradu zemlje. Zato je tražio da mu se omogući gradnja crkve, kako doseljenici više ne bi bili prisiljeni da idu prema Poreču ili Vrsaru. Odgovoreno mu je pozitivno, s tim da je bio obavezan da im obezbijedi sveštenika. Jednobrodna crkva klasicističkih stilskih odlika podignuta je na temeljima starijeg sakralnog objekta, po Bernardovom pobožnom zavjetu Bogorodici Djevici Mariji, kako je, uz grb Borisija, napisano na nadvratniku portala.
U crkvi se nalazi nadgrobna ploča s grbom plemićkog roda Borisi. Unutrašnjost crkve je obnovljena, sa dva barokna oltara, drvenim skulpturama Sv. Bernarda, Srca Isusovog, Sv. Valentina i dr. Iza oltara na zidu je vrijedna slika koja predstavlja Bogorodicu s Djetetom i svecima; djelo se datira u početak XVII v. i najznačajnija je umjetnina u Funtani. Po stilskim odrednicama povezuje se sa Carpacciovom slikom u koparskoj katedrali i ranobaroknim kompozicijama venecijanskih radionica; crkva je posvećena i Majci Božjoj.
Podizanje građevina je sintetizovalo društvene mogućnosti i estetske osjećaje Borisijevih, ali i proces sraštavanja s novom sredinom, koji je bio praćen ustrajnom usmjerenošću prema zavičajnom području. Najkasnije 1648. g, nakon uhodavanja života na feudu, porečki kaptol je Borisijevima nadodao zaliv Mulandrija koji okružuju dva poluostrva – danas područje poznato kao Zelena i Plava Laguna.
Shodno graditeljstvu venecijanskih patricija, značajka istarskog plemstva od XVII v. bila gradnja vlastitih vila – kuća na veleposjedima u gradskoj okolini: tako su stancije, odnosno ljetnikovce i posjede u okolini Kopra imali i Borisijevi. Villa dei conti Borisi u mjestu Santa Domenica del Risàno s nekoliko arhitektonskih detalja daje izgled kompleksu koji od drevnog sjaja čuva samo formu i sjećanje. Duž poteza koji je bio glavni put velikog napoleonskog logora, u kontradi Prade, nalazi se još jedna villa koja je pripadala familiji Borisi.
Istaknutu društvenu poziciju Borisijevih potvrđuju i drugi lokaliteti i juspatronati. Slikovita barokna jednospratnica u Ankaranu, izgrađena vjerovatno krajem XVII v, nalazi se između Valdoltre i Debelog rtiča. Na njenoj fasadi je uzidana kamena ploča s grbom Borisija. Punta Borosìa, u sredini dva rta (Rta Savudrija i Rta Bašanija/P.ta Bassania) formira najzapadniji promontorijum istarskog poluostrva. Granica između komuna Pirana i Umaga prolazila je između Borozìje (Borisìa; naziv izveden od porodice grofova Borisi) i Bašanije.
Na spisku domova koji su imali čast ulaska u Vijeće Poreča nalaze se i grofovi Borisi. Kako se krajem XIX v. jedan ogranak porodice seli u Furlaniju, Borisi će ostaviti traga i u Romanžu na Soči. U rimskoj palazzo Venezia, dospio iz Gradskog muzeja u Kopru, čuva se zvekir u bronzi izrađen u botegi Niccolòa Roccatagliate – koji se izvorno nalazio na palati Borisi u Kopru, a u Italiji se nalazi i codice Borisi.
Kopar je 1944. g. ostao bez najvrjednijeg dijela starog gradskog arhiva i nekih važnih knjiga: venecijanskom nadzorništvu predato je 57 sanduka. Sadržaj svake kutije je označen brojevima inventara Francesca Majera. Među vrijednim knjigama bila je i inkunabula, takozvani Codice Borisi iz XV vijeka. Uvezan između kožnih korica, kodeks koji je pripadao kući Borisi i vjerovatno služio vaspitanju djece i mladih, sadrži: dva fragmenta Ovidijevih Heroida: 53 stiha prve poeme Penelopa Odiseju i 54 pete (Enona Parisu), zatim Raspravu Pietra Paola Vergerija Starijeg ad Ubertum Carariensem de ingenuis moribus et liberalibus studiis adolescente, te prijevod s grčkog spisa Sv. Vasilija koji je načinio Leonardo Aretino (†1444.). Zanimljivo je da je i venecijanski knjižar iz Spiča (1524/53.) Damian di Santa Maria izdao djelo San Basilio s predgovorom na latinskom jeziku.
Prvi list, pergament stavljen da bi se obezbijedio kodeks, breve je Antonia Veniera, dužda do 1400. g. Odmah slijedi prva Heroida, a zatim traktat de ingenuis moribus. Slijede: latinski govor u slavu malog Isusa, sastavljen za javno recitovanje na blagdan Božića; svadbeni govor s citatima pjesnika i primjerima iz rimske istorije; latinski stihovani sastav o sadržaju spisa Sv. Vasilija, italijanski tekst iz XV/XVI v. i dvije apologije, moguće iz sredine XV v. Na posljednjoj hartiji nalaze se prijevodi s italijanskog na latinski, gramatičke definicije, izreke, itd. Na kraju je vidljiv i monogram bA. Tako je kodeks opisao prof. F. Majer.
Trgovački poduhvati i imovinske transakcije
Prestiž Borisijevih ogleda se i u njihovim imovinskim transakcijama u različitim krajevima Istre i Veneta, u Baru i Dubrovniku, u Moldaviji, Transilvaniji, Poljskoj i Carigradu. Za pretpostaviti je da je trgovačkim stopama brata Marina krenuo i Bernardo. Preduzetnik Marino, koji je mogao ostati da prebiva u Baru, a kasnije u Dubrovniku, bio je agent kompanije Venecijanca Antonia Parute, trgovca iz carigradske Pere s rumunskim zemljama i Poljskom. Marin se 1588. g. radi posla uputio u Târgovişte, a zatim u Bukurešt. Radilo se o prodaji rubina, drugih dragulja i nakita vlaškom vojvodi, ali se zbog njihove visoke cijene, po savjetu Mihnee II Renegata, morao uputiti vojvodinom stricu Petru Hromom u Moldaviju.
U Istri se iseljenim Borisijima pridružuje i njihov stric. Dubrovački kancelar Antun Boriš pri kraju života seli se u Kopar, gdje će sastaviti testament 1596. g. Njegovi nasljednici bili su Frano (Francesco) i ostala braća, a u odnosu na sredstva kojima je raspolagao u Belluno iseljeni Baranin Tiberio Zuppano (Župan) Borisi posluju sa slavnim kompozitorom Giovannijem Gabrielijem.
Bernardo i Marc’Antonio su indirektno učestvovali u vanjskoj trgovini rumunskih vojvodstava, nudeći zainteresovanim mletačkim trgovcima pozajmice za kupovinu koža, voska, ribe i kavijara na području Donjeg Dunava. Njihov brat Frano je investirao značajne novčane svote u trgovinu između Venecije i Levanta. U Vlaškoj je bo1ravio sa ženom 1617. g. i tamo „držao otvorenu kuću“. Bernardove aktivnosti u rumunskim zemljama 1618. g. svakako su imale uticaja na imovni status Borisija u Istri. Komuna Motovuna pozajmila je 1619. g. od Borisija 1.000 dukata, i ustupila im u zalogu prihode Novaka motovunskih.
Zabilježeno je da je Bernardo 1619/20. g. potraživao znatne svote od kritskog trgovca Costantina Battiste Vevellija, koji je izvozio usoljenu jesetru, kavijar, neprerađene goveđe kože i sirovi pčelinji vosak u Veneciju. Vevelli je dugovao Borisiju dvije pozajmice potvrđene sporazumom iz moldavskog glavnog grada Iaşija 1619. g, u vrijeme kad je Borisi bio hetman – zapovjednik moldavske vojske, a Vevelli veliki carinik Vojvodstva. Potraživanja poput ovih ponovo su isticana od nasljednika Bernarda Borisija – njegovog brata Francesca, koji je 1634. g. povjerio danskom ljekaru Hansu Andresenu Skovgaardu obavezu da u Carigradu od nasljednika kritskog trgovca dobije isplatu 1.100 cekina, kao i kamatu.
Prijem Borisijevih u Veliko vijeće Kopra
Bernardo Borisi, koji je u Istru prema nekim istoričarima stigao 1590. g., sa svojom će braćom Franom i Marc’Antoniom zatražiti da budu priznati kao plemići Kopra. U vezi sa time je mletački Senat prikupio obavještenja te odlučio da udovolji njihovom zahtjevu, preporučivši Generalnom providuru za Istru da utiče da ih Vijeće plemića Kopra primi u svoje okrilje. Potestat i kapetan Kopra je 1617. g. dao mišljenje o molbi Borisija, kojom traže da sa potomcima budu učinjeni plemićima Kopra, kakvima su već učinjeni Bruti, njihovi rođaci. S obzirom da ih je ujak Bruti nagovorio da se i oni nasele u Kopru, zbog gubitka Bara, njihove domovine, koji su pretrpjeli, a oni su tokom vremena stekli nekretnine, kako kuće u gradu, tako i solila (…) zaista kako je svaki od njih, od kad su se tu naselili, živio časno, kao što i sad žive gospoda Bernardo i Marc’Antonio sa mletačkom službom koju obavljaju u Carigradu, zaslužuju milost koju traže.
Diplomatsko-vojni dosezi i zavještanje Bernarda Borisija
Bernardo Borisi se pominje 1589. g. u Iaşiju, kada je moldavskom vojvodi Petru Hromom (1574/79, 1582/91) bio tumač prilikom posjete engleskog političara Harrya Cavendisha. Upravo je Cavendish na putu sa svojim slugom Foxom posjetio 1589. g. Rovinj.
Prestiž braće Borisija je rastao, čemu je doprinosio diplomatski uspon Bernarda. Zapovijed sultana kadiji Galipolja i kaštelanima Kaštela od februara 1613., na temelju obavještenja mletačkog baila, francuskog i holandskog ambasadora (Flandrije), ističe da je novi konzul Bernardo Borisi, brat velikog dragomana mletačkog bailata Marc’Antonia, rezidenta na Porti. Konzulat u Galipolju je još 1586. g. zavisio od baila u Carigradu i spadao u kategoriju diplomatskih predstavništava kojima su konkurisali lokalni agenti. Društveni status njegovih konzula je zavisio od ličnog socijalnog kapitala, koji su svojim postupanjem mogli konvertovati u diplomatski i simbolički.
Kapetan Borisi je u maju 1613., kada je Gábor Bethlen već bio izabran od strane Porte za budućeg vojvodu Transilvanije, stigao u Carigrad s poslanikom kneza Gábora Báthorija s bogatim darovima za sultana, muftiju i sve vezire. Bernardo je u Vlaškoj bio komornik (gran ciambellano) vojvode Radu Mihnee i jedan od najznačajnijih dostojanstvenika u njegovom Vijeću od aprila 1613. do jula 1616, i u Moldaviji od novembra 1616. do decembra 1618. U vojvodinom vijeću se našao među drugim ličnostima iz levantinskog svijeta, iz ambijenta italijanskog jezika i kulture. Da je i dalje bio poslovno aktivan, svjedoči što je primio, u zamjenu za dva sela, 600 talira i 6 konja, iznos svote pozajmljene za vrijeme vladavine Iancua Saskog za kupovinu somota, damasta i turskog sukna. Prisustvo Borisija u Vlaškoj i Moldaviji objašnjava se značajnim vezama koje su uspostavljene boravkom Radu Minhee (1586-1626.), sina vlaškog vojvode Minhee II Renegata (1559 – 1601) u djetinjstvu kratko vrijeme u Kopru, pod tutelom Giacoma Bruttija, ujaka Borisijevih. Radu Mihnea će postati vojvoda u Vlaškoj (1601 – 1602; 1611 – 1616; 1620 – 1623) i Moldaviji (1616 – 1619; 1623 – 1626), a funkcioneri su pratili svoje vojvode, koje je osmanska politika u vazalnim zemljama često smjenjivala.
Postelnic u Vlaškoj pa u Moldaviji, Bernardo, brat velikog dragomana među Raduovim boljarima, na visoku dužnost velikog hetmana imenovan je od Gašpara Grazianija, koji je imao dugove prema Borisijima. Marc’Antonio Borisi je kreditirao Grazianija 1619. g., kad ga je sultan Osman II postavio za vojvodu Moldavije. Graziani je nastojao i da se oženi jednom njegovom kćerkom. Možda su Marc’Antonio i njegova porodica u početku gledali na Grazianija, zbog prividnog uticaja i bogatstva, kao na avanturistu koji je nastojao da se poveže s prestižnom familijom. Drugi razlog ticao se uticajnog prisustva Bernarda Borisija u Moldaviji; ženidbom sinovice osigurala bi se njegova lojalnost. Kad je postao moldavski vojvoda, Graziani se okrenuo Bernardu radi podrške i povjerenja, učinivši ga jula 1619., u predvečerje rata s Osmanlijama, velikim hetmanom, tj. vrhovnim zapovjednikom moldavske vojske.
U proljeće 1620. Graziani je u Iaşiju venecijanskom trgovcu Paolu Miniju vjerovatno govorio o planu predstojećeg antiosmanskog ustanka. Graziani je 5. marta 1620. obavijestio Minia o iznenadnom odlasku Bernarda Borisija u Kamianiec Podolski u ondašnjoj Poljskoj, danas u Ukrajini. Međutim, Bernardo u pismu bailovom sinu otkriva razlog odlaska iz Moldavije: radilo se o kreditu od 5.000 cekina datom Grazianiju, koji nije vratio, što je pruzrokovalo spor između dvojice, povlačenje mletačkog sudita u Poljsku, i povratak u Veneciju. Stoga Borisi nije učestvovao u borbama započetim napadima Osmanlija na moldavsko-poljske snage, kako se ranije smatralo, jer su ga nesuglasice s Grazianijem navele da napusti zemlju početkom marta 1620. Hrvata, vjerovatno iz Gračaca (dim Gašpar Milostić u Gundulićevom “Osmanu”), ubila su kod Cecore na Prutu u septembru 1620. dva moldavska bojara, dok je bio u bjekstvu, nakon poraza svojih trupa.
Hetman Bernardo, koji je iz Modavije otišao prije bitke kod Tuţore (1620.), sklonio se u Poljsku, odakle je stigao u Kopar i Veneciju. Potestat i kapetan Kopra piše duždu u oktobru 1620. da se tu nalazi guvernadur Bernardo Borisi, koji je upravo došao iz Moldavije, čovjek oštrouman, vrlo praktičan u svim stvarima, kojem se najviše vjeruje, na kojeg se dužd sigurno može osloniti. Zvanje konzula Serenissime u Galipolju imao je vjerovatno do smrti. Mramorni epigraf s istaknutim dobrotvorima u crkvi i konventu dei Servi di Santa Maria sadrži i ime contea Bernarda Borisija (1624.), dok je iste godine odredio zavještanje koparskim dominikancima. Bernardo je sahranjen u Kopru, gdje je vjerovatno i umro, shodno epigrafu na crnoj mramornoj ploči koji se nalazio nad njegovim grobom kod glavnog oltara u crkvi franjevaca opservanata – Sant’Anna dei Zoccolanti. Francesco Borisi je sahranio brata i podigao mu 1625. g. spomenik, istakavši časti koje su pokojniku ukazane u dalekim zemljama. Monument navodi da je BERNARDO S VRLINOM UZDIGNUT NA NAJVIŠI POLOŽAJ U MOLDAVSKOJ VOJSCI, DA JE ZASLUŽNO PRIDRUŽEN KOPARSKIM DEKURIONIMA, DA JE PREMINUO S UKRASIMA ČASTI I SLAVE, ŠTO JE NJEGOV BRAT BOLNO ISKAZAO S NAJVEĆOM LJUBAVLJU. Po Bernardu Borisiju nazvana je ulica u središtu Funtane, a šetnica Bernardina vodi u Zelenu lagunu.
Profesionalni angažman Bernarda Borisija utrt je djelatnošću njegovih istaknutih prethodnika i savremenika. Plemić Bernardo se nalazi u plejadi ljudi poniklih na domaćem prostoru (takvi su, između ostalih, Jeronim Buća, Antun N. Prokulijan, Mihailo Crnojević, Bartolomeo Brutti, Marko Samuel Caloian, Pasquale Dabri, Gaspar i Anton Bruni, Viktor Besali, Marc’Antonio Borisi), koji su, s rijetkim izuzecima poput Božidara Vukovića, ostali manje poznati ili gotovo nepoznati domaćoj istoriografiji. Nekritički tumačeni podaci učinili su da uloga i značaj ovih ličnosti u političko-diplomatskim dešavanjima Evrope toga vremena budu potcijenjeni. Poveznice s onovremenim najvažnijim državnicima i složeni, zakulisni potezi kojima se uticalo na geopolitiku, pružaju širu perspektivu, omogućujući cjelovitiji uvid u istoriju Crne Gore. Protagonisti, a u nekim slučajevima i kreatori diplomatskih odnosa, obilježili su odnose razumijevanja i sukoba između Osmanlija i Evropljana, predstavljajući područje doticaja hrišćanskog i islamskog svijeta, s kojeg su pokušavali da nadvladaju političke, ideološke i kulturne distance.