Povodom crnogorskog praznika kulture Njegošev dan – 13. novembar, za Radio Bar i Bar Info razgovarali smo sa dr Srđom Pavlovićem o tome kakva je percepcija Njegoševog djela danas, kako ga tumačimo, ali i zlouptrebljavamo, koliko su njegova ličnost i stvaralaštvo značajni sa sociološkog i etnološkog aspekta.

Dr Srđa Pavlović je diplomirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, odsjek Etnologija umjetnosti. Naučno zvanje – magistar etnologije, stekao je na fakultetu u Ulan Batoru, državnom Univerzitetu Mongolija. Doktorat iz oblasti Istorija filozofije, odbranio je na Univerzitetu u Alberti. Uža naučna interesovanja dr Pavlovića usmjerena su na istoriju, književnost, kulturu i politiku moderne Evrope, Balkana i Mediterana. Specijaliozovao je modernu političku i kulturnu istoriju Balkana i Istočne Evrope, s naglaskom na problematiku nacionalizma i konstrukcije/rekonstrukcije nacionalnih identiteta kod Južnih Slovena. Bio je profesor na Univerzitetu Grant Makjuan i Portage College u Kanadi. Autor je više istorijskih monografija , uređivao je brojne naučne zbornike i književne antologije. Suosnivač je časopisa “Spaces of Identity” – multidisciplinarne međunarodne web publikacije posvećene pitanjima tradicije, kulturnih granica i formiranja identiteta u Centralnoj  i Istočnoj Evropi. Bio je i politički angažovan – jedan je od osnivača  Pokreta za promjene, a bio je i član Savjetodavnih vijeća Demokratskog fronta, aktuelni je član UO i jedan od osnivača NVO “Strategija za evropsku i građansku Crnu Goru”- STEGA.

RB/BI: Koliko je značajno što je u Crnoj Gori ustanovljen praznik u znak sjećanja na neprikosnoveni autoritet, duhovnu vertikalu i genijalnog pjesnika i filozofa Petra II Petrovića Njegoša, i na koji način bi ga, iz Vašeg ugla, trebalo obilježavati?  

Dr Pavlović: Meni je drago da praznik postoji, jer Njegoš kao vladar, političar, a posebno kao pjesnik, zaslužuje da bude obilježen kao “centralni marker države”. Sa druge strane, sve što država radi, radi iz sopstvenog interesa i nerijetko se ne vodi kriterijumima i motivima kojima bih se ja rukovodio.Državni praznik –  Njegošev dan, je rijetka prilika da se jednom godišnje okrenemo počivšem gospodaru i bacimo kritičko oko na skoro dva vijeka iskorištavanja ovog velikog mislioca i pjesnika u razne političke i ideološke svrhe. Ovo je prilika da se, takodje, osvrnemo i na činjenicu da je njegov magnum opus preživio i nadživio sve one koji su ga, silom na sramotu, gurali u svoje uske intelektualne, političke i vjerske okvire. Smjestiti Njegoša u “malu kutiju”, da kanališem velikog pjesnika Vaska Popu, zvanu “državni praznik” je svojevrsni pokušaj kanonizacije njegove poezije i politike. To je državni napor da se epska plemenska matrica utemelji kao “zlatni standard” našeg savremenog bivstvovanja. Ovakvi napori periodičnog zaboravljanja, a potom pamćenja Njegoša od strane struktura na vlasti, daju legitimitet definiciji nacije francuskog istoričara Ernesta Renana, kao zajednice koja funkcionise na bogatom legatu sjećanja i povremenim činovima zaboravljanja. Na sreću, Njegoš – pjesnik, ipak svjetluca nekim drugacijim zracima koji nam pomažu da kroz vremensku špijunku vidimo i “različita tjelodviženija” (Luča Mikrokozma) što prevazilaze efemernost politike i ideologije, i osvjetljavaju istinu da “svemogućstvo svetom tajnom šapti samo duši plamena poete” (Luča Mikrokozma). Opšte je mjesto reći, ali zahtijeva ponovljanje, da Rade Tomov, kao vladalac,  i njegovo monjumentalno pjesničko ostvarenje zauzimaju centralno mjesto u fabrici južnoslovenskih mitova. Ali, mislim da to vrijedi ponoviti, jer ovaj autor i njegova kreacija predstavljaju zahvalan materijal za kanonizaciju pogleda na svijet i kodeksa časti s početka devetnaestog vijeka, koji je počivši crnogorski gospodar u desetercu promovisao u vrhunsku moralnu i eticku kategoriju. Svaka nova generacija nacionalista, dvorskih istoričara i političara prisvaja ili odbacuje Njegoševo djelo, prevenstveno Gorski vijenac, i u njemu traži citate kojima može potkrijepiti sopstvene stavove i ideološke projekcije. Time su, ovi intelektualni moljci, konstantno potvrdjivali ,i danas potvrdjuju, “ništavilo prekomjerno svoje” (Luča Mikrokozma).

RB/BI: Njegoševa djela prevođena su na strane jezike. Koliko je bilo problematično prevoditi arhaični crnogorski jezik i pojmove i da li su ti prevodi uspjeli, ili su i oni podložni nekom vidu manipulacije?

Dr Pavlović: Isto bi se moglo reći i za mnoge prevode ove poeme na strane jezike. Na primjer, u svakom prevodu na engleski jezik mogu se uočiti pokušaji preoblikovanja originala, iako je, generalno posmatrano, prevod uvijek interpretacija i preseljavanje jednog sematičkog okvira u drugi. To je uvijek kompromis, posebno kada se radi o tekstovima koji obiluju arhaičnom terminologijom iz nekog prošlog vremena koja je danas zaboravljena, jer savremene lingvističke alatke su malo korisne za kvalitetan prevod. Mnogi prevodi poeme “ Gorski vijenac” su pokazali te slabosti. Neki propusti i manjakavosti se odnose na ideološke i političke aspekte, više nego literarne. Na primjer,  skorašnja engleska verzija, Gorskog vijenca, koju je 1997. godine priredio profesor Vasa D. Mihailović, predstavlja svjež primjer kolonizacije Njegoševog djela sa ciljem podrške savremenim političkim i ideološkim naporima srpskog ekspanzionističkog nacionalizma. Iako u engleskom jeziku postoji savršeno adekvatna riječ ‘tribe’, potpuno identična našoj ‘pleme,’  profesor Mihailović je  Njegošev termin “pleme“ (iz stiha “narod branič crkve i plemena”) preveo engleskom riječju nation (nacija), pripisujući Njegošu terminologiju koju on u Gorskom vijencu nije koristio. Ova prevodilačka varka je mnogo više nego lingvistička selekcija. Upotreba termina ‘nacija’ umjesto ‘pleme’, je pokušaj da se izmijeni semantika poeme, i da se potvrdi zamišljena, vjekovima duga linija kontinuiteta prisustva srpskog identiteta među Crnogorcima. Sugeriše da je vladika Danilo iz poeme (1700. godina) razmišljao u nacionalnim kategorijama na način na koji je to činio Njegoš u 19 vijeku. Takva implikacija, zauzvrat, potvrđuje standardno nacionalističko tumačenje Gorskog vijenca i čitavog Njegoševog poetskog opusa, koje je obojeno ideološkim okvirima srpskog nacionalnog obrasca. Srpski nacionalisti stoga danas koriste Njegoševo djelo kao istorijsko opravdanje pokušaja da održe u životu svoj san o Velikoj Srbiji i o Crnoj Gori kao srpskoj Sparti.

RB/BI: Nisu samo srpski nacionalisti koristili u tom smislu Njegoševo djelo, već i mnogi drugi. Kako i na koji način?

Dr Pavlović:  Da, kada sam rekao ‘nacionalisti’ mislim na sve nacionaliste, bez obzira na specifučnu etničku odrednost. Hrvatski nacionalisti u Njegoševoj poeziji prepoznaju krajnji izraz orijentalne prirode Južnih Slovena koji žive istočno od rijeke Drine, čime se dodatno učvršćuje predstava o varvarskom stereotipnom drugom. Politički lideri i akademici iz Bošnjačkog korpusa posmatraju i interpretiraju ovu poeziju kao priručnik za etničko čišćenje i bratoubistvo , kao stihove čije su ideje ponovo oživljene tokom posljednjeg krvavog nacionalističkog pira u SFRJ, ili ga čak motivisali.

RB/BI: Ima li osnova za to?

Dr Pavlović: Ne mogu da se stavim u njihovu poziciju, nisam prošao kroz to , ali razumijem gorčinu i dubinu tog strašnog iskustva, ako imate nekog ko vam je pobio cijelu familiju i zapalio kuću, a onda se slika uz gusle i pjeva o Bošku Jugoviću koji razgoni Turke na buljuke, Ili govori Njegoševe stihove ‘ nek ad proždre, pokosi Satana’. Tako da ja razumijem savremenu težinu koja je data Njegoševom spjevu, ali Njegoš nema odgovornosti za devedesete godine, za savremene zločine sa kojima se mi nosimo. On ima odgovornost za projekciju jednog svijeta koji je želio da promijeni. Govoriti o Njegošu kao ‘genocidnom pjesniku’, znači ne razumjeti Njegoša. Istovremeno, to znači ne govoriti o istinskim počiniteljima i inspiratorima genocida, bilo da oni dolaze sa nivoa države ili su pojednici.

RB/BI: Istraga poturica nije stvaran događaj, je li tako?

Dr Pavlović: Istraga poturica po svim izvorima do kojih sam došao, a mislim da je to i generalno stav struke, jeste da se takav događaj na Badnje veče, kako je opisan, nije desio. Treba napraviti razliku između pjesničkog predstavljanja događaja i jednog decenijskog , vjekovnog procesa u Crnoj Gori, borbe, fizičke, političke, ekonomske , između Crne Gore i Otomanske imperije. Takva tenzija je uvijek postojala i ona se odražavala nekada kroz nesporazume, a nekada na bojnom polju. Dakle, pokušaj državnih struktura Crne Gore u raznim iteracijama, u poslednjih dvije stotine godina, da se ovaj prostor sačuva od invazivnog napada Otomanske imperije, je potpuno legitiman. On se dešavao, ali je ‘događaj’ – istraga poturica na Badnje veče, mitologizacija dugog političkog, vojnog i ekonomskog procesa koji se dešavao u Crnoj Gori. Razumijem bošnjačke intelektualce kada ovako reaguju na Njegoša, ali se nadam da će sa protokom vremena taj diskurs da se promijeni.

RB/BI: Kakve su reakcije drugih intelektualaca, političkih i ideoloških grupacija?

Dr Pavlović : Crnogorski suverenisti se uglavnom bave samo književnim i jezičkim vrijednostima koje nosi i nudi Njegošev opus. To je legitimno, jer njegovo djelo jeste velika riznica informacija i znanja, ali mi se čini, iako nisam njegošolog, da bi bilo ‘zdravo’ razmotriti i neke alternativne interpretacije i čitanje Njegoša, jer vrlo često se zaboravlja da se tu radi o čitanju poezije, a ne istorijskog teksta.

RB/BI: Da li je bilo još sličnih interpretacija i manipulacija , jer očigledno je da mnogi koriste u razne svrhe, Njegoša i njegovo djelo?

Dr Pavlović: Apsolutno. Mi imamo najsnažniju i najefektniju političku snagu na našem prostoru u poslednjih pedesetak godina, Srpsku pravoslavnu crkvu, koja Njegoša interpretira kroz teološke naočari, sa ciljem kanonizacije Njegoša kao apsolutnog dokaza o identitetskoj matrici u Crnoj Gori, i ne samo to, već  i kao dokaz da ono što Crkva projektuje kao Njegošev moralni, etički, politički i kulturni kod, treba da bude nešto što mi živimo. To je klasični pokušaj krute organizacije kakva je SPC i kakva je svaka vjerska institucija uvijek bila, da se koncept identiteta, promišljanje sebe i svijeta u kojem živimo, zadrže na toj tački nacionalnog i vjerskog, zadržimo u prošlosti i da se populacija kao stablo veže korijenima za neki geografski  prostor i de facto održi statičnom. To je, u stvari, odbijanje ideje progresa i pokušaj da se živi u cikličnom vremenu mitova. Želio bih da predložim čitanje Njegoševog opusa, a pogotovo Gorskog vijenca, kao priče o davno nestalom herojskom plemenskom društvu, koja je pretočena u poeziju kako bi efektnije prikazala stanje u Njegoševoj Crnoj Gori, odnosno u prvoj polovini devetnaestog vijeka. Davno nestala Crna Gora, o kojoj je Njegoš pisao, imala je malo toga zajedničkog sa Crnom Gorom njegovog vremena, a sa savremenom Crnom Gorom nema gotovo ništa zajedničko. Možemo da debatiramo da li je to dobra ili loša stvar, ali činjenica jeste da ona Crna Gora nema veze sa sadašnjom. U kontekstu vremena u kojem je Njegoš živio i pisao, Gorski vijenac nam mnogo govori o Njegoševim nastojanjima da zastupa ideje panslavizma i Ilirskog pokreta. To je bio period nacionalne homogenizacije, i potpuno je  logično i prirodno da pjesnik tog kalibra prepozna značaj preoblikovanog mita o tobožnjoj istrazi poturica na Badnje veče i, koristeći pjesničku slobodu, da mitskim značenjima konkretniji poetski izraz. Taj mit se, kao čin očišćenja i nagovještaj novog Početka, dobro uklapao u Njegošev politički plan da počne da gradi  Crnu Goru kao modernu državu.

RB/BI: Njegoš je bio, osim pjesnik, duhovni i svjetovni vladar. Kod njega se prepliću sve te uloge, to se vidi i odražava i u njegovom djelu, je li tako?

Dr Pavlović: Apsolutno. Mi ne možemo odvojiti Njegoša političara od Njegoša – pjesnika ili Njegoša – vladike, iako on u pojednim djelima naglašava razliku. Na primjer, jedan od standardnih nacionalno frustrirajućih prilaza Njegoševom djelu, jeste, i to su radili i domaći i inostrani analitičari, jeste da je Njegoš ‘patološki mrzio muslimane’. To su politički i ideološki obojene izjave.

RB/BI: Ali, zar nisu demantovana takva razmišljanja upravo kroz njegovo djelo?

Dr Pavlović: Upravo sam to želio da kažem – ako se pročitaju Njegoševa pisma, objavljena 1966/1967 godine, na primjer pismo Sulejman paši Skopljaku ili Lekiću, mi vidimo da se radi o političaru koji je potpuno svjestan situacije i koji pokušava da izbalansira sile, ne bi li kako održao izvjestan stepen nezavisnosti, suvereniteta i kontrole nad teritorijom i spasio svoj narod. Dakle, ne radi se o histeričnom mrzitelju bilo koje religije. Interpretiranje poezije je jedna stvar, a politike druga. Mislim da je Njegoš pisao oslanjajući se na Bibliju. Ona sadrži jedan divni elemenat o Novom početku, u Starom zavjetu.

RB/BI: Da li i to potvrđuje da je Njegoš  bio  duboko religiozan?

Dr Pavlović: Jeste, i imajući to u vidu, Gorski vijenac bi trebalo čitati kao poemu o konceptu Novog Početka u biblijskim semantičkim okvirima. Svi mitovi o Novom Početku predstavljaju verzije biblijske priče u kojoj se čine strašni zločini, naročito ubijanje nevinih i ubijanje srodnika. Vrlo često je riječ o braći blizancima (Kain i Avelj) i o dramatičnoj situaciji u kojoj krvno srodstvo čini zločin gotovo nezamislivim, a samim tim i izrazito simboličnim. Prvobitni zločin počinjen u Crnoj Gori, zločin koji označava njen nastanak, jeste istrebljenje braće. Početak je tragedija, da govorimo ‘šekspirijanskim’ rječnikom. To je uništenje svega postojećeg i urušavanje temeljnih tabua koji uređuju život pojedinca i društva. To je konačni raskid sa prethodnim načinom života i njegova radikalna promjena. Na Pocetku je zločin nad zločinima. Zločin za koji ne postoji opravdanje, jer poriče sveprihvaćene vrijednosti i modele života. Nakon takvog zločina preostaju samo dva rješenja: smrt krivaca, ili izgradnja potpuno novog identiteta, toliko novog da će taj proces trajati onoliko dugo koliko je potrebno da se krivci pokaju ili budu potpuno izbrisani. Čini mi se da je to upravo ono što je Njegoš – političar pokušavao da ostvari: homogenizacija crnogorskih plemena u skladu s idejom nacionalnog buđenja, odnosno, preobražaj plemenskog društva u naciju. Ovim ja ne datiram početak crnogorske nacije, u slučaju da politički dežurni kritičari budu tako interpretirali, nego prosto želim da prikažem kontekst u kojem je Njegoš pisao i pokušaj  izgradnje novog identiteta. Takav proces je bolan i zahtijeva žrtve. Ali upravo je to bila suština Njegoševe politike: uništiti staru, plemensku Crnu Goru i stvoriti modernu državu. On ju je razarao zato što reformisanje plemenskog herojskog društva u  kojem je živio nije bilo moguće. S obzirom na razmjere zločina, oproštaj se može tražiti samo kroz krajnosti: ili uspjeti u tom pokušaju, ili zauvijek nestati. Iako su i Njegoš i vladika Danilo iz poeme, bolno svjesni tog strašnog izbora, oni se opredjeljuju za nasilje kao jedini način da ponovo uspostave sopstveno biće u novom okruženju. Ovo je značenjski okvir stihova “Neka bude borba neprestana, neka bude što biti ne može, nek ad proždre, pokosi Satana, na groblju će iznići cvijece, za daleko neko pokoljenje”. To nije onaj Andrićev “pozitivni nihilizam”, već Njegoševa upotreba stare muške epske matrice, jedne od dvije koje su uokviravale život plemena na našem prostoru. Druga matrica je  lirsko-ženska, koju možemo prepoznati u pjesmama kakva je Omer i Merima, na primjer. Dok sa majkom sjedi u kući, u veče kada sahranjuju Omera, Merima se trgne i kaže majci: “Djul miriše, mila moja majko, djul miriše oko našeg dvora, čini mi se – Omerova duša”. Život na našim prostorima i njegova istorija su se odvijali i ispisivali izmedju ove dvije matrice.