Ulaskom u životnu konstantu, a to mi konačno uspijeva u srednjim godinama, za svoje boravište izabrao sam more. Tada sam i prepoznao snagu panoptičnosti Bara, shvativši da je svako upoređivanje s drugim gradovima u Crnoj Gori neprikladno. Možda zvuči pretenciozno ali tu se nekada odigralo čudo, sudar dva kontinenta i uzdignuto planinsko bilo – Lisinj, Rumija, Sutorman – podijelilo je po sredini barsko plavetnilo. Jedno se oslanja na jezersku, a jedno na morsku obalu. Kada se detaljno istraži podmorje i podjezerje, granice će se pokazati i širima.
Istorijska faktografija potvrđuje da je navedena planinska arterija uvijek bila granica – surogat različitim administracijama. Pa iako su se i obale i planine pomjerale, uostalom kao i moj odnos prema Baru, od onog kakvi smo kad se naprasno zaljubimo do trenutaka kada ostvarimo hladnu distancu, ipak nisu spriječila protok robe, ljudi i riječi. Ako je povremeno bila i rigidna, carina ipak nije mogla udariti tarifu na lingvističke tokove, grupe specifičnih jezičkih termina i složenica nastalih osobnom inspiracijom proizvođača i trgovaca s obje strane granice. Zato ako čujete – trop – razumijete da se radi o grožđanom ili voćnom kljuku, ako čujete – maća – pretpostavljate da se govori o pepelnici na vinovoj lozi ili grožđu, ali i na drugim uzgajanim biljnim kulturama. U tom slučaju zasigurno se nalazite u, ili blizu, granice koje omeđava vinova loza. Međutim, ako čujete – zebanje, gruvanje, brdun, nožice, maravan – onda ste u centru samog vinogorja, i ukoliko ovu leksiku ne razumijete, vjerovatno ste rođeni izvan nekadašnjih vinogradarskih jezičkih standarda ili pripadate mlađoj generaciji.
Što nam je drugo preostajalo nego da ovakav leksički milje usvajamo još od dječačkih dana? Uostalom, djecu je priroda obdarila izdašnom radoznalošću. Pedagozi takav pristup nazivaju upijajući um. Zato mi u uhu još uvijek odzvanja i ne da mira: kidanje, grođe, krmelj, nožice, lima, stica, špag, botilja, dimižana, konata, lama, baun, skrinja, kužina, pinjata, pirun, ćikara, lencun, kušin, jaketa, raša, traveša, crevlje, branjevina, zgrada, potkutnjica, oriz, urmetin, murva (sukamina), medigo, mankati, pasa, preša, obidovat, napoli, ničesov, rešto, sagnati, mulina. Mogao bih tako u nedogled. Ovakvu milozvučnu jezičku simfoniju nadopunjivali su zrikavci čije horsko cvrčanje zaglušuje uši, struganje krilima uznemirava i čini da je nemilosrdno sunce još vrelije. Sredina je ljeta. Naslućujem ritmičko dobovanje murvi po voltu, tren kasnije tope se pod bosim nogama.
U septembru, dani su puni strepnje, ribamo dùge u pjenušavom rastvoru sode, do nas dopire vika, sigurno rastjeruju pse koji se slade vrancem. Jednim krajnje neobaveznim tonom laik će pojasniti znatiželjnim posjetiocima da je naziv ove sorte nastao od lekseme – vranac (konj, ždrebac). Čak je na nekadašnjim vinskim etiketama (Mont cheval) dominirao bijesni vranac propet na zadnje noge. Po riječima sada već penzionisanih komercijalista, to vino je dobro prodavano, a poruku sa ove reliktne etikete možemo samo da pretpostavimo. Na kraju, treba pojasniti da je korijen riječi vranac u pridjevu vran (crn ili mrk kao vrana), gdje poimeničavanjem sa sufiksom a(c) dobijamo vranac. I druge crnogorske sorte prošle su ovaj postupak, pa je od grozda koji podsjeća na krst nastao krstač, od reavog (sitan, rastresit) reavica, ljutog (sadrži veću količinu kiselina) ljutica, a od onog krupnog kao bik – sorta bikača. Ove pojave u našem narodu S. M. Ljubiša tumačio je na način što je tvrdio da je jezik činitelj napretka (…), pa narod nevolja goni da iznahodi i načinja imena novijem stvarima.
U dječačkoj memoriji sačuvan je i modri planinski vrh – Plavnik (praslov. plav, modar) – vertikalno je uzdignut iznad naše kamene kuće u Gluhom Dolu. Oslušnem, a teška drvena vrata obojena u jarkoplavo zaškripaše. Davno prošli događaji naviru nanovo. Vidim boja na vratima se polako ljuspa. Tanki uvijeni listići, sad već svijetloplavi, otkrivaju sloj nekadašnje zelene boje. Ispod nazirem tragove žutog pigmenta, ko zna kada je nanesen. Boje kriju vjekove. Slojevi su tako tanki da u njih može stati čitava generacija ili dvije. Ispod njih mirišu vrela ljeta i ledene zime, šum davno posječenog drveta, saplitanje užurbanih potoka. Niže, u oboru, i dalje dimi naprsla lula od kotla za pečenje rakije, ispod užareno drvo širi prijatnu toplinu, gosti i komšije pristižu, sudeći po kroju odjeće svi su obučeni podjednako, daske na međama služe kao improvizovane klupe; neko stoji, podiže čašu i prigušenim glasom popijeva, zbijeni su jedni uz druge, lica su nasmijana, glasovi se miješaju, zvone, grudi se nadimaju, vrti se pjesma, smijeh, sve je uskovitlano i izdiže se iznad konobe kao šareni oblak. Oko podneva iza oblaka izbijaju srebrni komadići neba. Vrućina je nepodnošljiva. Onaj što stoji, brkajlija, izreče kalambur – Dabogda se čulo i do Gluhog Dola.
U predvorju Bara (neko sitničaviji reći će da je Bar predvorje Crmnice) nije bilo samo rakije i vina. U skadarskoj kriptodepresiji porastom jezera pokrajvođani su ostali bez žitnice, što je bio veliki gubitak, posebno za Crmničane. Jer kome rodi dosta žita, taj u izobilju ima druge hrane, a ko nema njega oskudijeva u svemu. Još je teže bilo kada je Godinje ostalo bez najboljih vinograda, sada je tamo jofa i žar. Neka sela progutala je voda. To potvrđuje austrijanac F. Vajs (1827), koji je za potrebe Turske izradio topografsku kartu na kojoj su po obodu današnjeg jezera veća sela.
Još u ranom djetinjstvu upoznao sam taj prostor, zahvatao je Lacus Labeatis, kako su tadašnju omanju vodenu površinu po ilirskom plemenu Labeatima nazivali Rimljani. Prekaljeni istoričar Livije krstio ga je – Labeatide palude – jer je veličina tadašnjeg jezera dostizala površinu nešto veće bare. Različite administracije nazivale su ga Skadarsko blato ili Bojansko jezero, ali je vremenom od ružnog pačeta preraslo u jezerskog labuda koje dominira Balkanom. Izmaknem li optiku, a ta prilika mi se pružila kada sam iz helikoptera osmatrao Skadarsko jezero i jasno vidio tok rijeke Morače kako prosijeca dno jezera. Otkud ona tu? Možda zato imamo razloga da žalimo, jer smo dugo vremena slušali jednu bajku – Ivan je sa Žabljaka Crnojevića osmatrao Ze(n)tu kako se uliva u Skadarsko jezero – pa iako smo mnogo puta pokradeni, ukrasti nekom rijeku suviše je i za mnogo veći narod.
Pred posljednjim naletima noćnika jutarnja izmaglica nad Virpazarom polako nestaje. Udišem miris oktobra. Rano ujutro vidik mi je skučen spletom smokvinih grana, nazirem klonule jezerske cvjetove, prepoznajem zvuk siktanja i klepetanja pelikana, koji prekida kloparanje šinobusa, katkad zvižduk lokomotive. Osvrnem se još jednom, prepoznajem plićake oko Vira i po obodu jezera koji zimi zalede, katkad drže srebrnastu koru do samog proljeća, a kljasti čokoti dobiju mrku boju i utonu u tišinu.
Slavna Rumija je nekada nekako gurala uzbrdo i kroz težak mrak Sutormana izbijala na Zupce i Tuđemile, na drugu obalu, morsku. Dolje u dubini čeka Pristan. Moje sjećanje o Pristanu je simbolično, u arhivima i literaturi nalazim ga kroz tuđe artefakte, ali i kroz razgovore. Negdje je neko zapisao, valjda sopstveno sjećanje ili takođe tuđu sliku nekog starijeg zapisa, kako je na Mandraću vladala velika gužva. Iz dva brodića, preko drvenog gata, kolona pogurenih vojnika iznosila je i tovarila vreće žita na konje i mazge.
Danas, izlaskom iz Sozine otvara se novi horizont, prostor koji je oduvijek bio rezervisan za Mare di Dalmazia ili Golfo di Venezia. Sloveni su mu dali ime more jer su tu riječ donijeli iz postojbine, pa tako postoji i vjetar mornjak a nekadašnje primorci nazivani su morjani, i ta morfema polako prelazi u zaborav. Pojedinci su ga nazivali i Slovensko more (Mar schiavo). Danas je zadržana moderna adaptacija Livijevog Hadriaticuma – Jadran. U djetinjstvu, međutim, susret sa morem započinjao je Sutomorem i pogledom na hotel „Nikšić“, koji je boo oči. Kako i odakle Sutomore? Pitanje tako jednostavno, primjereno je mjestu i okolnostima. Na sutomorskom parapetu osluškujem priče o razvoju turizma u socijalizmu i pučku etimologiju o – sutonu na moru – međutim, takvih složenica, gdje imena jednog broja obalskih toponima ili oronima započinju sa sut, imate duž cijele crnogorske obale i dalje prema Dalmaciji. Jednostavno, Sloveni su umjesto za njih hladnog i teškog latinskog termina sancta (sveti) zadržali dalmato-romanski – sut. Pa imamo: Sutorina od sancta Maria, Sutvara od sancta Barbara, Sutorman od sancutus Germanus, Sustaš od sancutus Eustachius i Sutomore od sancta Maria. Mogli bismo još da nabrajamo.
Nešto dalje zabunu unosi i: Šušanj, Sušanj ili Šušan, i zaboravimo na šuštanje, lepršanje ili šumorenje, dativ – Šušnju ili Šušanju – težak je za izgovor, grub za uho, koristi ga kako ko želi, ali sufiks an(j) kao da ukazuje da je ovo nekadašnji posjedovni rimski toponim. Bilo kako, sada rijeka Željeznica, koja vuče praslovenske korijene i koja je vjekovima bila čvrsta granica između dvije nepomirljive kulture, razdvaja tek dva lokaliteta – Šušanj i Bjeliše – i još jednom potvrđuje (kao nekada Zeta i Morača) da i rijeke mijenjaju svoje uloge. Ipak me nagriza crv ljubomore – nekada je putniku namjerniku bilo potrebno samo da pređe most, pa da prekorači iz jedne u drugu carevinu.
I gradovi se, kao rijeke, jezera i carstva, kreću. Računajući od mora, barska tvrđava uvučena je u kopno čitava tri kilometra. Na crnogorskoj obali jedino je još Nehaj toliko „uguran“ u kopno, ostale tvrđave-gradovi blisko sarađuju s morem. Tu nadolazi sumnja, otvaraju se teorije, sputava nas stvarnost za koju smatramo da je zacementirana. Ako rijeke, jezera i gradovi mijenjaju mjesta, zašto to ne bi radilo i more, krivudanje obale je nepredvidivo. U jednom ozbiljnom časopisu nalazim da su talasi današnjeg Skadarskog jezera, kao nekadašnji morski zaliv, zapljuskivali prostor sadašnjih Bjelopavlića.
Posmatrajući od sjeverozapada, Novljani imaju Španjolu ili Gornji grad, Paštrovići – Kastelo i sv. Stefan, u Sutomoru – Nehaj, u Budvi i Ulcinju apostrofiraju stari grad – zvuči makar šarmantnije – samo mi imamo Stari Bar, a stari grad je stariji od Starog Bara, makar neki njegovi djelovi, to potvrđuje i obilje arheoloških nalaza i toponima unutar i izvan zidina: Kapljeva, Londža, Tomba, Zaljevo, Bartula, Bigovica, Volujica, Čeluga, Gretva, Điđarin, Gvozden brijeg, Velembusi, Turčini, Burtaiši, Žukotrlica, Mrčele, Brca, Spič, posla dosta i za najboljeg jezikoslovca i onomastičara.
Ne zaboravimo, Grci su nam za uspomenu ostavili staru maslinu i prefiks anti, a Talijani Antivari, pa gubitkom an povremeno čujemo – Tivaras ili Baranin. Ipak, etimološki korijene treba tražiti preko Jadrana, u Bariju i u mesapskom jeziku. Za Rumiju se zadržao grčki pridjev Rum što znači Rimljanin, a poimeničeni femininum je Rumija. Vjetar je maskuliniziran i nosi ime – rumijaš (rumijac) – hladan je i duva prema jezeru, međutim, bura je mnogo hladnija i kada vazdušni pritisak prelije rumijske vrhove, ona zagudi svom snagom prema Baru. Vice versa, šiloko (jugo) je pogubljen, kao duga priča bez kraja i smisla, zasiti vazduh vlagom, ispuni pluća, kao da će more i oblaci svaki čas da vam se prevrnu na glavu. Ni brodovi ni putnici tada dobro ne podnose more.
I tako pristižem u Bjeliše. Vidim sebe ispred vrata kuće, gledam, obzorje je jasno, još ga nisu osvojili moderni oblakoderi, čini mi se da mogu da zaronim u divlju silinu morskog horizonta. Ipak do plaže Topolica put vodi kroz Makedonsko i pored Tri kule. Drvoredi čempresa, bili su nekada jedina hladovina tokom vrelih ljetnjih dana. Zbunjivali su me njihovi pravilni nizovi, paralelan raspored, kasnije saznajem da su svojevremeno bili vjetrozaštitni pojas i način borbe protiv bure, koja je imala dobar zamah s Rumije. Pored čempresa djetinjstvo je obilježila i jedna barska ulica, za mene je kao šestogodišnjaka izgledala kao avenija sa pješačkom stazom odvojenom metalnom ogradom, i učinila da odlazak u tadašnji Dom zdravlja smješten u blizini naselja Prvoborac, izgleda beskrajan. U dobu kasne adolescencije crveno-bijeli antenski stub činio se kao dobar orijentir gradskom jezgru. Ne samo da je po vertikali sjekao horizont, nego je snažno odašiljao i ometao i druge radio frekvencije.
Na samoj obali dvorski kompleks na Topolici bio je i ostao jedina građevina koja sjeća na monarhističko vrijeme. Najbližu okolinu dvorca podupire florističko bogatstvo, ono polako odumire, a nekadašnje luksuzno dobro u široj okolini dvorca, obuhvatalo je 116 hektara oranice, maslina i vinograda. Sada je tu beton i asfalt osmišljen i oblikovan na različite korisne načine.
Svojevremeno je gradska plaža, oivičena parapetom i oleanderima, koji su pravili kakvu takvu hladovinu, bila puna ježeva i katrana, nepouzdana za kupače, pa su odlasci na Crvenu plažu i podno Tri duda bili uobičajni. Noćni život na svoj način obilježavali su ubodi komaraca, svirka u Agavi bila je kul, dok je kafić Prisli, sa reklamnim staklenim slovima izvedenim u kurzivu i ispunjenim plemenitim gasovima, na tren napravio iskorak u vremenu.
No, uz nas rastao je i grad. I kao što to obično biva, sada bi objeručke prihvatili ono što smo nekada oštro kritikovali. Nekolike dvospratnice i trospratnice tadašnje Stare Topolice trebale su da budu matrica dalje urbanizacije Bara. Definitivno svaki novosagrađeni soliter uznemirio je patinu mediteranskog nasljeđa. Nekadašnju liniju mora sada kriju višespratnice sa balkonima zabunkerisanih plastikom – naša psihologija, uzeli smo makar malo više nego što nam je bilo namijenjeno.
