Gost Radio Bara bio je dr Svetozar Savić, univerzitetski profesor, čijwe je ime u laičkoj javnosti sinonim za vinogradarstvo. Povod za gostovanje je činjenica da će Crnogorska akademija nauka i umjetosti (CANU) uskoro publikovati njegovu dvotomnu monografiju “Istorija vinogradarstva Crne Gore od 1700. do 2000. godine”.
Dr Svetozar Savić radi u „Plantažama“, izučava autohtoni crnogorski lozni genetski materijal i vinogradarsku istoriografiju. Objavio je stotinjak naučnih i stručnih radova, među kojima su “Ekološki uslovi i autohtone sorte vinove loze u Crnoj Gori” (prevedena na engleski jezik), “Vino – knjiga o vinovoj lozi i vinu” (u izdanju Matice crnogorske, prevedena na ruski jezik), “Stotinu jedanaest vina iz crnogorskih porodičnih vinarija” (izdavač: Matica crnogorska) i “Crnogorska ampelografija” u izdanju CANU. Koautor je monografija “Crmnica, turizam i poljoprivreda Bara” i “Genetički resursi u biljnoj proizvodnji u Crnoj Gori”. Autor je tri romana: “Ljetopis jednog badanja”, “Vajar” i “Narcizam smrti”. Uskoro iz štampe izlazi četvrti roman “Potop”.

RB/BI: Što novo „Istorija vinogradarstva Crne Gore od 1700. do 2000. godine” donosi?
Savić: Možemo da kažemo da crnogorsko vinogradarstvo ima svoju istoriju koja do sada nije bila metodološki, ni kulturološki determinisana i razriješeno njeno viševjekovno nasljeđe i današnja naučna, privredna i laička aktuelnost. Ti fenomeni koji se ogledaju kroz istoriju obično se sagledavaju kroz nekoliko parametara, koji nisu uvijek značajni za vinogradarstvo Crne Gore. Na primjer površine, proizvodnja grožđa i vina, tehnologija itd. Fenomeni koje sam ja dodatno obrađivao u monografiji obuhvataju i vinogradarsku privredu, vinske kulturološke aspekte, leksikološke fenomene, institucije za obrazovanje i naučna istraživanja… Ogromno bogatstvo podataka koje se nalazi u našim arhivima uspješno sam prenio u ovu monografiju.
Posebno naglašavam da sam obuhvatio i vinogradarsko-vinarske leksikološke fenomene, kojih sam prikupio preko osam stotina. Čini mi se da je to jedan od interesantnih poduhvata unutar ove knjige, posebno što ti termini polako nestaju. Oni su rezultat jednog procesa koje je najbolje definisao Stjepan Mitrov Ljubiša. Naime, tokom XIX vijeka ljude je nevolja gonila „da iznahode i načinju imena novijem stvarima“, što je neobično i istinito zato što smo, s jedne strane imali uticaj Otomanskog carstva a s druge Venecije, a kasnije i Austrije-Ugarske, koji su preko crnogorske teritorije vršili različite uticaje i time omogućivali stanovništvu da iznalaze nove jezičke termine svojstvene tadašnjem vremenu.
RB/BI: Nove, autohtone izraze, u to vrijeme.
Savić: Tako je, ali oni polako nestaju i zato je bilo značajno da se zabilježe, da se ne zaborave. Jako je teško pisati vinogradarsku istoriju, zbog toga što je vino ekskluzivni proizvod. Ono ne mora da bude na vašoj trpezi, pored sira, mesa, hljeba. Drugo, kako je moguće da govorite o vinogradarstvu i vinarstvu u zemlji koja je u posljednjih nekoliko vjekova nekoliko puta mijenjala granice i veličinu, koju su u širokom luku zaobišli renesansa, romantizam i klasicizam, a nije zaobišla gotovo ni jedna ratna pošast koja je dolazila sa zapada i sa istoka?
RB/BI: Vi ste obradili temu crnogorskog vinogradarstva od Antike do srednjeg vijeka. Možete li nam nešto više reći o stanju i sortimentu tada i danas?
Savić: Kada sam počeo, u namjeri da obuhvatim period od 1700. do 2000. godine, nemoguće je bilo početi baš od 1700. godine. Podsjetiću da je poznati istoričar Brodel kazao da „istorija nije osuđena da ispituje vrtove ograđene zidovima“, dakle morao sam se vratiti unazad, a to je prije svega antika, na čijim osnovama počiva kompletno crnogorsko vinogradarstvo, do gotovo 1970. godine, XX vijeka. To je jedno vrlo neobično i vrijedno nasljeđe, koje su utemeljeli grčki i rimski kolonisti i opisali njihovi pisci, ukazujući na određene tehnološke procese, rezidbu, uzgojne oblike, sortiment…
RB/BI: Apsolutno, plavi kamen, način rezanja loze…
Savić: Za period do 1970. godine karakteristično je to što su vinogradi bili pod apsolutnim uticajem ekoloških faktora, nije bilo navodnjavanja, primjenjivana je arhaična tehnologija, pa što rodi, što je bilo veoma teško. U ovoj monografiji navedeni su ekološki uslovi koji su vladali posljednjih trista godina. Postavlja se pitanje kako je crnogorski narod uopšte preživio, zato što je bilo sušnih perioda koji su trajali od pet do deset godina. Oni se uglavnom poklapaju sa iseljavanjem Crnogoraca prema Dalmaciji, Istri, Bosni, Srbiji, Rusiji i kasnije, početkom XX vijeka, prema Americi. Što je još bilo značajno u tom periodu, a što je crnogorski narod nevoljno prihvatao? To su bolesti koje su se pojavljivale u vinogradima i neophodnost kalemljenja, u zaštiti od filoksere. Konačno, socijalizam je potpuno promijenio filozofiju načina gajenja vinove loze.
Pomenuli ste sorte, to je jako značajno iako teško možemo da utvrdimo koje su sorte preživjele iz antičkog perioda. Ako su preživjele, onda vjerovatno postoje pod nekim drugim imenima. One sorte koje danas prepoznajemo u svjetskom rangu su Pino noar, koji je pominjao Kolumela, još u drugom vijeku. Među našim, uslovno kažem, crnogorskim sortama, mislim da je najznačajniji zapis koji je dao Baldači, Italijan, botaničar, koji je 14 puta posjetio Crnu Goru. On je naveo da u Ulcinju postoji jedan broj sorti za koje on smatra da su antičke i naveo ih je. To su malvazija, di aleatico, boscato i galletto. Malvazija, to je istraživanjima potvrđeno, gotovo dominira od XV vijeka naovamo. Cijena litra malvazije, ili mjernih jedinica koje su u tom periodu bile, bila je jednaka sa vrijednošću maslinovog ulja ili sirćeta. To su proizvodi koji su bili značajni, ne samo za konzumiranje, nego i za zdravstvene aspekte, liječenje tadašnje populacije.
Međutim, značajno je reći kad je u pitanju sortiment, a to se i danas ponavlja u Crnoj Gori, je da postoji veliki broj naziva u apelativnoj formi: crvena, bijela, roze i tako dalje. Takođe se pominje, iz XV vijeka, Ivanbegova loza. Ona se pominje u Bjelopavlićima, njen identitet nije konačno potvrđen. Kroz epsku poeziju pominju se još neke sorte: „Kad sjednemo za stolove zlatne, ti navali šećer i rakiju, pa donesi crveniku vino“. Da li je crvenika sorta, ili je to boja vina, ostaje da se istraži. Neobičan je, na primjer, i stih: „Niti hoće pića ni jestiva, nego ište grožđe bimberovo iz careva nova vinograda“. Bimber sorta se pominje u Srbiji, zatim sorta kratošija: „Ti ne piješ mlaćenicu, batom bivenu, nego piješ kratošiju, kukom trapljenu“… Somijer, putopisac koji je posjećivao Crnu Goru 1810. godine, navodi da u Crmnici ima preko 42 različite sorte, a pominje vino malvaziju iz Brčela i Građana, koja je bila bolja ili makar istog kvaliteta kao u Dubrovniku. „Grlica“ 1830. takođe pominje marcemin sortu ili berzamin, Vuk Karadžić bratkovinu, plavku, čauš… U Kučima imamo druge sorte. Tadašnje vinogradarsko područje, prelazi današnje granice Crne Gore i zalazi u Hercegovinu, Albaniju i Kosovo i izuzetno je bogato loznim sortimentom.

RB/BI: Da li su površine vinograda u Crnoj Gori uvećane tokom vladavine Kralja Nikole?
Savić: Reći ću vam jedan arhivski podatak koji do sada nije bio poznat, a objavljen je u ovoj monografiji. Dakle, 1880. godine stara Crna Gora ima ogroman broj čokota – osam i po miliona. Proizvodili su 1,3 miliona litara vina. Da lakše uporedite, danas mi imamo 15-16 miliona čokota. Prethodni podatak odnosi se na staru Crnu Goru, sa Bjelopavlićima i Zetom, a ako bi uračunali i primorje, onda bi broj čokota iznosio 24 miliona, a proizvodnja vina dostizala oko pet i po miliona litara. Da ne zbunjujemo slušaoce, to nisu bile površine tipa današnjih Plantaža, jer je nekada razmak između čokota bio mnogo manji. Na jedan kvadratni metar bila su tri čokota, dok se sada na dva kvadratna metra sadi jedan čokot. To znači da je, po broju jedinica, apsolutno bilo više čokota, a po površini manje nego danas. Taj broj opada nakon pojave filoksere i drugih biljnih pošasti koje su se pojavile.
RB/BI: Pisali ste i o filokseri koja je uništila vinograde. Kako je prošla Crna Gora i da li je u tom periodu moglo da pomogne vinogradarsko obrazovanje?
Savić: Filoksera je bolest koju prenosi insekt, koji je ne samo uništio svjetsko vinogradarstvo, već je i reducirao površine pod vinogradima, koje su u poređenju sa svjetskim, u Crnoj Gori bile jako male. Iz arhivskih podataka nalazimo da postoji nekoliko senzacionalizama koji se javljaju u vinogradarstvu Crne Gore. Tako su i naučni istraživači tvrdili da filoksera nije pristigla u Crnu Goru do Drugog svjetskog rata. To apsolutno nije tačno. Pojavila se 1890. godine, to je zabilježeno u arhivima i crnogorska Vlada je tada primijenila jako dobru strategiju u borbi protiv filoksere, iako su u Crnoj Gori postojali strahovi, kao i danas, od činilaca napretka, pa su neki prskali plavim kamenom, a neki nisu. Neko je prskao sumporom, neko nije. Neko je htio da primjenjuje kalemljenje, a neko ne i tako dalje.
Naglasiću koliko je tada bio jak religiozni uticaj, da su u Pješivcima, poslije pojave takvih bolesti, pozivali kaluđere da svete vodicu da bi odagnali molj sa njiva. I plaćali su po jedan groš. A u Bjelopavlićima petkom nijesu radili u vinogradu „da ne opepeljavi“. Takođe, danas je manje poznato da su Šestani bili područje sa skoro najvećim brojem čokota u tadašnjoj Crnoj Gori. Baš zbog ovih religiozno-vjerskih stavova, nakon nekoliko godina pošasti, iskrčili su sve vinograde i dio Šestana se iselio, uglavnom za Tursku.
RB/BI: Što znači da nismo promijenili narav?
Savić: Ova knjiga govori mnogo toga o našim naravima. Hoću da istaknem da je ta borba za održanje vinograda bila jako teška, i nakon 1890. godine broj čokota u Crnoj Gori polako opada. Takođe, dva jako značajna događaja u Crnoj Gori su formiranje Prve knjaževske crnogorske zemljodjelske škole 1875. godine. Ona je radila samo godinu, zbog tursko-crnogorskog rata, koji je započeo 1876. godine. Tada su sve škole bile zatvorene, ali su nakon rata sve otvorene, samo ne zemljodjelska, što opet govori, na neki način, o stavu i države i pojedinaca prema zemljodjelstvu. Onda je 1893. godine otvorena Niža knjaževska crnogorska zemljodjelska škola, koja je radila samo šest godina. Međutim, ona je pomogla da mladi ljudi prihvate „novotarije“ u proizvodnji i kalemljenju vinove loze.

RB/BI: Kakvo je stanje bilo u periodu od 1918. go 1941. godine, koje su površine bile pod vinogradima?
Savić: Između dva svjetska rata u Crnoj Gori je bilo ogromno siromaštvo, raspadaju se porodične ekonomije, slabi plemensko uređenje, nema novca, zemlja je razorena ratom. Ko će se u toj situaciji baviti vinogradarstvom? Vinova loza je, još za vrijeme kralja Nikole, potjerana na krajeve njiva. U takvim uslovima površina pod vinovom lozom jako fluktuira. Zašto? Na primjer postupak kalemljenja, Crnogorci su nevoljno prihvatali, jer su smatrali (a donekle su bili u pravu) da su grožđe i vino slabiji sa kalemljene loze. Donekle se o tome može razgovarati, ali onda se postavlja pitanje kakvo su vino pili naši preci? Površina je fluktuirala jer su vinogradi propadali zbog filoksere i zato što je proces kalemljenja bio spor. Godine 1940. bilo je samo 1000 hektara vinograda u Crnoj Gori, skoro 700 hektara manje nego u vrijeme kralja Nikole.
RB/BI: Da se osvrnemo i na vinogradarstvo u Crnoj Gori između 1945. i 2000. godine. Do kakvih je promjena došlo?
Savić: Socijalizam je period koji je za Crnu Goru bio čudo u svakom smislu: privreda, poljoprivreda, sve se razvijalo. Međutim, i tu je bilo fluktuacija, tako je od 1945. do 1950. u vinogradarstvu primjenjivana nova vinogradarska razvojna filozofije koja je dolazila iz Sovjetskog saveza, a ona je glasila „Više po svaku cijenu!“. Smatralo se da prinosi mogu biti ogromni i tada su vinogradarski špaliri, bili visoki po deset metara. Možete zamisliti kako se tada bralo i rezalo – moralo je da se radi kombajnima ili specijalnim traktorima. Ogledi tog beskonačnog rasta polako su padali u zaborav, kasnije se krenulo u savremenije aspekte vinogradarstva. Tada nastupa taj novi bum, sadnja vinograda na Ćemovskom polju. Ne samo što su zasađeni vinogradi, nego se potpuno promijenila filozofija vinogradarstva i pristup tehnološkim rešenjima. Paralelno je stimulisano poljoprivredno obrazovanje. Poljoprivredna škola u Baru davala je ogroman broj kadrova. Taj privredni rast pokazao je da može da utiče i na obrazovanje i kulturu. Veliki broj djece koja su završila Poljoprivrednu školu, zaposlio se u „Plantažama“.
Danas, odnosno posljednjih 50 godina, imamo trend koji mogu da nazovem globalizacijom hrane, ujedno postoji globalizacija vinogradarstva i sortimenta. Od raskošnog, ogromnog broja sorti koje su postojale u srednjem i u novom dobu, sada imamo reduciranje tog broja i praktično imamo pet do deset sorti koje su dominantne i njih svi sade: kaberne, sovinjon, šardone… koji svojim kvalitetom pokoravaju sve ostale sorte, nažalost. Mi smo, kao i Španija, koja ima ogroman broj sorti, sve njih preselili u lozne kolekcije. To je rezervat u kome obitavaju naše sorte. Srećom, naše kolege naučnici su sačuvali veliki broj sorti i one se tu istražuju.
RB/BI: Da bi se prilagodili globalizaciji, moramo da izgubimo nešto što je naše, tako zvuči?
Savić: Radili smo na tome da sačuvamo taj sortiment, da otkrijemo nešto novo. Jako je zanimljivo.
RB/BI: Zanimljivo je i to što ste u Crnoj Gori pronašli divlju lozu. Što nam to govori?
Savić: Kazaću vam jednu stvar koja opet potvrđuje to naše ogromno bogatstvo koje je Strabo, rimski geograf, potvrdio prije dvije hiljade godina. Postoji vinova loza, pitoma, takozvana evropska, a postoji više sinonima za divlju lozu, ali je mi u nauci zovemo Vitis silvestris.
Postoji više teorija o nastanku pitome loze, ali se smatra da je nastala od Vitis silvestrisa. Ako je pronađete, a to je jako teško, onda možete i da pretpostavite da se tu negdje možda i dogodilo da se razvila i vinova loza, ili bilo kakva u okruženju Skadarskog jezera. Ona je tipična po jednom obilježju koji morate da prepoznate, tada možete da budete sigurni 99,9 odsto da je ona. Ali, onaj 0,1 odsto morate da utvrdite u genetskoj laboratoriji. Ja sam je pronašao u Bijelom Polju. Ona je tu ostala nakon posljednjeg ledenog doba kada je počelo povlačenje lednika prema sjeveru. Neke biljne vrste su ostale u pojedinim refugijalnim područjima, koja su im odgovarala. U ovom slučaju to je bio sjever Crne Gore, uz rijeke.
Iz tog aspekta, i preko toponima (Vinogradine, Lozine, Lozni sad itd.) krenuo sam u to istraživanje i uz pomoć stanovništva oko Bijelog polja našao sam je u šumi, na gotovo nepristupačnom mjestu. Prepoznao sam je, obilježio, ali nisam bio siguran 100%. Morao sam da čekam od februara, marta do juna, kada ona cvjeta. Jer je jedino tako možete prepoznati, svi ostali botanički parametri mogu biti različiti. Na pitomoj vinovoj lozi na jednom cvijetu imate i muške i ženske organe, dok kod divlje na jednoj lozi imate muške, a na drugoj ženske. Morate pronaći cvijet, dok u blizini mora biti drugi dio para. Postoje fotografije, dokazi, to je bio muški primjerak.
Uzeo sam uzorke, našao sam ih kasnije u Mojkovcu i Šćepan polju, ali sam ih ponio za Ljubljanu, gdje sam radio postdoktorske studije. Ponio sam preko 30 primjeraka različitih, nepoznatih i poznatih sorti, ali mi ništa nije bilo toliko zanimljivo koliko ova divlja loza. Nakon analize, DNK uzorak je poslat za Francusku i potvrđeno je da je Vitis silvestris, što daje neku neobičnu draž da vinogradarstvo, ovaj put preko divlje loze, ima svoju istoriju.

RB/BI: Pomenula sam da ste objavili tri romana. Jedan je preveden na engleski, a dva nominovana za nagradu „Meša Selimović“. Kako usklađujete obaveze i pisanje i da li vaš naučni rad utiče na pisanje u ovoj oblasti?
Savić: Nauka unaprjeđuje sistematičnost. Međutim, ona sama po sebi ima jedan jako rigidan metodološki pristup, koji je potpuno opravdan. Obuhvata analize, citiranja autora, koju ste opremu koristili, ja sam prirodnjak po vokaciji. Za nauku, stvarnost određuje granice mogućnosti. Uvijek me, zbog toga, interesovalo čeprkanje po onostranom, iracionalnom, versus racionalnom i objektivnom.
Nasuprot nauci, imate književnost, koja paradoksalnim putem pokušava da uđe u smisao života, mog, vašeg, bilo čijeg, koji ima besmisla koliko i svaki drugi život, a onda dođete do pitanja: ako je postojanje apsurd, da li mi trebaju neoborivi dokazi o fukcionisanju racionalnog? To me malo podstaklo da počnem da radim na tome, i imamo rezultat – tri romana, i posljednji koji je u pripremi. Nazvao sam ga „Potop“, možda će doći do promjene naziva, vidjećemo. „Uroborus“ je izdavač, imamo dobru saradnju, urađeni su lektura, korektura i prelom, sad se uređuju korice.
RB/BI: Čime se bavi roman?
Savić: Teško mi je da kao autor govorim o svom djelu, jer ga je tako teško pojasniti. Postoji jedan duh, autorski, koji piše, i ovaj sad duh koji govori o tom radu. Morate imati distancu, i emocionalnu i vremensku, da bi mogli da govorite sa preciznošću o svom djelu. Sud je kod čitaoca, ali ako odštampate hiljadu knjiga, onda imate hiljadu mišljenja, a nijedno ne mora da bude tačno. Ova knjiga je praktično satira, kritika, traktat, niz prerušenih eseja, drama, groteska na račun ljudskih bića i duša koje su, manje-više slične, bez obzira pod kojim se meridijanom nalaze. Tu imate ljubavne, intelektualne, religijske momente koji narušavaju kompletno društvo na lokaciji koju opisujem. U stvari, oni uopšte ne djeluju negativno na većinu, već na taj dio, moderno ću se izraziti, rukovodeći, onaj koji pokreće društvo. Dio koji, praktično, evolucijski stoji, zadovoljan je i religijom, iako je to erzac religije, i umjetnošću, iako je to erzac umjetnosti i sa stanjem društva iako je to sam erzac. U tom kovitlanju nastaju jako interesantni događaji, dok kiša pada preko dvije godine. Glavni urednik je Zoran Živković, najprevođeniji srpski pisac, profesor na Filološkom fakultetu u Beogradu, koji je romanu dao jako dobre ocjene. Vidjećemo što će čitaoci da kažu.
RB/BI: Za kraj, jedno privatno pitanje – koja od ljudskih negativnih osobina vam najviše smeta?
Savić: Glupost. Mislim da je glupost beskonačna i nepobjediva. Oni koji su na drugoj strani, pokušavaju nešto da poprave, ali to jako teško ide.