Ovog juna navršilo se šest decenija od kako je između Bara i Barija zaplovio poznati feribot „Sveti Stefan“.

Ako je onaj prvi radijski signal na Balkanu, između San Katalda i Volujice, sada dragocjeni istorijski podatak, juna 1966. je Bar postao strateški značajan grad za istočni dio tadašnje Jugoslavije u ekonomskoj, pa i u svakoj drugoj saradnji sa Italijom, i ondašnjim kapitalističkim Zapadom. Već po sebi, Baranima je, putovali ili ne, svejedno, feribot učinio da se više ne mogu osjećati provincijalcima. Jer, taj susret sa drugima i drugačijima, pa i razvijenijima, veoma brzo je potro ono provincijalno osjećanje karakteristično u poznatoj nelagodnosti prema drugima, a posebno prema onima koji se od nas razlikuju.

Ali uz sve istorijske, privredne i druge analize, razmjere nekog događaja pokatkada se vide i u najneočekivanijim neobičnostima koje je izazvao. Jer, ne toliko dugo od prvog vijađa feribota za Bari, preminuo je jedan žitelj obližnjeg starobarskog zaseoka, pa je za tu priliku na sahranu, iz dubokog zaleđa, zajedno sa najbližom rodbinom prispio, za ono vrijeme tako uobičajeni, tzv poluprofesionalni lelekač. Kako preminuli nije imao učešća ni u najstarijim ratovima, podrobno pregledajući biografiju počivšeg, lelekač, se nakon uobičajnih početnih rečitativa, obratio pokojniku, ističući kao njegov najveći životni domet: „Svjetski putniče, što si putova’ feribotom Bar – Bari“.

Feribot „Sveti Stefan“ je već uveliko bio na razglednicama iz Bara kada se jedno naše gimnazijsko društvo, s jeseni, ali i s proljeća skupljalo u uglu bašte poznatog barskog restorana „Turist“, kojeg bi putnici sa feribota prvo vidjeli kada ujutro doputuju i prođu granični prelaz. U danima bez škole, najčešće utorkom ujutro, ličili smo na junake poznatog Felinijevog filma „Dangube“, koji čeznutljivo gledaju u morski horizont, i ono nepoznato iza njega, koje je nada i same nade, osmatrajući kao neka „druga carinska linija“ ko je sve sišao sa feribota, ko je bio u Italiji. Prepoznavali smo one česte putnike, heroje Konika, među kojima posebno poznate Meta i Raska, kao i neke druge titogradske nosioce robne razmjene sa mnogo moćnijom italijanskom privredom. Te preteče današnjih autentičnih heroja tranzicije prepoznavali smo i po tome kako su gegali kada se domognu otadžbine Jugoslavije, dok su na sebi imali više pari farmerica, džempera i jakni. Uz prepoznatljivi osmjeh, jedan specifični facijalis, koji je više govorio o zadovoljstvu prolaska carine, no bilo što drugo.

I kada bi posljednji putnik prošao, mi bi se vraćali našim aktuelnim temama, što bi se najčešće svelo na polemički žar između navijača „Partizana“ i tada šampionske „Crvene zvezde“ pod vođstvom Miljana Miljanića.

A zahvaljujući baš fudbalu i sam sam postao naprijed narečeni svjetski putnik, jer je, mislim da je to bilo juna 1976, kada je „Prekookeanska plovidba“ nagradila, nakon završenog prvenstva, juniore barskog „Mornara“ odlaskom u Bari. Nikada neću zaboraviti to sveukupno uzbuđenje, tu noć na pučini, dolazak u Bari, to ozareno sunce Pulje i starog grada, te butike koji su predstavljali jednu sasvim novu naparfimisanu civilizaciju. Te brojne radnje u Via Sparano di Bari i na širokom Korzo Kavuru.

I nije prošlo možda šest, ili sedam godina, u zimu 1982. obreo sam se na feribotu, gdje su se od početka odvijali mnogi najznačajniji barski društveni događaji, jer, grad je tada, u okviru prave jugoslovenske turneje, posjetio Miljan Miljanić, jugoslovenski fudbalski selektor. Zbog posebne retorike, jedne lične sugestivnosti i ubjedljivosti, i uspješnih kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Španiji, tog ljeta, neki su mislili da bi on mogao da zamijeni čak i Tita, koji je već više od godinu ipo dana počivao u dedinjskoj Kući cvijeća. Tada tek početnik, sa nekoliko radijskih mjeseci, uspio sam da uzmem od Miljana kraći intervju, i da već koliko ujutro to bude emitovano u Jutarnjem programu Radio Bara, koji sam potom više godina, zajedno sa toncem Novakom Brajovićem, potpisivao svakog jutra.

I došlo je to ljeto, u kojem su slivale kolone u Kuću cvijeća, dok je postitovska Jugoslavija tek počela da živi tek početne posttitovske izazove, ispostavilo se bez kraja. Ali, bar tako se mislilo, poslije Čilea i 1962, kada smo bili četvrti, te 1982. došao je trenutak kosmičke pravde, kada će naši fudbaleri i Jugoslavija najzad trijumfovati, ili postići nešto više. Ali, na tom Svjetskom prvenstvu, kao po Marfijevom zakonu, ako stvari mogu da krenu loše, onda će svakako tako i biti. Uz nešto slabije početne igre, u odsudnom momentu nadovezao se i danski sudija Sorensen u meču protiv favorizovanog domaćina Španije, kada je jedan faul našeg libera Zajeca ispred kaznenog prostora jednostavno proglasio penalom koji je domaćina odveo u drugi krug. I sve se odjednom pretvorilo u Miljanov Vaterlo, i bespoštednu kritiku selektora širom tadašnje Jugoslavije. U istočnom jugoslovenskom dijelu, ljeto našeg fudbalskog nezadovoljstva bilo je više usmjereno na sam Miljanov izbor i forsiranje igrača kojima je suviše vjerovao.

Ali, u zagrebačkom „Danasu“ pojavio se tekst Veselka Tenžere (čime ime danas nosi jedna tamošnja novinarska nagrada), koji je fudbalskim dodao i sasvim neočekivane razloge. Zaključujući povodom našeg neuspjeha, a prvenstveno zbog Miljanovog selektorovanja, da nam je dosta i njihovih svinjarskih dinastija, i njihovog „bizantskog“, da jedno misle, drugo govore, a treće rade. Takav izliv nečega u mozak, što će kao legitimni stil veoma brzo postati uobičajeni dio naših demokratskih rasprava,odmah me je okrenuo Miljanu i njegovoj sudbini, koji se od javnosti, a posebno novinara, sklonio na svoj Pont, u svoju kuću u Budvi. I kako je Martin Pešalj, inače muž Senke, naše šefice računovodstva, bio Miljanov prijatelj, zamolio sam ga da ga nekako privoli za jedan intervju, i to baš Radio Baru.

Sve u svemu, tonski snimatelj Novak Brajović i ja brzo smo se našli na terasi Miljanove kuće u Budvi i taj intervju je počeo jednom uvodnom konstatacijom. Najpre sam rekao da ono što je Bobi Fišer učinio za svjetski šah i šahiste, to je Miljan učinio – da su fudbalski treneri širom Jugoslavije postali značajniji čak i od lokalnih šefova komiteta nekadašnjeg SKJ. A kako je Miljan doživio ne samo taj početak koji obećava, već i cio intervju, ponajbolje bi ilustrovao, ne samo ono što mi je Martin uskoro ispričao,već svaki naš sljedeći susret. Jer, svaki put kada bi me vidio – zagrlio bi me, onom kombinacijom jednog sicilijanskog, i zagrljaja kojim patrijarhalni otac grli sina koji kao da je dao odlučujući gol u najvažnijem derbiju.

Posljednji put smo se vidjeli upravo juna, i to 1994, kada se naša fudbalska reprezentacija, nakon ukidanja sportskih sankcija za SR Jugoslaviju, spremala za svoju južnoameričku turneju i mečeve sa Brazilom i Argentinom. U poznatoj Palati federacije, Radoje Kontić, tadašnji savezni premijer, priredio je svečani prijem, Miljan je kao predsjednik Fudbalskog saveza predvodio fudbalere i rukovodstvo, a ja sam bio najužem krugu domaćina tog tada značajnog, ne samo sportskog događaja. Sjutra su se pojavile brojne fotografije u našoj tadašnjoj štampi, i kada sam vidio i sebe na njima, pomislio sam da bi sve te novinske slike zapravo najviše radovale one dječake sa nekadašnje barske Raskrsnice, sa kojima bih pored Jošove kafane, čekajući jutarnju štampu, ljetnji dan do podne, raspravljao o idealnim timovima reprezentacije i naših prvoligaških klubova.

Kada me je vidIo, nakon uobičajnog pozdravljanja bez uvijanja me je upitao: „Moja rođaka se udala za jednog vašeg ministra. Reci mi, šta misliš o njemu?“ Refleksno sam, u toj prilici, izgovorio nekoliko pozitivnih opštih mJesta, a on je na taj moj diplomatski pokušaj samo uzvratio: „Vidi, meni je moj drug Singa (poznati fotoreporter) rekao: Miljane otvori frižider, i pojaviće ti se prvo on…“

Miljan Miljanić je potom još sedam godina proveo na čelu Saveza, i ostaće zapamćen kao čovjek koji je, baveći se tom najvažnijom sporednom stvari na svijetu, ostavio mnogo bolji utisak i ostvario veći ugled nego mnogi na naizgled važnijim i značajnijim pozicijama u jugoslovenskom društvu. Neko bi rekao bilo je to vrijeme takvih ljudi, ali on bi i u većim društvima bio Miljan, jer, jednostavno, imponovao je znanjem, radom, sugestivnom retoričnošću i jednim patrijarhalnim karakterom koji je inače nosio kao svjetski čovjek. To se odmah moglo vidjeti i u njegovoj radnoj sobi u stanu na beogradskom Studentskom trgu, gdje je bila fotografija njegove majke u prirodnoj veličini. Ali, i u „Maderi“, za njegovim stolom, gdje su se smenjivali mnogi ugledni umjetnici, novinari, sportski i društveni funkcioneri, ali gdje su mogli samo da budu njegovi gosti.

Tako sam na barskom feribotu upoznao Miljana Miljanića, čovjeka koji je doduše na neki način i pokvario detinjstvo jednog dječaka „Partizanove“ crno bijele boje. I zato kada bi Zvezdaši u našim gimnazijskim raspravama ukraj „Turista“, navodeći sve titule i uspjehe Miljanove „Zvezde“ prevladali moja retorična suprostavljanja, onda bih u trenutku kada bi konobarica Vojka izašla sa punom tacnom, samo kratko rekao: „Vojka, ne možemo živjeti od ovoga zvjezdaša“. A Vojka bi onako lafovski, kao volejem na teniskoj mreži, odmah uzvratila: „On, a on je jedna obična tranja.“ i onda bi „Turistom“ odjeknuo smijeh kojeg se i danas tako milo sjetim.