Maj razbukta onu najtopliju želju za životom, i kao neka hemijska retorta zagrije nas najmilijim sjećanjima. Zato me ova pjesma i “Pletersi” lako odvedu u najpoznatiju starobarsku ulicu, Ulicu 9. januara, koja lako vijuga sve do ulaska u stari barski grad.

Izlet u Stari Bar, majski gimnazijski izlet, pred sve ono što je ubrzano uslijedilo u jeseni najvažnijih životnih odluka.

Iako iz različitih razreda, išli smo zajedno, možda i prvi put tako javno, u tom gimnazijskom pohodu na Stari Bar. I to kao da se niko na svijetu nije tako pronašao. Majsko sunce i njena drugarica, inače simpatija jednog od mojih najbližih, imala je na džemperu ispisano: “Only you”. Dok sam joj govorio kako sam je prvi put vidio na ulazu u Gimnaziju, pored poprsja narodnog heroja Nika Rolovića, i shvatio koliko je lijepa, kao da se svo majsko sunce stuštilo u jednu ulicu andrićevskog ambijenta, i odjednom je pretvorilo u centar kosmosa.

I onda smo se zavjerenički odvojili od svih, i krenuli preko Gretve prema Baru. Odvela me na katoličko groblje i pokazala gdje njeni počivaju. I bilo je apsolutno romantično, ali nedovoljno, jer su meni proradili zatomljeni geni. Jer, promptno sam starobarski reagovao: “Ako budeš imala sreće, ti ćeš dolje, na Gvozden brijeg, među nas, pustahije”… “Kako možeš, kako možeš…”

I onda pogled na jedan spomenik tragično prekinutoj ljubavi prekrio je sve, pa i moju starobarsku subverzivnost na groblju. I te divne oči su ovlažile suze i mene učinile nemoćnim.

I onda smo nastavili, želeći da sustignemo Bar koji se morem širio podno starobarskih maslinjaka.

Potom sam u barskom bioskopu vidio “Američke grafite”, film o jednoj mladosti i jednom svijetu. U kojem, uz “Pleterse” i “Only you”, u posljednjoj sceni u jednom parku, list po list leluja sa jednog drveta, padajući na obližnju klupu.

Kao što i ja lelujam, slušajući ovu pjesmu u maju, u doba mature.