Istaknuta crnogorska književnica, novinarka i književna kritičarka, Dragana Erjavšek u sklopu književnog programa „bARS“ na 38. Barskom ljetopisu, preksinoć je promovisala poetsku zbirku „Sirup od ogorčevine“. U razgovoru za Radio Bar i Bar Info, otkriva utiske sa promocije knjige, ali i šta je oblikovalo njen stvaralački put, gdje vidi crnogorsku književnost danas, te kakva je sjećanja vezuju za Radio Bar…

RB/BI: Na “Barskom ljetopisu” pojavljivala si se više puta kao moderatorka, bila si i selektorka književnog programa…  a preksinoć, po prvi put, predstavila si se kao autorka na najznačajnijoj kulturnoj manifestaciji u Baru, gradu u kom si rođena i živjela dugi niz godina. Kakav je osjećaj?

Erjavšek: Prije svega bih rekla da sam navikla da se sve dešava u vrijeme kad treba da se desi. Zamisli koliko je bitno baš sad prvi put imati svoje veče na Barskom ljetopisu, nakon što sam kroz festival provela toliko drugih književnika, jer da se to desilo ranije, ne bih imala mogućnost da zapamtim taj osjećaj, da se spremim da sve to zapamtim. A znam da mi je jako važno da se sjećam svega ovog. Druga stvar, tek sada postoji bARS, a ja sam bila dio bARS-a kad je bio časopis i jedino je fer bilo da budem i dio festivalskog segmenta s tim imenom. Selektor Željko Milović i ja smo davno ukrstili puteve u profesionalnom smislu i koliko god se povlačila unazad, uvijek sam održavala zdravu vezu s prošlom sobom i pokušavala da naše najbolje knjige, ideje, poduhvate sačuvam od zaborava. Bilo je logično da tek sada imam svoje veče na Ljetopisu, a ne nevjerovatno, kako je Milović rekao u najavi.

RB/BI: Da li je “ključ” za uspjeh tvoje knjige “Sirup od ogorčevine” na domaćoj i međunarodnoj književnoj sceni, to što si i kao autorka “sazrela” da svoju surovo iskrenu poeziju, oslobođeno, bez ikakvih “stega” predstaviš publici, ili je jednostavno, došlo pravo vrijeme za nju?

Erjavšek: Mislim da je u pitanju vrijeme. Istina je da sam sazrela, da sam tek poslije tridesete bila načisto sa sobom, shvatila šta želim, ali i šta moram da odbacim od sebe i u ovom smislu najvažnije kakva želim da sam u autorskom tekstu, a s objavljivanjem je zaista važno pogoditi vrijeme. Možda i mjesto, ali to je još uvijek van mojih dometa. Čini mi se da što je svijet luđi, to se moj tekst u njemu bolje snalazi, a trenutno živimo jedan bezumni vrtlog, jednu poplavu svih mogućih dezorjenisanosti i kontaminiranosti i plašim se da se to neće završavati.

RB/BI: Kada napraviš osvrt na svoje književne početke, sada već daleke 1996. godine i knjiga poezije “Horizontala preko bola” koju si objavila sa samo 16 godina, pa “Vertikala bola” (1998), te prvog romana “Otvorena knjiga” (2008) …, šta je presudno uticalo na tvoj stvaralački put ? 

Erjavšek: Imala sam sreću da su se mojim obrazovanjem i usmjeravanjem bavili ljudi koji su voljeli da čitaju, ljudi koji su mi poturali pod prste neke knjige nakon kojih ništa više nije bilo isto. Kad se spozna snaga riječi, snaga muzike, pokreta – onda nema povratka. Nažalost, pisanje mi nije nikad postalo profesija, ni bolji od mene ne mogu da žive samo od književnosti, ali i ta ogorčenost ulazi u moje tekstove.

RB/BI: Od objavljivanja tvoje druge knjige poezije proteklo je 27 godina. Zbog čega toliki ‘vremenski jaz’ do „Sirupa od ogorčevine“ ?

Erjavšek: Uvijek ponavljam tužnu činjenicu da poezija izdavačima nije bitna, ili makar većini nije. Ne daju poeziji šansu. To je učinilo da mnogi rukopisi, među njima i ovaj moj, sazrijevaju u folderima. Poeziju je spasio Fejsbuk i većina vjeruje da joj je mjesto u digitalnom svijetu. Pitanje je da li bih se ikad usudila da objavim ovu knjigu sama da nije prošla stručni žiri Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva. A to je institucija koja je otvorila vrata poeziji i zahvalna sam im na tome. Samo Fokalizator i Ouroboros još vjeruju da poezija ima smisla i može da razmrda usirene emocije.

RB/BI: Voljela bih da se na trenutak vratimo u to davno prošlo vrijeme i prisjetimo i perioda kada si u Radio Baru vodila emisiju “Put za jug”. U kakvom sjećanju ti je to radno iskustvo?

Erjavšek: Prije svega, taj period ne doživljavam kao radno iskustvo, već kao način života. Tako je to kad mlad uđeš u neku dobru mašinu i ne izlazi ti se iz nje. Taj period mog odrastanja mi je bio toliko važan da i danas zadrhtim od sreće kad se nađem pred mikrofonom. Bilo je to vrijeme s manje briga i s puno ljudi koji su voljeli radio. Danas se radio sluša uglavnom u automobilu, tek ponegdje u nekoj kancelariji. Ja sam osoba koja je svoju nostalgiju nadoknadila jednim malim tranzistorom koji stoji u kupatilu.

RB/BI: Niz godina kako si u Crnoj Gori prepoznata i kao istaknuta književna kritičarka. Na autorskoj večeri kazala si da si pročitala sve, ili gotovo sve, što su crnogorski autori napisali posljednjih godina. Tako je i nastala tvoja zbirka književnih prikaza “Nova crnogorska književnost” (2023). Trenutno si zaposlena u Matici crnogorskoj. Kako danas vidiš crnogorsku književnu scenu ?

Erjavšek: Crna Gora ima fantastičnih pisaca, ima knjiga kojima se vraćam i uvijek nešto novo za čitanje, a opet je najveća državna nagrada data knjizi koja nije objavljena. Eto, to je slika i prilika naše scene i odnosa javnosti prema njoj. Više je pisaca nego čitalaca, i uz sav napor da proberem i popularizujem nešto i podstaknem ljude da zavire među neke korice, skrolanje ekrana je manje zahtjevno i mnogima zabavnije. Ne odustajem, naravno, ali me ispunjava gorčinom ta pasivnost. U svemu tome me raduje što najbolji među crnogorskim autorima nikad neće odustati od pisanja.

RB/BI: Koliko su mladi zainteresovani za poeziju, prozu i književnost uopšte? Kako ih podstaći da više čitaju?

Erjavšek: Mislim da je važan trening od najranijih dana, s nekim fazama kad se pronalazi glas koji će da odgovara svakom pojedinom čitaocu. Taj trening izostaje, jer sve je manje roditelja i nastavnika koji motivišu mlade da se posvete knjigama. Mladi ljudi koji su zainteresovani za književnost su incident u zajednici gutača internetske magle.  

RB/BI: Na kraju autorske večeri pročitala si “Nedostajanje” – pjesmu koja je ostavila upečatljiv utisak na publiku a koju si posvetila svojoj pokojnoj majci. U ovoj knjizi pokušavaš da „odgonetneš savremene psihičke problema sa kojima se ljudi nose i kako na nas utiču nagle promjene i način života koji nas osamostaljuje i zatvara u kalupe“. U čemu i kako čovjek poslije tako nekih velikih životnih lomova, gubitaka i boli, da nađe snagu i nastavi dalje? 

Erjavšek: Ljudi su od nekog materijala sazdani koji im omogućava da stalno ispituju svoje granice, radoznalost ih podstiče da vide što ih čeka i dokle mogu da izdrže, neki čekaju sljedeću knjigu, sljedeći vikend, kraj devete sezone serije na koju su „navučeni“, osobu kojoj će se zakačiti za vrat i osjećati se sigurno, drugi imaju ljude kojima su potrebni. U prevodu – svi se umore od života, ali rijetko dovoljno da bi ga se odrekli.