Kada se stoljeća zavuku u zidine, kada se duh drevnih vremena stopi sa ruševinama prepunim najčešće nedokučivih tajni, kada gotovo svaki kamen krije makar malenu priču, u čovjeku se budi želja da podigne taj plašt, razgrne zastore i prodre u suštinu bezvremene ljepote. Ne može to svako ko poželi. Potrebno je znanje, posvećenost, upornost, trud, ljubav i radoznalost- kao tek posljednja karika. Imaju to ljudi koji su bitisali i disali sa Starim gradom Barom, tim izuzetnim kulturnim dobrom. Dive mu se svi, od onih koji su jednom prošetali i obišli njegove najatraktivnije lokacije, do onih koji tu provode godine u posmatranju, planiranju, istraživanju. Sa ovim drugima imao je grad sreće. Prvo je nemjerljivim entuzijazmom i znanjem snažan pečat i trag ostavio čuveni arheolog Omer Peročević, došao je potom njegov kolega Mladen Zagarčanin, a sada sa gradom svakodnevno diše mladi arheolog Dejan Drašković.
Gostujući u emisiji “Sunčanom stranom ulice” na talasima Radio Bara, Drašković je podvukao da uspješno realizovane aktivnosti i projekti, kao i oni koji su u planu „daju za pravo da mislimo da će Stari grad u budućnosti biti ono što i treba da predstavlja- ponos grada Bara”.
RB/BI: Posljednjih godina se u značajnijoj mjeri probudila svijest, savjest i želja, pa su započeti opsežni radovi na konzerviranju i adaptaciji objekata u Starom gradu Baru. Grad je decenijama bio neopravdano zapušten. Da li su neki projekti mogli i ranije biti realizovani?
Drašković: Donekle je istina da je Stari grad Bar decenijama bio zapušten, posebno kada se poredi sa ostalim starim gradovima u Crnoj Gori- Budva, Kotor, Ulcinj… Geografija- da tako kažem, Starog barskog grada je drugačija. Pritom ne treba zaboraviti činjenicu da je i tokom perioda kada je izostalo finansiranje od nadležnih institucija, o njemu brinulo nekoliko ljudi, koji su isključivo svojim pregalaštvom uspjeli da očuvaju vizure grada kakvog danas vidimo. Da toga nije bilo, niti bih ja danas bio u studiju Radio Bara, niti bi mogli da pričamo o Starom Baru na ovaj način.
RB/BI: Ko je najviše zaslužan što danas imamo priliku da se radujemo zbog mogućnosti da se u Stari Bar ulaže, da se što više tog neprocjenjivog bogatstva sačuva, restaurira, zaštiti?
Drašković: Prije svih arheolog Omer Peročević, koji je život posvetio Starom gradu Baru. Po odlasku u penziju uvaženog kolege, izdešavale su se nove, značajne stvari… Uvijek je tu i decenijama starobarskoj tvrđavi odan, vrijedni Jozo Vučić.
RB/BI: Na javnom konkursu Ministarstva kulture 2019. godine, kroz program zaštite i očuvanja kulturnih dobara, JP Kulturni centar kandidovao je i bio finansijski podržan za projekte- Restauracija i konzervacija otomanskog groblja i mesdžida i Završetak radova na Arhiepiskopskoj palati. Krenimo redom- gdje se tačno nalazi otomansko groblje i šta se na tom lokalitetu desilo, pa je ovaj posao bio neophodan?
Drašković: U srcu grada, iza Carinarnice nalazi se otomansko groblje (mesdžid- džamija bez minareta) gdje se veliki obujmni zid groblja obrušio nakon zemljotresa 1979. godine. On je tako stajao sve do prošle godine (što i nije predstavljalo toliki problem, s obzirom da se urušilo mnogo objekata), ali je problem što je na tom lokalitetu groblje koje se godinama osipalo. Zbog toga smo svjedočili ljudskim kostima koje su virile iz profila… Dug prema precima, ali i naučna i moralna obaveza, bila je da to saniramo. Uspjeli smo da raščistimo jednu trasu ulice ispod groblja na koju se zid obrušio, sakupimo prosute kosti, istražimo nekoliko grobova i zasiječimo profil, kako bi u nekoj narednoj fazi zid podigli, a groblje sačuvali od daljeg osipanja. Urađeno je sve do samog podizanja zida. U međuvremenu se desila promjena vlasti, budžet nije izglasan, program zaštite za prošlu godinu nije “prošao”, pa nam je to ostalo kao obaveza za naredni period. Iako je bilo finansiranja od strane ministarstva, ali i Starobarana koji žive u Americi, posao još nije dovršen. Jedan drugi dio, ispod svratišta za putnike, obezbijeđen je od daljeg urušavanja. Radovima je rukovodio tada glavni za Stari Bar, arheolog Mladen Zagarčanin. Taj dio posla je urađen uspješno ali, ono što u skorijoj budućnosti moramo učiniti, jer dolaze kiše, je da zid što prije podignemo… Materijal je prilikom iskopavanja sistematizovan, ljudske kosti su odvojene, planiramo da ih kada otpočne projekat podizanja zida i revitalizacija tog dijela otomanskog groblja, vratimo u zemlju… Iako smo prema resornom ministarstvu kandidovali projekat izgradnje zida, “koči” administracija, pa se tako vrijeme utroši na možda nepotrebne stvari. Zakon je takav i moramo ga poštovati. Ipak, nadam se da ćemo, jer imamo namjeru da budemo jako “dosadni” i da potenciramo da se to što prije odradi, dobiti “zeleno svijetlo”. U suprotnom, desiće se dalje obrušavanje grobova, što sebi ne smijemo dozvoliti. Nijesam optimista da ćemo to uspjeti da odradimo do kraja godine, ali, svakako očekujem da će s proljeća posao biti okončan.
RB/BI: Koliko bi taj obimni posao koštao?
Drašković: Zid nije mali- preko 20 metara je dužine i u nekim djelovima je više od metra debljine. Mislili smo da je to obujmni zid otomanskog groblja, međutim, ispostavilo se da je u nekoj fazi razvoja grada, vrlo moguće, služio i kao bedem. Unutra smo, prilikom uklanjanja velikih gromada obrušenog kamenja u samom srcu, jezgru zida, našli novac XIV vijeka. I u tim donjim partijama prilikom iskopavanja, našli smo grobove i materijal, keramiku koja može da se opredijeli u srednji vijek. Dakle, govorimo o kompleksnom arheološkom nalazištu koje, zbog minimum 500 godina kontinuiteta u sahranjivanju, predstavlja obiman i zahtjevan posao, pa iziskuje i dodatna sredstva. Sa konzervatorskim projektom, za podizanje zida na minimum dva- dva i po metra, potrebno je obezbijediti 30- tak hiljada eura. U planu je da on prelazi nivo šetne i hodne staze, kako bi ljudi koji tuda prolaze bili sigurni, jer je nivo u tom dijelu mnogo viši u odnosu na ulicu. Sanacija brojnih “crnih” tačaka se odvija u skladu sa prioritetima koje smo odredili.
RB/BI: U toku je rekonstrukcija Arhiepiskopske palate. O kakvom je kulturno- istorijskom spomeniku riječ i zamoliću Vas da pojasnite njegovu važnost za grad Bar i Crnu Goru…
Drašković: Nalazi prilikom iskopavanja, ali i arhitektonske prospekcije samog objekta, daju nam za pravo da mislimo da je ovo zdanje podignuto najvjerovatnije krajem XIV vijeka i početkom XV vijeka. Procjenjujemo da je to tako, jer je u jednom zidu, doduše u sekundarnoj upotrebi, nađena ploča sa natpisom gdje se pominje arhiepiskop, te ime Starog grada (de Antibaro) i godina MCCC (1400.), tako da možemo biti neprecizni u nekih svega 20- 30 godina. Ovaj objekat je jako kompleksan, jedan je od najtežih za iščitavanje u Starom gradu Baru, ali je i jedan od onih koji je nakon zemljotresa ’79-te, u velikoj akciji obnove grada 80- tih, obnovljen i stavljen pod krov. Već tada mu je data buduća funkcija muzeja. U tom periodu je završeno 70- 80% radova. Međutim, uz sve poteškoće koje su se dešavale na Balkanu, do prije nekoliko godina nije se našao zgodan moment da se konačno krene u finalizaciju stavljanja objekta u funkciju. Objekat je vjerovatno u jednom periodu, prije nego što je dobio rezidencijalni karakter u kome se stanovalo, bio manja crkva, što zaključujemo zbog zidova, ostataka fresaka koje se i danas nalaze na njima. Izabran je, tako, dobar objekat za tu namjenu- biće pravi reprezent muzeja, gdje bi trebalo da bude sistematizovano sve ono što Stari grad Bar u materijalu nudi. Koliko je to blago svjedoči podatak da grad ima kontinuitet života od skoro pet hiljada godina- istraživanja pokazuju da arheološki nalazi datiraju još iz bronzanog doba, sa kontinuitetom ne samo do 1878. i rata i oslobođenja grada od Turaka, nego postoje podaci o životu u njemu sve do zemljotresa… Radovi na završetku muzeja počeli su prije tri godine kada je Ministarstvo opredijelilo novac za vraćanje portala i prozora. Druga faza podrazumijevala je učešće Opštine i Kulturnog centra Bar u pokrivanju krova, kao i pripremne radove za početak posla koji će se realizovati kroz treću fazu, započetu prije 15- tak dana. Ministarstvo je dalo novac i preko Uprave javnih radova, firma “BomBeton” iz Podgorice je započela posao. Do nove godine bi radovi trebalo da budu završeni, pa očekujem da ćemo do ljeta dobiti reprezentativni muzej u arheološkom smislu (jer se arheološka i etnološka postavka nalaze u Dvorcu kralja Nikole). U Starom Baru će muzej biti vezan isključivo za arheologiju. Objekat tog tipa je bitan jer “otvara vrata” nauci, kulturi i turizmu. Iako su ta vrata dijelom već odavno otvorena, pa organizovanje naučnih skupova i posjete turista nijesu zanemarljivi, nadamo se da će se to višestruko povećati. Značajan je i finansijski moment, pri čemu mislim na prodaju ulaznica, što može značajno pomoći u daljoj revitalizaciji grada.
RB/BI: Kakva je bila posjeta ove turističke sezone?
Drašković: Za divno čudo, bila je jedna od najboljih sezona što se tiče posjete. Samo u septembru imali smo 12- tak hiljada ljudi koji su obišli grad. Ne zaboravite da taj broj u julu i avgustu ide i do 30 hiljada, a možda i više. To znači samo jednu stvar- da imamo nešto što je dobro, nešto što je značajno… Da li smo toga svjesni, ne znam, ali projekti koji su urađeni i oni koji su u planu, daju nam za pravo da potenciramo na tome koliko je Stari grad važan, kao što ste rekli, ne samo za grad i državu. Stari grad Bar predstavlja kulturno nasljeđe Bara i Crne Gore, ali i Balkana i svijeta. To je globalna priča, jer kada pogledate samo koje su civilizacije bile u Starom gradu, od Vizantinaca, lokalnih familija (Balšića), bio je i srpski despotski grad, 150 godina su ovdje bitisali i vladali Venecijanci, pa Turci…, jasno je da nešto značajno postoji tamo gore pod onim silnim ruševinama. Značaj grada, posebno u vrijeme Venecije, naglašava činjenica da je u njemu tada bilo 74 plemićke porodice koje su imali svoje grbove, pa se zna jesu li Prokuli, Borizi, Gradenigo… One su kratko trajale, jer je došlo do sukoba sa pučanstvom koje je htjelo da bude dio izvršne vlasti. Sve te podatke saznajemo kroz djelo našeg sugrađanina Sava Markovića, čovjeka koji radi u Barskoj plovidbi i uspio je da uđe u mletačke arhive, pa smo zahvaljujući njemu dobili nevjerovatno značajne podatke za istoriju grada. Postalo je jasno da mi tek treba da saznajemo o Starom gradu kroz otvaranje arhiva i arheološka istraživanja. Ona su posljednih desetak godina bila na visokom nivou, posebno kada imate na umu da ih je, u saradnji sa Kulturnim centrom Bar, vršio Univerzitet Ca’ Foscari iz Venecije. Rezultati su na godišnjem nivou objavljivani u posebnoj publikaciji. To nam je dalo ideju da možda u budućnosti sami pokrenemo časopis i formiramo stručnu biblioteku (što je već započeto), tako da ćemo uz Arheološki muzej, depo koji je napravljen prošle godine (gdje je sistematizovan materijal), imati jednu dobru priču u Starom gradu.
RB/BI: Od kada Vi proučavate Stari Bar, šta za Vas znači, kako ga doživljavate?
Drašković: Kako ja to volim da kažem- to vam je kao Tamni Vilajet- kajete se ako uđete, kajete se ako ne uđete. U slučaju da se odlučite da uđete, pored svih lijepih stvari koje gore postoje, ima toliko problema sa kojima, ne jedan čovjek, nego ni grupa od deset stručnjaka i ostala ekipa ljudi, ne može da se izbori, a ako ne uđete, biće vam žao što nijeste dali svoj doprinos u rješavanju problema. Starim Barom sam kao Baranin počeo da se bavim tokom studija prilikom istraživanja koje je obavljao upravo Univerzitet Ca’ Foscari. Bilo je to zaista lijepo iskustvo, jer imate priliku da vidite kako se to radi u Evropi, uz primjenu najmodernije tehnologije. Arheologija je kod nas poprilično konzervativna, pa su nama još uvijek pojam totalne stanice, koje su gotovo prevaziđene prilikom istraživanja po Evropi. Ipak, i kao takvu, trudimo se da arheologiju uzdignemo na što veći nivo. Mislim da u tome uspijevamo… Pripravnički staž sam odradio 2013. godine pod mentorstvom Omera Peročevića, pa je tada sva ta ljubav koju Stari Bar nudi, uspjela da se usadi i u moje srce. Njegovo pregalaštvo i zalaganje za Stari grad dali su mi volju da i ja nastavim tim putem. Naravno, nije mala zasluga ni kolege Mladena Zagarčanina za to što grad stoji takav kakav stoji. A, stoji dobar. Neka drugi sude, ali ja tako mislim iz razloga što smo uspjeli da se odupremo nekim novom izazovima u smislu gradnje modernih hotela sa bazenima. Stari grad Bar još uvijek nije mjesto za to, jer je malo istražen, pokrivaju ga ruševine. Kada smo prošle godine organizovali raščišćavanje, uklonili smo tri metra šuta ispod kojeg se pojavila ulica iz XVI-XVII vijeka, jedna od najljepših u gradu. Ni sami ne znamo šta se sve krije u ruševinama i arheološkim slojevima, pa mislim da neću pretjerati ako kažem da Stari Bar nije istražen niti pet posto. S tim u vezi, sve informacije koje dajemo turistima ili razmjenjujemo između sebe, od sjutra, kada dođu novi rezultati istraživanja, ne moraju da važe. Navešću primjer manastira Svetog Nikole (koji je dolaskom Turaka pretvoren u Sultan- Muratovu džamiju), a to ime je nosio jako kratko- mnogo duže je bio manastir Svetog Marka, jer se u fresci dodaje Sveti Marko i gradi se kapela. Svi podaci su promjenljivi.
RB/BI: Odvažili ste se da uđete u Stari Bar i, iako su izazovi brojni, stekla sam utisak da ne želite skoro da izađete.
Drašković: Tako je. Imate kancelariju pod otvorenim nebom. Kompjuter vam je zamijenila arhitektonska plastika iz XIV, XV vijeka, a zidovi kancelarije su vam zidovi stari po 500 ili više godina…, tako da to morate da volite. Popnete se na Londžu ili pođete na Citadelu, pa vidite ljepotu koju je Bog stvorio sa svim onim rječicama i malim kanjonima. Stari Bar je mnogo više od arheološkog nalazišta. On je ambijentalni dragulj. Puno je izazova gore, ali kad postavite sebi prioritete, može to da se iznese. Naravno uz angažovanje još ljudi, jer sve ozbiljene kompanije imaju odjeljak HR-a (human resources/ljudski resursi) jer, poenta je priče- ljudi su resurs. Morate angažovati dovoljan broj ljudi koji mogu da se iznesu sa problemom, jer moment koji podrazmijeva tekuće održavanje grada ponese izuzetno mnogo snage, energije… A gdje je tu arheologija? Jasno je da u tom smislu postoji veliki jaz koji mora da se prenebregne upošljavanjem još stručnjaka.
RB/BI: U posljednje vrijeme pažnju javnosti i ljubitelja umjetnosti zavrijedile su aktivnosti u Palati 85, koja je pretvorena u Kreativni hab. Kako Vi doživljavate taj svojevrsni susret mladosti, inovativnosti, umjetnosti i oživljavanje drevnih zidina jednom novom energijom, koja se, vidjeli smo, uspješno odupire sveopštoj izolaciji u kojoj živimo posljednjih godinu i po?
Drašković: Palata 85 je jedan od najljepših objekata u Starom gradu Baru. Baš nakon zemljotresa, u 80- tim, ona je bila jedan od svega pet- šest objekata koji su stavljeni pod krov. Njen značaj i pozicija su je na neki način opredijelili da, uz Sat kulu, bude jedan od markera u Starom gradu. Prije nekoliko godina pokrenuta je ideja da se ona stavi u funkciju i, kada je to već moralo da se desi, dobro je da se koristi kao Kreativni hab, jer upravo to predstavlja ono čemu su težili moji prethodnici i što je ideja razvoja Starog grada- da on bude jedan veliki atelje. Svoje mjesto će u takvom ambijentu naći i kozervatori i naučnici iz raznih struka. Ministarstvo je dalo novac, enterijer je sređen, uspjeli smo da objekat povežemo na vodovodnu i kanalizacionu mrežu. Hab je već počeo sa aktivnostima, ljetos je tu organizovana likovna kolonija, a u razgovoru sa koleginicom koja je menadžerka Haba, saznao sam da će vrlo brzo u njemu biti organizovane i radionice za djecu. Jako dobro je najmlađe usmjeravati ka umjetnosti, a i publiku trebamo vratiti u muzeje, s obzirom da je priznajmo, posjeta Barana, pogotovo u zimskim mjesecima, jako loša. Osim odlazaka na književne večeri i poneku predstavu, u našem gradu su rijetka kulturna zbivanja. Moramo naučiti da živimo kulturu 365 dana, a ne samo tokom trajanja Ljetopisa. Iako ni sam još uvijek nijesam uradio ništa bitno da to promijenim, podržavam i radionice mozaika koje već godinama organizuje Petar Vujošević na kojima učestvuju i djeca i odrasli. Za primjer kako valja raditi može poslužiti Kotor, gdje su nakon sezone otpočeli akciju pod nazivom “Pravac, muzej”, koja je naišla na izuzetno pozitivnu reakciju i odgovor u obrazovnim ustanovama. Uz to, u Kotoru vrlo često organizuju i umjetničke radionice, upoznavanje sa istorijatom svog grada, pa bi se i mi time mogli voditi.
RB/BI: Kulturni centar je, kao vodeći partner, uspješno sproveo i dva IPA projekta- „Comlicities“ i „Fortitude“. Zamoliću Vas da naše slušaoce i čitaoce Bar Infa podsjetite na najznačajnija dostignuća realizovana pod njihovim okriljem.
Drašković: Što se tiče „Comlicities“- a, mogu reći samo da je Stari grad bio mjesto u kojem su umjetnici uključeni u ovaj projekat izlagali svoje radove, što su pratile brojne aktivnosti i snimanja. Kada govorimo o projektu „Fortitude“, koji se dosta tiče Starog grada, podsjećam da je uspješno rekonstruisana scena, zamijenjene su stolice, postavljena je nova bina. Međutim, još uvijek nijesu zamijenjeni prozori na samoj sceni, pa svjedočimo lijepoj, novoj sceni, koju ruže nefunkcionalni prozori na objektima 180 i 181, koji se neuklapaju u cio dojam. Takođe, namjena objekta Carinarnice, nekadašnje informativne postavke, je promijenjena. Ona treba da postane info- pult za turiste. Međutim, i taj je posao ovog ljeta kasnio sa realizacijom, pa iako ćemo sada uspjeti da je revitalizujemo i otvorimo, gro turista je već otišao, a ostali su uskraćeni za veliki dio informacija. Uz to, postoji i segment projekta koji podrazumijeva tzv. “uvećanu realnost”. Nabavićemo deset tablet uređaja, koje će posjetioci moći da uzmu, dođu ispred određenog objekta i vide njegovu idealnu rekonstrukciju, odnosno kako je on izgledao… Osim toga, ispred Spomenika oslobodiocima postavljena je i taktilna bronzana maketa Starog grada. Dobro je da su Opština Bar, kao nosilac projekta i Kulturni centar kao partner, ušli u “kolo” evropskih projekata, jer je finansijski aspekat izuzetno bitan, a fali nam novca da bi sve zamisli sproveli u djelo. Posao u sredini kao što je Stari grad Bar, koji je zaštićeno kulturno dobro, zahtijeva osim napora i mnogo novca. Imamo problem jer nas birokratija “koči”. Pomenuo sam “crne tačke” u gradu, koje biste inače riješili jako lako, ali zbog Zakona o zaštiti kulturnih dobara, bez saglasnosti Uprave za zaštitu kulturnih dobara sa Cetinja, ruke su nam vezane. Na drugoj strani, van zidina, u zoni zaštićenog kulturnog dobra, niče novi Stari grad. Vidimo tako da postoje različiti aršini, što nije dobro, ali mi se baziramo na dio Starog grada i značajno je što projekti koji se u posljednje vrijeme realizuju u njemu, postoje.
RB/BI: Šta je, prema Vašoj procjeni, potrebno u skorije vrijeme uraditi u Starom gradu Baru?
Drašković: Skoro sam pravio listu prioriteta, na koju sam u prvoj verziji potrošio dva lista papira. Bio sam prinuđen da je skratim. Zaključak je da prvo treba saniranjem “crnih tačaka” obezbijediti sigurnost svim posjetiocima, potom naći način kako da grad oplemenimo sa još podataka (postavljanjem info- table ili modernim QR kodovima). Za manastir Svetog Nikole i katedralu Svetog Đorđa table su već u izradi. U budućnosti planiramo da bar na 20- tak objekata u Starom gradu postavimo obilježja sa osnovnim informacijama- o strukturi grada, raseljavanju, civilizacijama koje su se smjenjivale… Takođe, moramo obezbijediti i rekonstrukciju mokrog čvora, jer gradom prođe stotinjak hiljada posjetilaca, kojima morate ponuditi makar osnovne servise. Jedna od važnih stavki je svakako i raščišćavanje od šuta, jer je tek prošle godine nakon daleke ’85- te, dio šuta iznesen iz Starog grada. Kada radimo arheološka istraživanja, samo ga pomjeramo sa jednog mjesta na drugo, što nije rješenje. Znam da je Opština Bar u novom turnusu prijava za evropske projekte kandidovala sličan projekat, što nas ohrabruje. Bio bih veoma zadovoljan da makar pola od ovoga što sam naveo, uradimo do sljedeće sezone. Trebamo biti svjesni da nije dovoljno što nam turisti dolaze i šetaju, niti da se dičimo blagom koje Stari Bar nudi, niti da ga nazivamo balkanskom Pompejom, iako on to u neku ruku i jeste, a da ne radimo ništa na njegovoj revitalizaciji i očuvanju.
