Držak i Rap pripadaju selu Bartula u Starom Baru. Ovo je priča o Držaku, lokalitetu koji svoj naziv nosi još iz srednjeg vijeka, sa značenjem državina, držanje (nekog imanja, posjeda ili terena).
Planina Rumija sa brdom Majlika nadvila se i zagrlila Držak sa dva bisera: rijekom Bunar i Vrućom rijekom. U tom zagrljaju drži i čuvene maslinjake u Džidžarinu, Korpuli i Subanu. Sve ovo ukrašeno je sa dva prekrasna kanjona, dostupna sa vodičem i opremom.
Oduvijek je bilo prestižno imati imovinu na Držaku, jer je plodno zemljište sa maslinjacima, sa obiljem vode, obezbijeđivalo siguran rod. Zato ne čudi što su čuvene barske srednjovjekovne patricijske porodice imale ovdje svoje posjede.
Ovom prilikom navešćemo samo neke od njih: bogati barski trgovac Stano Ilić, koji se 1390. godine odselio za Dubrovnik, svoju imovinu, koja je dijelom bila na Držaku, prodao je plemićima Marinu Paskvaliju i Marinu Kurijaciju 1438. godine; znameniti Ivan Prodi ostavio je testamentom iz 1494. godine, između ostalog, masline i zemljište na Držaku svojim nasljednicima; Mare, pokojnog Nikše Pićika, dobila je u miraz 1439. godine veliki vrt i zemljište na Držaku.
Istureni dio Držaka, obrastao u bujni maslinjak, oduvijek se nazivao “Pontić”, u prevodu vrh. Taj lokalitet je danas vlasništvo potomaka Sima i Vasa Marića.
Lokalitet Držak završava tamo gdje počinju maslinjaci u Džidžarinu. Sve ovo dostupno je turistima koji svake godine obilaze ovaj kraj. Obilazak počinje od Vruće rijeke i Sanfile, zatim živopisnim putem kroz maslinjak Džidžarin, sve do prekrasnih starih mostova na Suvom potoku i rijeci Bunar, drevnog, uvijek osvježavajućeg, izvorišta Kajnak a završava razgledanjem fabrika ulja.
U periodu turske vladavine Barom od 1571-1878. godine znamo da su Turci na Držaku sagradili dvore za svoje begove. Crnogorska vojska je sa Krsca topovima srušila ove dvore. Kao takve, već srušene, detaljno ih je opisao Pavel Apolonovič Rovinski polovinom juna 1879. godine, prilikom svoje prve posjete Baru.
Dvori su se sastojali od jedne dugačke zgrade i nekoliko manjih smještenih u prostranom dvorištu, opkoljenom visokim kamenim zidom, gdje je bilo desetak velikih stabala murava koja su pravila veliki hlad. Tu je Selim-beg provodio vrijeme u krugu bliskih prijatelja i gostiju.
Njih je čuvala straža od 40 hrabrih momaka “zaptija” većinom iz Miridita iz Albanije, predvođenih Tuđemilcem Alilom Ćatovićem. Imao je dobar razlog Selim-beg da se čuva, jer je nekoliko puta jedva izvukao živu glavu od razjarenih barskih muslimana.
Vlasti u Carigradu su Selim-bega više puta zbog svojih nedjela kažnjavale ali je on novcem otetim od naroda uvijek uspijevao da se izvuče i zadrži svoju vlast.
Pored dvora, unutar dvorišta opasanog debelim kamenim zidom, nalazila se divna bašta i voćnjak usred kojeg je bilo smješteno nekoliko zgrada koje su činile harem. U njemu je uvijek bilo po nekoliko žena. Ipak, glavna je bila neka Čerkeskinja, dosta neugledna, ali Begu najmilija.
Selim-beg je imao kćerku udatu u Skadru i zaludnjeg sina Ali-bega kojeg je odbacio. Jednom prilikom u Skadru sretne Simo Popović, sekretar knjaza Nikole, Ali-bega “odranih crevalja (cipela)” i to ispriča knjazu. Knjaz Nikola se sažali na njega, dovede ga u Bar, gdje je živio neko vrijeme. Kada je knjaz Nikola pitao Alila Ćatovića za Ali-bega, ovaj mu je odgovorio: “Ne iskopa se čovjek što nema djece, već što mu Bog da takvog sina”.
Tako je Držak, sa Barom, dočekao Crnogorce. I kako to priliči novoj vlasti, Držak postaje imovina Laleta Zubera sa Cetinja. Ništa neobično, bar za nas Barane. Novi vlasnik Zuber je već 1927. godine prodao maslinjak, zemljište i ruševine dvora trgovcima iz Kolašina, Simu i Vasu Mariću.
Braća Marić su na tim ruševinama podigli modernu fabriku ulja na parni pogon, kapaciteta 20 tona maslina na dan. Nažalost, u julu 1939. godine došlo je do požara u fabrici.
Dobro se sjećam tog požara iako sam imao samo četiri godine. Nama, djeci, to je ostala neizbrisiva uspomena.
Braća Marić su uz pozajmicu beogradskog jevreja Milana Rihtera, “kralja šibica”, obnovili uljaru i nastavili da rade do 10. juna 1945. godine, kada im je nova vlast nacionalizovala fabriku i konfiskovala imovinu.
Fabrika je od 1951. godine nastavila da radi pod imenom “Primorka” – fabrika za preradu maslina i južnog voća, sve dok nijesmo dobili novu vlast sa “novom razvojnom filozofijom”.
Danas nekada čuvena “Primorka” liči na Selim-begove dvore poslije granatiranja iz 1878. godine. Kad bi kojim slučajem Stano Ilić poslije 600 godina po drugi put došao na Držak, lako bi ga prepoznao, jedino bi se čudio, gledajući ostatke “Primorke”, ljudskoj pohlepi i nebrizi.
Nasljednicima Sima i Vasa Marića vraćen je jedino lokalitet “Pontić” i susjedna parcela na kojoj su napravili kuće u kojima povremeno borave.
Marići su jedna od najpoznatijih barskih porodica. Ostavili su neizbrisiv trag u Baru XX vijeka. Danas u Baru nema Marića kao stalnih žitelja.
_________
Imao sam privilegiju da se od 1942. godine družim sa braćom Marić, Vojislavom-Batom, a kasnije i sa Branislavom-Brankom, Ljubisavom-Ljupkom i Dušanom-Duškom.
Marići su bili gostoprimni i dostojanstveni, čak i onda kada su bili iseljeni iz svoje kuće na Držaku i privremeno živjeli u kući šerijatskog sudije Hakije Eminagića kod Velikog mosta.
