Gošća 70. izdanja emisije “Priče s Baranima” bila je Dušica Duda Magovčević, svima poznata iz Higijensko-epidemiološke službe Doma zdravlja Bar, kćerka višeg sanitarnog inspektora Rajka, koji je u Bar došao pedesetih na poziv legendarne Ibike Medigović da oformi laboratoriju pri Domu zdravlja, i Ljubinke koja je radila u Elektrodistribuciji.
Govorila je, pored ostalog, o zgradi na Staroj Topolici u kojoj živi gotovo 60 godina (“BIla sam tu i prije Ulice maršala Tita – Jasmina Stevanović, Dijana Radević, Ana Pejović, stalno smo bile skupa”), ocu čija je prerana smrt ostavila u šoku tadašnji Bar (“Svima je bio namrgođen, ali to je bila samo fasada, jako je volio da se šali. Vodio me na utakmice, kod Darovih topola i na Madžaricu”), o tome kako je bila pionirski rukovodilac u IV razredu (“Rukovodilac tada i nikad više, nije to bilo za mene”), o druženju sa teta Danijelom i čika Nikolom Bronzan (“Mnogo težak život, ali pun pažnje prema svima”), o nastavnicima i profesorima iz osnovne i srednje škole…
“Prve dvije godine živjela sam u Žutoj zgradi pored Zgrada prvoborca. To je bila moja velika porodica, a kontakt s njima nastavili smo i kad smo se preselili na Topolicu. Sjećam se porodice Janjić – baba Jane, Nikole i Bebe, Dane i Milonje Marsenić, pa Lekići, Đokvučići, Stojovići, Đina i Vešo Čalović čija tri sina su me pazila, Bilčići, Toškovići, Sićo i Vidosava Pavlović, Krstići…”
Nakon Krstiputeva, porodica Magovčević dolazi u “Osmicu”, 1965. godine, u gotovo pustu Topolicu.
“Zgrada ‘Osmica’, iza Starog Vračara, moj je dom skoro 60 godina, jedna od tri zgrade paralelno postavljene preko puta kanala Rene. Prva sjećanja su mi vezana za beskrajni prostor – na Topolici nije bilo puno zelenila, to nam je zbilja falilo, ali smo se igrali sve do mora, najčešće kod barki. Čika Pero Đurašković je krpio mreže u zgradi pored, ispod čempresa, a mi smo se uvlačili u njih i valjali.
Nedaleko od nas je u maloj kućici radio nezaboravni obućar Šeko Bubić sa policama punih cipela. Svi smo ga voljeli, ali smo ga isto zadirkivali, no nikada nije bio ljut. Od zanatlija, bili su tu i divni sajdžija Filip Kovač, krojač Jovanović, Savo Perkolić staklar i Perko koji je radio s tatom od svoje dvanaeste, Frano Prelević navijač ‘Hajduka’ i najvažniji za nas, Božo slikar. Tu smo se fotografisali, sami ili porodično, u radnji sa velikim adamom, svi imaju sliku pored te biljke. Čika Božo nam je pokazivao kako nastaje film, one štipaljke kad se suše negativi. On bi uredio onoga ko hoće da se slika, očešlja ga ako treba, imao i odijelo ako kome fali.
U tim zgradama su bili Stevanovići, Baštrice, Arabelovići, Dabanovići, Vulići, Milići, Gojnići, Prelevići, Ilinčići, Kovačevići, Pejovići… Sve je bilo otvoreno, a često i nezaključano, naročito šezdesetih. Kad je bilo lijepo vrijeme, jurili bi od Ulice maršala Tita do mora, a kad je loše, družili smo se u hodnicima i igrali monopol koji je donosio Budo Vasić.
Ranko Stojović, Dragan Baštrica i ja smo išli skupa u školu kao tri musketara. Meni i Ranku su majke radile prijepodne pa smo se sami spremali, a Dragana je majka morala da uredi, očešlja, pregleda, zato je vazda kasnio. I danas je takav. Svaka zgrada na Topolici ili grupa zgrada je bila svijet za sebe. Mi nismo puno prelazili Ulicu maršala Tita, igrali smo se na ovoj strani. Ljeti bi skakali sa drvenih gatova, čekali ribare da dođu pa da vidimo što je u mrežama, a ispod se sve srebrilo od ostataka školjki i puževa. Funkcionisali smo na Staroj Topolici kao porodica. Ako bi ti pala lopta u kanal ili se zakačila za drvo, svakome starijem si mogao da se obratiš i odmah bi ti završio. Ali, isto tako, ako bi napravio nešto loše, svako je imao pravo da reaguje ili još i gore, da reaguje i poslije toga te kaže roditeljima”.
Stara Topolica je imala svoja pravila – neka od njih ticala su se mjesta za izlazak.
“Ljetnje korzo je bilo u današnjoj Ulici Branka Čalovića – ko je bio sam ili sa drugaricama, šetao je do ‘Turista’, a ako je neko sa nekim htio da se odvoji, išao bi ka Dvorcu kralja Nikole ili parkiću kod Poljoprivredne. Šetali smo satima, bjesomučno, samo da bismo vidjeli nekoga, ništa drugo. Zimsko korzo je bilo u Ulici maršala Tita, od Crkvice do Elektrodistrubucije, današnje zgrade MUP-a. Kultno mjesto je bio i ‘Turist’, uvijek pun. Moj otac je imao svoje mjesto, čak mi je Vajo Sinanović rekao kako se sjeća đe je bio njegov sto. Kući bi pio kafu, a onda bi ustao i rekao: ‘Idem da popijem kafu’. Znalo se, ide u ‘Turist’, jer ako bi rekao ‘Idem u šetnju’, onda bi završio kod Džepa u kafani u Starom Baru. U ‘Turist’ su izlazili stariji od nas. Granica je postojala.
Pamtim, bila sam u trećem razredu Gimnazije, dakle 16-17 godina, kad mi je drugarica rekla da je bila u ‘Agavi’ i vidjela profesora Blaža Nikitovića. Kakva hrabrost je to bila, sa 17 godina u ‘Agavi’ i još te vidi profesor. To nikako nije bila uobičajena stvar. Pa, ja sam se zaposlila u Domu zdravlja i našminkana išla na posao, imala sam 30 godina, kad sam srela profesora Blaža i u trenu se ukopala u mjestu – što da radim jer će me vidjeti našminkanu. Zaboravlila sam da više nisam u Gimnaziji.
Moja generacija djece je sjedjela na zidiću mostića koji vodi u ‘Agavu’ na terasu, a ja sam prvi put sjela za sto u tom hotelu sa samo tri godine. Poslao me tata u reon kod tete Tonke Kalinić, naručila sam sok za mene, i piće za tatu i njegovog prijatelja. Načekala sam se malo, ali sam uživala, bila sva važna”.
Posebno mjesto u životu Stare Topolice bio je nezaobilazni salon za zabavu teta Danijele.
“Džuboks teta Danijele je bio čest ‘gost’ u našoj kući. Mi smo tačno preko puta njihovog autobusa imali stan, nije se mogao otvoriti prozor od Zdravka Čolića. Pjesmu ‘Ona spava’ i danas ne podnosim radi toga. To je bilo najvažnije mjesto za provod na Staroj Topolici, krcato momcima i djevojkama. Kod teta Danijele je bio život, pravi život, život preko mostića drvenog preko koga se zimi često nije moglo proći. Ne mogu da prežalim što je taj autobus uklonjen odatle, što nije napravljen kao neki eksponat muzeja, kao podsjetnik na naše živote sedamdesetih”.
Osvajanje dječjih sloboda išlo je početkom sedamdesetih postepeno i sporo.
“Slali su me najprije u ‘Vračar’ za hleb, pa po mlijeko, a kad sam malo porasla, i u pekaru preko puta – tri vrste hleba: bijeli, polubijeli i crni, ali je trebalo preći meni tada ogromnu dvosmjernu Ulicu maršala Tita. Neđeljom su samoposluge radile do 10, a hleb se svakog dana kupovao u ranim satima, nakon podna ga nije bilo. Naravno, svim starijima smo se morali javljati, ne znam što bi se desilo da nekome poznatom nisam rekla ‘Dobar dan’. Mene je majka jednom postavila ispred sebe i pitala: ‘Javljaš li se ti Rapackom?’, a Rapacko je bio prvi i jedini čistač ulica u gradu. Ja rekoh da javljam. ‘E, nemoj slučajno da si prošla da se nisi javila. Rapacko čini naš grad ljepšim, moraš da mu se javiš’.
Kad bi prešli Ulicu maršala Tita, samo bi išli na Crkvicu. Tu smo igrali lastike, školice, bila sam mršavica, žilava, rebra su mi se vidjela, ali zato okretna i odlično mi je išlo. Koljena su mi bila izranjavana od padova sa omiljenog bicikla. Stara krasta nije ni zarasla, a već bih novu uspješno napravila. Sjećam se i nekih većih posjekotina i odvođenja u Staru bolnicu. Bila je izuzetno čista, zgrada pravi autoritet, za mene malu spejs šatl. Inače, krila sam se ispod klupe u školi da ne dobijem vakcinu. Govorili su: ‘Sramota, otac ti zdravstveni radnik, a ti se bojiš vakcine'”.
Roditelji su bili na poslu, pa je Duda prijepodneva provodila u vrtiću.
“Išla sam u vrtić u podrumu zgrade u Ulici maršala Tita. Bio je nezaboravno grozan, ali upamćen po mom dobrom anđelu bijelog tena, plave kose i dječje duše Bebi Janjić. Vrtić kod Stare ambulante je bio u divnoj kući sa velikim prozorima, cvijećem i dvorištem, a naš u podrumu lučke zgrade, cijevi vodovoda i kanalizacije iznad glava, stalno vlaga, kroz prozore se jedva vidi sunce. Užina je dolazila iz Poljoprivrednog dobra, ogromne metalne kante s mlijekom. Jednom sam se nešto otrovala i nisam godinama htjela da pijem mlijeko nikako drugačije no iz tetrapaka. U vrtiću me jedna drugarica ujela za oko, a zaradila sam i posjekotinu na šaci, i danas imam ožiljak”.
Prva dva razreda provela je u školi “Meksiko”, a onda se odvojila “Druga osnovna škola”.
“U OŠ ‘Meksiko’ je Jozefina Jovović bila moja učiteljica, znala je da bude stroga a da te ne uplaši. Otac me poveo: Ovo ti je učionica, ovo učiteljica i – zdravo! Sama sam se vratila i prvi dan. I više me nije vodio. S njim sam išla u školu autom jedino ako bi bilo nevrijeme, da se ne skvasimo, ali i to ne sama, već su išla u kola potrpana sve đeca iz zgrade. Kad su se škole odvojile, ostajem u barakama starog italijanskog magacina u Drugoj osnovnoj. Do škole smo išli cestom, a kad je lijepo vrijeme skakali bi preko kanala i livada. Kad smo se malo uhvatili viših razreda, istraživali smo puteve kroz Sokolanu.
Jedna od najupečatljivijih ličnosti mog djetinjstva i vremena provedenog u osnovnoj školi je stari Kiki Ramadan, naš dragi kućni prijatelj, divan čovjek, pun razumijevanja za djecu. Stajao je ispred škole i u korpi prodavao sjemenke, ferik jabuke, pa omiljene čibuke koji su se topili u ustima, a mislim da je jedno vrijeme imao i šećernu vunu. Moja mama je skupljala stare novine za njega da bi pravio fišeke za kikiriki, sjemenke ili zinzule, pa je dolazio kod nas. To su bile tako divne priče, pune topline. Jednom je tako došao dok je gost na ručku bio ministar u tadašnjoj Vladi SFRJ, zbunio se i krenuo da uzme novine na brzinu i odmah izađe da ne smeta, na šta se majka pobunila i nije mu dala da mrdne. Postavila ga je na čelo stola da ručamo svi zajedno, i rekla mu da gost ne čuje: ‘Ramadane, ovi ovakvi će svi otići, a mi ćemo ostati u Baru da živimo zajedno’. Od Kikija sam dobila na poklon stari Ku’ran iz njegovog rodnog Tetova u vrijeme kad sam proučavala razne religije svijeta”.
Druga kuća porodice Magovčević u predzemljotresnom Baru bio je sutomorski hotel “Inex”.
“Tamo smo porodično provodili vrijeme, išli u našu zgradu samo da spavamo. Danju na plaži, noću na terasi. Pjevali su Tozovac i Toma Zdravković. Tata je imao svoje mjesto i samo za njega ‘Jeremija pali topa’, koju je Tozovac najavljivao kao ‘Pjesmu za generala’. Ljudi u ‘Inexu’ su bili pravi ugostitelji, po njima se prepoznavao hotel. Anto Radović kao upravnik, Bego u aperitiv-baru, kum moje majke Ilija Grk kao šef konobara, vrlo ozbiljan na svom radnom mjestu, hodao je i ponašao se kao ambasador, pa Božo Radojičić u kuglani…
A najviše sam voljela diskoteku. Moja ljubav prema muzici i igri je bila ogromna. Kad bi se završavao program na terasi, nastavljao se u diskoteci, u donjoj sali. Diskoteka je radila do 3, 4 sata ujutro, a zadnji igrač sam bila ja. Dok nije prestala muzika, nisam izlazila. Tata i mama su me čekali. I pratili su se trendovi, danas bi se, recimo, pojavila u Njemačkoj ploča ‘Boney M’, sjutra bi bila u ‘Inexu’. Na terasi je prodefilovala cijela vrhunska estrada Jugoslavije. Sjećam se Mikija Jevremovića i ‘7 mladih’ za jednu Novu godinu, a Toma i Tozovac su u ‘Inexu’ pjevali mjesec dana, živjeli, družili se sa svima. Svirao je godinama na terasi čuveni orkestar ‘Daniluška’”.
Nove godine su se čekale sa prijateljima, u “Agavi”, “Inexu”, ali i na feribotu…
“Ima jedna fotografija sa dočeka Nove 1967, gdje u sali feribota ‘Sveti Stefan’ porodice Magovčević i Janić slušaju muziku i uživaju, samo mene nema. Ja sam, naime, kao svaka mala djevojčica od pet godina, blenula u gitaristu koji se stalno smijao, a zvao se Zoran Vojvodić. Bili su u tim ‘Veselim dječacima’ i Novak i Saša Brajović, Nikola Karanikić, Brano Brnjada… Svirali su svjetski, i domaće i strane pjesme”.
Događaj koji je izmijenio lice Bara i način života u njemu zbio se 15. aprila 1979.
“Bila sam u stanu toga jutra. Otac je tragično otišao dva mjeseca prije toga, pa smo mama i ja bile same. Imala sam 15 godina i ništa ne pamtim osim ogromnog straha, majka me držala jer sam htjela da skočim kroz prozor sa petog sprata. Stavila me između štoka, obukle smo se, došao je moj zet i poveo nas na Murvicu. I to je jedino čega se sjećam od tog dana, sve mi se izbrisalo. A moja Ljubinka, moje sve, bila je lavica, zmaj, i otac i majka. U nekom od narednih zemljotresa, bacila se na moj krevet – ako padne nešto s krova – da padne na nju. Ja se i dalje bojim zemljotresa strašno, nije se osjećaj promijenio skoro 45 godina”.
Kao učenik novinarskog smjera, pripremala se za taj posao, međutim, očeva smrt je promijenila planove. Kao jednu od najljepših uspomena, kaže, čuva saradnju sa Radio Barom i pisanje za gimnazijski list “Jedro”.
“Prvi moj kontakt s Radio Barom bio je prije 42 godine. Bila sam novinarski smjer ŠC ‘Niko Rolović’ i sa ostalima iz razreda obavljala praksu u radiju, imali smo emisiju, čitali vijesti, snimao nas je maestro Vicko Dedaj. U tu baraku smo dolazili i da se družimo, da slušamo muziku, Radio Bar je bio kultna stvar u gradu, u vrijeme Zorana Živkovića, Noca Brajovića, Viktora Dedaja, Željka Šekarića, Boža Pavlovića, Bora Stojovića, Ćakija Lekića, početak osamdesetih, divna ekipa. Iz Radio Bara su išli u Studio B na edukaciju, pa su bili dobro potkovani, a uz to mladi i entuzijasti.
Dali su mi da za čuveni praznični broj ‘Jedra’, kojim se obilježavala ‘okrugla’ godišnjica Gimnazije, napišem nešto o Irini Zonjić, koja je bila na fakultetu izuzetan student kao što je u školi bila izuzetan đak. S velikom ljubavlju sam to uradila, ali se nisam slagala sa urednicom Katicom Kosać, koja je kao urednica predložila da sve napišem poetski, kakva je njena boja kose, recimo, kako zrači ljepotom… Ja sam na to rekla da me interesuje Irinin mozak i karakter, a ne kako izgleda. I prihvatila je dobra tolerantna profesorica moj tvrdoglav stav”.
Zaključujući priču, Duda Magovčević se dotakla nekadašnjeg Bara i radosti života u njemu.
“Vidjeti nekog dragog, kakvo je to ushićenje bilo! Od najranijeg djetinjstva drži me ta radost susretanja sa ljudima – u Starom Baru Rade Ivanović, Vasilj Martinović, na Pristanu i na Topolici Blažo i Desa Sjekloća, pa Nikola, Olga i Rade Masonićić, Peko i Milica Šoć, Senka i Petar Radović, Nikola i Beba Nikezić, Milan Perović, Vido Jovanović, Vuko i Vasiljka Đurišić, Dragica i Dimitrije Kalezić, Zagorka i Momčilo Vuković… Bilo je mnogo dobrih, dragih ljudi, koji su činili Bar oazom dobrote, ljudskosti, poštenja…”
