Profesoricu Stanku Vukčević pamte generacije đaka kojima je predavala kao posvećenu, strogu i pravičnu. Njen uspješan rad u obrazovanju zaokružen je sjajnim rezultatima na poziciji direktorke OŠ “Anto Đedović”, na kojoj je bila osamnaest godina, a prije toga obavljala je funkciju pomoćnice direktora škole “Kekec”. Za vrijeme njenog mandata, dogodio se ključan momenat u barskom školstvu i šire – umjesto starog, montažnog objekta, škola “Anto Đedović” dobila je novu, najsavremeniju zgradu u Crnoj Gori, čemu je ova vrijedna dama, žena i profesorica “starog kova”, dala nemjerljiv doprinos.
Staze uspjeha Stanke Vukčević zacrtane su rano – daleke 1975. godine proglašena je za najboljeg srednjoškolca u Crnoj Gori, iste godine dobila je Udarničku značku za najboljeg brigadira brigade “Veljko Vlahović”, na izgradnji pruge Beograd – Bar, uvrštena je u monografije “Poznate ličnosti Crmnice” 2014. godine, “Žene – svjetlost života” – životne priče uspješnih i zanimljivih žena Crne Gore, 2021. godine. Tri puta zaredom, svake četvrte godine, škola “Anto Đedović”, 2008, 2013. i 2019. godine, ocijenjena je od strane Nadzorne službe Zavoda za školstvo najvišom ocjenom, kao jedina u Baru. Stanka Vukčević je dobitnica brojnih drugih priznanja i nagrada, a najveće su, svakako, na stotine uspješne i vrijedne djece koje je učila samo pravim vrijednostima, častan životni i profesionalni vijek, kao pečat u vremenu i putokaz budućim generacijama, ne samo mladima, već uopšte društvu u cjelini. Jer, kao što je kazala u razgovoru za Radio Bar i Bar Info – “u svakom vremenu, pa i ovom, iznimno teškom, moramo i trebalo bi da budemo vrijedni i dobri”.
RB/BI: Uz medicinu, i uvažavanje svake druge profesije, pedagoški rad u obrazovanju i vaspitavanju djece i mladih, ima poseban značaj i ulogu u društvu, gotovo misionarsku. Vi ste tome kroz cijelu profesionalnu karijeru dali značajan doprinos. Govorićemo o tome tokom razgovora, ali na početku da se vratimo na Vaše početke…Kako ste se opredijelili za ovaj težak, ali lijep, važan i plemenit poziv?
Vukčević: Još kao dijete, imala sam poseban stav prema učiteljima, nastavnicima. Kao učenica osnovne i srednje škole, imala sam sreću da su nastavu izvodili uspješni učitelji – nastavnici i profesori. Neki su na mene ostavili poseban utisak, takav da sam i ja poželjela da budem nastavnik. Kao odličnu učenicu, moji nastavnici su me angažovali da radim prezentacije i često sam bila u ulozi predavača. Ja sam to odgovorno radila, jer sam još tada zavoljela poziv nastavnika. Pitala sam se zašto ja ne bih bila prosvjetni radnik, prenosila znanje učenicima i vodila ih kroz život, kada, činilo mi se, to uspješno radim. Tako sam odlučila da upišem Višu pedagošku školu, kasnije i fakultet, i postanem profesorica istorije. S obzirom da sam bila najbolji srednjoškolac u Crnoj Gori, 1975. godine, mogla sam, bez polaganja prijemnog ispita, da upišem bilo koji fakultet. Ostvarila sam svoju želju da budem prosvjetni radnik.
RB/BI: Rekli ste, proglašeni ste za najboljeg srednjoškolca 1975. godine u Crnoj Gori. Zajedno sa najboljim đacima iz drugih krajeva tadašnje Jugoslavije, učestvovali ste u radnim akcijama i brigadi “Veljko Vlahović”, koja je, između ostalog, volonterski, kakve su bile sve radne akcije tada, radila i na izgradnji pruge Beograd – Bar. Dakle, radili ste teške poslove na izgradnji zemlje, ali i prijateljstava, druženja i vrijednosnog sistema zasnovanog na visokim etičkim principima. Učestvovali ste na omladinskom sletu, nosili štafetu, bili na ručku kod Josipa Broza Tita… Koliko je to značajan segment Vašeg života i koliko je uticao na formiranje Vaše ličnosti?
Vukčević: Tako je. Te 1975. godine nagrađeni su najbolji student, radnici, srednjoškolci, samoupravljači i omladinci. Od nas najboljih, sastavljena je radna brigade “Veljko Vlahović”. S obzirom da smo radili na pruzi Beograd – Bar, bila sam posebno ponosna, kako tada, tako i danas. Fizički, bilo je mnogo teško. Međutim, želja da uradimo nešto za opšte dobro, bila je jača od žuljeva i upale mišića. Poslije završenog rada, imali smo prelijepa druženja sa brigadirima iz svih krajeva Jugoslavije. Dobila sam Povelju “Najbolja brigadirka”, takođe, udarničku značku. Taj ponos i zadovoljstvo, ne mogu se riječima opisati. Mladalačku dob najbolje srednjoškolke obilježilo je učešće na sletu. Prije svega toga, bila sam na ručku koji je priredio predsjednik SFRJ Josip Broz Tito. Ručak je, upravo, organizovan za najbolje omladince u Jugoslaviji. To Vam stvarno ne mogu opisati, to treba doživjeti, i to ostaje kao najljepša uspomena iz tog vremena. Kao jedan od najboljih studenata, izabrana sam i da nosim štafetu. Koliko sam bila ponosna, ponovo kažem, ne mogu Vam riječima opisati. O svemu svjedoče fotografije koje i danas čuvam kao nešto veoma dragocjeno.
RB/BI: Nakon završetka Pedagoške akademije, odsjek istorija i geografija, 1978. godine, Vaše prvo zaposlenje je bilo u školi “Meksiko”… Kakve utiske nosite iz tog perioda, kako je izgledao prvi susret sa kolegama, djecom, roditeljima?
Vukčević: Jeste, moje prvo radno iskustvo bilo je u školi “Meksiko”, gdje sam ja nekada bila učenica. Iz tog perioda nosim izuzetno pozitivne utiske. Poseban je bio osjećaj raditi sa kolegama koji su nekada bili moji nastavnici. Ja sam ih, naravno, cijenila i poštovala kao učenica, a na poseban način i kao koleginica. Od njih sam mnogo naučila. Posebno mi je zadovoljstvo što je njihovo mišljenje o mom radu, kao nastavnice, bilo veoma visoko. To me je hrabrilo i davalo dodatnu motivaciju za uspješan dalji rad. Vrlo brzo sam sa svima, nastavnicima, djecom i njihovim roditeljima, uspostavila veoma uspješnu saradnju i postala omiljena nastavnica. Sa posebnom voljom, entuzijazmom i posvećenošću sam prilazila poslu i sve više ga voljela. Radovala sam se i jedva čekala da uđem u učionicu. Od samog početka, uspijevala sam da držim pažnju učenicima, da ih motivišem i razvijam njihovo interesovanje. Imala sam utisak da se raduju časovima sa mnom. Svi su bili aktivni i uključeni u rad, a disciplina je bila na zavidnom nivou. Imala sam utisak da nam je svima bilo žao kada zvono označi kraj časa.
RB/BI: Radili ste sa određenom normom časova i u Mrkojevićima, školi “Kekec”, gdje ste pet godina bili pomoćnica direktora, “Blažo Jokov Orlandić”, a zatim i “Anto Đedović”, gdje ste osamnaest godina obavljali funkciju direktorke. U vrijeme Vašeg mandata desio se najznačajniji momenat u novijoj istoriji te obrazovne institucije i uopšte školstvu u Baru – sagrađen je novi, savremeni objekat, jedan od najboljih i najuređenijih u Crnoj Gori. Govorićemo i o tome, ali da se vratimo pedagoškom radu. Važili ste za strogu nastavnicu, ali pravičnu i dobronamjernu. Kako ste izgrađivali odnos prema djeci i roditeljima, čime ste se rukovodili?
Vukčević: Određeno vrijeme sam izvodila nastavu u OŠ “Mrkojevići”, odakle nosim posebne utiske zadovoljstva i uspješnosti. Zadovoljsto, što sam radila u toj divnoj sredini, sa veoma dobrom i uspješnom djecom i lijepo sarađivala sa svima. Bio je to period za pamćenje. Vrlo rado se sjećam i višegodišnjeg rada u školi “Blažo Jokov Orlandić”. Veoma je bilo izazovno raditi u školi sa velikim brojem učenika, i u gradskim sredinama gdje su djeca mnogo drugačija u odnosu na onu u prigradskim i seoskim naseljima. Međutim, nisam sa tim nikada imala poteškoća, a kamoli problema. Uvijek sam radila onako kako to zahtijevaju škola i nastavni process. Za mene su učionica i čas bili svetinja. Učenici su to odmah shvatili i prihvatili. Razvili smo poseban odnos povjerenja, često su mi pričali o svojim problemima koje smo onda zajedno rješavali. Bila sam zadovoljna što sam član velikog i kvalitetnog kolektiva. Istovremenos sam radila i u školi “Kekec”, na dopuni do norme. To je vrijeme za mene bilo izuzetno značajno. Iako je bilo naporno, bilo je istinsko zadovoljstvo raditi u dva veoma uspješna kolektiva. Nakon što sam kvalitetno obavljala misiju nastavnika, izabrana sam za pomoćnika direktora u školi “Kekec” u Sutomoru. Taj period, koji je trajao pet godina, za mene je bio veoma izazovan i interesantan. S obzirom da sam bila zahtjevna i pravedna, a sebi postavljam visoke kriterijume i trudim se da ih uspješno realizujem, isti takav zadatak, sa još većom odgovornošću sam postavila sebi kada sam stupila na tu funkciju. Olakšavajuća okolnost je bila to što sam od samog početka imala uspješnu ljudsku i profesionalnu saradnju sa direktorom škole. Mislim da sam veoma dobro radila taj posao, lijepo sarađivala sa svima, kao i sa novom direktoricom koja je brzo stupila na dužnost. Tu sam stekla veoma važno iskustvo u rukovođenju koje mi je pomoglo u daljem radu, posebno kasnije kada sam postala direktorka u školi “Anto Đedović”, gdje sam na toj funkciji provela čak 18 godina. Moram naglasiti, da je moje glavno i najljepše opredjeljenje biti nastavnik i raditi u učionici, jer tu sam se najbolje osjećala. Poslovi rukovođenja su došli kao nužnost i potreba. Imala sam sreću da sam rukovodila u kolektivima gdje sam zatekla ogroman potencijal – stručne, radne, profesionalne i uspješne ljude, što je bila osnova da i moje rukovođenje bude uspješno. Moja misija kao direktorke i pomoćnice direktora, trajala je pune 23 godine, na što sam, zaista ponosna, a nadam se i svi koji su sa mnom radili. Osnovni cilj mi je bio da svojim angažovanjem i upornošću, naravno u saradnji sa relevantnim subjektima, izgradimo nov, savremen objekat, što je i urodilo plodom. Već nakon tri godine od mog rukovođenja, donijeta je odluka o izgradnji. Dodatno mi je to bilo drago, jer sa porodicom, živim upravo u naselju Šušanj. Tu školu su završila i moja djeca, kao odlični đaci, lučonoše i učenici generacije. U toj školi su dobili veoma dobru osnovu i postali uspješni. Vratiću se na početak. Kada sam došla u školu “Anto Đedović”, odmah sam započela sa pripremnim aktivnostima, kako bih ostvarila viziju koju sam zacrtala. Zatekla sam veoma skromne uslove rada u starom objektu. Bila je to montažna baraka, koja je, uprkos tome, imala dušu. Odmah sam, uz podršku supruga, sina, njihove firme, Opštine i resornog ministarstva, počela renoviranje starog dijela škole. Izgradili smo terene, renovirali učionice, a jednu smo rekonstruisali i opremili, kao donaciju moja porodica i naša porodična firma. Za uspješnu organizaciju u nastavi i sprovođenje inovativnih metoda, veliku zahvalnost dugujem pedagoškoj službi, jer sam radila sa izvrsnim pedagozima. Izuzetan uspjeh rezultat je timskog i posvećenog rada. Naporedo sam, sa drugim institucijama, radila na pripremi za izgradnju novog objekta. Trebalo je, dakle, organizovati nastavu, raditi sve administrativne i druge poslove na izgradnji, kasnije i iseliti se iz starog objekta. Sve to smo uspješno zajedno završili. Ponosna sam na cijeli kolektiv škole.
RB/BI: Sve je to bilo mnogo izazovno, jer ste morali, za vrijeme izgradnje novog objekta da se iselite iz škole i radite u vanrednim uslovima. Da se podsjetimo, kako?
Vukčević: Tri i po godine održavali smo nastavu u dva školska objekta u gradu. Koliko smo svi bili posvećeni poslu, govori sljedeća činjenica. Te godine kada smo se preselili imali smo posjetu Nadzorne službe. Vršili su redovnu, eksternu procjenu – utvrđivanje kvaliteta rada škole za četvrogodišnji period. U takvim, vanrednim uslovima rada, dobili smo najvišu ocjenu, kao jedina škola u Baru, a svrstani smo među osam najboljih u Crnoj Gori. Nakon tri i po godine podstanarskog staža, 30. januara, 2012. godine, preselili smo se u novi, savremeni i moderni školski objekat. Tada već sa lakoćom ostvarujemo rezultate i postajemo sve uspješniji. To je bila značajna satisfakcija za mene, kao direktorku, što me je dodatno podstaklo, pa sam i ja sa tog nivoa, kao rukovodilac, bila sve uspješnija. U novi objekat, uveli smo i nova pravila, sve smo unaprijedili, a bili smo i prva i jedina škola, do sada, koja je uvela uniforme, i to ne samo za đake, već za cjelokupan kolektiv, počev od mene, nastavnika i svih zaposlenih. Od izgradnje škole, postali smo centar mnogih obrazovnih aktivnosti, ne samo u Baru. Posjetile su nas brojne strane delegacije, kao i domaće, bili smo primjer dobrog i kvalitetnog rada, sa velikim uspjesima na svim poljima. Objekat je opremljen sa najsavremenijom opremom, a izvođenje nastave dovedeno je do savršenstva. Saradnja sa roditeljima i lokalnom zajednicom bila je izvanredna, na zadovoljstvo svih. U periodu mog mandata, ocjene svih nadzornih organa za našu školu su najviše. To nas je vinulo ka vrhu najuspješnijih škola u Crnoj Gori, ali taj moj uspjeh je djelo zajedničkog rada svih – sjajnih učenika, nastavnika i stručnih saradnika. Bili smo, jednostavno, tim koji pobjeđuje. Neću spomenuti nijedno ime od divnih kolega, profesora, direktora sa kojima sam radila i sarađivala, iz jednostavnog razloga što je takvih divnih ljudi, za više od četiri decenije rada, bilo mnogo, da ne bih nekog zaboravila, što bi mi bilo mnogo žao. Sve pomenuto, i još mnogo toga, daje mi za pravo da zaključim da sam više nego uspješno završila jednu veliku vaspitno – obrazovnu misiju.
RB/BI: S obzirom da ste radili u periodu socijalizma i ondašnje Jugoslavije, ali i u savremeno doba koje je donijelo brojne izazove, degradaciju mnogih vrijednosti, pa i obrazovnog procesa, kako Vam sve to izgleda kada upoređujete ta dva perioda?
Vukčević: Mnoge škole imaju ogromne i nerješive probleme sa neprilagođenim ponašanjem učenika. To, i mnoge druge neželjene pojave, nisu bile dominantne, ili su bile zanemarljive u nekom prošlom vremenu. Mi, u našoj školi, na sreću, takvih slučajeva nismo imali, ili su bili minorni. Svaki problem i poteškoća koji su se pojavili, za osamnaest godina, koliko sam rukovodila, nije ostao neriješen. Sistematski, stručno i profesionalno, posvećeno i pravovremeno smo radili na prevenciji svih eventualno, neprilagođenih ponašanja i ekscesa, pa i mogućeg pojava vršnjačkog nasilja. Preventivno smo djelovali, uključujući sve – roditelje, učenike, nastavnike, pedagoge i svaku, pa i malu pojavu ili naznaku vršnjačkog nasilja, na vrijeme smo osujetili. Tako sam i u tom dijelu više nego zadovoljna, posebno imajući u vidu da smo škola koja ima najviše učenika – stranaca, ne samo u Baru, nego i šire. Ostavila sam školu u potpuno urednom stanju, kada je riječ o objektu, dvorištu, finansijskom poslovanju, ali i segmentu vaspitnog procesa i odnosa prema učenicima. Dodatno smo ih podsticali da budu dobri i radni stalnim nagrađivanjem i pohvalama.
Svojim nasljednicima želim da nastave tim putem, unapređuju nastavni i vaspitni proces u korak sa vremenom. Za sada oni to rade veoma dobro, znam da će tako i nastaviti. Svim zaposlenim želim još veći uspjeh, jer oni to zaslužuju.
RB/BI: Vi ste pokušavali, i u školi, i u Vašoj porodici, da njegujete tradicionalne, istinske vrijednosti. Takav vrijednosni sistem ponijeli ste iz Vaše primarne porodice- kuće Vaših roditelja, gdje ste složno živjeli sa bratom i sestrama. To ste prenijeli i na Vašu drugu porodicu, kada ste se udali za poznatog barskog preduzetnika Miška Vukčevića. Što je obilježilo Vaše djetinjstvo i kako ste to što ste tada stekli i čemu su Vas naučili u roditeljskoj kući, prenosili na Vašu porodicu, djecu, ali i učenike?
Vukčević: Imala sam mnogo lijepo djetinjstvo. Obilježili su ga toplina, ljubav i harmonija. Naši roditelji su nas učili da budemo osjećajni i privrženi jedni drugima. Utkali su nam ljubav i posvećenost koje mi njegujemo i danas. Naša povezanot i međusobna pažnja su mi veoma dragocjeni.
RB/BI: Je li porodica danas razorena?
Vukčević: Porodica jeste u krizi, a moja poruka je da je ona najveće bogatstvo na svijetu. Vaspitavana sam tako da mi je porodica sve na svijetu. Moramo je čuvati i njegovati. Svi za jednoga, jedan za sve. Jedni drugima moramo posvećivati vrijeme, ljubav i pažnju. U porodici moraju da vladaju razumijevanje i sloga.
RB/BI: Profesori se rado sjećaju svih svojih učenika, posebno onih najboljih. Isto tako i učenici svojih omiljenih nastavnika, i po pravilu, kada već završe školovanje, dostignu zrelost i ostvare se kao ličnosti, najviše cijene upravo stroge i principijelne profesore i o njima govore sa poštovanjem, zahvalnošću i ljubavlju. Imate li učenika sa kojima ste se sretali i nakon puno godina, kojima ste predviđali uspješne karijere, koji su izrasli u vrijedne članove našeg društva i koliko Vam je to satisfakcija?
Vukčević: Iz ovako uspješne škole izašlo je mnogo uspješne djece. Prije svega, dobro vaspitane djece, koja su nastavila i u daljem školovanju da budu uspješna. Pratili smo njihov rad, ne samo u srednjoj školi, već i na fakultetima. Danas su to cijenjeni doktori, profesori, učitelji, psiholozi, naučni radnici, uspješni sportisti, prvenstveno vrijedni ljudi. Mnogo nam je drago kada dođu da obiđu svoju nekadašnju školu i nastavnike. Skoro sam srela našu učenicu koja mi je kazala da bi željela da pripravnički staž odradi u našoj školi, a kasnije i da ostane tu, štaviše, rekla mi je da joj je to najveća želja. Slušajući je sa koliko oduševljenja priča o školi, bila sam presrećna. To su momenti koji se pamte cijeli život.
RB/BI: Većina škola u Crnoj Gori radi u neuslovnim, ruiniranim, često I nezagrijanim prostorijama. Tim prije, veći značaj ima činjenica što je Bar dobio novu zgradu za školu “ Anto Đedović”. U tome, kazali ste, imali ste podršku, institucija, brojnih privrednika, ali prvenstveno, Vašeg supruga, vlasnika građevinske firme “ Keka”. Koliko je ta podrška važna?
Vukčević: Rekla sam da sam u svemu imala podršku supruga i porodice. Bez njih ne bih bila uspješna u poslu. Njihova podrška mi je ulivala snagu da idem naprijed, i bez njih ne bih tako dugo izdržala na mjestu rukovodioca. Stub uspjeha je kompaktna porodica.
RB/BI: Uprkos njegovanju tradicionalnih, porodičnih vrijednosti, pokazali ste da žena može biti i dobra supruga, majka, ali i ostvarena na poslu i funkciji koju obavlja. Možda je žena u tome čak i bolja od muškarca. Kako žena treba da izgrađuje sebe na ličnom i profesionalnom planu, i kako stvarati autoritet, koji danas nedostaje, jer se često, na odgovorne funkcije ne biraju komptetentni, ugledni i etični ljudi?
Vukčević: Da, u pravu ste. Žena treba da izgrađuje sebe na svim poljima. Mora da izgrađuje samopouzdanje i vjeruje u sebe. Takođe, moramo biti uporne, radne, aktivne i odgovorne, bez toga nema uspjeha. Naporedo, moramo da njegujemo porodicu kao najveću svetinju. Stalno se edukovati, obrazovati, raditi na sebi, ne posustajati u realizaciji postavljenih ciljeva, to je moja poruka.
Uz podršku porodice, za uspješno rukovođenje, neophodan je, uz ostale, naravno kvalitete, autoritet, da bi kolektiv dobro funkcionisao. Ne autoritaran, već sa puno razumijevanja kako biste bili oslonac zaposlenima. Harmonija je veoma važna, uopšte, u životu. Upravo harmoniju koju imam u porodici, reflektovala sam na kolektiv. Mi smo u kolektivu funkcionisali kao šira porodica. Takva atmosfera je bila, uprkos izazovima, godinama. Međuljudski odnosi, koji su osnov, uvijek su bili dobri, što je doprinjelo sjajnim rezultatima. Ako me pitate da li sam bila autoritet, mislim da jesam. On se ne nameće, on se stiče, a ja mislim da sam uspjela u tome.
RB/BI: Uspjehe na profesionalnom planu, pratilo je, kao što ste kazali, i zadovoljstvo porodicom i njenim funkcionisanjem, je li tako?
Vukčević: Da, naravno da sam zadovoljna i ponosna. Sin Žarko je završio Ekonomski fakultet i uspješni je privrednik. Kćerka Željka – Keka je magistar engleskog jezika i kao uspješni profesor radi na fakultetu u Vankuveru. Mislim da smo suprug i ja uspjeli u misiji roditeljstva. Kada roditelji izvedu djecu na pravi put, naprave od njih časne ljude, oni formiraju iste takve zdrave porodice, to je najveći uspjeh i ponos. Zaključiću da sam ponosna i zadovoljna majka, supruga, svekrva, tašta i baba troje divnih unučadi.
RB/BI: Tradicija se u Vašoj porodici čuva na još jedan način – sakupljate i čuvate originalnu crnogorsku nošnju. Vaš suprug je autor projekta “Oro – Crmnički sjednik”. Kako je nastao i koju poruku nosi?
Vukčević: Tradicija i kulturna baština se u našoj porodici oduvijek njeguju. Suprug, djeca i ja imamo svoju originalnu narodnu nošnju. Taj projekat je realizovan sa ciljem da sačuvamo naše običaje. U njemu su prikazani svi crmnički običaji – kako su stariji govorili, razgovarali, pregovarali, kako su naša djeca i stariji odlazili iz Gluhog dola u Virpazar na pijacu da trguju i prodaju svoje proizvode. Želja nam je bila da u ovom projektu prikažemo i pokažemo narodnu nošnju i tradiciju. Sjednik je snimila TVCG, a mi smo finansirali cijeli projekat. Crnogorsku nošnju čuvamo u posebnim vitrinama za našu unučad, njihovu djecu, kako bi tradicija bila nastavljena.
RB/BI: Vi pjevate, volite i da zaigrate, bili ste u folkloru, je li tako?
Vukčević: Da, volim da zapjevam i zaigram. Od malena nosim tu ljubav. U osnovnoj školi sam pjevala solo i u horu. U srednjoj, takođe, nastupala sam u narodnoj nošnji i pjevala crnogorske pjesme. U našem projektu igrala sam sa suprugom crmnički oro. Mnogo volim da igram i pjevam, znam skoro sve pjesme i razna kola.
RB/BI: Često ste i na selu, u Gluhom dolu, postojbini Vašeg supruga. Još jedan prilog njegovanju tradicionalnih, porodičnih vrijednosti.
Vukčević: Da, u pravu ste. Više vremena provodim tamo, daleko od gradske gužve i buke. To je prava oaza mira koja mi mnogo odgovara poslije dugogodišnjeg života u gradu i radu u prosvjeti.
RB/BI: Već godinu i po ste u penziji. Nedostaju li Vam škola, djeca, kolege? Imate bi bilo kakvu konekciju sa nekadašnjim kolektivom?
Vukčević: Sa kolegama i poslije odlaska u penziju odlično sarađujem. Posjećujem ih i razgovaram sa svima. Imam utisak, kao što sam rekla, da su moji nasljednici i kompletan organizacioni tim, posvećeni, uspješni i odgovorni. Očekujem i vjerujem, da će uspješno nastaviti da realizuju našu viziju i unapređuju je u skladu sa vremenom i izazovima. Ja ću, naravno, nastaviti saradnju sa njima, biti posvećena i raspoložena da pomognem u svemu gdje to bude potrebno. Imam potrebu da to činim i zbog mojih unučadi i sredine u kojoj živim. Radni vijek, kao što sam kazala završila sam, zbog svih ovih rezultata, sa ponosom i izuzetnim zadovoljstvom. Penzionerske dane provodim sa porodicom, rodbinom, prijateljima i kolegama, a posebno sam srećna kada sam sa svojim unucima. Oni su divna i primjerna djeca. Dvoje su već učenici škole “Anto Đedović”. Za sada su odlični učenici, uz podršku roditelja. Ulogu u vaspitanju posebno, kao i u svakoj porodici, ima njihova majka, moja snaha. Ona je primjer kako djecu od malena treba usmjeravati na ispravan put. Za sada uspijevaju u tome, a sigurna sam da će tako biti ubuduće.
RB/BI: Djeca su budućnost društva, obrazovne institucije, da ponovimo, ključne u njenom kreiranju. Možemo li biti optimisti, uprkos lošim okolnostimaiI ambijentu u kojem živimo i radimo?
Vukčević: U svim vremenima, pa i u ovom, može se i mora vrijedno i uspješno raditi, i trebamo biti dobri. Moramo se maksimalno posvetiti svakom problemu, raditi na otkrivanju, prevenciji i pravovremenom sprječavanju svih neželjenih pojava, koje prijete da zaustave ili ugroze nastavno – vaspitni proces. Sa svojim timovima i saradnicima, redovno sam istraživala i radila na tome. To je rezultiralo efektivnošću.
RB/BI: Želimo Vam da još dugo uživate u penziji, u dobrom zdravlju, okruženi porodicom. Hvala na razgovoru.
