Novoustanovljeni crnogorski praznik kulture, Njegošev dan, obilježen je danas u Gradskoj biblioteci izvanrednim predavanjem diplomiranog filozofa i esejiste Stefana Đukića, koji je malobrojnim posjetiocima tridesetominutnim izlaganjem približio „Luču mikrokozma“, jedno od najznačajnjih djela velikana naše književnosti, Petra II Petrovića Njegoša. Organizatori događaja bili su Opština Bar, JU Kulturni centar Bar i Ministarstvo kulture i medija Crne Gore.
„Luča mikrokozma“ je prvi objavljen od Njegoševih velikih spjevova i, prema uvodnim riječima rukovoditeljke Biblioteke, Sonje Lalević „zagonetnija i mističnija od ostalih.
„U ‘Luči’, Njegoš je metafizički pjesnik tajne života. ‘Luča’ je pažljivo proučavana i tumačena, prepoznati su izvori, uticaji i značenja, zaključci brojnih analiza bili su različiti i često kontradiktorni. Na ovaj dan možemo reći da bi Njegoša trebalo čitati i promišljati makar onoliko koliko ga citiramo, parafraziramo i koliko značenja učitavamo u njegove misli“, poručila je Lalević.
Njegoš je, prema riječima Stefana Đukića, dobar pokazatelj našeg društva, njegovo ogledalo.
„Osoba je sa toliko velikim autoritetom u našem biću, kao ljudi sa ovih prostora, iz Crne Gore, da smatramo da ćemo kroz Njegoša bolje da se dodatno definišemo, bilo da ćemo da ga uzdignemo ili spustimo. Ta imenovanja su ahistorična i antiteorijska ali nisu nevažna. Pišući ‘Luču’ Njegoš je bio svjestan da postoje istine do kojih svi možemo doći, jer da nije tako mislio govorio bi o sebi kao posebnijem od svih nas, što nije činio“, smatra Đukić.
„Luča mikrokozma“ (svjetlost malog kosmosa, čovjeka) se sastoji od šest pjevanja i Posvete.
„Prvo pjevanje se bavi podizanjem duše, govori o fantastično velikom biću koje pomaže običnom čovjeku da se uzdigne kako bi došao do neke velike istine. U drugom, Njegoš opisuje kako izgleda raj gdje je sve sjajno i kuda ga vodi anđeo, te taj dio podsjeća na Danteovu ‘Božanstvenu komediju’ i Miltonov ‘Izgubljeni raj’. Ono što je specifično je da u raju nema čovjeka. Treće pjevanje govori o Bogu, suština je priroda božanstva i ono je najfilozofskije, odnosno, daje najviše filozofskih tumačenja. Četvrto govori o satani, kao jednoj od najstarijih duša, u petom se opisuje rat između sataninih otpadnika i čovjeka protiv Boga, dok šesto, na kraju, priča o čovjeku na Zemlji i daje čak i malu istoriju iz nekog hrišćanskog vida od Adama preko Kaina i Avelja do Isusa Hrista“, pojašnjava Đukić.
Glavno pitanje kojim se Njegoš bavi je zašto čovjek nije u Raju i zašto Bog, ako je dobar, dopušta da čovjek ovdje živi u patnji. Iako ovo za njega nisu najinteresantnija filozofska pitanja, Đukić smatra da se upravo njima treba pozabaviti, odnosno Njegoševom motivacijom da to napiše.
„Čovjek se pridružio đavolu u borbi protiv Boga, ali se blagopvremeno pokajao pa je Bog za njega stvorio Zemlju, dopustio mu da se tu nastani i dao mu priliku da se popravi. Zašto Bog dopušta patnju? Njegoš kao Lajbnic (iako nemamo dokaza da je čitao njegova djela) smatra da je sloboda ono što je Bog omogućio čovjeku i svim bićima – pravo da odlučuje o sebi. Ako je slobodan ima mogućnost da griješi, da čini zlo, ali i da se uzdigne da bude nešto više, da bude dobar i jedino tako može da se vrati u svijet u kojem je bio na početku. Zašto se satana buni? Njegoš je hrišćanski vjernik, ali ne oslikava đavola kao apsolutno zlo, zlo radi zla. Crta ga kao negativnog lika, ali daje ozbiljne argumente sataninoj pobuni koja ne želi da se potčini, već da bude jednaka sa Bogom“, nadahnuto je kazivao Đukić, dodajući da Njegoš spominje tri istorijska lika – vojskovođe Napoleona, Cezara i Aleksandra Makedonskog, napominjući da je tu opet sličan Danteu, jer ih smatra grešnicima, izdajnicima.
Đukić naglašava da su tri filozofske teme kojima se Njegoš bavi kroz cijelo ovo svoje djelo, a pogotovo u trećem pjevanju – Način postojanja duše, Vječnost i postojanje Boga i Sloboda volje.
„Njegoš na pitanje Duše djeluje kao Platonov, a na pitanje Boga kao Aristotelov učenik. U filozofskom nivou konstantno je između Platona i Aristotela. Njegoš je i hrišćanin, i mistik, i ljubitelj istočnjačkih religija, platonovac, aristotelovac, racionalista kao Lajbnic… Koliko god u Luči ima filozofskih tumačenja, Njegoš nije filozof, on je pjesnik koji pokušava da napiše djelo i da na svoj način odgovori, ne na pitanje slobode volje, vječnosti Boga ili egzistencije Duše, već na pitanje zašto čovjek nije u Raju. On to pitanje postavlja na samom početku i objašnjava ga kroz to da se čovjek zajedno sa satanom pobunio tražeći jednakost koja mu ne pripada. Da bi to odgovorio dao je odgovore na razna druga pitanja, oslikao je kosmogoniju koja je originalna, liči na druge, ali je isključivo njegoševska. Petar II Petrović Njegoš nam daje lijepu priču, spjev, jedno izuzetno važno i značajno, svoje najveće djelo, jedino koje ima apsolutnu vrijednost i može se čitati bez istorijskog konteksta“, zaključuje Đukić.
Stefan Đukić, filozof i esejista autor je knjige putopisa „Između polova“, knjige eseja „Partija pasijansa“, analitičar je i komentator savremenih političkih zbivanja u Crnoj Gori. Autor je i sjajnog, nedavno objavljenog teksta „Priča je jedino što smo ikad imali“ za serijal „Bar u hodnicima sjećanja“ na našem portalu Bar Info.
