Što sam stariji, sve rjeđe mi je olovka u ruci, uglavnom kad potpisujem priznanice na poštanskom šalteru ili dok, ponekad, rješavam ukrštene riječi, a sve češće se hvatam daljinskog upravljača ili nekog smart uređaja. Iako sam pokušao, Milanov poziv da i ja nešto napišem nisam mogao da odbijem zbog generacijske bliskosti, gimnazijskih dana i poštovanja prema njegovom ocu Pavlu, mom profesoru istorije i razrednom u gimnaziji.
Rođen sam u Titogradu, do svoje četvrte godine sam živio u Pljevljima, da bih 1961. godine, očevim prelaskom po potrebama službe, postao Baranin. Doselili smo se u naselje „Prvoborac”, zgrada br. 4. To naselje, za mene tada najljepše na svijetu, divno je ranije u ovoj rubrici opisao Ranko Vujačić, i tome se teško nešto može dodati, a moje viđenje na život tamo je pogled jednog dječaka srećnog zbog mjesta odrastanja i okruženja divnih ljudi. Pamtim da smo s komšijama iz ulaza Toškovićima, Đonovićima, Bilčićima… bili veoma bliski, kao jedna porodica. Vrata se nisu zaključavala, večeri su se najčešće provodile zajedno. Mi djeca smo, za razliku od sadašnjeg vremena, po čitav dan provodili napolju, igrali fudbal i razne dječje igre, bez obzira je li sunčano ili je kiša, a pamtim da su tada i zime bile sa mnogo više snijega nego danas, na našu ogromnu radost. Skoro svakodnevno smo po povratku iz škole trčali na livadu, od školskih torbi bismo napravili golove i igrali fudbal dok nas onako znojave i često blatnjave neko od roditelja ne potjera kući.
Osnovnu školu smo pohađali u starom „Meksiku” koji nam je bio blizu, ali smo se, kad pada kiša, često trudili da budemo što više mokri ne bi li nas nastavnici poslali kući, a ako fora ne upali, sušili smo se u učionici pored peći na drva. Sjećam se kako smo za vrijeme velikog odmora išli na Raskrsnicu na krofne ili šampitu u poslastičarnicu Karađuzovića ili na pola toplog hljeba iz pekare. Bila je to raskrsnica naše mladosti, najprometnije mjesto u tadašnjem Baru, put ka Pristanu, Polju, željezničkoj stanici, Topolici…
Želim da pomenem društvo s kojim sam odrastao: Slobo i Miko Đonović, Nikša Bilčić, Brano Zenović, Igor Rems… Zoran Živković i Noco Brajović su Poljani, ali su svakodnevno bili s nama. Neki od pomenutih su se odselili i ranije, ali je zemljotres 1979. godine velikim dijelom, definitivno, raselio većinu stanovnika naselja „Prvoborac”.
Sa svima sam ostao u dobroj komunikaciji, ali sam ipak najbliži ostao sa Zoranom Živkovićem, s kojim se često vidim i u Beogradu, gdje on odavno živi i stvara. Posebno prijateljstvo sam imao sa dobrim, neprežaljenim Nocom. On je bio moj, i moje šire porodice, veliki prijatelj, čovjek kakav se rijetko sreće. Mnogo nedostaje nama, nedostaje našem gradu…
Jedan događaj iz maja 1970. godine je nepovratno usmjerio moj život. Imao sam tada nepunih 13 godina i na TV sam gledao Svjetsko prvenstvo u košarci, u Ljubljani, gdje je reprezentacija Jugoslavije osvojila zlatnu medalju, ispred SSSR i SAD. Finale se, kolektivno, gledalo na, ako ne jedinom, ono najboljem televizoru, kod dobrih komšija Toškovića. Bili su to dani neizmjerne sreće i slavlja u cijeloj Jugoslaviji, dani kad sam se i ja, kao i mnogi, inficirao ovim magičnim sportom, dani koji su odredili moj životni pravac, očigledno i život moje djece, a, izgleda mi, i unučadi. Na moju veliku sreću.
Jedan član te velike, zlatne ekipe je bio moj košarkaški uzor i inspiracija – Krešimir Ćosić. On je, po mom mišljenju, barem do pojave Nikole Jokića, najznačajnije ime ne samo jugoslovenske, nego i evropske košarke. On je jednostavno bio čovjek ispred svog vremena.
Odmah poslije osvajanja svjetskog zlata počeli smo da pravimo improvizovane koševe, na okviru od vrata, na drvetu, snalazili smo se na razne načine. Ozbiljniji pokušaj pravljenja koša je bio na livadi, gdje je tabla bila od lesonita, pa je trajala do prve malo jače kiše. Preko ulice nam je bila Stara gimnazija s košarkaškim igralištem gdje sam cijelo ljeto, od jutra do mraka, igrao košarku. Nije mi smetalo to što je teren bio zemljani, prašnjav. Nivo više je, ubrzo, bio košarkaški teren u OŠ „Meksiko”.
Čim je otvorena nova gimnazija „Niko Rolović”, profesorica Branka Korać je formirala košarkašku sekciju iz koje je nastao KK „Gimnazijalac”, koji je ubrzo promijenio ime u „Mladost”. Ja se dugo nisam usuđivao da odem na trening, ali poslije dugog ubjeđivanja i ohrabrivanja prvog kapitena našeg košarkaškog kluba Rajka Vujovića, otišao sam, i moj prvi san je ostvaren. Gimnazijska sala, tek izgrađena, bila nam je kao Medison Skver Garden. Uporedo s tim u dvorištu škole, u hladu topola, napravljen je i otvoreni teren, uz veliko učešće u izgradnji svih nas koji smo tu, mnogo godina poslije toga, s velikim entuzijazmom učili košarku. Taj teren je simbol i temelj svega što je naš klub postigao i postao brend ovog grada, prepoznatljiv i poštovan, dugi niz godina poslije, širom velike Jugoslavije, a u poslednjoj deceniji i u Evropi.
Već na prvom seniorskom takmičenju, iako smo skoro svi bili juniori, kvalifikacionom turniru za ulazak u Republičku ligu, u Budvi, izborili smo plasman u Crnogorsku ligu. I u tom debitantskom takmičenju, koje se tada igralo ljeti na otvorenim terenima, poslije prvih pet kola smo bili lideri, bez poraza. U šestom kolu smo išli na noge iskusnoj ekipi „Primorja” iz Herceg Novog, klubu sa velikom tradicijom. U tom meču smo, onako mladi i neiskusni, ubjedljivo poraženi sa 52 poena razlike. Dobro se sjećam naslova u novinama: „Lider sa negativnom koš-razlikom”. To je, svakako, bilo veliko iskustvo za nas, a „Primorju” smo to vraćali, s kamatom, godinama i decenijama. Naravno, nismo te godine uspjeli da postanemo šampioni. Ali i to se brzo desilo, 1977, kada smo u majstorici u Podgorici savladali „Sutjesku” i ušli u Drugu ligu – jug. Sjećam se sjajne atmosfere na toj utakmici, slavlja s našim navijačima u Podgorici i poslije u Baru. Bio je to veliki uspjeh mladog kluba koji je postojao samo tri godine. Smatram da je to jedan od temeljnih rezultata barske košarke, jer smo se tada prvi put pojavili na košarkaškoj mapi SFRJ. Najveći doprinos tom uspjehu su dali: Rajko Vujović, Mihailo Pavićević, Boro i Savo Vučević, Nikica Kovačević, Brano Radović, tu pripadam i ja… Bila je to ekipa igrača iz Bara, koju je kao i naredne generacije krasio veliki entuzijazam, želja za napredovanjem i povezanost s navijačima. Neki od nas su zbog ljubavi prema klubu i gradu možda žrtvovali i bolju karijeru, lično nikad nisam zažalio zbog toga.
Rasli smo kao igrači i kao tim iz godine u godinu, tako da smo ubrzo preskočili i Drugu ligu i plasirali se u Prvu B, koja je bila izuzetno jako takmičenje u kom smo godinama bili u samom vrhu. Ogroman vjetar u leđa su nam davali odani navijači koji su punili salu OŠ „Jugoslavija”, navijači koji su tri puta do zadnjeg mjesta napunili i „Moraču” kada smo zbog kazne morali da igramo u Podgorici. To je bio fenomen o kom se dugo pričalo u sportskim krugovima. Da, bila su to druga vremena, sa malo TV kanala, bez interneta, sa malo mjesta za izlazak i zabavu. Živjelo se za te utakmice subotom.
Ipak, ne mogu da shvatim da je sve manje navijača u našoj lijepoj dvorani „Topolica” i da se sala napuni samo kad nam u goste dođu „Partizan” i „Crvena zvezda”. Dobijao je zadnjih godina „Mornar” i ova dva velikana, igrao polufinale ABA lige, Eurokup, ali naša publika kao da to sve manje prepoznaje, nažalost.
Pored velikih uspjeha, imao je „Mornar” i kriznih perioda iz kojih se dizao, da bi u zadnjih šest-sedam godina, pod vođstvom predsjednika kluba Đoka Pavićevića, postigao najveće uspjehe u istoriji. Ova sezona je jako bitna i svi zajedno treba da pomognemo da naš klub zadrži status ABA ligaša. Bar kao grad to zaslužuje,
„Mornar” to zaslužuje, jer ovog proljeća slavimo veliki jubilej – 50 godina od osnivanja kluba.
