Milanov poziv se ne odbija. Slušajući iskustva onih koji su pisali za prvi serijal „Bar u hodnicima sjećanja“, shvatio sam da je pored privilegije da i sam učestvujem u nastavku serijala, ovo i jedna svojevrsna obaveza. Obaveza prema onima koji su nas do sada već proveli kroz njihove hodnike sjećanja, obaveza prema onima kojih se sjećamo, ali i obaveza prema budućim generacijama.
Možda je upravo po tome Bar i poseban. Uvijek iznova građen na temeljima sjećanja, odolijevao je i selidbama i razaranjima. Upravo su i ova moja sjećanja vezana za izgradnju modernog Bara, onog kog pamtim sa kraja 80-ih.
Iako bi bilo logično da koračanje kroz moje hodnike sjećanja započnem u Polju, mjestu gdje počinje Bar, gdje su moji porodični korijeni, ono će započeti u jednom urbanijem dijelu grada sagrađenom nakon razornog zemljotresa 1979. godine.
Makedonsko naselje sagrađeno je u rekordnom roku od strane građevinske operative Makedonije. Mavrovo, Pelagonija, Tehnika, Beton – imena su zgrada gdje se rađao novi život Bara. Plave ograde, žute roletne i teraco betonske podloge postale su znak prepoznavanja novog, obnovljenog Bara. Iako je nikad prežaljeni Pristan zavrijedio status grada „bez vrati”, u Makedonskom naselju smo svi bili jedna porodica. Ne zbog toga što je među stanarima vladao sklad, već zbog činjenice da su gipsane table, od kojih su građeni pregradni zidovi, omogućavale kristalno jasnu akustiku od prizemlja pa do drugog sprata.
Iako smo mi djeca s „one strane” nadvožnjaka uvijek posmatrani na drugačiji način, svoj status gradskog djeteta morao sam da zavrijedim na još uvijek novom, asfaltiranom parkingu iza zgrade Tehnika. Brojne oguljotine, modrice i krvava koljena značila su pripadnost kvartu koji me je prihvatao tokom dana vikenda. Povratak Polju, Makedonskom ulicom, uvijek bi podrazumijevao vožnju Bulevarom 24. novembra, koji je tada djelovao kao da nema kraja, što zbog svoje širine od tri saobraćajne trake, tako i zbog same dužine koja se protezala do zgrade Centrojadrana. Bulevar je bio dio savremenog koncepta razvoja grada nakon zemljotresa, a koji je podrzumijevao urbanu matricu oslonjenu na iskustva stručnjaka iz Makedonije i čuvenog arhitekte Ciborovskog.
Otac, po vokaciji građevinac, bio je dio tima koji je učestvovao u realizaciji manje-više svih infrastrukturnih projekata koji su se tih godina realizovali u Baru. Bulevar je upravo i bio jedan od tih projekata iako od samog starta osporavan, jer se po shvatanju laičke javnosti „potrošilo previše prostora”.
Ova saobraćajnica po kojoj se Bar danas prepoznaje imala je i svojih građevinskih nedostataka. Godinama nakon izgradnje, tokom kišnog perioda, otac je redovno znao zaustaviti svoje auto na trećoj traci kod kuće Keilja – zavrćući nogavice gazio bi vodu do članaka tražeći začepljene slivničke rešetke. Pokisao do gole kože, nakon borbe sa lišćem i plastičnim kesama koje bi onemogućile oticanje atmosferskih padavina, nastavio bi putovanje uz priličnu dozu nervoze koju nije umio da sakrije. U takvim okolnostima pitanja su bila zabranjena, pa zato nikada nisam ni mogao da znam da li je to zaista bio dio njegovog posla ili način da građevinske nedostatke učini manje vidljivim.
Vožnja preko nadvožnjaka, uz zvučni prelazak preko gumenih dilatacija mosta, označavala je povratak u ruralni dio grada, s obzirom da je Polje tih godina to zaista i bilo. Ne tako rijetko, na tom putu ka našoj porodičnoj kući ispriječilo bi se nekoliko grla krava i ovaca komšija Lukolića, koje su po nepisanom pravilu saobraćaja uvijek imale prednost.
Moja tadašnja odluka da boravak u vrtiću prekinem već ustaljenim i popularnim terminom bolovanja, donijela mi je životnu privilegiju da više vremena provodim uz oca, koji je svakodnevno pratio izgradnju mnogih projekata. Možda je i zbog svoje posvećenosti poslu i projektima izgradnje Bara zavrijedio status čovjeka koji liči gradu. Mnoga gradilišta postajala su moja igrališta, s obzirom da percepciju o značaju svih tih projekata još uvijek nisam mogao izgraditi. Tu ulogu nadzornog organa najviše sam volio u terminu oko deset časova, kada bi radnici barskog preduzeća Put imali pauzu za marendu, koju je svako jutro u „citroenovom“ dostavnom vozilu dopremao Tiho Lalević. Makarone iz radničke kuhinje, koje su tako velikodušno dijelili sa mnom, imale su poseban ukus naročito kad se konzumiraju na behaton kockama planiranim za ugradnju na dijelu šetališta pored kuća Lekovića.
Nakon terenskog obilaska uslijedila bi obavezna posjeta Birou, gdje su markeri u boji bili moj glavni rekvizit za igru. Znao sam da Božo Ulićević, Miško Lekić, Miko Popović, Danilo i Raca Milošević i ostali neće zamjeriti ako neki moj nestašluk poremeti radnu atmosferu, s obzirom da su upravo te godine bile i ostale najproduktivnije godine za izgradnju i razvoj savremenog Bara. Dovoljno je pomenuti marinu, barsko šetalište, sportsko-rekreativni kompleks na Madžarici, mrežu modernih saobraćajnica, Dom kulture, Dom revolucije, galeriju.
Iako je početak 90-ih karakterisao stagnaciju društva na svim nivoima, u našem domu stolovala je kreativa. Mnogima u Baru nije poznato da su, danima i noćima, arhitekte Nikola Drakić i Mladen Ðurović, uz podršku mog oca građevinca Miodraga Raičevića, radili na projektu sportske dvorane u Baru. Ono što danas predstave kompjuterski programi i 3D štampači realizuju, izrađivale su vrijedne ruke arhitekata željnih dokazivanja u vremenima kada se rad najmanje vrednovao. Maketa je djelovala prilično atraktivno, a projekat predviđao izgradnju sportske dvorane u dijelu Topolice 2, na mjestu gdje se danas, pored mnogih stambenih objekata nalazi sportski poligon uz dječije igralište. Nerazumijevanje donosioca odluka i nedostatak finansija učinili su da ovaj projekat zaživi u susjednoj opštini, dok je Bar sve do 2009. godine čekao svoju sportsku dvoranu.
Na Bulevaru revolucije je ove godine konačno instaliran završni, habajući, sloj asfalta. Dvorac kralja Nikole se po prvi put rekonstruiše nakon 1979. godine. Novi nadvožnjak je povezao Bjeliše sa centrom grada. U arhiepiskopskoj palati u Starom Baru su konačno završeni građevinski radovi.
Čekanje je ono što i danas prati razvoj Bara. Možda zbog toga što je kolektivno sjećanje na prošla vremena još uvijek toliko prisutno. Dok Pristan i dalje živi u sjećanjima mnogih Barana, demografija se mijenja, a da mi to i ne primjećujemo. Potrebe savremenog grada koji užurbano živi su svakog dana sve veće. Danas to dobro znaju i naši najmlađi sugrađani.
Čekajući zaobilaznicu oko Bara, izgradnju regionalnih puteva, bazena, žičare i aerodroma – Milica, Marko, Igor i mnogi drugi, zajedno sa mnom, nastavljaju da žive sa nesavršenim i nezavršenim građevinskim projektima, ponosni što svakog dana sve više liče gradu i što mu cijelim bićem pripadaju.
