Dvominutni aplauz autoru i vraćanje na bis svojstveno pozorišnim predstavama, uz više od 150 popunjenih stolica i tridesetak ljudi koji su stajali naslonjeni na zid ili ispred ulaza u Dvorac, dovoljni su pokazatelji atmosfere koja je sinoć vladala tokom centralne promocije monografije “Ljudi iz grada bez vrati – (Ne)zaboravljeni Barani XX vijeka” Željka Milovića.
Brojna publika, među kojom su bili i predsjednik Opštine Dušan Raičević i potpredsjednica Tanja Spičanović, uživala je u nesvakidašnjoj promociji, koja je, i pored toga što je trajala sat i po, držala pažnju čitavim tokom.
Bilo je to veče za pamćenje, ne samo zbog povratka u neka druga, vedrija vremena, već i zbog univerzalnih poruka o Baru kao gradu sloge, dobre atmosfere i brige za bližnje, kroz priču o knjizi u kojoj je, kako reče voditelj književne večeri Radomir Petrić, “na neobičan način zabilježena istorija Bara koji nije našla svoje mjesto u zvaničnim istorijama i udžbenicima, ali koja zaista zaslužuje da bude publikovana”.
U ime domaćina, Kulturnog centra Bar, prisutne je pozdravio direktor Erol Marunović, istakavši da je “sve okupila knjiga koja nosi specifičnu težinu kad je Bar u pitanju, jer dokazuje svo njegovo bogatstvo – njegovih stanovnika, različitih vjera, nacija i socijalnih statusa, koji su svi bili ujedinjeni u jednoj ideji – da načine, svako na svoj način, svoj grad boljim i poštenijim mjestom za život”.
Dr Gina Masoničić, čija je NVO Povjerenje ponukala seriju predavanja “Naš Bar” iz koje se izrodila ova dvotomna monografija, opisala je put koji je prethodio izlasku knjige, govorila o turneji na kojoj je ona promovisana, naročito se zahvalivši Baranima na pomoći: “Nismo imali samo finansijsku pomoć, a i na njoj veliko hvala, već i onu prijateljsku pomoć i podršku da sve ovo izguramo do kraja”.
Iz stručnog ugla, o djelu su govorili Suljo Mustafić i mr Ivan Jovović.
Mustafić je istakao da “ova knjiga nije klasična istorija, jer nju obično ispisuju pristrasni istoričari suvoparnim redanjem činjenica koje su zanimljive samo njima i uskim akademskim krugovima. Ovdje su epopeje, slike, hronike ljudskih sudbina, neobičnih okolnosti i vihora života”, rekao je Mustafić, potenciravši da je ovo knjiga “koju svaka kuća u Baru treba da ima, da njome edukuje svoju djecu i buduće generacije”.
Mr Jovović je ocijenio kako je djelo “prvorazredni kulturni događaj u Baru ove godine”, te da iza nje stoji ogroman rad: “Ova knjiga je pisana stručnim, ali pristupačnim jezikom u kojem je prikazana socijalna istorija Bara, na jedan atipičan način. Želim da napomenem da za sve ono što je Željko napisao postoji adekvatna faktografija. Dakle, sve činjenice koje su navedene u ovom izdanju su verifikovane, i lako se mogu provjeriti”.
Kuriozitet svih osam promocija na turneji “Za Barane – Knjiga o Baranima” bilo je učešće potomaka, rođaka ili prijatelja ljudi čije su biografije opisane u knjizi. Tako je bilo i sinoć, uz pregršt iznenađenja. Specijalno za ovu priliku iz Tetova (MKD) je došao Nuri Ramadani, iz Subotice (SRB) Vesna Vujačić, a iz Podgorice Dejan Marić.
Vujačić je sa publikom podijelila zanimljive angedote iz života prađeda, znamenitog ljekara s početka XX vijeka dr Josipa Pere, Ramadani je s puno neskrivenih emocija govorio o vezi svog oca, čuvenog Kikija, prodavca slatkiša, sjemenki i kokica, sa Barom i Baranima, a Dejan Marić se zahvalio autoru na upornosti i objektivnosti u pričanju kompleksne istorije njegove porodice, prvih barskih industrijalaca, braće Marić. “Mlađim generacijama, ja čak i svojoj kćerci, prepričavamo kakvo je bilo to doba i šta je naša porodica predstavljala za Bar i zaista se dičimo takvom prošlošću. U ovoj knjizi ta je priča prvi put cjelovito i temeljito ispričana”, rekao je Marić.
Video porukom se iz Zagreba obratio fotograf Saša Ćetković, četvrta generacija fotografa porijeklom iz Zubaca/Bara – Saša je sin Jozov, unuk Jakobov, praunuk Franov.
Očekivano, najveće interesovanje pobudilo je obraćanje autora, često prekidano aplauzima i odobravanjem.
“Živimo moderni robovlasnički sistem, u kome niko nema vremena ni za koga, i u kome su faraone i kraljeve zamijenile banke, države i korporacije. U tom sistemu, tempo života nas melje i koliko god da radimo, malo je. Zarobljeni smo u kalupima vlastitih života jer znamo da smo mogli i možemo, i da smo znali i znamo, ali nam ne može biti. Zašto ovo pričam? Zato što smo u ovakvom načinu života izgubili i sebe, i bližnje, i grad kakvim smo imali, pa nam preostaje samo kukanje na društvenim mrežama. Ova knjiga i turneja bili su prilika da se podsjetimo kakvi su i što su bili neki Barani. Oni koji su činili grad onakvim kakvim je bio. Ponosan i uspravan, lijep i na svoj način bezobrazan i prkosan kad ustreba, onaj koga ‘nema do cara’”, rekao je Milović.
Govorio je o kriterijumu koji je koristio za odabir ljudi koji će uvrstiti u knjigu, ali i prvi put rekao čije se biografije nisu našle u njoj, a postojao je plan da budu. “Upravo nedostatak vremena, ako hoćete i snage, ali najviše novca za daljenje kopanje po arhivima i samu štampu, spriječili su nas da dovršimo biografije još desetak ličnosti. To su Ivo Vicković, Blagoje Marković, Marko Sekulić, Lazar Lekić Kubanac, John Hajduković, Petar Vukčević, Ivan Zanković, Gvido Vanino, Dušan Jovović, Luka Jovović, Ranko Vukotić, Mirko Mijušković…”.
Autor monografije se zahvalio porodici Masoničić, kao timu “koji je najbolji ako radite neki projekat”, i potencirao da je “naročito zadovoljan što su u knjizi rasvijetljeni neki nejasni ili pogrešno tumačeni momenti barske novije istorije, što su lične sudbine poslužile za rekonstrukciju one lokalne, pa i globalne, i što se jasno vidi da je sudbina pojedinca vrlo često bila i sudbina grada ili dijela naroda”. Posebno je, rekao je, ponosan što je ovom knjigom “znanje o prvim danima fudbala u Baru postalo kudikamo veće i konkretnije”.
“Jedino razočarenje tokom rada predstavljala je činjenica da Opština Bar kao institucija nije stala iza monografije o znamenitim ličnostima našeg grada u XX vijeku. Njen finansijski doprinos bio je gotovo zanemarljiv, pa je sav teret obezbjeđivanja sredstava pao na društveno odgovorne firme, državne i privatne, nevladin sektor i prijatelje Barane koji su iz svog novčanika donirali novac za dovršetak štampanja”, zaključio je Milović.
Tokom promocije prikazana su i dva petnaestominutna filma – prvi o promotivnoj turneji ove knjige, a drugi, posebno emotivan, bio je načinjen od devet govornih segmenata glasova ljudi čije su biografije opisane u knjizi.
