Publika “Barskog ljetopisa” sinoć je bila u prilici da prati dva kulturna događaja koja su se međusobno izvanredno prožimala i dopunjavala, te se sticao utisak da je riječ o jednom, dobro izrežiranom programu – u okviru likovnog segmenta Ljetopisa, u Galeriji „Velimir A. Leković“ otvorena je izložba slika „Ex ponto“ dr Miluna Lutovca, dok je u Dvorcu kralja Nikole, pola sata kasnije, na književnoj večeri vjerovatno najpoznatijeg regionalnog pisca Damira Karakaša predstavljen njegov roman „Okretište“.
Pod prigušenim svjetlima u Galeriji, slike su govorile jezikom boja, dopunjene instalacijom koja je povezivala dvije autorove najveće ljubavi – slikarstvo i pisanu riječ.
Istoričarka umjetnosti, Katarina Gazdić Ilić rekla je da postavka „predstavlja stilizovano iskustvo ličnog mikrokosmosa u nastojanju da se likovnoj interpretaciji doda filozofsko poetska višeznačnost“.
Ističući da postavka „Ex ponto“ predstavlja motiv koji nesmetano teče radovima Miluna Lutovca posvećena magijskom prostoru Mediterana i glasu koji dopire sa njegove obale, da bi se zatim kao riba u mrežu, upleo u tajne razgovore sa dušom, Gazdić Ilić je ocijenila da Lutovac stvara dinamične i ekspresivne likovne zapise, dodavši da se na izložbi pojavljuje i neobičan gost – instalacija koja na jedinstven način povezuje dva autorova profesionalna i umjetnička senzibiliteta, književnost i slikarstvo.
„Instalacija ‘Riječ oslobađa’ ujedno je i slogan ovogodišnjeg književnog programa ‘Barskog ljetopisa’, čiji je Milun Lutovac selektor, i predstavlja svojevrstan omaž jeziku kojeg nema. Rječnici srpskog, hrvatskog i narodnog jezika uvezani bodljikavom žicom predstavljaju zarobljeni roj komunikacije i snagu riječi ispod usnulih korica, a interpretacijom umjetnika likovnim sredstvima dočarava neuništivost bića jezika i sugeriše prepoznavanje sebe u drugom i drugačijem“, navela je Gazdić Ilić.
Izložbu je zvanično otvorio pisac Damir Karakaš, potencirajući da „kao pisac i u kontekstu događanja povodom Deklaracije o zajedničkom jeziku, moram istaći kako u jeziku moramo biti uključivi a ne isključivi“.
Autor slika, dr Milun Lutovac, mislio je i na posjetioce izložbe – u svakom katalogu je bio i po jedan njegov unikatni rad na papiru, „kao znak poštovanja i pažnje za posjetioce“.
Posjetioci su se potom preselili u salu Dvorca kralja Nikole, radi praćenja književne večeri. Karakaš – pisac i Lutovac – autor slika i selektor književnog programa, tamo su se našli u drugačijim ulogama.
Uvodnu priču o Karakašu kao osobenoj ličnosti, koja je bila najupečatljivija figura Festivala pisaca u Splitu „Pričigin“ mart 2010. godine, na kome su obojica učestvovali, dao je selektor bARS-a Željko Milović, na nesvakidašnji način otvarajući promociju knjige „Odredište“.
On je podsjetio da je Karakaš tri godine kasnije trebalo da bude ekskluzivni gost „Barskog ljetopisa“: „Nažalost, nije došao iz sasvim opravdanih razloga, a to je bilo jedino otkazano književno veče unazad deset godina. Naime, nekoliko nedjelja prije dolaska, bio je brutalno napadnut i teško ranjen hladnim oružjem u Zagrebu od strane neonacističkih elemenata“.
Razgovor sa Damirom Karakašem vodila je Dragana Erjavšek. Ona je podsjetila da je ovaj incident, koji se dogodio u Zagrebu, u stvari centralni motiv Karakaševe knjige koja se promoviše, a koja je u strogoj konkurenciji uvrštena među pet najboljih romana u konkurenciji za nagradu „Meša Selimović“.
„To nije bio incident, već nešto mnogo više, ja sam bio teško ranjen. Proveo sam jako puno vremena u šok sobi bolnice ’Rebro’, jedva sam preživio i dugo sam se oporavljao“, kazao je Karakaš, pokazujući veliki ožiljak preko čitavog stomaka.
Na opasku Dragane Erjavšek kako je dosta vremena trebalo da počne pisati roman na tu temu, Karakaš je objasnio da je Meša Selimović svoj najbolji roman, o pogibiji brata Šefkije, napisao tek dvadeset godina nakon toga: „Učeći od njega i nekih drugih pisaca, htio sam zapravo da se ta emocija rastvori i da to ne bude više roman o meni, mom iskustvu i događaju, nego roman o nama“.
Na pitanje da li je bilo teže prisjećati se događaja ili ga opisati, autor je odgovorio da je trebalo dosta vremena „da trauma sazri, da bih mogao na pravi način formirati roman“.
„Ono što sam htio sa ovim romanom jeste da pokušam sa književnim tekstom iskontrolirati sam događaj. Taj je roman o stanju na barikadama. Kako kaže Svetlana Ilić, barikade su opasno mjesto za umjetnike, jer više ne vidimo čovjeka nego metu. Trebalo je rušiti te barikade. To je roman koji govori o tome kako danas tretirati taj pojam osvete“, kazao je on, dodajući da je, prije nego što je napisao roman, proučavao slučajeve osvete na Balkanu. „Sam naziv ’Okretište’ funkcioniše na dva načina. Ja živim na okretištu tramvaja. A roman funkcionira na razini kao okretište nekakve sudbine, zapravo, svi vi ovdje u sebi imate svoje okretište, samo je pitanje gdje će se zaustaviti“, objasnio je Karakaš naziv svog djela.
„U romanu, niti u realnom životu, nije došlo do fizičkog čina osvete, ali je tekst sam po sebi osveta“, konstatovala je Erjavšek. U razgovoru sa njom, autor je otvoreno govorio o djetinjstvu i siromašnom ličkom selu iz koga potiče, o razlazu sa najbližima koji ne prihvataju njegov način razmišljanja i pisanja, iako ne čitaju njegove knjige, o tome da četiri godine nije bio u rodnom kraju zbog prijetnji opasnih po život, te da je stalno “na ivici”…
Karakaš ističe da se njegovi romani ne baziraju na skandalima, nego na jeziku, te smatra da je to posljedica njegovih političkih izjava i stavova.
„Uvijek kad dajem intervjue, kažem ono što mislim. Recimo, imate u Hrvatskoj emisiju ’Nedjeljom u dva’ kod Aleksandra Stankovića. Tu rijetko koji pisac dođe. Ja sam bio dva puta u deset godina. Uglavnom, kada pisac dođe u takvu emisiju koju gleda milion ljudi, nakon te emisije tiraž mu jako raste i knjige se rasprodaju. Kod mene se događalo upravo suprotno, jer sam govorio o nekakvim temama za koje su mi ljudi govorili da ih ne spominjem“, istakao je Karakaš.
On je kazao da je ovim romanom htio da izbjegne „crnu hroniku, spektakl“, te da je namjerno napravio da kontekstualizira roman, kako bi se znalo ko je i odakle dolazi.
Publika je bila u prilici da čuje o porodičnom životu autora, da sazna kako još uvijek svoje romane piše pisaćom mašinom „jer je tu misao drugačije struktuirana, kompjuter nas zove na brzinu, dok na pisaćoj mašini ipak drugačije pišemo“, da u njegovom selu nije bilo ni crkve, ni prodavnice, ni škole, te da je „prve knjige čitao tako što ih je komšija Srećko ostavljao u poljskom WC-u jer ih je koristio kao toalet papir“ (“Pročitao sam ‘Anu Karenjinu’ u skraćenom izdanju, na svega četiri strane“), ali i to kako se nosi sa prošlošću porodice i sela, te sa probuđenim nacionalizmima u svojoj državi i okolini… Bolno iskrena, Karakaševa životna i spisateljska priča nikoga u publici nije ostavila ravnodušnim.
Po Karakaševim djelima postavljaju se pozorišne predstave, snimaju se filmovi sa ekipama ovjenčanim Oskarom, a u crnogorskim medijima se isticala paralela između njega i Živka Nikolića, zbog neshvatanja okoline, odnosno matice.
„Film ‘Kino Lika’ koji je snimljen po mom romanu, donio mi je dosta problema sa mojim Ličanima, recimo. Kad su film prikazivali na HTV-u, nazvao sam majku ujutro da je pitam je li gledala film i kako joj se sviđa, a ona je samo u po glasa kroz zube rekla: ‘Dobro da ti je tata zaspao’“, rekao je Karakaš.
Specifičnost ove književne večeri bila je i odlična interakcija sa publikom. Spisateljica Tanja Sekulić je sa Karakašem razgovarala o književnosti, ali i o njegovom životu u Parizu, dr Milun Lutovac je govorio o odnosu koji Karakaš ima prema djelima Miodraga Bulatovića i o tome što se dešava kad autor odustane od svojih korijena, dok je sa Željkom Milovićem Karakaš pričao o pariškim danima i sviranju harmonike po tamošnjim ulicama, ali i o kako je „bio hit na japanskim svadbama, jer je za mladence svirao lička kola, užičko kolo i mnogo toga iz ovih krajeva“.
