Dva brata Raičevića iz Bara, Đuro i Blažo (od oca Marka i majke Ike), pošli su 13. jula 1941. u partizane.
Nakon nekog vremena, Đuro je rekao mlađem bratu Blažu da bi trebalo ilegalno da ode do Bara i vidi majku. Nije znao Blažo gdje je neprijateljska vojska i nikad do majke nije došao – poginuo je u Bjelišima. Ovo je samo jedna od priča iz Drugog svjetskog rata i samo jedan od događaja koji je opjevala Novka Pavićević, samouka pjesnikinja iz Bara.
Pjesma „Blažo“ objavljena je nakon Novkine smrti u zbirci „Na izvoru života“. Objavio je njen sin Jovan Pavićević sa željom da sačuva, ne samo uspomenu na majku i njen (za to vrijeme vrlo neuobičajen) talenat, već i na sve događaje koje je provukla kroz svoje (mahom) deseterce.
Duboko ju je, kao majku i kao građanku i antifašistkinju, pogodila tragedija porodice Raičević koju je, vrlo je izvjesno, poznavala. Knjige kažu da je Blažo bio u barskom gerilskom odredu i član SKOJ-a. Rođen je 25. aprila 1925. godine u Popovićima, a poginuo je 25. jula. Ako je suditi po pjesmi, samo 12 dana nakon što je pristupio vojsci i od italijanske straže.
„Opazi ga talijanska straža / pa mitraljez okrenu na Blaža / pokosi ga ko proljetnje cvijeće/ al’ mu ime umrijeti neće“.
Novka se potrudila da mu na svoj način to i omogući, još uvijek tada vjerujući da kroz pjesmu uspomena može da se sačuva.
Podatke o ostalim članovima porodice Raičević čuva Miodrag Tanjo Masoničić, starješina Izviđačkog odreda „24. novembar“. Ika Raičević bila je tetka njegovog oca Nikole i u škatulama u svom domu je, osim ove pjesme, ostala i Povelja oslobodioca Beograda koju je Blažov brat Veliša dobio nakon rata. Veliša je bio beogradski ilegalac, koji je u predvečerje rata bio i reprezentativac Jugoslavije u rvanju. Umjesto teretane, priča Tanjo, u to vrijeme je ovaj sportista istovarivao ugalj.
Đuro, koji se i u Novkinoj pjesmi pominje, strijeljan je sa još nekoliko svojih ratnih drugova kod Primorke, gdje mu i danas stoji ime na spomen-ploči. Đuro, Blažo i Veliša imali su i najmlađeg brata Milana.
Dan državnosti Crne Gore i dan sjećanja na najvažniji datum u novijoj istoriji naše države i podvig o kome se i dalje govori nakon više od osam decenija, najbolji je povod da se prisjetimo ove braće.
***
Novka Pavićević je, osim ovog događaja, pisala o brojnim poznatim i manje poznatim događajima iz svoje okoline.
Knjigu poezije „Na izvoru života“ otvara pjesma „Taraboš“ koja opisuje događaje iz 1912. godine iz perspektive jednog ranjenika. Opjevala je i Amerikance koji su krenuli da pomognu Crnogorcima u ratu 1915. godine, zatim borbu na Sozini u decembru 1941. godine kada su italijanski okupatori napali kuću u kojoj je bilo cijelo rukovodstvo Mjesnog komiteta SKOJ-a, kao i stvaranje Koncentracionog logora u Baru.
„Od svukuda kamioni do’de / i naš narod u logor dovode /zatvaraju braću i sestrice / u krvnički ispletene žice / a sav narod od Crne Gore / donosaše hranu u logore / motasmo se po nekol’ko dana / teško li se dodavaše hrana“, zapisala je Novka Pavićević na nekoj vreći od cimenta ili kukuruza, ili bilo čemu upotrebljivom dok je čobanila po brdima. Ušlo je u njeno pjesmu i onih 180 logoraša koji su 24. juna 1943. godine odvedeni i strijeljani. U njenim pjesmama žive partizani koji su poginuli u Petrovcu, mladi borci strijeljani na Belvederu, kao i četvoro komunista bačenih u bunar u Starom Baru 1941. godine.
„Sarandža je puna vode bila / tu su njima istrunula krila / u nju su ih bacali fašisti / zato što su bili komunisti“, zapisala je Novka.
Novka je bila moja prababa i prve njene pjesme koje sam naučila u djetinjstvu bile su mnogo vedrije. Ona jedna o mački koja se tri dana smucala po selu, pa se vratila svojoj „gazdarici“ je obilježila djetinjstvo sve moje braće i sestara. Bilo je kod naše pretkinje i opisa novijih događaja, kao što je nesreća iz 27. novembra 1947. godine, kad je avion koji je iz Beograda išao za Titograd udario u Rumiju.
„Vrh Rumije to je teren kruti / tu vjetrovi savijahu ljuti / ne bi lovca niti bi čobana / da pomogne braći pod ranama“, pisala je Novka. Let Gagarina u vasionu, prva Konferencija Nesvrstanih u Beogradu, zemljotres u Skoplju… sve je to inspirisalo ovu gorštakinju s mekom pjesničkom dušom.
Novka (od oca Šćepa Šutova) Spahić je rođena u Ulcinju 25. februara 1894. godine. S mojim prađedom Milijom Radonjinim Pavićevićem je zasnovala bračnu zajednicu 1918. godine. Njen je otac Šuto bio oficir crnogorske vojske, a i braća su joj bila školovana, pa je od njih naučila da čita i piše. Pismenost je, kako kaže njena zvanična biografija, usavršavala čuvajući ovce kroz Brisku Goru i Kuče, a od Prvog svjetskog rata je, osim brojnih knjiga, redovno imala priliku da čita i štampu. Uz djecu je usavršavala i matematiku.
Konkretnih sjećanja na prababu Novku nemam. Umrla je neposredno pred moj četvrti rođendan, krajem juna 1984. godine. Sjećam se samo da je bila srećna što upadam u njenu bolesničku sobu, da niko ne zna. Dozivala me, ali su me otgli od nje. Vratili su mi je 1987. godine moj đed Jovan i istoričar Šerbo Rastoder koji je uredio njenu zaostavštinu, pjesmaricom „Na izvoru života“, objavljenu u izdanju Književnog kluba iz Bara. Po podatku iz knjige Željka Milovića „Žene iz grada bez vrati“, ta njena zbirka je prva knjiga poezije jedne žene koja je objavljena u Baru.
