Gošća Milana Vujovića u “Promenadi četvrtkom” bila je Dženeta Kalamperović, poznata barska apotekarica i pjesnikinja.
RB/BI: Da krenemo ovaj razgovor od kraja tanjega, jer nas najviše interesuje tvoja poezija. Dakle, krećemo iz ili od apoteke. Logično pitanje za početak – koji se ljekovi traže najviše ovih dana, pretpostavljam oni u vezi sa respiratornim problemima.
Kalamperović: Pošto je bilo dosta toplo, sunčano, lijepo, pa je onda najednom zahladilo, ljudi su se malo prehladili, neke respiratorne infekcije su aktuelne ovih dana, glavobolje, kostobolje… Uglavnom, nema neke veće epidemije, sve je pod kontrolom.
RB/BI: Da li još ima onih pacijenata koji dolaze da traže ljekove protiv korone?
Kalamperović: Sve manje. Ali su ljudi opet, vidim, počeli da se plaše da je ovaj virus neka vrsta korone. Pitaju, traže savjet, ja uvijek kažem: držite se svoga toplog doma, to vam je najbitnije.
RB/BI: Po tvom mišljenju, što je trenutno aktuelno: korona, grip ili obična prehlada?
Kalamperović: Obične prehlade. Za mene su ovo sve obične prehlade i ne bi trebalo da ljudi dižu paniku, jer strah ubija.
RB/BI: Ima li u barskim apotekama dovoljno ljekova. Konkretno, u tvojoj, koji su ljekovi deficitarni?
Kalamperović: Mislim da ima dovoljno ljekova. Svaki januar nosi svoje nestašice, zbog novogodišnjih i božićnih praznika. Sve se to tokom mjeseca reguliše i uvijek postoji alternativa ako nešto nedostaje, mi ponudimo adekvatan lijek i zbrinemo pacijenta.
RB/BI: Mislim da smo dovoljno razgovarali o infekcijama, pacijentima, apoteci. Ipak, dobro je čuti da su respiratorne tegobe koje nas sve pomalo muče, u stvari, prehlade, a da još one ozbiljne stvari, poput korone kojom nam prijete stalno i gripa, još uvijek nema u Baru.
Dženeta Kalamperović je izdala jednu zbirku “Sebe radi”, u ovim, takozvanim zrelim godinama. U srednjoj školi, u Pljevljima, objavila je “U predgrađu kiša”. Pretpostavljam da jednom pjesnik, pjesnik od srednje škole, ostaje čitavog života pjesnik. Vjerovatno ima još pjesama koje čekaju da ugledaju svjetlo dana, odnosno da se nađu između korica neke knjige.
Kalamperović: Ponovo sam počela da pišem poeziju i to onog dana kad je naš veliki umjetnik, pjesnik, Đorđe Balašević, otišao. Počela sam da te noći, kao da je bila bogojavljenska, ponovo pišem poeziju. Nadam se da će sve te pjesme naći svoje korice. Pišem uveče, pred spavanje, da me uspavaju. Nadam se da će vam se svidjeti.
RB/BI: Koje godine je izašla zbirka “Sebe radi” i kako si se odlučila na taj korak, da objaviš knjigu?
Kalamperović: Izašla je 2015. godine. Odlučila sam se na taj korak onog momenta kad su moja djeca završila školovanje i krenula u svijet odraslih, da i oni nešto doprinose ovome svijetu. Ja sam im rekla samo: budite ljudi i gledajte svaki dan da učinite neko dobro djelo, da nekome pomognete. Pored svoga posla, koji ćete obavljati, da vam to bude prioritet.
RB/BI: To su uspješni mladi ljudi, i Kerim i Amina, koja radi u OŠ “Blažo Jokov Orlandić”.
U srednjoj školi je izašla “U predgrađu kiša”. Kako ti se čini sad, sa ove distance, ta zbirka poezije? Vidim da nemaš ni jednu ni drugu ovdje pred sobom, nego da si se modernizovala i da ćemo tvoju poeziju slušati, pošto pretpostavljam da je ne znaš napamet, sa telefona?
Kalamperović: Gledajući na tu zbirku “U predgrađu kiša”, dio tih pjesama sam objavila i u zbirci “Sebe radi”, jednostavno da kažem, kad čitam svoje pjesme pitam se jesam li to ja napisala. Jer, inspiracija dođe, to se napiše u roku od pet, deset minuta.
RB/BI: Znači, pitaš se da li sam to ja u pozitivnom smislu. Moram priznati, kao da si nekakav psihoterapeut, kad dođeš, mene koji brzo pričam, nešto vrcam, primiriš. U svakom slučaju, da ilustrujemo ovo o čemu smo pričali jednom tvojom pjesmom.
Kalamperović: Postoji dilema kako ću nazvati novu zbirku, vjerovatno ću se odlučiti na “Sebe dozivam” ili “Margaritas ante porcos”.
Sebe dozivam
Sama u sobi
zatvoreni prozori i vrata
da niko ne čuje moju samoću u tišini koja prolama
Zovem sebe da se dozovem
i molim boga da mi pomogne
da se nađem izgubljena
u sebi u svojim venama
koje se prevrću i kovitlaju krv po žilama
kao strune zategnute od pokušaja da zapnem strijelu
i pustim da ode zabodena tamo daleko od očiju
Postelja vlažna od nemira
jastuk bacam pod nogama
skrivam lice rukama da se ne potopi
Ustajem i otvaram noć
da mi posudi mjesec umjesto lampe da sija do zore
Jer strah odagnati mogu nečujne molitve
padam na koljena podno zore da ove tišine zora probudi
i krenem jer u samoći saznah jedno
da moje tijelo srušeno u dnu sobe
samo sa bogom misli zbori
i odgovor traži u svojim snovima
do dana kad će krenuti stazom smiraja.
RB/BI: Ova pjesma je bila inspirativna. Kad je nastala? Potvrđuje se da, iako je to postalo floskula, autori najbolje govore svoju poeziju. Ovo si tako lijepo kazala.
Kalamperović: Mislim da onaj ko je napisao pjesmu najbolje zna šta je napisao. Trebalo bi da pjesnici sami znaju najbolje da pročitaju svoju pjesmu.
RB/BI: Sem ako nisu sa druge strane neki istaknuti glumci.
Kalamperović: Ja ipak najviše volim kad moju poeziju čita Milan, mada znam da sa mobilnog telefona sada neće čitati. Kad bude zbirka, onda će Milan čitati pjesmu koja slijedi poslije ove, koje će u zbirci biti jedna do druge, da vode dijalog.
RB/BI: Kao što je rekao jedan veliki mešter, Pero Radović.
Kalamperović: Da, Pero navija za zbirku, a ja navijam da on još dugo poživi i dočeka još koju zbirku.
RB/BI: Lijepo bi bilo. I da bude u prvom redu na promociji i nešto i progovori.
Kalamperović: Baš tako.
RB/BI: Zbirka je, dakle, pripremana otkad je Đole umro, ima tome skoro dvije godine. Tu ima više od dvjesta pjesama, kad možemo očekivati da budu ukoričene?
Kalamperović: Treba da sjednem za kompjuter, da stavim naslove, ispravim neki stih, slovo. Nadam se do jeseni.
RB/BI: Dobro je što ne moraš ispravljati znakove interpunkcije. Zašto pišeš bez tačke, zapete…?
Kalamperović: Zato što volim slobodan stih, ne volim zabrane, znakove uzvika, pa da me poslije neko ispravlja – ovdje je trebalo zarez, ovdje tačka… Potpuna sloboda u pisanju. Pročitala sam, nisam zapamtila autorovo ime, napisao je cijelu knjigu u jednoj rečenici, bez znakova interpunkcije. To je bilo negdje prošle godine.
RB/BI: Ta me knjiga nije previše “dojmila”, ali nije bitno za ovu priču. Pretpostavljam da imaš već u glavi kako bi trebalo da izgleda ta zbirka, kako bi trebalo da budu korice. Znamo ko će da čita tvoju poeziju na promociji, ali ne znamo druge detalje. No, da krenemo prvo od naslova, stavi ti jednom te naslove, pa da rukopis pogledaju ljudi. Mada su naslovi tvojih pjesama obično prvi stihovi pjesme koja slijedi, tako da to nije previše komplikovano.
Kalamperović: Žao mi je što nisu živi profesori Vukovići, Zaga i Momo, koji su zbirku “Sebe radi” analizirali. Milan zna da sam kod njih prošla i dobila dobru ocjenu. Kad se kod njih prođe, sve ostalo je bilo pjesma. Poslednjih godina, kako je bila ova epidemija, izgubila sam mnogo dragih prijatelja. Neke od epidemije. Evo, poslednji prijatelj koji je preminuo bio je veliki vajar Mijo Mijušković kome sam posvetila dvije pjesme. Zapravo, jedna je posvećena njemu, druga njemu i njegovom prijatelju Peru, koji živi i nadam se da će još dugo biti živ, među nama. Mnogo toga i ja i Milan smo naučili od ovih velikih ljudi.
RB/BI: Koji su bliže desetoj nego osmoj deceniji života. Lijepo si rekla o njima, šta se od njih može naučiti, šta se od njih može očekivati…
Kalamperović: Samo lijepo. I mudrost življenja.
RB/BI: To je privilegija. A ima u Baru takvih ljudi.
Kalamperović: Da, često se čujem i sa doktorom Ljubom Živkovićem. Razgovor sa njim ne traje ispod pola sata, sat. Ali, to je poezija.
RB/BI: Pozdrav i za Maksima Lutovca, Čeda Ratkovića i još neke Barane u drugoj polovini devete decenije…
Kalamperović: Veliki pozdrav. Majo još uvijek piše, oduševljava me ta njegova energija.
RB/BI: Evo, za kraj da ispričamo jednu frešku anegdotu, od prije nekoliko dana sa možda i najprometnije barske ulice – Šetališta kralja Nikole. Vraćamo se iz “Rive”, prelazimo ulicu Maksim Lutovac, Ljubo Živković i voditelj ove “Promenade”. Utoliko nailazi Vasko Lalošević, sadašnji ministar sporta u Vladi Dritana Abazovića. Prilazi, rukuje se i ljubi sa istaknutim Baranima, mislim naravno na njih dvojicu. Ljubo u momentu reaguje i kaže: “Vasko, kad sam bio direktor Bolnice, ulazi sestra i kaže: Doktore, traži vas jedan čovjek.” On je odgovorio sestri da čovjeku kaže da slobodno uđe. Ispostavi se da je taj čovjek Božidar Bonja Ivanović, veliki Ljubov prijatelj, šahista i, u tom momentu, ovo što je Vasko sada, ministar sporta u Vladi Crne Gore. I Ljubo se okreće prema sestri, govoreći: “Sestro, pobogu, ovo nije čovjek, ovo je ministar!” Naravno, tu odmah pukne smijeh, jer sve se može shvatiti na ovaj ili onaj način, ali Bonja i Vasko su to razumjeli, naravno, u pravom smislu, kao duhovitost poznatog barskog ljekara…
