Panel diskusija “Primjena protokola o postupanju, prevenciji i zaštiti u slučajevima nasilja u porodici i nasilja nad ženama i psihosocijalna podrška žrtvama nasilja” održana je danas u hotelu „Princess“.
Riječ je o jednoj od aktivnosti iz Lokalnog akcionog plana na postizanju rodne ravnopravnosti u Opštini Bar 2022-2025, koju sprovode NU Sklonište Lea i Opština Bar.
Moderatorka je bila Emilija Jukić iz NU Lea Bar, koje vodi jedno od dva skloništa za žene i djecu žrtve nasilja u našem gradu.
„Protokol o postupanju, prevenciji i zaštiti od nasilja nad ženama i nasilja u porodici predstavlja okvir koji definiše kako različite institucije treba da reaguju u slučajevima nasilja. Ovaj dokument propisuje postupanje svih relevantnih službi, uključujući policiju, Tužilaštvo, socijalni rad, socijalnu zaštitu, zdravstvene ustanove i pravnu pomoć, kako bi se obezbijedila efikasna zaštita i podrška žrtvama. Takođe, on definiše i koordinaciju između institucija kako bi se spriječila ponovna viktimizacija i osigurala kontinuirana pomoć“, kazala je Jukić, dodajući da će panelistkinje iz različitih uglova diskutovati o tome kako institucije primjenjuju protokol u praksi, gdje se javljaju problemi i u čemu postoje praznine.
Biljana Zeković, direktorica SOS Telefon za žene i djece žrtve nasilja Podgorica, kazala je da će se, s obzirom da su prisutne predstavnice pravosuđa, policije i Centra za socijalni rad, fokusirati na ostale institucije. Ona je podsjetila da je protokol o kojem je riječ doživio izmjenu 2019. godine.
„Tom izmjenom obuhvaćene su i druge institucije, na kojima prvobitno nije bio fokus. Osim zdravstvenih službi, vaspitno-obrazovnih institucija, Tužilaštva i institucija čije su predstavnice ovdje, ovim protokolom obuhvaćen je operativni tim koji je prošle godine, sa operativnog djelovanja na nivou Ministarstva unutrašnjih poslova, dobio novu dimenziju i sada je Vladino tijelo. Uključeni su mediji, kancelarija ombudsmana i nevladine organizacije“ objasnila je Zeković.
Ona je istakla da su instrukcije jasne kada se tiče obrazovnih ustanova, ali smatra nije baš najsrećnije rješenje to da su direktori obavezni da prijave policiji sumnju na slučajeve nasilja. „Kad zaposleni prepozna nasilje i obavijesti direktora, desi se da on ne obavijesti policiju, već sam pokuša da riješi problem razgovarajući sa vinovnicima i njihovim porodicama, te je sve svedeno na nivo svijesti rukovodilaca“. A procedura je, ističe ona, jasna – o sumnji na nasilje obavještavaju se Centar za socijalni rad i policija.
Najslabija karika su, smatra ona, zdravstvene ustanove zbog „visokog nivoa nerazumijevanja, nesenzibilnosti, nerazumijevanja i nepoznavanja protokola“. Osim što se sumnja na nasilje ne prijavljuje policiji, ne ispunjava se formular za opis povreda, koji je nekad ključan za sudski postupak.
Kada su mediji u pitanju, smatra ona da su potrebne instrukcije, kako izvještavanje ne bi bilo na štetu žrtava.
Što se tiče NVO sektora, on nudi „specijalizovane usluge, često ozbiljnije nego u samim institucijama“, smatra Zeković.
Dragana Vlahović, policijska inspektorka iz Odjeljenja bezbijednosti Bar objasnila je da “Protokol obuhvata Krivični zakonik Crne Gore, član 220, krivično djelo nasilje u porodici i porodičnoj zajednici, kao i Zakon o zaštiti od nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici, odnosno Zakon o prekršajima.“
Navela je i da je izmjenama i dopunama, što se tiče Krivičnog zakonika Crne Gore, u porodicu ubrajaju supružnici, bivši supružnici, emotivni partneri ili bivši emotivni partneri. Vlahović je potom detaljno objasnila sve korake koje policija preduzima kada se prijavi nasilje, ocijenivši izuzetnom saradnju sa centrima za socijalni rad i pravosudnim organima, kao i sa dvije sigurne ženske kuće koje postoje u Baru.
Predstavnica Centra za socijalni rad, Andrijana Raković objasnila je što su obaveze institucije iz koje dolazi.
„Svaki stručni radnik u Centru za socijalni rad je u obavezi da istog momenta obavijesti policiju o svakoj sumnji na nasilje. Bilo kakva informacija, potpuna ili nepotpuna, koja ukazuje da postoji neko nasilje, obavezni smo da obavijestimo policiju, bez obzira da li smo informaciju dobili od žrtve, porodice, ili putem anonimne prijave.“ Ona ističe da se zajedničkom saradnjom dolazi do pružanja adekvatne pomoći i zaštite žrtve nasilja.
„Uloga Centra za socijalni rad je zaista značajna i mi pružamo potpuno koordiniranu zaštitu žrtve nasilja u smislu ne samo pružanja psihološke pomoći i podrške kroz savjetodavne razgovore u Centru ili u porodici, već i koordinaciju sa drugim institucijama: policije, tužilaštva, obrazovnih ili zdravstvenih institucija“ kazala je ona.
Tamara Spasojević, predsjednica Osnovnog suda u Baru smatra da je sudstvo sublimacija svega što se desi, počev od prijave nasilja u porodici, preko uključivanja Centra, sigurnih ženskih kuća. Dodala je da je znatno pooštrena kaznena politika i smatra da je od velikog značaja za žrtve da znaju da imaju kome da se obrate i da računaju na pomoć i na zaštitu.
„Što se tiče suda, mi smo krajnja instanca, na žalost, kada dođe do krivičnog djela, procesuiranja počinioca krivičnog djela, do saslušanja oštećene, bilo da je to žena, dijete, emotivna partnerka…“ Objasnila je da sve institucije koje su uključene primjenjuju protokol, o čemu se u postupku sud upoznaje u spisima. Navela je i primjer svakodnevne saradnje sa institucijama – „Prije neki dan sam sudila predmet u kome je upravo Centar za socijalni rad prijavio nasilje u porodici. Žena sa djetetom svakodnevno preživljava nasilje, što fizičko, što psihičko. To je njena svakodnevica. Ona nije našla za shodno to da prijavi, iako ranije jeste, sudila sam u tom drugom predmetu gdje je ona bila žrtva. Ali to konkretno nasilje nije prijavila. Pošto se Centar bavi njima kao porodicom, kada su dječak i ona ispričali šta su doživjeli u jednom vremenskom periodu, Centar je odmah to prijavio Upravi policije, on je procesuiran i osuđen je na dvije i po godine zatvora.“
Pooštrena kaznena politika ipak nema efekte koje je očekivala, jer se broj slučajeva nasilja ne smanjuje.
