Gost emisije „Mozaik“ u programu Radio Bara bila je književnica Jasenka Lalović, autorka prepoznatljivog književnog izraza, poznata po trilogiji „Brda od pelina“ i romanu „Bastadur“.

Djela Jasenke Lalović redovno zauzimaju vrhove top lista najčitanijih naslova širom regiona, a u emisiji „Mozaik“ govorila je o svom novom, petom romanu “Zera luče” koji je još u pripremi i za koji je prvi put u medijima otkrila naslov i osnovne tematske okvire. Ova knjiga donosi drugačiji pristup u odnosu na njeno dosadašnje stvaralaštvo.

Za razliku od prethodnih romana koji su bili ukotvljeni u istorijskom kontekstu, nova knjiga smještena je u savremeni okvir, a radnja se prostire od 2010. do ljeta 2025. godine. Lalović je objasnila da je ovoga puta željela da zakorači izvan istorijskih granica jer je osjetila potrebu da se uhvati u koštac sa aktuelnom temom, sveopštom krizom identiteta.

Inspirisana stvarnošću u kojoj živimo, Jasenka Lalović istražuje kako pojedinci u potrazi za sobom često traže oslonac u precima, u porodičnom nasljeđu, pa čak i u prostornim i vremenskim odrednicama koje bi mogle da ih pozicioniraju u savremenom svijetu. Proces traganja u romanu vodi čitaoca unazad sve do 1897. godine, a zatim radnja ponovo ide naprijed ka savremenosti. Taj hod nameće pitanje: šta nas zaista određuje, da li mi oblikujemo zemlju ili zemlja oblikuje nas?

Roman prati šest generacija kroz dvije porodice čiji se putevi ukrštaju i razilaze, a u središtu su odnosi obilježeni sukobima, naslijeđenim obrascima ponašanja, neizgovorenim razlozima i pomirenjima. Vezivno tkivo priče su žene, upravo one koje, kroz generacije, pokušavaju da pronađu odgovore i obnove narušene veze.

Glavna junakinja na početku i kraju priče stoji kao simbol potrage za sobom. Kroz sopstveno traganje, ona dolazi do zaključka da odgovori ne leže u drugima, već u nama samima. Osim ličnih i porodičnih priča, roman se bavi i savremenim temama, poput devastacije i rasprodaje zemlje, postavljajući pitanja o vrijednostima, korijenima i odnosu prema nasljeđu.

Prema riječima Jasenke Lalović, prvi komentari čitalaca koji su imali priliku da pročitaju dio rukopisa su vrlo pozitivni, a priča, iako slojevita, uspijeva da se zaokruži i ostavi snažan utisak. Sve teme o kojima autorka govori i danas su aktuelne, zbog čega ne sumnjamo da će i novi roman govoriti univerzalnim jezikom.

Kako je istakla Lalović, iako su u romanu prisutne individualne sudbine i lične priče, riječ je o svevremenskoj tematici. Prema njenom mišljenju, važno je da se svako od nas prihvati u takvom kontekstu. “Sa jedne strane često se osjećamo nevažnim, kao da nismo akteri društva, a s druge strane, dešava se da neko u datom trenutku preuzme preveliku ulogu i povjeruje u sopstvenu nedodirljivost”.

Zato su, po njenom mišljenu,  razvijanje građanske svijesti i socijalno odgovornog ponašanja od presudne važnosti. “Svako od nas, kao socijalno biće, treba da da doprinos zajednici kojoj pripada”. U tom duhu, ističe da je svojim porukama željela da ukaže upravo na važnost pojedinca u širem društvenom kontekstu.

Naglašava i da je pozicija pojedinca neraskidivo povezana sa stanjem društva. “Osnovna nit vodilja romana je upravo traganje za sopstvenim identitetom i traženje odgovora da li nas oblikuju lična iskustva, ili nas određuju nasljeđe, genetika i prethodnici koji žive kroz nas”.

Pitanje identiteta, prema njenim riječima, jeste pitanje ravnoteže između onoga što sami otkrivamo i onoga što je duboko usađeno u nama, a da toga često nismo ni svjesni. Govoreći o kolektivnom nesvjesnom, navodi da postoji neka vrsta matrice ponašanja po kojoj djelujemo, čak i kada nam nije jasno zašto reagujemo na određeni način.

Dodaje da sa godinama sve više prepoznaje obrasce ponašanja svoje majke i bake u sopstvenim postupcima, što dovodi do pitanja da li su neki naši odgovori na životne situacije unaprijed određeni. Međutim, naglašava da je važno pronaći sopstveni model reagovanja, onaj koji je odgovoran i promišljen, kako ne bismo činili greške.

“Greške su neizbježne, ali odgovornost mora postojati”. Smatra da se današnje društvo previše oslanja na individualizam, dok su nekadašnje generacije bile svjesnije svoje uloge u zajednici. Znali su kada je bilo vrijeme da preuzmu odgovornost prema porodici, društvu, zemlji. Danas se, po njenom mišljenju, ljudi prečesto povlače i zaboravljaju da smo jedni drugima oslonac, a ne konkurencija.

Lalović je istakla da sve što se danas dešava  pa i devastacije na više nivoa, nisu samo pitanje materijalnog, već i moralnog. Stoga, ne može da prihvati ideju da sve ima svoju cijenu. “Postoje vrijednosti koje ne smiju biti predmet trgovine, mogu se unaprijediti, ali ne i prodati. Zemlja, nema nikog osim nas, i zato moramo biti odgovorni prema njoj”.

Jasenka Lalović je pojasnila da su to pitanja kojima se ozbiljno bavila u posljednje vrijeme, jer su je duboko pogodila. Ne želi nikome da nameće stavove, ali smatra da je važno da svi razmislimo o tome koliko je truda i života uloženo u ono što danas imamo. “Kada bismo češće razmišljali o žrtvama koje su ljudi podnosili, možda bismo drugačije gledali na ono što uzimamo zdravo za gotovo”.

Kao primjer navela je i fenomen prisutan u Crnoj Gori – kult muške djece, koji se nerijetko posmatra površno. Upozorava da se mora uzeti u obzir istorijski kontekst, nestanak muškaraca zbog ratova, pečalbe, stradanja… Zbog toga, kako kaže, ne smijemo sve tumačiti iz ugla savremenog trenutka, bez dubljeg razumijevanja.

Na kraju, Lalović zaključuje da selektivni pristupi koje danas viđamo nisu prihvatljivi, ali da moramo znati šta treba da sačuvamo, a čega da se oslobodimo. “Treba biti mudar i razlikovati ono što je amanet, od onoga što nas sputava”.

Jasenka Lalović vjeruje da mnoge stvari sežu mnogo dublje u prošlost nego što smo toga svjesni. Iako nije genetičarka, kako navodi, rado bi čula mišljenja stručnjaka iz te oblasti, ali je uvjerena da određeni obrasci ponašanja, naslijeđene osobine, pa čak i emocionalne reakcije, dolaze iz prošlih generacija.

Ukazuje i na to da u identitetu često postoje naslijeđeni modeli ponašanja, koje nije lako razložiti. Ne želi ih nazvati karmom, ali priznaje da postoje i dobri i loši momenti koje nasljeđujemo, a čije porijeklo često ne možemo jasno odrediti. “To otvara dilemu, da li je u izgradnji identiteta važnije ono što nosimo iz prošlosti ili ono što sami o sebi saznajemo i razvijamo”.

Smatra da se između ta dva aspekta ne mora povlačiti jasna granica, jer se oni međusobno dopunjuju. Naglašava da je ključno raditi na sebi, prepoznati materijal koji smo naslijedili, razumjeti njegovu strukturu, te ga ojačati i učiniti stabilnijim. Cilj je, kaže, da se postigne čvrstina i otpornost, da se ličnost razvija i napreduje.

Govoreći o jeziku, Jasenka Lalović napominje da je u novom romanu koristila različite varijante srpsko-hrvatskog jezika. U središtu je ekavica, koju govori glavni lik, ali je u dijalozima zastupljena ijekavica, kao i ikavica, naročito kroz lik iz Dalmacije. Ova jezička višeglasnost, po njenim riječima, dodatno oslikava bogatstvo prostora i složenost identiteta ljudi koji u njemu žive.

Jezička raznovrsnost u romanu nije slučajna, ona je poruka o zajedništvu, prihvatanju različitosti i složenosti prostora u kome živimo. Pored tog motiva, jezik u romanu doprinosi i realističnom prikazu likova i ambijenata.

Roman „Zera Luče“, još neobjavljen i u fazi pripreme, bavi se i temama prijateljstva, izdaje i praštanja. Postavlja pitanje da li je zemlju moguće birati, ili ona bira nas, koliko su dublji i trajniji naši odnosi prema prostoru, tradiciji i naslijeđu nego što to obično mislimo.

Knjiga nosi poruku svjetlosti, čak i kad je ona vrlo mala, jer bez svjetlosti nema ni života. „Zera luče“ simbolizuje nadu i snagu da krenemo dalje, uprkos svim izazovima.

Lalović je otkrila da je „Zera Luče“ njeno najintimnije i najdublje djelo do sada, jer se u njemu ogledaju lične i kolektivne sudbine, a u odnosu na prethodne mnogo je psihološkija i složenija. Knjiga je već u lekturi i očekuje se u septembru ili početkom oktobra.

Na pitanje o mogućoj promociji u Baru, Jasenka je otvorena i rado bi došla ukoliko bude pozvana, s obzirom na veliki broj prijatelja i čitalaca u gradu koji osjeća svojim i u kojem je završila Gimnaziju.

U središtu ranijih romana, poput trilogije „Brda od Pelina“ nalaze se žene kao čuvari doma, porodice i memorije. Ova tema za nju je lično važna, jer je kao neko ko živi daleko od rodnog kraja (četiri decenije u Beogradu), osjećala potrebu da ispriča priču drugačiju od površnih predrasuda koje postoje o ženama sa ovih prostora. Njene junakinje nisu pokorne ni pasivne, već snažne i dostojanstvene, nepomične poput stuba koji održava kuću i porodicu.

Muški likovi u pričama (Bastadur), nose unutrašnji sukob između duhovnog i svjetovnog, što je univerzalna tema i za savremenog čovjeka. Vertikale koje predstavljaju likovi Tudor i Nikanor simbolizuju taj sukob, ali i međusobno prožimanje i izgradnju ličnosti kroz unutrašnju borbu.

Jasenkin stil karakterišu neposrednost i ravnoteža između emocije i mjere. Emocija u knjigama je živa i autentična, ali bez patetike i pretjerivanja. Narativ joj pomaže da distancira autora od priče, omogućavajući čitaocima da se lakše povežu sa likovima.

Prva knjiga iz trilogije „Brda od Pelina“ objavljena je 2018. godine, a već tada zauzela je visoka mjesta na top listama i održala status „longesellera“, knjige koja se dugo čita i preporučuje. Jasenka ističe da joj više znači trajna povezanost sa čitaocima, nego prolazna popularnost.

Kreativnom i stvaralačkom energijom Jasenka Lalović nastavlja da kroz svoja dela istražuje teme identiteta, pripadnosti i odnosa sa prostorom, pružajući glas onima koji su često ostajali u sjenci,  koristeći jezik kao most između prošlosti i sadašnjosti.