Emina Alković, osamdesetdvogodišnja baka – domaćica koja je bila svjedok ekonomskih, demografskih i geografskih promjena Dobre Vode, gostovala je u petak u petnaestom izdanju emisije “Priče s Baranima” Radio Bara.
Prisjetila se, pored ostalog, “kad nije bilo puta za auta, već samo za hodanje”, a u Dobroj Vodi “nije bilo prazne livade, sve se oralo, a sad ni krava nema da pasu”, te kako su “neki Talijani koji su radili u našu kuću, molovali, molili i kumili majku da me vode u Italiju, da me uzmu, a nisam imala ni dvije godine”, ali i kako je išla u Split i Šibenik sa mužem da prodaju šipkove i maslinovo ulje, pa putovala na Lastovo da posjeti sina u JNA i u Šabac na vašar. Poseban segment priče bio je vezan za etnografsko blago primorskog dijela Bara – običaja pravljenja odjevnih i ostalih predmeta od tkanine – trljenja žuke, uzgoja svilene bube i sadnje lana i pamuka.
“Ja sam od Đurovića, moj stric je bio taksista Omer Đurović. Prvi u Dobroj Vodi koji su se bavili tim poslom bili su on i Adžija Nikočević. Bila sam odličan đak i upisala Gimnaziju poslije rata, trebalo je odit’ iz Dobre Vode do Staroga Bara. Obično smo iđeli pješke, a nekad bi me stric vozio na ‘parafangu’, to je ono na čem’ se stavljala noga da bi se ušlo u kola. Ja sam se kačila i držala gore za vrata, a putnici su se vozili unutra. Nekad bi nas prebacila i ‘pruga za poštu’, kao mali autobus koji je prevozio poštu od Ulcinja do Cetinja. Poznavali su mi strica, pa bi nas povezli”, sjećala se Emina Alković.
Stric Omer je, očigledno, bio najvažniji junak njenog djetinjstva, ne samo radi vožnje: “On je na stari put za Ulcinj, ovaj od bolnice do Mosta Kamačkoga (Kamenički most), silazio, i morao si da ideš dolje da ga tražiš za vožnju, nije bilo telefona, da ugovoriš turu. Držao je i prodavnicu, preko puta đe je škola sad, na donju stranu, tu je sad kuća Adžije Đurovića, mog brata od strica. To je bila jedina prodavnica u Dobru Vodu. Tu sam dobijala šećerne bombone i svega slatkoga, bila sam miljenica. Imala sam drugaricu Rahimu, zajedno smo svuđe bile, ona do danas sve priča kako se sjeća tih bombona, i da je ona svoj čuvala u usta odozdo do Vrela donjega, penjući se, toliko je bio poseban”.
Upisala je Gimnaziju u prvoj generaciji maturanata, ali nije maturirala. Razlog je, iz današnje vizure, prilično banalan.
“Učila sam tri godine, a kad sam ih završila – dodali su i četvrtu, prvi put. Nisam htjela da idem više, bila sam odličan đak i dosadilo mi je. A još nešto, jedna od profesorica, stara jedna s naočarima, jedva je viđela, prevarila se i umjesto đevojci po prezimenu Đurašković dala jedinicu meni jer sam bila u dnevniku odmah ispod nje – Đurović. Greškom, nije ništa viđela. I to je bilo baš pred kraj godine, pa me ostavila da polažem. E, nisam htjela da polažem. Učenici su se tajput bojali profesora, znali su i da biju, ali ja nisam dobila po ruka prutom, neki drugi jesu. Dosta nas je ostavilo Gimnaziju nakon treće godine, jer smo mi u trećoj učili i ono za četvrti, a oni to nisu priznavali, pa smo morali sve ispočetka”, objašnjava vremešna gospođa.
Ljeti je jedno od stalnih odredišta bio Veliki Pijesak. Išla je sa bakom i živjela pod šatorima, kako bi starica izliječila reumu: “Na Veliki Pijesak su bile samo zelenike i žuke, ništa drugo, potpuno prazno, bila je samo ‘Kućarica Alkovića’, kućica za čamce. Spavali smo u šatorima, bilo je i po petnaest porodica. Najčešće su dolazile stare žene i neko s njima. Stare žene na magarca ili na masku (mazgu), a mi mlađi pored njih, stazom naviše i naniže. Iskopala bi se rupa u pijesku, ulazile su i zatrpali bi ih da im to izvuče reumu”.
Neposredno uz Veliki pijesak bila su Trlila. Kamenita obala gdje su Dobrovođani trlili žuku.
“Žuka se kidala mlada i vezivala u snopčiće, pa poslije u bale konopom. Ostavljale su se u more, prekrivene velikim kamenima da ih talasi ne ponesu nekih petnaest dana. Kad bi snopovi nabubrili, postavljao se ukoso hrapavi kamen i na njega bi trlili žuku, izvlačili bijele gomile iz nje. To su radile žene, dok su muški radili oko toga fizičke poslove, nosili bale i sve što treba. Zvale su se komšije, prijatelji, po 5-6 njih da dođu. Kad se otrli žuka, stavljali su je po pijesku ili uz kamenje da se iscijedi, dok se ručalo, pa se nosilo doma. Ona isprepletena gomila bi se kući smicala ‘grebenom’, kao vrstom češlja, i izvlačila se nit jedna po jedna, malo pomalo. Onda se nit stavi na kuđelju i prede se. Kad se oprede, tkalo se na stativu. Od žuke su se pravile najviše starim ljudima gaće sa očkurom (učkur, konpoac oko pasa), onda vreće za pšenicu jer su jake, i lencuni da se nosi pljeva za stoku. Radile su se i pantalone i košulje, ali starijima. To napravljeno od žuke se nije cijepalo lako”, kaže Emina Alković.
Malo njih zna da se širom barske opštine, od Godinja do Mrkojevića, gajila svilena buba.
“Prvo bi se na posebnom stolu od raznih stvari drvenih, listova, grana, napravio kao stog. Kupovala su se mala jaja od svilenih buba, stavljala u krpu koju su đevojke nosile u grudima da bude toplo, da se razviju. Kad ‘izađu’ na krpu, ponijele bi se na tu kupicu da žive kao male gusjenice. Donosio im se list od murve da jedu dok ne naprave onu čauru. Onda se ta čaura potapala u vruću vodu da pusti končiće, pa se rukom smicala jedna po jedna nit, stavljala na cijevi od trske, motala, da se poslije tka. To nije išlo na razboj jer je tanko za stative. I mi smo u kuću, u Đuroviće imali svilene bube, ali ih nije bilo u Dobru Vodu koliko ih je bilo u Mrkojeviće”, ističe Alkovićka, i dodaje da se najviše tkanine dobijalo od lana.
“On se sijao. Kad poraste tanak, čupa se, veže u male snopove, pa se uzme trlica koju prave majstori – to je komad drve izdubljen sa poklopcem, ubaci se, i vuče pa se rastavlja onaj lan, onda opet na greben, pa se prede. Od lana se pravilo dosta toga, posteljina, jastuci… A sadio se i pamuk, koliko sam ga samo brala u Dobru Vodu… On ima ‘šiške’ iz kojih izlazi bijelo… Posle su domaćice stavljale jednu žicu lana, a jednu pamuka, i tako prele, od toga su najviše bile posteljine”.
Udala se kad je imala malo više od osamnaest, preko potoka, u bogatu kuću Alkovića, koja je tada imala dva mlina u Dobru vodu (Mlin Gornji i Mlin donji), jedan u Stari Bar i uljaru u sklopu mlina.
“Imala sam sestru stariju od mene, običaj je bio da se ona prva uda. I desilo se, ona se udala u neđelju, a ja u idući poneđeljak, za 8 dana. Kad je bila svadba, barjak je doš’o pred kućom mojom, a kod njega još nisu ni krenuli neki svatovi. Bilo je preko 500 ljudi. Polako sam išla od kuće, držali su me ujak i stric, ujak po starinski što sporije da idemo,a stric Omer me vukao što prije da završimo. A u novi dom, posade te taj dan na jedno mjesto i ne mrdaš, izvade te na guvno dvaput da te vide, obično samo u zemlju gledaš“, kaže Emina Alković, uz objašnjenje da je u novoj kući, pored kućnih poslova, morala pomagati i u mlinu, ali je “nalazila vrijeme” za ručne radove.
“Mnogo se radilo u mlinu, koji je bio i za pšenicu i za kolomboć (kukuruz), i za masline. Dolazili su Mrkojevići cijeli, Gorana. Na bagaš pšenice od 25 kg, ujam (naknada za vlasnika mlina) bio je bagašić, kao kutija neđe oko kilo. A masline su se plaćale uljem. Onaj se točak veliki vodenični pokretao vodom kroz žglap, a četvoro ljudi je okretalo presu u krug, najčešće su Brkani dolazili da rade to za platu”, do detalja Emina rekonstriše rad u mlinu.
Sa ručnim radovima nikada nije prestala (“Majka me naučila to, a nju njena majka”). Puno je heklala, tkala ćilime od vune, a u izuzetno popularnoj emisije “Znanje imanje” dobila je nagradu u visini 300 DEM za Vilerov goblen “Svadbene kočije”. Za one koji ne znaju, Vilerov goblen se veze po šemi na bijelu tkaninu koja se naručivala iz Njemačke. Bio je to izuzetno zahtjevan posao, a Emina je za svaki od dva Vilerova goblena (drugi je “Tajna večera”) “potrošila više od godinu dana rada”.
Gostovanje u Radio Baru je zaključila pričom o razlici u načinu života nekad i sad.
“Normalno je bilo, Bože moj, da se muški pitaju u kuću. Ko je pitao nas žene. A sad vele ‘Žena je stub kuća’, ma isto i tada bez nas ništa nije moglo da se uradi. Đeca nijesu smjela da prekidaju starije i da pričaju s njima. Radilo se đe ti kaže gazda kuće, on raspoređuje, ali niko se nije bunio ništa, tako mora, đeca su slušala i činjela. I što sam svim đevojkama govorila – đe je jedan i uda se đevojka za njim, dobro bude, a đe su dva, a stariji ti je đever, to nije dobro (življenje u zajednici). Govorila sam, đe je jedan – treba njega uzimati”, besjedila je u emisiji “Priče s Baranima” Emina Alković.
Kako je zaključila, iako je više puta lomila nogu, pa hoda sa štakom, i dalje ljeti redovno ide na more, da pliva “kad god uzmogne”, voli da sjedne u restoran na šetalištu u Baru, Ulcinju, Kotoru i u Albaniji i da uživa u prirodi.
