Na temu sve prisutnijeg vršnjačkog nasilja piše Amela Feratović Kolar, psiholog u Savjetovalištu za mlade ZU Dom zdravlja Bar.
Djeca nisu ravnodušna na probleme svoje porodice ukoliko ih ima ,društvene ,ekonomske u kojem se drustvo nalazi pa samim tim nisu imuni ni na onu količinu nasilja kojom su svakodnevno izloženi u svom domu,razredu ,školama kao I kroz javni medijski sadržaj.Sa razvojem tehnologije gdje mladi provode najvise vremena ,gde nisu podložni najčešće kontroli odraslih koje ih može dovesti u razne opasne situacije.
Stoga nas ne cudi sto je vršnjacko nasilje postalo jedna od ozbiljnih problema koja nije rijetka .Nijedna škola nije imuna na njega kao sto nijedno dijete nije sigurno da se nikada neće naći u krugu nasilja bilo kao neko ko posmatra,žrtva ili kao sam nasilnik. Nasilje definišemo kao svaki oblik jedanput učinjenog ili ponovljenog verbalnog ili neverbalnog koji kao za posledicu ima ugrožavanje razvoja ,dostojanstva a prije svega zdravlja učenika.
VRSTE NASILJA:
Fizičko(stvarno povredjivanje –tjelesno ,npr:šamaranje,bacanje ,gađanje ..itd.
Emocionalno/Psihološko –žrtvu najčešće vređaju pogrdnim imenima, lišavanjem podrške, zabrana kretanja gdje se nasilnik ili grupa nasilnika nalazi, prolazi, živi. Potcenjivanje itd…
Socijalno nasilje koje se najčešće javlja kao isključivanjem iz grupnih aktivnosti ,ogovaranjem,namerno izmišljanjem laži o žrtvi .
Seksualno nasilje –obuhvata sve aktove gestovnog ili fizičkog kontakta sa sex .sadržajem i javlja se u različitim vidovima u obliku pasivnih riječi pa i do silovanja.
Elektronsko-Infor.nasilje-tu se izdvaja tkzv.”elektronsko silejdžijstvo” koje se određuje kao slanje ili objavljivanje povređujućih ili surovih tekstova,slika ili snimaka koristeći za tu svrhu nasilja internet ili druga digitalna sredstva.
KO JE I ZAŠTO NASILAN?
-Djeca poneka ne znaju da takav način ponašanja je loše ponašanje.Oponašajući svoje najbliže ili ljude kojima se dive.
-Ponekad ne znaju i ne shvataju kako najbolje komunicirati, naći način da komuniciraju sa okolinom ili smatraju podrškom svojih prijatelja da je to ponašanje “IN”(odnosno ponašanje u modi).
-najčešće ipak u grupu nasilnika spadaju djeca koja prolaze kroz teško razdoblje u svom životu, te je nasilje pokazatelj kao simptom tog problema.
-djeca koja su fizički kažnjavana pa samim modelom od svojih najbližih usvoje fizičko kažnjavanje kao način rešavanja problema.
KO SU ŽRTVE NASILJA?
Djeca koja na bilo koji način odskaču od grupe(nadarenošću, tiha,mirna, pasivna djeca, nesigurna, anksiozna djeca ,djeca koja su promenila školu kao i djeca koja se razlikuje po boji kože, nacionalnom i vjerskom pripadnošću , načinu odjevanja itd.
-Djeca svedoci ili posmatrači su ona djeca koja posmatraju nasilje između svojih vršnjaka, ponekad prijavljuju nasilje ,ali iskustvo pokazuje da ,nažalost češće samo posmatraju ili i sami postanu učesnici.
Odrasli u početku reaguju površno na vršnjačko nasilje. Često slušamo komentare “Pusti ih, to su samo djeca.To je samo faza, i mi smo se tukli, pa šta nam sada fali”?. Ponekad jeste zaista faza, ali češći je slučaj da ta ”faza” može imati teške posledice po osobu koja trpi nasilje ,ali i za onu koja je počinilac nasilja (zbog učvršćivanja ovakvog obrasca ponašanja, kasnijeg osuđivanja od okoline i odbacivanja istih ,razvoja krimogenog ponašanja itd.)
Kako sa vršnjačkim nasiljem?
Dijete ne samo da treba da promeni obrazac ponašanja, bilo da je počinilac, žrtva ili svedok nasilja. To je ozbiljan problem sa kojim se udruženo moraju boriti roditelji, obrazovne institucije, stručne službe(specijalni pedagozi,psiholozi…).
U našoj praksi imamo čest slučaj da djeca nisu mogla da promene model ponašanja, jer roditelji nisu imali adekvatne vještine da bi podržali promenu ponašanja kod djeteta. Za roditelje čije dijete vrši nasilje prvo i najvažnije da prihvate, a ne da poriču (što je čest slučaj ) jer tek tada onda mogu da počnu korektivno da djeluju na ponašanje svog djeteta, podstičući pozitivno ponašanje. Za roditelje djece koja trpe nasilje –žrtve, važno da se ostane pribranim i da osnažuju svoju djecu da se zauzimaju za sebe .Dakle, problem nasilja ne treba da bude sramota, ne sme da bude tabu tema, jer samo tako možemo raditi na rješavanju ove goruće teme.
Radionice na temu tolerancije i poštovanja koje organizuje Savjetovalište za mlade kao i savjetodavan rad sa( djetetom ,roditeljima), mogu doprineti stvaranju klime u kojoj se nasilničko ponašanje oštro osuđuje, a sa druge strane, kod djece i mladih se gradi razumijevanje za potrebe svakog pojedinca, poštovanje različitosti i razvijaju se alternativni načini reagovanja u situacijama konflikta ili frustracija kroz takođe individualni pristup jer je važno da to ne budu opšte priče i da dijete osjeti da se tiče njega, inače će mehanički odrađivati posjete psihologu ili pedagogu…
Uz podršku svih iz sistema, djeca zajedno sa roditeljima će uspeti da naprave promjenu. Promjena je moguća ,a na odraslima je da vjeruju u sebe i u svako dijete!
Amela Feratović Kolar -psiholog
