Goran Gašo Radonjić, Bjelišanin, bivši košarkaš, pionir interneta u Baru. Godinama je radio u čuvenoj trafici hotela “Inex”, mjestu okupljanja gostiju i zaposlenih; sredinom devedesetih je otvorio kultni lokal “Varadero”, a danas je vlasnik picerije “Pulena”. Višestruki je prvak Crne Gore u golfu, bajker i redovni posjetilac svih važnijih rock koncerata u zemljama okruženja. Gostovao je u petak u četrnaestom izdanju emisije “Priče s Baranima” Radio Bara.
Govorio je, pored ostalog, o načinu života u Bjelišima sedamdesetih, o Staroj Topolici i “nezaboravnim krofnama i kiselom mlijeku iz ‘Agave'”, prvim treninzima košarke na betonskom stadionu između čempresa kod Gimnazije “gdje je igrao i Arsenije Pešić iz ‘Partizana'”, o dolascima Arsena Dedića do “Inexovog” kioska da kupi novine, “a Toma Zdravković mi je ostao dužan dvadesetak romana, uzimao je Zagora i Komandanta Marka na pozajmicu, ali sve mu prosto”, o golfu kao sportu koga prati zabluda da je samo za bogate…
Prisjetio se i promocije filma “Kum” u staroj Ljetnjoj bašti i bokserske revije “za koju su se spremali Željko i Siniša Vukić“, prvog šišanja kod Frana Prelevića “Hajduka“, prvog slikanja kod Boža slikara i “jedine fotografije u životu u odijelu i kravati, kad sam držao počasnu stražu nakon Titove smrti”, o okupljanjima u ribarskoj kućici Muse Čikića pored stare autobuske, o pokretanju “Montenegroneta” sa Željkom Boškovićem i ulasku interneta u barske firme (“Željko je radio sa internetom u Kanadi i lako me ubijedio da to mora biti brzo i kod nas i svuda u svijetu”), prvim sajtovima Radio Bara, “Barskih novina”, kluba “Hobotnica”…
“Moj đed je radio na staroj željeznici, pa je, odmah uz trasu voza, podigao kuću u Bjelišima još 1910. godine. Moj otac je na dijelu tog imanja izgradio 1965. novu kuću, jer je u trenutku kad sam rođen u starom objektu živjelo nas trinaestoro. U dvorištu i dalje čuvamo kiljan sa brojem 2, koji je označavao kilometražu trase od prve stanice Bar do Sutormana. Ta dva kilometra od kuće do Pristana su obilježila prvi dio mog života, naročito odlasci u bioskop sa ujakom i njegovim kumom Mijom Perazićom“, sjećao se Gašo Radonjić.
Glavna okupacija Bjelišana sedamdesetih bio je, kaže on, očekivano – sport.
“Bjelišani su imali mali stadion ‘Među dubovima’, gdje je pola Bara dolazilo da igra, jedan ćošak od igrališta dodirivao je prugu, prekoputa je bila kuća Bracovića. Momci su odlično igrali, čak su jednom osvojili i turnir Bara u malom fudbalu, ali, zanimljivo, osim Dana Delibašića i Radeta Davidovića, niko nije zaigrao za gradski tim. Ali su, osim toga, trenirali i boks. Napravljen je ring, neko je donio rukavice, no pored svih jakih momaka, a bilo ih je, najbolji bokser je bio Zlatko Glamočak, danas svjetski poznati slikar i vajar. Još tada je moj ujak Mijo rekao da će čovjek biti šampion, čime god da će se baviti”, govorio je Radonjić, objašnjavajući da su se u tom dijelu Bjeliša kuće mogle na ruke izbrojati – “moj đed je znao da zove komšiju Karanikića koji je živio preko Rene da dođe na rakiju, svi su bili komšije, ali u krugu od 500 metara”.
“Kad bi uveče išli u grad, u bioskop na Topolici, vodili su me stariji Bjelišani, povratak je bio po mrklom mraku, jer od Lamela nije bilo ničega naovamo. Išli smo stazom koja nije imala nikakvo osvjetljenje, od raskrsnice kod Žute zgrade makadamom pored kuće Jagoša Markovića i Zabrana, uz masline. Noću, kad bi se vraćali, obavezno se pjevalo, skoro sam siguran da je to bilo da se makne strah, bilo je strašno tuda ići”.
Od svega, ističe, njegovo društvo su najviše fascinirale “Ćamove livade”: “Postojala je jedna oaza netaknute prirode, ni danas nije urbanizovana, koju su zvali Ćamove livade. Tu smo išli u lov praćkama i vazdušnim puškama, bilo je kao ulazak u drugi svijet, naniže od kuće majora Mećikukuća. Divljina u pravom smislu riječi”.
Na motoru je obišao čitav Balkan, a Radonjić kaže da se njegova ljubav prema ovom prevoznom sredstvu morala dogoditi, “jer je majka bila u 7. mjeseću trudnoće, kad su ona i otac pali s motora, nakon poplave na Krstiputeva”.
“Otac je vozio razne motore, što poslom, što privatno, a priča za mene počinje kada je odlučio da od djelova sastavi ‘horeks 350 sport’. Krenulo je kao njegova akcija, pa se prenosilo na sve Barane koji su imali makar dio tog motora. Kada je motor sastavljen, dao ga je na prodaju, ali je tražio da mu ne nude pare već kupe novi mali ‘Tomosov’ ‘pony express’. Tako sam ja sa osam godina dobio prvi motor”, kaže Radonjić.
Poseban segment razgovora bio je vezan za najvažniji događaj u njegovom djetinjstvu. Naime, kada je u Bar, 29. maja 1976, došao Plavi voz sa predsjednikom Titom i suprugom Jovankom, čime je otvorena pruga sa Beogradom, Gašo je određen da preda cvijeće prvoj dami Jugoslavije, a Edita Zonjić je sačekala sa buketom predsjednika – vrhovnog komandanta.
“Otac je radio u službi Državne bezbjednosti, pa je sve čuvao što je moglo da se čuva. Tako ja i dalje posjedujem spiskove pionira koji su bili u širem izboru za predaju cvijeća. Bio sam u sedmom osnovne, a moj glavni konkurent je bio Zoran Ostojić, sad drži kafanu na pijaci. Bio je super đak, ali su, pretpostavljam, presudile moje vannastavne aktivnosti. Edita je odabrana iz ‘Druge osnovne škole’, a ja iz ‘Meksika’. Taj dan pamtim po strašnom strahu kako će sve ispasti, naročito kad sam vidio rijeku ljudi koja ide ka stanici… Mi smo imali na ogradi divlje ruže, ronzule, i ko god je prolazio, brao je po jednu, moj otac je poslije davao svima, očerupane su bile. Dva-tri sata prije dolaska voza bio sam na željezničkoj stanici, niti jeo, niti pio cio dan. Čika Sveto Vuletić je dolazio da pita kako smo i možemo li da izdržimo. Puno milicije, izviđači, pioniri, hiljade ljudi, a nikakvog haosa, sve obezbijeđeno, ništa prepušteno slučaju. Kad smo predali cvijeće, poljubili se s njima, ogromno olakšanje. Zapamtio sam, Tito je imao one staračke mladeže, bio je nizak, moje tadašnje visine, a ja sam očekivao visočijeg čovjeka, kakvim sam ga zamišljao. Da ne bude zabune, i dalje se ponosim tim događajem, poslije svih ovih godina negiranja i slično”, kategoričan je Goran Radonjić.
U “vannastavne aktivnosti” spadao je i odlazak na nekoliko radnih akcija: “Od 300 kandidata, primali su samo 55 akcijaša. Na izradi drugog kolosjeka pruge Šamac – Sarajevo, bili su i radnici iz fabrike i rudari sa lopatom za šljunak od 18 kila u jednom zamahu, mi nismo mogli ni da je držimo. Na ORA u Doboju, košarkaški turnir brigada, a naši, Duško Pavlović, Dragan Drašković, Džigi Jovićević, u finalu vode 60:2. Onda su umjesto prve postave ušli Vuko Pekić, Veso Bokan, sve dosta niski fudbaleri, da se to malo reguliše… U Sarajevu na ORA 1979. je Slobo Marović bio s nama, imao je 14 god, to je ljeto kad je otišao u ‘Crvenu zvezdu’ da igra, svi iz naselja su dolazili da ga gledaju što radi s loptom”.
Za ulazak u košarku, “kriva” je, veli, sekcija u Gimnaziji profesora Ljuba Skokovića, koju su činili juniori “Mornara”.
“Sve je to bilo super, i školski turniri, i kad smo poslije popunjavali broj u prvom timu pa išli na turneje, ali su nam najteže bile pripremne utakmnice protiv ženske ekipe ‘Mornara’. Peđa Milović ih je naučio da nas biju, a mi nismo smjeli da ih taknemo niđe, sve je bilo zabranjeno. Ubijali su nas, naročito laktovima, Vesna Borović je znala baš da nas udari dobro. Bila je to, inače, sjajna ženska ekipa – Radmila Lekić, Stanka Čarapić, Vesna Jovanović… Vesna Aleksić je bila najljepša”.
U drugoj polovini osamdesetih, Radonjić je radio u kiosku “Štampe”, smještenom u samom centru luksuznog hotela “Inex”. Svi putevi kroz ovo veliko ugostiteljsko bungalovsko naselje vodili su pored njega.
“Bio je to jedan od najboljih hotela na našoj strani Jadranskog mora. Radio sam od 7 ujutro do 10 naveče, uz dva sata pauze, u kiosku u kome sam se jedva okretao. Prostor je bio iskorišten do maksimuma, od vrha do dna je bio pun novina i svega ostalog. Bilo je raznih časopisa, naročito njemačkih jer je takva bila klijentela, a zapošljeni su čitali ili pregledavali i vraćali novine i stripove. A gostima – mali raj, u bungalovima sa baštama i terasama, sve su imali u kompleksu, od free-shopa i bioskopa do frizera i krojača i kuglane. A ako bi nešto falilo, uzimao sam spisak što im treba i besplatno donosio samo da bi se osjećali zadovoljno. Uveče na terasi, Toma Zdravković i ‘Laseri’. Radio sam do kraja oktobra, sve dok je bilo gostiju, a hotel i zimi”, sjećao se Radonjić.
Nakon što je držao diskont pića, pa kafić na Velikom pijesku 1993, “gdje smo radili do jedan sat, ali ljudi nisu htjeli da idu kući, pa smo od dva do pet puštali ‘Doorse’, ‘Zeppeline’ do ujutro, a konobar Igor Ojdanić je tu i spavao“, godinu dana kasnije je otvorio kultni rock kafić u Ulici Vladimira Rolovića – “Varadero”, stjecište urbane omladine grada.
“Bio je to prvi kafić sa grafitom, kojeg je ispisao preko čitave fasade susjedne zgrade Saka Stojanović, kafić u kome su bili striktno zabranjeni narodnjaci i sarajevska pop muzika, ‘Crvena jabuka’, ‘Merlin’ i slično. U vrijeme restrikcija struje, stalni gosti su bile izbjeglice iz Metkovića Zoran i Marinko, koji su radili na koči. Oni su mi donijeli agregat od 1,5 kV, da spašavaju situaciju, i sve bi bilo odlično da kafemat nije trebao jačinu od 3 KV. Zato smo mi, pošto je struja nestajala u 7, dolazili u 6 da ugrijemo kafemat, a u 7, kad nestane, gasili mu dva grijača. Prodavali smo i do 500 kafa dnevno. Polovinu posla s ‘Varaderom’ sam prodao 1999. godine, šalim se da je to prvo akcionarsko društvo kod nas”, govorio je u emisiji “Priče s Baranima” Goran Gašo Radonjić.
Zaključio je gostovanje činjenicom da je gostovao u svim studijima Radio Bara: “Aprila 1979. kao omladinac – brigadir sam govorio u kontejneru iza Pošte, nekoliko puta u legendarnoj baraci i ‘Agavi’, i sada ovdje”.
