Odvažni su u zenitu ove sezone bili vlasnici restorana „Zec“ na kraju šetališta u Čanju, kada su odlučili da se sa njihove terase začuje zvuk različit od onog na koji su navikli posjetioci jedne od najljepših uvala barske obale. Angažovanjem gitariste Srđana Radivojevića, Zoran i Vesna Zec su ponudili potpuno drugačiju atmosferu, koja se odlično uklopila uz mediteransku kuhinju i predivan ambijent. Čanj je decenijama bio prepoznat kao mjesto u kojem su se gosti provodili i zoru čekali uglavnom uz glasnu muziku i narodnjačke trilere. Da je promjena dobrodošla, svjedočila je ovog jula i avgusta terasa prepuna zadovoljnih turista iz regiona, ali i ostalih evropskih zemalja. Ni septembar još uvijek ne posustaje.
Gost iz Beograda, kojem je Crna Gora već više decenija tokom ljetnjih mjeseci najdraža destinacija, Srđan Deda Radivojević, oduševljen je kako je „usputna“ ideja, o kojoj su Zoran i on sasvim neobavezno popričali, a potom „ugovor o radu“ ovjerili stiskom ruke, zaživjela i dobila fantastičan odjek.
„Pokušali smo da napravimo kontratežu onoj među narodom, nažalost, popularnoj šund produkciji. Ovdje sviram Bitlse, Stinga, domaći i strani pop i rok… Ne izbjegavam ni narodnjake, kada dođu ljudi koji slušaju tu vrstu muzike. Naravno, to su Toma, Toza, Miroslav, probrane kompozicije koje sam ja malo ‘prebacio’ u džez standarde, sviram ih u drugačijem fazonu. Iako nijesu navikli, ljudi koji ovdje dolaze osjećaju se prijatno. Jačina kojom sviram ih ne ometa da uživaju u hrani i ambijentu, razgovaraju… Ja kompletan ugođaj samo nadopunjujem, neka sam vrsta ‘muzičke slike’ umjesto radija“, kroz osmjeh priča Srđan.
Prije 27 godina je prvi put svirao u Čanju, u hotelu „Zlatibor“. Nastupao je i u Petrovcu- čak devet godina zaredom (u lokalima “Kiss“ i „Kuba“).
„U Petrovcu sam, sjedeći na zidiću i svirajući za goste oba restorana, moru bio okrenut leđima. Gledao sam štraftu i prolaznike. Ovo je prvi put da sviram i da gledam u more uveče. Bio sam zaljubljen u Petrovac, bio mi je kao mali Monte Karlo. Međutim, sada je tamo sve drugačije, drugačiji je ‘vibe’ među ljudima. To mi, shvatio sam ovog ljeta, ne odgovara, a i nijesam se uspio dogovoriti sa vlasnicima kafića, nijesu mogli da me ‘priušte’. Prezadovoljan sam uslovima i prijateljskim tretmanom koji uživam od porodice Zec. Znači mi i što imam apsolutnu slobodu u izboru repertoara- puste me da sam procijenim šta te večeri gostima ‘leži’. Eto, prije nekoliko noći sam za jednim stolom ‘prošao’ kroz pet različitih žanrova, svirao 20 pjesama, da vidim da li će da se ‘prime’ na neku… Na kraju su se ‘primili’ na rusku pjesmu. Pritom, uopšte nijesu Rusi, nego Poljaci“, samo je jedna od anegdota po kojima će pamtiti ovo ljeto.
Na estradi je Srđan Radivojević od 80- tih. Svojevremeno je bio šef 13-točlanog orkestra „Dušan Petrović Šane“, u kome je devet godina svirao kontrabas. Tada je bio „šef“ i Goranu Babiću, koji je stasao u vrsnog gitaristu…
Karijeru su mu obilježili brojni nastupi, a rado se sjeća svirki na Zlatiboru, u kojima je uživao i Kusturica…
Bez zadrške, otvoreno priča da sa bratom Srbom, bubnjarom kultnog rock sastava „Van Gogh“, ne može da sarađuje i svira u istom bendu.
„Kao mladi imali smo svoju grupu. Svaki put kad bismo krenuli na probu- mi se posvađamo… Poslije prvog albuma „Van Gogh“-a trebalo je da, umjesto odlazećeg basiste, ja dođem da sviram bas. Đule (frontmen Zvonimir Đukić prim. aut.) me je čak ‘promovisao’ i vodio po beogradskim kafićima, predstavljajući me kao novog basistu. Međutim, Srba je na Đukićevu ideju da ja dođem u grupu kratko rekao da to ‘ne dolazi u obzir’. Sada sam mu zahvalan zbog te odluke s kraja 80-tih. Imamo dogovor da, ako nekom od nas dvojice zafali para u životu, a događalo se to do sad milion puta, onaj drugi ‘uskoči’. Nekada ja nemam angažman, nekada „Van Gogh“ ima pauzu“, iskren je Radivojević.
Ipak, osim familijarne povezanosti, Srđini putevi se, ipak, često prepliću sa onima kojima hode članovi jednog od najboljih i najdugovječnijih rock sastava na ovim prostorima.
„Veza postoji i sa ‘putujućim’ basistima- prvo je bio Dragan iz Kotora, pa je došao Cvika iz Kragujevca (a meni je tazbina iz Kragujevca), pa onda se ponovo vratio Dragan. Negdje u tom trenutku, kada su radili ‘DrUNDER’ album, zove me Đule, koji se posvađao sa Draganom (ja za to ne znam), da dođem u studio da sviram gitaru. Ja začuđen, a on nastavlja da me ubjeđuje: ‘Ajde dođi, Zdravko Čolić dolazi’. Ja razmišljam, kakav Čolić i ‘Van Gogh’, i ništa mi nije jasno… Ipak se ‘primim k’o mlad majmun’. Kada sam stigao, Dragan ljut sjedi ispred studija, a unutra, naravno, nigdje Čolića. Odsvirao sam, pa na tom CD- u stoji ‘hvala Srđanu Radivojeviću na pomoći na ovoj pjesmi’. To je moj upliv u ‘Van Gogh’. Inače, Dragan Ivanović!… Ja nijesam upoznao boljeg muzičara na prostoru bivše Jugoslavije- svira klavijature, bas, gitaru, pjeva i… sve živo. Ja sam u tom momentu došao samo kao moneta za potkusurivanje između Đuleta i Dragana. Ali, eto, dobro je ispalo“, priča Srđan.
Na kraju razgovora, na terasi pored mora, sa ekipom Radio Bara i Bar Infa dijeli, kako tvrdi, suštinsku životnu filozofiju muzičara.
„Sviram- dok sviram. Dok sviraš, ti si živ. I to je pravilo za nas muzičare- kad prestaneš da sviraš, idi, brate, kupi one kartonske cipele i izaberi kovčeg“, zaključio je Srđan Radivojević.
