Gost Milana Vujovića u “Promenadi četvrtkom” bio je Goran Bjelanović, direktor JU Crnogorska kinoteka, reditelj “Balkanske carice”, autor nagrađivanog kratkometražnog igranog filma “Balkanski D mol”…
RB/BI: Gorane, kakva je to firma Crnogorska kinoteka, kakva joj je djelatnost, koga zapošljava? Da čujemo njenu ličnu kartu, malo toga se o njoj zna. Ne znam zašto, ali je tako.
Bjelanović: Pa zato što je i film relativno nova umjetnost. Ono što je Narodna biblioteka u svijetu književnosti, to je Crnogorska kinoteka u svijetu filma. Ona je krovna ustanova filmske umjetnosti u Crnoj Gori. Tri godine, ili dvije i po poslije projekcije prvog filma “Ulazak voza u stanicu” braće Limijer, Borislav Batuševski kaže: “Rođen je novi izvor istorije. Sa kinematografskim ostvarenjima se moramo odnositi sa onom dužnom pažnjom koju zaslužuju vrijedne slike, grnčarija. Istorija se ne događa tamo gdje je očekujete. Uvijek je lakše snimiti posljedicu nego uzrok, kamera često neće biti dobro došla, ali će kinematografski zapis biti u prilici da satjera uza zid svakog lažova.”
Osnovni zadatak kinoteke je da čuva arhivski materijal, da čuva najvrijednije video zapise, ono za šta je Limijer govorio “hvatanje života u letu”. Tako, recimo, imamo krunidbene svečanosti kralja Nikole iz 1910, snimke Balkanskih ratova, snimke predaje Skadra, itd. Isto tako, imamo i značajne filmove Živka Nikolića, Zdravka Velimirovića, Bastaća, Škanate…
RB/BI: Kojom biste ocjenom ocijenili tu crnogorsku riznicu filma, koliko tu ima djela izuzetne vrijednosti?
Bjelanović: Ona je, prije svega, zadužena da čuva nacionalnu umjetnost. Tu bih dao četvorku. Ima nekih filmova koji su nam izmakli, jer postoje filmovi koje su radili naši reditelji, ali su producenti bili, recimo iz Srbije – Centar film, Avala film i tako dalje, a film ne pripada reditelju, nego producentu. Da bi se otkupili ti negativi, to su poprilično ozbiljna sredstva. Glavni zadatak Kinoteke jeste, osim da čuva, istovremeno da podiže svijest o filmu. Znajući to, ja sam ove godine pokrenuo akciju “Kinoteka u svakom gradu”. Napravili smo softver na osnovu kojega korisnik može da pristupi našoj datoteci, da sve odgleda, pregleda, ali ne može ništa da skine, da bi se očuvao status nacionalnog bogatstva. Trenutno se te naše usluge koriste u Herceg Novom, Tivtu, Pljevljima i Nikšiću. Mislim da će biti i Budva u narednoj nedjelji. Živimo u civilizaciji slika, ima jedna poslovica koja kaže: “Čovjek koji pročita, zaboraviće, koji vidi, zapamtiće, a koji uradi, znaće.” Pokrenuli smo i projekat “Kinoteka u svakoj školi”, prema istom softverskom principu. Postoje u ovom poslu francuski i njemački model, da ih ne opisujem sada, uzeo sam nešto između: i da se govori o filmu kao umjetnosti i da se film koristi kao pomoćno nastavno sredstvo. U ponedjeljak očekujem jednu damu koja je doktorand na Savremenoj umjetnosti, koja se bavila primjenom filma u savladavanju engleskog jezika, primiću je na razgovor i mislim da eventualno otvorim jednu eksperimentalnu školicu engleskog jezika preko filma, kao jedan eksperiment i motivacioni impuls Ministarstvu prosvjete, sa kojim sam već u kontaktu, da institucionalizujemo taj projekat. Ako iza njega ne stanu Ministarstvo kulture i Ministarstvo prosvjete, koja su pokazala interesovanje. Ipak, dug je put od interesovanja i podrške do realizacije, tim prije što je ovo proces, nije samo u tome da se softverski obezbijedi svaka osnovna i srednja škola u Crnoj Gori, nego je riječ i o tome da se mora i nastavni kadar obučiti kako da koristi film, na koji način da govori o njemu kao umjetnosti, a na koji način da ga koristi kao nastavno sredstvo. Mora se napraviti i niz seminara. To je proces koji bi morao da traje sigurno dvije-tri godine, ali bi sasvim sigurno dovelo do revolucionarne, kvalitativne promjene u našem prosvetno-obrazovnom sistemu.
Javna ustanova Crnogorska kinoteka ne pripada Goranu Bjelanoviću, kad sam došao na posao prvi dan, pitali su me uposlenici da li da me zovu direktore ili po imenu. Ja sam rekao: Zovite me Gorane, ja sam Goran čitav život, a direktor za mandata i to ako ga izguram do kraja. Potpuno sam svjestan da to što sam direktor mi samo daje jednu vrstu obaveze da razmišljam o Kinoteci i da činim sve što mogu da ona zaista ispuni svoju funkciju na najbolji mogući način. Vođen tom idejom sam, recimo, ustanovio Festival albanskog filma u Tuzima. Jugoslovenska kinoteka je imala Festival srpskog filma u Budvi, Bar će dočekati Makedonce, Državni arhiv Hrvatske je raspoložen za saradnju, ponudili su dva programa da ih preuzmem i emitujem našim gledaocima, tako da uspostavljam regionalnu saradnju. Samo u startu je albanski film u Tuzima, srpski film u Budvi, ali neće biti te segregacije, nastojaću da se u tim gradovima predstave sve kinoteke, tako će biti izbjegnuta segregacija.
RB/BI: Osnovna djelatnost JU Crnogorska kinoteka je da bude riznica, da čuva crnogorsko filmsko blago, i naravno, ne samo filmsko. Kakve su vaše kompetencije, koliko možete da utičete da se poboljša stvaralački proces, kada su igrani, dokumentarni, kratkometražni filmovi u pitanju? Imate li vi tu kakvog upliva?
Bjelanović: Ne. Zadatak Kinoteke je da stvori edukovanu publiku, da podigne svijest o filmu i da stvarajući takav kritički odnos prema filmu, može da ima bolju percepciju u odnosu na ono što je novo ostvareno. Pravi kreator filmske umjetnosti u Crnoj Gori je Filmski centar. Oni su producentska kuća, oni dobijaju sredstva za produkcije, njihove komisije odlučuju o tome koji će scenario biti sniman a koji neće. Međutim, ako mi napravimo edukovanu publiku, onda će to biti jedna vrsta posrednog pritiska da se ne finansiraju projekti za koje se unaprijed zna da ne mogu napraviti ništa. Bilo je toga, mislim na trideset godina korupcije u filmskom stvaralaštvu, ako neko nije imao nekog svog, mogao je da drži “Ben Hura” ili “Lovca na jelene”, “Smrt u Veneciji”, “Most na rijeci Kvaj” i slično, i samo da plače sa tim scenarijom, a da ne dobije nijedan jedini cent.
RB/BI: Zeta film je bio sinonim za crnogorsku filmsku umjetnost. Postoji li više?
Bjelanović: Ne, ne postoji ni Zeta film, ni Lovćen film. Ne postoji Avala film, bila je upropaštena pa je počela da se diže, postoji Centar Film, ali više kao kuće koje prodaju ono što je davno napravljeno, u vrijeme kad je bog pomagao i kad su pravljeni dobri filmovi. Sad su neki novi klinci, neke nove distribucije.
RB/BI: Do ovog razgovora je došlo tako što ste me nazvali da mi kažete da bi voljeli da učestvujem na simultanci koju Crnogorska kinoteka organizuje 24. decembra, u prostorijama Kinoteke. Glavni akter simultanke je velemajstor Milan Draško. Otkud, Gorane, Crnogorska kinoteka u šahovskim vodama?
Bjelanović: Stara poslovica kaže da poezija neće spasiti svijet. Ali, na umjetniku je da se nada da umjetničke ustanove imaju tu metafizičku mogućnost projektovanja budućnosti. Ako govorimo o simbolici, šah je, bez obzira što se sukobljavaju dva intelekta, dvije strategije i tako dalje, bez obzira što podsjeća na borbu i sukob, prije svega, simbol idile i prijateljstva. Želio sam da tim događajem najavim neko vrijeme druženja, idile, boljeg razumijevanja i onih koji su zakleti protivnici. Time želimo i da pošaljemo poruku da je JU Crnogorska kinoteka zaista crnogorska, pri tom ne mislim ovo kao nacionalnu odrednicu nego kao državnu, da ona pripada svim građanima Crne Gore, da je dom u koji su svi dobronamjerni dobrodošli, posebno ako su iz svijeta umjetnosti, a šah jeste umjetnost i najkvalitetnija od svih igara. Nije slučajno ona poslovica iz rimskog perioda: “Hljeba i igara”. Igra je bitna koliko i hljeb. Htio sam da tim prednovogodišnjim događajem najavim neko novo vrijeme, boljeg razumijevanja, neko idiličnije i romantičnije doba.
RB/BI: Pred vama sam zvao mog omiljenog profesora, Baća Mitrića, koji je obećao da će da dođe. Imate dva igrača protiv Milana Draška. Ali, naravno, treba ih makar petnaestak. Koga ste planirali za učesnike?
Bjelanović: Novinare i umjetnike svih profila. Evo, recimo, u avgustu smo pomogli produkciju kamerne opere koja je rađena na temu Luče mikrokozme. Kad su me pitali, kako to Kinoteka, ja kažem: Nema ništa u radnji što nije bilo u izlogu. Film je najmlađa umjetnost koja sublimira i književnost i muziku i slikarstvo. Za proljeće smo planirali jednu izuzetnu izložbu najznačajnijih vajarskih djela iz regiona. Bez imalo kompleksa, jer ako pomogneš muzičara, on će da se razvija, pa će taj svoj talenat sjutra utočiti u neki film. Ako pomogneš skulptora, on će taj svoj neki scenografski impuls da razvije, sve to sa malo širine i da malo dobre volje itekako može, tim prije što imamo jako lijep prostor. Moram da se pohvalim da nam je ove godine odobren gotovo dvostruko veći budžet nego prethodne, a ni prethodne godine nam nije nedostajalo novca. Ne možemo da kažemo da država nije davala novac, to govorim sa pozicije direktora koji završava ovu godinu sa ozbiljnim plusom, kad je u pitanju jedna ustanova kulture. Znači, davalo se za kulturu i zaista smo to upotrijebili na kvalitetan način: bilo je tu i profesionalnog usavršavanja, odlaska na festivale u Veneciji, Bolonji, Termoliju, Rimu, Zagrebu… Bilo je izdavačke djelatnosti – bio-bibliografija Živka Nikolića, knjiga o prvom stranom filmu, mislim da je jugoslovensko njemačka produkcija, “Fantom sa Durmitora”, gdje Ita Rina izgovara prvu rečenicu na našem jeziku.
Poslije simultanke, planirao sam da pozovem, 28. decembra, Ivanu Žigon da gostuje sa monolozima iz predstave “Jelena, žena koje nema”, povodom 130 godina od rođenja Iva Andrića. Veče će, u stvari, biti posvećeno njenoj mami, Jeleni Žigon. Ono što se zna jeste da je Mitar Martinović bio Jelenin đed, a ono što se ne zna da je čukun baba Mitra Martinovića, predsjednika prve Vlade kralja Nikole i komandanta koji je ušao prvi u Skadar, rođena sestra majke Svetog Petra Cetinjskog. Mislim da se premalo zna o Jeleni Žigon i da smo negdje dužni da podsjetimo na tu našu veliku glumicu koja je tako omrežena u red najplemenitijeg soja koji je ikada iznjedren na ovim prostorima. Ono što se ne zna, što ćemo kazati te noći jeste, na primjer, da je ona u jednom australijskom filmu igrala glavnu ulogu. Prikazaćemo film “Obračun”, to je drugi dio filma “Leši kapetan”, mislim da naši gledaoci nijesu vidjeli taj film i to će biti zanimljivo. Zadatak Kinoteke je da stvori publiku. Prevara je da ljude ne interesuje film, da ih ne interesuje teatar. Sami ste se uvjerili u popularnost “Balkanske carice”, kad se napravi dobra predstava – ne treba se plašiti za publiku. Ista stvar je i kada je u pitanju ustanova kulture kakva je Kinoteka. Mislim da treba mnogo više raditi na stvaranju publike, a kvalitetni programi će je sigurno privući.
RB/BI: S obzirom da s vama kanim da idem na tu simultanku Milana Draška, volio bih da znam da li imate dobra kola?
Bjelanović: Imam sasvim funkcionalno dobra kola.
RB/BI: Šalim se, htio sam, zapravo, da Vas pitam kako vam protiče taj svakodnevni put od Bara do Podgorice i nazad?
Bjelanović: Kad god imam sreće, pošto nijesam od onih koji čačkaju po dugmadima, da naiđem na Radio Bar, ne zato što danas sam vaš gost, uživam, svi komplimenti s moje strane. Najprijatnije se osjećam i najbolje provedem put slušajući vaš program. Zaista bih vas izdvojio u neviđenoj masi Radija. Mislim da i ne znate koliko novih radija je formirano, ali Radio Bar ima i odličnu muziku i ono što je meni drago – imate životne teme, koje su nepretenciozne, nenategnute, nijesu dnevno političke i prijatno ih je slušati u automobilu.
RB/BI: Zahvaljujemo i privodimo polako kraju ovaj razgovor. “Balkanski D mol”, kratkometražni igrani film je ovjenčan nagradama, ali tu ste stali. Čini se da nekako ne ide funkcija stvaraoca i direktora.
Bjelanović: Ljudi u principu žive u zabludi da funkcija otvara neka vrata. U stvari, sva zatvori, jer onda ste u opasnosti da budete prozvani da se bavite nekom koruptivnom aktivnošću. Na kraju krajeva, ako zaista želite da radite svoj posao, on uzima i puno energije. A, ja sam direktor krovne ustanova filmske umjetnosti. Krovna je i odgovornost. Ne možete biti direktor samo da biste se tako zvali, nego svaki čovjek, i onaj koji gaji ovce i onaj koji njeguje pčele, gleda da ostavi trag u vremenu, da ostavi što je moguće bolji uljarnik ili stado, tako i ja. Ne mora se spominjati ko je to uradio, ali bih volio da iza mene ostane izuzetno razvijena javna ustanova kulture.
RB/BI: Navijamo za to. Vidimo se za petnaestak dana u Podgorici, na simultanci.
Bjelanović: Ja se već radujem tom događaju.
